Na dan predavanja kandidatura za predsjedničke izbore činilo se da je hrvatska demokracija, unatoč mnogim izvanjskim problemima, napravila još jedan korak naprijed. Činilo se da su politički akteri, ali i šira politička javnost, sazreli, te se sve manje zabavljaju političkim egzibicijama. Takav se dojam mogao izvesti iz činjenice da su natjecanju pristupila tek četiri kandidata. Ozbiljne političke opcije razborito su se i politički odgovorno svrstale uz velike igrače s realnim uspjesima za pobjedu. Mnoge od njih, iz različitih razloga, odbile su predsjedničke izbore koristiti u instrumentalne svrhe, te su svoj politički utjecaj spregnule u interes ozbiljnih kandidata. Narod je – barem se tako činilo – unatoč socio-ekonomskim nedaćama, konačno počeo prerastati bezvrijedne političke marginalce, isprazne galamdžije i populističke vucibatine kojima je u prošlosti široke ruke poklanjao potpise za kandidaturu. Različiti grubišići, đapići i rude ovog su puta ostali bez inicijalne podrške. Od uobičajenih političkih lakrdijaša kroz ušicu igle u političku je utakmicu ušao tek jedan, krajnje radikalni kandidat Pernarovog Živog zida – Ivan Vilibor Sinčić.
Svatko ozbiljan mogao je očekivati sprdnju na račun tog ekstremističkog kandidata kroz kampanju. Laku i potpunu diskreditaciju od strane propagandne mašinerije velikih igrača. U prošlosti je ofenzivni PR političkog establišmenta bespoštedno rasturao i mnogo suvislije alternative. Ovoga je puta bilo sasvim dovoljno potaknuti tog politički sumanutog radikala da kaže što misli i stvar bi bila riješena. Stvari su se međutim, stjecajem okolnosti, odigrale na sasvim drugačiji način. Kombinacija socijalnog nezadovoljstva, izostanka većeg broja padobranaca u čijem bi se društvu Sinčić mogao izgubiti, kratkovidnog oportunizma velikih igrača, nesposobnosti njihovih savjetnika i neodgovornost/neobrazovanost medija stvorila je opasnu situaciju u kojoj je više od 16 posto izašlih birača glas poklonilo opciji koja, bez imalo pretjerivanja, nalikuje nekakvom nacional-socijalizmu za 21. stoljeće.
U cijeloj je priči manje začudna činjenica da se takva nesreća mogla dogoditi. Mnogo je poraznija činjenica da hrvatska javnost još u potpunosti nije niti osvijestila što se i zašto dogodilo. Pa onda i što se sada, na početku borbe velikih igrača za Sinčićeve glasove u drugome krugu, nastavlja događati. Što bi se uostalom u budućnosti moglo događati s mnogo težim posljedicama, ako se ne otklone uzroci te političke bolesti.
Najjednostavnije rečeno, najveći krivci za uspjeh Vilobora Sinčića njegovi su oportunistički politički konkurenti i, posebno, precijenjeni PR j*bivjetri što su im za dobre pare oblikuju kampanju. Najveći krivac za nerazumijevanje predstave koja se odvija svakako su novinari, politički analitičari i javne ličnosti općenito. Sve od reda mediokriteti i, što ide jedno s drugim, kolebljivci. Neki od njih su se pokazali politički neobrazovanima – u ovom slučaju čak i više negoli to obično biva – dok su oni pametniji, kojima je sve bilo kristalno jasno, uglavnom odabrali neodgovorno šutjeti. Jedina osoba u prvom planu koja je, doduše tek po objavljenju iznenađujućih rezultata prvoga kruga, jasno ukazala na ozbiljan politički problem Sinčić bila je Milanka Opačić. Ona je Vilobora nazvala šarenom lažom. Zbog toga se za čas morala suočiti sa osudama zbog manjka političke mudrosti i osjećaja za realnost. Napustio ju je, kako se čini, čak i Zoran Milanović koji, kako je rekao Romanu Bolkoviću, nije populist pa ga ubij, pristupivši problemu opreznije i s više takta. Milanka je, jasno, u ovom slučaju potpuno u pravu. Istinski realan akter, onaj sa stvarnim talentom za politiku, Vilobora bi ofenzivno satrao na samom početku kampanje, te se kroz rasturanje njegovih zabluda potvrdio kao istinski, odlučan politički predvodnik. Sada je za takvo što, naravno, kasno, ali je sasvim jasno kako će odgovoran politički akter, što je, vjerujem, Opačićka pokušala biti, rasplamsalu vatru hitno gasiti vodom, a ne na nju dolijevati još benzina. To konkretno znali da kardinalnu političku pogrešku toleriranja Sinčića u prvom, neće ponavljati oportunističkim dodvoravanjem njegovim simpatizerima u drugom krugu.
Milanka, kao i Milanović, Karamarko i ostali, zna kako Sinčićevi simpatizeri nisu njegovi glasači. Kada bi Sinčić i Pernar iza sebe uistinu imali tristo tisuća simpatizera onda bi svakako bilo vrijeme za bijeg iz zemlje. Građani koje je zadesila ta nesreća da glasaju za Sinčića zbog kukavičkog i kalkulativnog držanja velikih igrača i neobrazovanosti medija u biti nisu bili informirani za što uopće glasaju. Političke elite i mediji po ovakvom bi ih iznenađujućem rezultatu prvoga kruga s time morale upoznati. To je dakle krenula raditi Milanka Opačić. I taj prirodan, u cijeloj situaciji možda i iznenađujuće odgovoran potez ostao je u manjini. Iz više razloga. Sada je na dnevnom redu nastavak stare propagandne bitke i kratkovidnih kalkulacija o Sinčićevim glasovima. Osim toga, jasno je kako naglo otkrivanje Sinčićevog ekstremizma povlači pitanje stručnjacima i političkim elitama – gdje su bili do sada? Zar te stvari još jučer nisu bile poznate? Zbog toga odlučni udar na Sinčića danas povlači oštru kritiku općeg političkog oportunizma i manipulativnosti političkih elita. A to, sasvim je jasno, nije laka stvar. Treći razlog svakako je i neka vrsta iskrene političke simpatije prema nekim vrijednostima koje promoviraju pernarovci – uglavnom onih najpatetičnijih, jednako beskorisnih s ostalima. I na koncu, tu je uvijek mogućnost potpunog političkog nerazumijevanja i neznanja koji se nikada ne mogu u potpunosti zanemariti; koje je u zbilji jednako odlika elita, kao i naroda.
Zbog takvih je razloga za očekivati nastavak toleriranja Sinčića s figom u džepu. Političke elite i njihovi politolozi, barem pametniji, svakako s dobrim i neospornim razlogom preziru Vilibora i njegove. Oni su ga prezirali od samoga početka. No, od presudne je važnosti razumjeti kako Vilibor i njemu slični nemaju nikakve šanse bez pomoći političkog establišmenta. Ni narod, niti ekonomska kriza sama po sebi u politički centar ne dovode opasne marginalce i galamdžije. Manipulativni politički establišment je taj koji stvara mogućnost i osigurava legitimitet populističkim lovcima u mutnom i ekstremistima. Ako nas povijest ičemu može naučiti, u što svakako treba sumnjati, onda nas može naučiti tome. Naš slučaj Sinčić svakako nije od povijesne važnosti. Stvari će se na koncu vjerojatno i razviti prema očekivanjima trenutno začuđenih politoloških proroka – Sinčić će na srednji do dugi rok sam sebe ukopati. Da bi stvar iz vjerojatnosti prešla u sigurnost, potrebno je djelovati već sada. I, što je još važnije, potrebno je bespoštedno raditi na otklanjanju uzroka koji stoje iza prošlih, sadašnjih i budućih Vilibora, što će reći hitno promijeniti način funkcioniranja političkog života. Zbog toga je, za početak, svim silama potrebno podržati istupe poput onog Milanke Opačić i pozvati ozbiljne, populizmu izrazito nesklone aktere poput Zorana Milanovića i Mirele Holy, dok se na desnici takvi na nesreću teže mogu naći, da se povedu za njenim primjerom. U okolnostima u kojima se nalazimo, kada se zahuktava predvidiva, dosadna borba za Sinčićeve glasove, veliki je politički korak naprijed reći istinu da je Vilibor politički neprihvatljiva opcija. Da ozbiljnim političkim opcijama glasovi onih koji se njime i Pernarom uistinu slažu niti ne trebaju.
No, to ipak ne znači kako se potrebno složiti sa Opačićkinom u tvrdnji da je Vilobor šarena laža. Jer on to uistinu nije. On je, točno kao što govore njegovi glasači, uistinu iskren. To je njegova vrlina. A to, kao što znamo nije dovoljno za političku pohvalu. Dapače, iskrenost je, recimo, bila jedna od vrlina Adolfa Hitlera. On je govorio ono što je mislio, a radio ono što je govorio. Sasvim je drugo pitanje što je to zapravo radio. Oni upućeni u političku filozofiju znati će kako je još ponajveći učitelj mišljenja Platon u svojoj Politei strogo razlučio istinu u formalnom i realnom smislu. Još od tada svakome tko se bavi politikom je jasno kako je moguće potpuno iskreno govoriti strahovito štetne laži, kao što je moguće i besramno lagati u korist istine. Ovo nije mjesto za teorijsku raspravu o politici. Dovoljno je naglasiti ono što svi ionako znamo kako to što je neki Vilibor Sinčić iskren nema nikakve veze s legitimnošću njegova političkog sadržaja. Sinčić dakle nije laža, iako svakako nije ni sasvim iskren. Prije je šutljiv dečko. Kao što je njegov kolega Pernar toliko inteligentan da nestane kad je bolje da ga nema, tako je i Vilibor toliko inteligentan da šuti kada treba šutjeti. To će reći, da šuti o stvarima za koje sam zna da su sasvim sumanute. S obzirom na to, čudno je da nije sasvim mutav. On je ipak, barem na prvi pogled, uistinu šaren. No i to se mora dovesti u pitanje. Da je on uistinu šaren, što će reći da iza njegovih ideja ne postoji određena perverzna konzistentnost i red, ne bi postojala ideologija oko koje se skuplja njegova udarna grupa. Riječ je jasno o kompanjonima, avangardi iz Živog zida koja je, kao što znamo, aktivna već dugo. Normalnom, kritički nastrojenom i obrazovanom promatraču ta se ideologija može činiti šarenom, svaštarnom, nekonzistentnom. U iole ozbiljnom razmatranju ona to i jest. No to nikada ne znači da se ona takvom mora činiti njenim pobornicima, simpatizerima. Kao što to da im se takvom ne čini znači da su ti ljudi idioti. I fašistička ideologija onim pametnima, onima, kako bi naglasila Arendtova, koji nisu znali da je sve moguće, činila se takvom – zbrkanom, nekonzistentnom i neodrživom. No ona je kao i ideologija Pernara i Sinčića imala svoju perverznu racionalnost. Po toj logici, po toj racionalnosti, čijom se rekonstrukcijom ovdje nećemo baviti, sve sjeda na svoje mjesto. I nacionalizam, i socijalizam, i populizam, i lokalizam, i ekologizam, i militarizam, i pacifizam, i zaštita gljiva i štošta drugo. Šarenilo je tu čini se na površini, dok ideološka struktura i logika o koju se vješaju ti šareni uresi uistinu može biti čvrsta i solidna. To jasno ne znači kako se ona može legitimirati. Bilo pred sudom znanosti, bilo pred sudom politike. Bilo upućenih i obrazovanih, bilo puka sa svojim zdravim razumom, prirodno, instinktivno nesklonim takvom pomaknutom radikalizmu. Suština Sinčićevih ideja ne može biti legitimna, nego se radi o tome da ona nikome normalnom ne odgovara. Da bi se to sasvim jasno pokazalo, potrebne su dvije stvari koje u zdravom političkom poretku, s kvalitetnim i odgovornim akterima teško mogu izostati. Prvo je stvarna, transparentna politička borba i dijalog umjesto ispraznog fraziranja i zamajavanja, a drugo odlučan obračun s opasnim idejama umjesto oportunističkog toleriranja i poticanja istih.
Naša demokracija u prvom je krugu predsjedničkih izbora, i slučaju tog Vilibora, sasvim podbacila. Nitko realan neće očekivati od hrvatske demokracije da bude poput one engleske. No ovdje se ona spustila i ispod svoje razine. Time je razotkrila svoje kronične slabosti koje se u prvome redu čak niti ne odnose na političare, a njih svaka budala voli kritizirati. Mnogo se više radi o problemu medija, šire javnosti i posebno precijenjenih, lijenih intelektualaca, društvenih znanstvenika i bogato plaćenih PR profesionalaca koji strašno zakazuju i u ono malo slučajeva gdje bi, kao u ovom slučaju, mogli biti od društvene koristi. Zbog toga je termin šarena laža potrebno vratiti. Njime je potrebno okarakterizirati one koji su omogućili neozbiljnom političkom akteru kao što je Sinčić da izađe u prvi plan i uzdigne se do svog sadašnjeg vrhunca. Šarena su laža oni mudraci koji su izdali savjete K. Grabar-Kitarović i Josipoviću da mladog Vilibora ne napadaju, iako ovaj u pitanje dovodi ustavni poredak, vladavinu prava, građanske slobode i inače se razbacuje ekstremizmom koji se do sada mogao čuti jedino iz usta Mladena Schwartza ili Natka Kovačevića, inače Pernarovog kompanjona. Šarena laža je uistinu manipulacija političkih elita. No, sasvim ironično, ne, kao što kažu pernarovci njima slični, razbojnička manipulacija lupeža u sprezi s domaćom mafijom i bjelosvjetskim hohštaplerima pri pljačkanju naroda, nego suprotno, kako se pokazuje – upravo zbog različitih oportunističkih kompromisa s populistima. Na takav se način stvara i reproducira fenomen populizma, teorija zavjera i demokracija održava na najbazičnijoj, zakržljaloj, nedovoljno funkcionalnoj razini. Ivo Josipović i Kolinda Grabar-Kitarović pametni su ljudi, kao što su to i oni koji ih savjetuju. Upravo zbog toga sasvim je neupitno da su oni šarene laže, jer se drugačije ne može objasniti njihovo toleriranje sumanutosti kandidata Sinčića. Zbog toga je još jasnije kako oni na koncu, barem u političkom smislu, ne smiju biti smatrani pametnima, a još manje odgovornima. Takve će se stvari mnogo teže događati u razvijenijim, zrelijim demokracijama. Kako smo prethodno spomenuli, primjerice Engleskoj. Jasno je i zašto. Bonuse koje novinari, politolozi i PR profesionalci tamo dobivaju isti moraju dobro i zaraditi. Moraju znati, a ne glumiti da znaju. Uspon do političke moći u stranačkim strukturama tamo je popraćen teškom, zdravom političkom konkurencijom, odvija se u okvirima stoljetne demokratske tradicije. Jeftin uspon kroz nedemokratske stranačke strukture tamo je nemoguć, pa je politička elita bitno većeg kvaliteta te se mnogo lakše u stanju obračunati s ovakvim problemima. Kao što je šira javnost, sam narod politički zreliji i obrazovaniji.
No, vrlo važno je naglasiti kako najmanja odgovornost pada na narod, političke građane same. U tom smislu potrebno je zauzeti strogo demokratski, antielitistički stav. To ne iz ljubavi prema narodu, nego iz ljubavi prema – kažimo sasvim ofucano, ali čini se i prigodno – istini. Različiti tipično konzervativno, da ne kažemo i aristokratski, nastrojeni mudraci cijelu će situaciju poput ove uvijek iskoristiti za potvrdu svojih klimavih pretpostavki. U skladu s dobro uhodanim šablonama oni će tako govoriti kako je narod neobrazovan i povodljiv po svojoj prirodi, podvoditi slučaj Sinčić pod svoje poznate kategorije, te pesimistično naglasiti kako je to naprosto problem demokracije. Kako se tu malo što može. Osim eventualnog guranja moći u ruke onih dobro obrazovanih i odgovornih. Stvar je jasno sasvim suprotna. Narod je možda neodgojen i neprijateljski nastrojen prema političkim elitama, te voli da mu se pjeva ugodna pjesma za njegove uši. No to samo po sebi ništa ne znači pošto predstavlja samo jednu stranu sklonosti masa. To što je narod neprijateljski raspoložen prema postojećim političkim elitama uvijek je odgovornost elita, što se često s pravom naglašava. No, ta se odgovornost često sasvim pogrešno tumači. Naglašava se kako elite moraju biti senzibilnije za patnje naroda. Što će reći odreći se krutog, tehnokratskog stava i u obzir uzeti htjenja onih dolje. Pa se onda otvara ono vječno natezanje oko odnosa stručnog znanja i narodne volje, tehnokratski nametnute nužnosti i popularnog interesa, zatim pronalaska sredine i sretnog kompromisa između tih dvaju nepomirljivih strana. Takvo postavljanje problema sasvim je pogrešno. Ne traži narod samilost i razumijevanje elita za njegove patnje. Bolje rečeno, ako uistinu to katkad i traži, ne mora, ne bi trebao, jer takvo što nikad nije u njegovom interesu. Ono što narodu treba je prije svega potpuna politička transparentnost i mogućnost što preciznijeg artikuliranja, pa onda i izražavanja svojih, uvijek konfliktnih, političkih preferencija. U našim je trenutnim, hrvatskim okolnostima u tom je smislu potrebno ponovo pohvaliti Mirelu Holy, sasvim neovisno slažemo li se s političkim sadržajem koji zagovara. Jedna je od rijetkih koja svojim izrazitim inzistiranjem na političkom sadržaju, antipopulizmu i vjerodostojnosti u prvi red političkih prioriteta postavlja hitni zahtjev za maksimizacijom političke transparentnosti. I to nipošto isprazno idealistički, nego je u tom smislu proizvela, ili se barem požrtvovno trudi proizvesti, vlastitu političku i propagandnu nišu. Zbog toga se jedino možemo nadati da će se njena stranka (slagali se s njom ili ne) i dalje razvijati, tj. biti sasvim jasno prepoznata od strane šire javnosti i početi vršiti utjecaj na veće političke igrače.
Takav je razvoj situacije na žalost još prilično daleko. Inertne političke, stranačke strukture, ali i – ponovimo još jednom – nedorasli politički stručnjaci nikako da shvate kako većom razinom političke transparentnosti, odlučnom unutarstranačkom demokracijom i radikalnim redefiniranjem logike političke propagande na dugi rok dobivaju i oni i politički sustav u cjelini. Konstantno političko infantiliziranje naroda na koncu od naroda čini neodgovornu svjetinu sklonu zavođenju od strane galamdžija i ekstremista. Pravi je put tretiranje građana kao malo boljih negoli jesu, jer jedino pod tim uvjetom vlast uistinu i je malo bolja negoli je narod zaslužuje. Ukoliko političke elite narod uzimaju kao i gori negoli je, kao što smo rekli politički ga infantiliziraju, onda su one same realno i gore od naroda, ma kakav on bio. A upravo to je ovo beskrajno isprazno, kukavičko razbacivanje političkim frazama. Konkretan je primjer kada Josipović priča o patnjama branitelja i vječnim vrijednostima domovinskog rata, a K. Grabar-Kitarović patetično lije suze nad patnjom jadnog naroda i slično. No alternativa nije ni tehnokratska krutost Milanovićevog tipa koji se u svom nadutom antipopulizmu, koji u biti, što je i najgore, čak to i nije jer se realno povinjuje svačijim zahtjevima, pretenciozno diže u nebesa bez jasne vizije vlastitih političkih i intelektualnih praktičnih i teorijskih ograničenja. Na takav se način rascjep između političkog tijela i glave samo dodatno produbljuje i stvaraju okolnosti jačanja neželjenih reakcija.
Narod svakako voli da mu se na uši pjeva lijepa pjesma kao što je ona o vraćanju opljačkanog, ukidanju svih dugova i obilju novaca koje proizvoljno štampa središnja banka. No, niti jedan građanin nije idiot, pa onda niti narod kao nekakav zbir takvih pojedinaca nije skup potpunih idiota. Svatko vrlo dobro zna razliku između fantastičnih želja i realnosti. Jasno iznošenje informacija i stavova, transparentno očitovanje društvenih problema i kontradikcija, alternativnih nepomirljivih političkih vizija koje s različitim problemima nužno dolaze građanima omogućuju da jasno i pregledno pred očima imaju političke alternative. To je osnovni preduvjet njihovog političkog sazrijevanja i angažiranja. Time se najbolje, nepogrešivo, osigurava da nerealne i ekstremističke grupe nikada ne mogu doći do demokratskog legitimiteta. Tek pod pretpostavkom izostanka političke tansparentnosti, vjerodostojnosti i zbiljskog konflikta interesa ozbiljnih političkih opcija, pod pretpostavkom dobro nam poznatog zamajavanja i propagandnog švercanja, svođenja političkog diskursa na simulaciju i skup praznih fraza neka lijepa, opasna pjesma može se učiniti realnom i čak superiornom postojećem političkom mainstreamu. Zbog toga je sama činjenica da se ljudi zanose za sirenskim zovom nedoučenih ekstremista nije posljedica njihove neobrazovanosti, nego političke neobrazovanosti i kratkovidnosti političara koji umjesto stvarne političke borbe stvaraju nekakvu ispraznu simulaciju u želji dodvoravanja biračima.
Takvo što ima katastrofalne posljedice. Zbog toga narod i protivno svojim znanjima i zdravom razumu dolazi u stanje sklonosti podržavanja rješenja koja mu neki samouvjereni galamdžija Sinčićevog tipa nastoji plasirati kao istinu. Netko ne mora biti stručnjak za monetarnu politiku da bi znao kako jednostrano odbijanje otplate kredita i proizvoljno stvaranje novca nisu posebno sretne stvari. Netko ne mora biti politolog da bi znak kako je nekakav izlazak i EU i NATO-a, nekakva nacionalna autarkija u suradnji s Kinom (ala Enver Hoxa) priča za malu djecu. To Sinčićevi glasači znaju, ako po ničem drugom onda po svom zdravom razumu. A ipak za njega glasaju, jer ne vjeruju postojećim elitama, navlačeći se na nekakve alternativne, diletantske, kvazi-elite. Oni im opsjenarski prezentiraju nerazumljivo više znanje (realno različite nedoučene teorije, koje se bitno razlikuju od narodnog zdravog razuma), te ga propagandno spajaju s podražavanjem najnižih strasti na raspolaganju. Važno je razumjeti kako upravo takav oblik indoktrinacije umnogome nalikuje upravo indoktrinaciji koja se često koristi od strane tehnokratskih elita. U situaciji u kojoj službene elite gube na utjecaju, u kojoj mediji javnost ne informiraju na dovoljno jasan način, jer su sami ispod svake razine i po obrazovanju i po inteligenciji i po političkoj odgovornosti, u kojoj političari ne idu ofenzivno i beskompromisno u rat protiv ekstremističkih vizija, normalno je da dio građana postaje sklon podržati alternativna rješenja i nove ljude. No i tada ne toliko zbog toga što su radikalni, nego najčešće zbog nedovoljnog razumijevanja koliko su radikalni. Tek pod tim uvjetima sklonost protestnom glasovanju može izaći iz čisto negativnog neartikuliranog šaranja i biranja umjerenijih protestnih opcija u izbor ekstremista kao što su pernarovci. U našem konkretnom slučaju, tek je tada 16 posto od manje od polovice ukupnog biračkog tijela voljno podržati takve padobrance kao što je Vilibor. To je puno, ali je i dalje dovoljno malo da nam jasno kaže kako je narod nedvojbeno i dalje, kakav god bio, mudriji od oportunističkih, netransparentnih i kalkulativnih elita. To će reći kako je protivno konzervativcima i elitistima potrebno istaknuti vjeru u demokraciju ne unatoč, nego upravo promatrajući čak i slučajeve kao što je ovaj nesretni rezultat Vilibora.
Šarene laže se pak ne smije štedjeti. Šarene laže su u prvome krugu igrale igru skrivača. K. Grabar-Kitarović se skrivala, da bi ostala neozlijeđena dok se dečki tuku. Pri tome se umješno uspjela nikome ne zamjeriti, što će joj u kombinaciji s neuništivom HDZ-ovom stranačkom organizacijom i jedinstveno discipliniranim glasačima vjerojatno biti dovoljno za pobjedu. Josipović je precijenio svoju prednost i također se pokušao skrivati i nikome se ne zamjeriti. Ovog puta je pretjerao s time te mu se stvar odbila o glavu. U cijeloj je priči, ponovimo, posebno porazan bio njegov odnos prema Viliboru. Josipović je tijekom kampanje imao tisuću i jedan povod, štoviše jako dobar razlog, da sa Sinčićem, njegovim ekstremizmom i neobrazovanošću obriše pod. On je, gotovo je sigurno, gorio od želje da to učini. No, on ne samo da to nije učinio, nego je gorio od hvale za tog idealističkog dečka. Zapovjedi šarenih laža koje stoje iza kulisa ili njegova osobna inicijativa? Štogod bilo, naopako je. No, možda se u prvome krugu tek radilo o početku predstave.
Pred nama je vrlo vjerojatno novi ciklus šarenih laža u drugome krugu u borbi sa Sinčićeve glasove. Stvar će, gotovo je sigurno, postati i ostati gadljiva. Najbolje i jedino čemu se možemo za početak nadati, ono čemu je isključivo posvećen ovaj tekst, je direktno raskrinkavanje Vilibora i pernarovaca svim raspoloživim sredstvima. To podrazumijeva podršku Milanki Opačić i ostalim savjesnim akterima koji su već i do sada radili na otkrivanju Sinčićeve golotinje. Pa onda i poziv za Holy, Milanovića i ostale što nisu populisti pa ih ubij da na svoju i našu korist raskrste s tim jadnim, a opet iz više razloga opasnim, političkim fenomenom, odnosno šarenim lažama. Time će nestati sadašnji, ali i budući Vilibori.
