Vlasta Delimar: Nema nove Vlaste Delimar

Od 1. kolovoza do nedjelje se u Karlovcu u organizaciji Studija za plesnu edukaciju i umjetničko stvaralaštvo “23” te umjetničkih organizacija “Art Collective” iz Beča, “MADE” iz Zagreba i “Trafik” iz Rijeke održavalo četvrto izdanje Performance Picnic Park Festivala s mnoštvom događanja, a između ostaloga je u petak predstavljena ove godine izašla knjiga hrvatske konceptualne umjetnice Vlaste Delimar “Voćarska 5” te je prikazan njezin prošlogodišnji film “Diptih. Iz ljubavi u ljubav”, nakon čega je u suradnji s Udrugom za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka održan “Polkaview”, razgovor s ovom umjetnicom koja je 31. srpnja napunila 67 godina života, a koja više od četiri desetljeća umjetničkim radom, prvenstveno performansima koje je izvodila samostalno ili u partnerstvima s, najčešće, Željkom Jermanom i Milanom Božićem progovarala o tjelesnosti, položaju žene u društvu i muško-ženskim odnosima te se smatra jednom od najznačajnijih hrvatskih umjetnica – u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu 2014. godine posvećena joj je retrospektivna izložba.

Gdje ste do sada sve predstavili knjigu, kako je primljena u javnosti i je li Vam to uopće bitno?

Izdavač je Muzej suvremene umjetnosti iz Zagreba u kojemu je bila i prva promocija na koju je došlo puno ljudi, što je ove iz muzeja iznenadilo, pa su morali osigurati dodatne stolce. U medijima je knjiga bila vrlo zastupljena – u malobrojnim novinama i na portalima. Kritike su bile dosta dobre i zanimljive, ali me čudi da se o knjizi nitko nije oglasio iz svijeta književnosti. U Hrvatskoj postoji provincijalno ponašanje da međusobno ne posjećujemo događanja. Nastojala sam nas sve povezati za čitavog svog umjetničkog vijeka, da učinim to da nismo isključivi i da radimo multimedijalne projekte. Mnogi umjetnici koji se nazivaju multimedijalnima uopće to nisu. Oni možda to jesu čisto tehnološki, ali to nije to. Od književnika uglavnom “ni A ni B”. Možda se netko i oglasi. Očito se čitaju međusobno. Nisam imala pretenzije da napravim književno djelo. Riječ je o mojoj autobiografiji učinjenoj od bilješki, a koja je pretočena u ovaj medij. Nisam stvarala književno djelo, pa da me sad netko prozove zbog stila, primjerice. Moj rukopis je malo uređen, lektorica je dala svoj pečat, da bude pismeno. Kao kajkavka bih voljela da na hrvatskom jeziku ne koristimo slova č i ć, nego samo č, kao u slovenskom. Utoliko je lektura bila potrebna. Novinari koji se razumiju u pisano štivo su napisali da nisu sreli do sada takav način prikazivanja svijeta umjetnosti. Knjigu sam promovirala u Širokom Brijegu u organizaciji Sveučilišta u Mostaru. Slijede promocije u Zadru, Skopju, Koprivnici, a, eto, sad je tu.

Na ovaj razgovor je došao i karlovački umjetnik Miroslav Hudec – Ovca, koliko vidim.

Prijatelji smo. Poznajemo se 50 godina.

Kako ste se upoznali?

To je bilo davno, ali se nismo vidjeli sigurno 25 godina. Upoznali smo se za umjetničkih akcija. Moj bivši suprug Vlado Martek nas je upoznao. Ovca mi je čak rekao sada da smo bili kod njega na Kupi u kući i da smo se kupali, ali se toga uopće ne sjećam.

U knjizi spominjete i druženja sa slovenskim pjesnikom iz Kranja Francijem Zagoričnikom, koji je rođen u Dugoj Resi gdje je likovni umjetnik Nikola Vukmanić izradio mural s njegovim likom.

Nisam znala da je Franci rođen u Dugoj Resi. Davno je umro pa nisam neke podatke uspjela saznati od njega. Dolazio je kod nas u Voćarsku, ali je kao književnik bio više vezan za književnost i više se družio s Martekom koji ga je i doveo. U Voćarskoj smo radili samizdat “Maj ’75” u kojemu su sudjelovali mnogi umjetnici sa svojim radovima. Taj je samizdat bio ručne izrade, a štampali smo ono što se nije moglo ručno izraditi. Mislim da je Franci sudjelovao u dva broja – morali smo rotirati umjetnike jer smo ih puno pozivali. Bio je “u svom filmu” književnosti. Volio je naše radove, ali je postojala isključivost koju sam bila već spomenula. Njegove kćeri se isto bave poezijom. Jednog dana je Jerman doveo Zagoričnika i Matjaža Hanžeka iz Ljubljane, bez da mi je najavio, a tog dana smo bili tanki s novcem – nismo imali ništa za jesti. Bilo mi je neugodno jer sam tog dana samo bila skuhala zelje, a i to je bilo nedovoljno za nas četvero, pa sam nadodala brašna, vode, krumpira i nekako uspjela spasiti taj ručak, mada im uopće nije bilo do jela. Imali smo fantastičnu rakiju u kući i ta je rakija spasila situaciju. To su te crtice iz Voćarske.

Imate li iskustva iz Karlovca?

Prvi puta sam radno u Karlovcu i ne poznajem mnogo ljudi iz Karlovca.

Jeste li imali prilike pogledati program Performance Picnic Park Festivala i kako biste ga ocijenili? Biste li došli na ovaj festival da niste pozvana?

Ne vjerujem jer ljeti živim u dalekom Rovinju. S obzirom da sam pozvana, morala sam otići u Zagreb po psa jer je kćerka otišla u Pariz. Dan prije promocije knjige sam vidjela tek dio programa, pa ne mogu procijeniti cjelokupni. Vidim da je raznolik, a to je pozitivno.

Jeste li kao konzumentica umjetnosti – recimo to tako – zadovoljna događanjima u Hrvatskoj?

Ima ih, dapače, no ljuti me što je sve u Zagrebu. Što ima u Karlovcu? Zašto 40 godina nisam pozvana u Karlovac?

Nije ni Laibach.

Nije? Oni su isto moji prijatelji. Zašto si male sredine scenu čine provincijalnijom no što ona jest? Otac mi je iz Koprivnice, u tom sam gradu pohađala osnovnu školu i znam da niti tamo nema mnogo sadržaja, kao i u većini malih gradova, a čak su i Rijeka i Split utoliko slabi. U Zagrebu se posjećuju događaji u središtu grada, a ona van centra ne. To je strašno provincijalno ponašanje. Baš mi se nedavno požalio prijatelj koji živi u Ilici da mu je Remetinec daleko. Kaj daleko? Na Pešćenici je 1980-ih postojala galerija događanja s fantastičnim programom i ljudima koji su se borili da bude vidljiva i posjećena. Često se, dakle, radi o individualnom pristupu, da napraviš dobar program i marketing, da dovedeš ljude, bez obzira gdje se galerija nalazi, kao što se trudi naš Slaven Tolj u Dubrovniku.

Za Voćarsku 5 ste napisali da je to vrst javnog ateljea.

Jesam.

Nastao je spontano?

Na toj adresi je bila kuća u kojoj smo Jerman i ja živjeli sami, bez roditelja – na početku mog života tamo je bila njegova mama s nama, a onda je otišla. Mnoga djeca žive s roditeljima do svoje 30., 40. ili čak do 50. godine života. S obzirom da smo bili sami, mogli smo se slobodno ponašati, pa su nam dolazili ljudi svakodnevno kao na autobusnom kolodvoru. Ponekad smo i zaključavali vrata zasićeni time.

Voćarska je blizu Kvaternikovog trga u Zagrebu?

Dvije minute od Kvatrića.

Danas je sve institucionalizirano, radi se po projektima i traži se financiranje iz raznih fondova. Je li to problem?

I tada je sve bilo institucionalizirano, međutim ponašali smo se vaninstitucionalno i zato su ljudi voljeli dolaziti do nas s obzirom da nismo bili opterećeni formama. Zato smo usporedno osnovali i Galeriju “Podrum” koja je, istinabog, trajala vrlo kratko, a u kojoj je djelovala skupina istomišljenika koji su radili prilično fleksibilan program, bez stege koja postoji u skoro svim institucijama. Tiskanje časopisa “Maj ’75” je dodatno obogatio naš život – kad bismo izdali novi broj, proslavili bismo. Za sastavljanja časopisa bi došla većina umjetnika koji su pomagali da se broj ostvari, pa bi se kuhao grah. Uvijek bismo imali neki buncek.

U Voćarskoj 5 je živio i pas Rum?

Je. Imali smo i mačke te zečicu pasmine belgijski orijaš i ta životinja je bila ogromna. Bilo je kod nas vrlo živahno. Oni kojima se nije dalo ići doma, primjerice zato što bi živjeli na drugom kraju grada, bi prespavali. Živjeli smo od sitotiska, radili smo plakate, tiskali smo majice, kataloge, grafičke mape, pozivnice i drugo, ali nismo radili previše jer u suprotnome ne bismo imali vremena za svoj rad, pa bismo prestali s poslom ako bismo zaključili da smo dovoljno zaradili za taj mjesec. Kasnije je bilo sve teže jer primitivan način štampanja sitotiska se razlikuje od strojnog i nismo mogli biti konkurentni, pa bismo tu ušli u problem, ali onda sam napustila Jermana i prestali smo raditi sitotisak i tako se sve to ugasilo.

Vera Mitrović Vrbanac: Koliko dugo ste živjeli u Voćarskoj?

Deset godina, a onda sam otišla kod Marteka, drugom članu Grupe šestorice.

Jermanova majka je živjela kratko s Vama u Voćarskoj?

Jest. Nije me voljela.

Začetak tog javnog ateljea na adresi Voćarska 5 je kada je ona otišla na ljetovanje, a sinu ostavila mjesečnu plaću?

“Jesi li vidjela, njegova mama mu je ostavila cijelu plaću i otišla na more”, rekla mi je kćer kad je pročitala taj dio knjige. To su bila takva vremena. Jermanova majka je bila knjigovotkinja i mogla mu je ostaviti plaću, ali dobro, ne baš cijelu.

Dakle, kad je mama otišla na more, začet je javni atelje?

Pa da, bilo je slobodnije.

To ste čak nazvali “Slobodna Evropa”?

Da, Jerman je tako nazvao razdoblje od odlaska mame na more.

Vratila se živjeti u Voćarsku 5?

Nije. Njezina starija sestra je bila prvoborac koja je živjela u susjednom dvorištu u jednoj maloj sobici. Nakon Drugog svjetskog rata je imala mogućnost dobit velik židovski stan, ali na to nije pristala. Rekla je da ne može živjeti u stanu kojega su šumski ljudi nekome oteli i jadna žena je živjela cijeloga života u maloj sobici bez kupaonice i toaleta. Pod stare dane je konačno dobila jednosobni stan, a kako je bila već u poznoj dobi, Jermanova mama je otišla živjeti kod nje da joj bude na pomoć, što je nas obradovalo. Stara me nije mogla smisliti jer su oni obožavali kartanje, o čemu ja nemam pojma, pa, kad bi se igrao belot, stara bi gubila jer bih uvijek bacila pogrešnu kartu, što je nju jako ljutilo i nazivala me glupom.

Napisali ste da je ritual kartanja bio najvažniji događaj na toj adresi?

Jesam. Kartanje je bilo najvažnije – moglo je suđe stajati u sudoperu neoprano tri dana dok smo kartali. I igra “Čovječe, ne ljuti se” je bila važna.

Ali i kuhanje? Prilično detaljno opisujete što ste i kako kuhali. Kuhar Stevo Karapandža nije tako pisao.

Svakog dana kuhamo i obolim, ako moram jesti sendvič, primjerice na nekom putovanju. To je tako kad navikneš organizam na kuhanu i zdravu hranu.

Niste htjeli kuhati po receptima?

Pa kako bi umjetnici mogli kuhati po receptima? Jednom smo radili vegetarijanske šnicle po receptima i nešto smo zabrljali – nismo dobro ocijedili povrće. Šnicli su bili mekani, a svašta smo probali da to ispravimo. Jerman je poludio, čak se i napio od jada. Vegetarijanske šnicle smo radili popodne na Staru godinu za proslavu Nove godine u našem likovnom udruženju. Nikako nam to nije uspijevalo, a radili smo po receptu, pa smo odlučili da nikad više nećemo. Na kraju smo te šnicle uspjeli ispeći, tonu brašna smo bacili unutra i nitko nije skužio da to nije onako kako treba biti. Kuhanje je meditativan čin.

I dalje kuhate bez recepta?

Da. Svako jelo je drugačije. To je čar kuhanja. Jedino koristim recepte za kolače, ali ih zato ne volim raditi.

Napisali ste da je neprihvatljivo Jermana oslovljavati po imenu.

Zvao se Željko. Pitala me njegova mama kako ga mogu oslovljavati po prezimenu. Odgovorila sam da je to zato jer mu je nadjenula ružno ime. Njemu to ime nikako nije pasalo. Svi smo ga zvali Jerman, osim mame. Isto je i s Martekom kojega Vlado zovu samo mama i današnja žena.

Koliko Vam je bitan prijem Vašeg djela? Konceptualna umjetnost je možda velikom broju ljudi neshvatljiva.

Svim umjetnicima koji djeluju javno je stalo do vidljivosti, ako smo već pristali na tu igru s Vragom. Alternativa je da se umjetnik zatvori u svoja četiri zida. Bitno nam je da ljudi razumiju to što radimo. Kritičari su možda napravili prevelik bauk oko konceptualne umjetnosti, a stvar je vrlo jednostavna – koncept, ideja, nešto što se može i ne mora materijalizirati. Postojalo je 1960-ih, 1970-ih i 1980-ih raznih načina kako se konceptualna umjetnost prikazivala. Samo moje postojanje ili samo moje ime može biti konceptualna umjetnost. Nekome je vidljivost važnija. Napravila sam ovu skromnu knjigu, a nedavno je Braco Dimitrijević kao najveći konceptualni umjetnik napravio svoju autobiografiju na valjda devet stotina stranica. Tom umjetniku je jako važna vidljivost, nama ne toliko.

Jeste li voljeli surađivati s kolegama, osim s Jermanom, Božićem i Tomom Gotovcem – evo, recimo, s Dimitrijevićem?

S njime baš i ne jer je njegova ambicija jako velika. Nisam toliko ambiciozna. Suradnja s galerijama 1980-ih nije bila toliko dobra kao danas jer su mnoge više promovirale tradicionalne umjetnike nego umjetnike takozvane nove umjetničke prakse. Nije tada bilo moguće izlagati u, primjerice, Klovićevim dvorima. Osamostaljenjem Hrvatske se nešto ipak promijenilo pa sam imala izložbu u toj galeriji, što nije zasluga nove države. U Umjetničkom paviljonu si mogao izlagati samo u skupnoj izložbi. No, zato su postojale galerije otvorenije za ovakvu vrst umjetnosti kao što je Galerija Studentskog centra u Zagrebu, Studentski kulturni centar u Beogradu, Študentski kulturni center u Ljubljani ili neki prostori u Sarajevu, ali takvih otvorenijih i za ovakvu vrst umjetnosti fleksibilnijih prostora nije bilo puno.

Kako ste doživjeli ulogu lektorice na knjizi?

Mnogi lektori imaju profesionalnu deformaciju i sve trpaju u isti koš. Nisam imala pretenzije da napišem književno djelo, pa se nisam držala strogo hrvatskog standardnog jezika. To mi je prva lektorica zamjerila i zato smo se razišle, pa smo uzeli drugu.

Traje javno savjetovanje o Zakonu o hrvatskom jeziku, a neki smatraju da bi se tim aktom vršilo nasilje nad jezikom.

Nije to ništa novo, uvijek su jezičari nešto tako pokušavali, posebno otkako je neovisna Hrvatska, pa se pričalo o različitim jezicima…

Svjetlana Basara: To nisu bili jezičari, nego političari.

Nazvala bih ih jezičari – političari.

Svjetlana Basar: Jezičari su krivi što se nisu usprotivili političarima.

Da, nisu.

Miroslav Hudec – Ovca: Nitko nema pravo mijenjati misao, nego gramatičku grešku.

Milan Božić: Vlasta je lijepo napomenula da nije imala književnih pretenzija, da ovom djelu nije pristupila onako kako pristupaju pisci, nego da ga je pisala jezikom na kojemu je živjela. Ospice sam dobio od stručnjakinje koja je izraz faširanci ispravila u popečke. Toliko o struci i životu i o miješanju struke u umjetnost.

Da. Baš oko toga smo se zakačile lektorica i ja. Uzeli smo onda drugu lektoricu koja je bila mnogo fleksibilnija i koja bi me pitala može li nešto ispraviti na određeni način. Fer je da lektorica pita i da se dogovara. Ne moramo se držati u ovom slučaju hrvatskog standardnog jezika. Nisam pisala domaću zadaću u osnovnoj školi kada se tek uči jezik. Meni to ne treba.

Ako govorimo o standardizaciji Vašeg izričaja, spomenuo bih da ste u knjizi ironično rekli po prilici da su umjetnike okupljene u Voćarskoj “pametni” povjesničari umjetnosti nazvali Grupom šestorice. Govorimo o sistematizacijama koje ne obuhvaćaju život i puninu umjetnosti?

Povjesničari umjetnosti si nastoje olakšati posao, pa idu ladičarenjem nas umjetnika linijom manjeg otpora. Protivim se tome, ali što da radimo kad je to arhiviranje uvriježeno? Najviše vole kad djelo nazoveš “Bez naziva”. To je i meni sad problem i teže se snalazim u opusu.

Rekli ste maloprije da prije 1990. niste mogli izlagati u Galeriji Klovićevi dvori. U jednom drugom intervjuu ste rekli pak da prije 1990. niste bili cenzurirani, dakle za nedemokratskog režima, a da ste se s cenzurom sreli prvi puta u demokraciji. Jesam li to dobro zabilježio?

Jeste. Cenzuiran je bio moj performans “Lady Godiva” kada sam gola projahala kroz grad, a čak sam platila i neku kaznu. Tako nešto mi se u Jugoslaviji nikad nije dogodilo. U biti se jednom dogodilo, u Beogradu – tiskali smo plakat na izložbu na kojemu je bio zastupljen rad “Kurac volim” i već je plakat za samostalnu izložbu bio štampan kada se navodno netko sjetio u tiskari da nije prihvatljivo da tako nešto izađe iz njihove radnje, pa su sa srebrnom trakom preko tog teksta štampali plakat. No, to nitko ne zna, nije bilo javno poznato da je to cenzura jer taj plakat nije niti postavljen. “Lady Godiva” je bila javna stvar. Došla je zbog tog performansa policija meni doma i prekršajno su me prijavili. Bila sam na sudu, a sutkinja je bila mlada. Obrazložila sam joj o čemu se radi. Rekla je da me razumije, ali da je tek počela raditi i da će me kazniti minimalno kako ne bi ostala bez posla. Kažnjena sam sa sto njemačkih maraka.

Vera Mitrović Vrbanac: Kako promišljate autorsku autocenzuru?

Ne može biti autocenzure. To se kosi s mojim promišljanjima. Ima onih koji sami sebe koče i navode iz kojih sve razloga nešto ne mogu uraditi. Jedna umjetnica iz Beograda je došla u Zagreb baš da se nađe sa mnom. Rekla mi je da ima užasnih problema u školi u kojoj radi jer tamo nemaju pojma što radim. “Pa reci im”, rekla sam joj. “Pa ostat ću bez posla”, odgovorila je. “Onda ostani bez posla. Molim lijepo, ako hoćeš biti iskrena umjetnica, ostani bez posla, pa idemo dalje, da vidiš što će se dogoditi”, naglasila sam. Nikad nisam postavljala sebi brane u smislu što će reći susjedi, roditelji ili netko treći. Mene su se moji roditelji malne skoro odrekli. Moja kćerka je imala manje od 20 godina kad smo Božić, Gotovac i ja planirali performans u kojemu bismo prošli goli Ilicom. “Da se nisi usudila. Nekaj bum si napravila”, rekla mi je kćerka koju su zezala djeca u školi da kakvu to mamu ima. “Moja si kćer, volim te najviše na svijetu, ali neću ti dozvoliti da me ucjenjuješ, kao što nisam dozvolila niti roditeljima niti ovoj državi. Nekaj buš si napravila? Oke, ja ću ti pomoći u tome”, poručila sam joj. Naravno, nije si ništa napravila. Svoj sam performans izvela, bez obzira na ucjene kćeri. Došla je nekakva moja rođakinja na moju izložbu u Koprivnici i ispričala mojoj mami kako izložba izgleda. “Došla bum u galeriju i sve bum to zapalila”, rekla mi je mama. “Kaj buš zapalila, uopće nisi vidila izložbu”, odgovorila sam joj. Ako želimo istinski raditi svoju umjetnost, nitko me ne može spriječiti niti zaustaviti.

Čak Vas ne mogu zaustaviti niti Prijatelji životinja?

Da, bila je jedna njihova cenzura. Više puta sam radila performans kada bih zaklala kokoš ili pijetla – taj put pijetla. Prijavili su me, čak su htjeli da bude to kaznena prijava, ali nije im, naravno, uspjelo. Deset dana se to protezalo po svim medijima, policija mi je čak nudila zaštitu zbog prijetnji, a sve zbog zaklanog pijevca. Moji Podravci su se svemu tome čudili jer oni svakog dana kolju kokoši. Moja mama svake nedjelje zakolje nešto. Svaki puta kada sam to napravila, kokoš ili pijetao nije završio u smeću, nego smo to pojeli. U Beogradu su me čistačice zamolile zaklanu kokoš da si je skuhaju. Radila sam to u Ljubljani, Kanadi, Beogradu…

Jeste li ikad i mimo performansa klali kokoši?

Jesam. Pa tome me otac učio. To je bila inicijacija. Moram znati kako se kokoš zakolje, utroba izvadi, pofuri, počisti… U djetinjstvu sam to učila. Nije to jednostavno, ali u ime kuhanja i umjetnosti – sve.

U Štaglincu kod Koprivnice imate imanje.

Imam. Otac mi je iz Koprivnice, a ja sam se rodila u Zagrebu. Otac je bio užar i radio je u jednoj užarskoj tvornici. Roditelji su bili podstanari i teško su živjeli. Zato je otac odlučio postati obrtnik jer je smatrao da će se bolje živjeti pa se vratio u Koprivnicu gdje je otvorio užarski obrt s radionicom. Kad je preminuo, pomislila sam što ću s time. Prodati zemlju? Time ne bih zaradila za polovni automobil. Bila sam u to vrijeme pozvana u Beograd i na putu iz vlaka sam gledala nepregledna polja i divila se tome, a onda se sjetila da imam to i doma. Nazvala sam kustosa Marijana Špoljara i rekla mu da bismo mogli nešto na mom imanju napraviti. Otišli smo do koprivničkog gradonačelnika Zvonimira Mršića i zatražili ga novac za pilot-projekt. Pozvali smo Ladislava Galetu da nam pomogne “probiti led” jer je već imao neko svoje imanje na kojemu se bavio vrtom, uzgajanjem voća i povrća po filozofiji Béle Hamvasa. Prve godine smo imali običan projekt, koji nije bio međunarodni, a zatim i međunarodni – pozivali smo umjetnike iz cijelog svijeta, radili izložbe, projekcije, performanse, akcije… Uključili smo lokalnu zajednicu. Pomagalo nam je dobrovoljno vatrogasno društvo pri prijevozu umjetnika od imanja do mjesta gdje su spavali, primjerice. Povezali smo se s udrugom žena koja nam je kuhala za publiku, a dolazili su ljudi iz Zagreba i okolnih mjesta. Imali smo u mjesnom domu besplatan ručak za publiku, tako da su svi znali da idu u Štaglinec jer je tamo dobar program i jer se tamo dobro jede. Publici smo nudili tri ili četiri vrste jela, mesa, juhe, salata, raznih vrsta kolača. Kuhali smo i za vegetarijance. Prvi puta su im kuharice skuhale neku rižu, ali nije bila integralna, pa je nisu htjeli jesti, što je naljutilo kuharice, ali je zato sljedeće godine bio vrlo bogat meni za vegetarijance, čak je bilo i kolača napravljenih bez jaja. Kako sam operirana kuk i nisam mogla zadnju godinu biti angažirana, a i dozlogrdilo nam je jer smo stalno jedan te isti novčani iznos dobivali za festival. Onaj tko je držao do sebe na svjetskom nivou morao je doći u Štaglinec. Imali smo jedan program samo za azijske umjetnike, pri čemu je kurator bila umjetnica iz Irske jer je poznavala azijsku scenu više od nas. Svi su umjetnici iz Azije pronašli način da samostalno plate put, što govori koliko im je bilo važno da se pojave.

Festival u Štaglincu se, dakle, više ne održava?

Ne, nema toga više. Užarska radionica je služila kao galerijski prostor, čak i za spavanje, pa smo imali i kuhinju. Moji roditelji su tamo uz radionicu nekada spavali, kuhali, čak su imali svinje, kokoši, jedno vrijeme čak i kravu. Mom ocu je užarski posao bio užasno dosadan, pa si je izmislio dodatne poslove.

Koga biste od umjetnika koji su posjećivali Štaglinec izdvojili?

Nikoga. Svi su tamo za mene bili ravnopravni. Tako smo se i ponašali. Nismo se kao organizatori ponašali kao da smo iznad nekoga. Birali smo umjetnike za sudjelovanje na festivalu, a neki su se sami nudili da dođu. Čak smo imali i listu. Neki su umjetnici htjeli dolaziti više puta, no to nismo dozvoljavali jer smo htjeli da se umjetnici izmjenjuju. Spomenuta Irkinja je bila tri puta, ali treći kao kurator. Morala sam Sinéad reći da ne može više dolaziti. Britanski kipar Richard Wilson je dvaput bio u Štaglincu, prvi put sam, a drugi sa svojom ženom, koja je također umjetnica.

Irkinja Sinéad nije O’Connor?

Nije. Preziva se O’Donnell.

Rekli ste da živite u Rovinju.

Da, ljeti.

Imate li odnos prema Zagrebu i njegovim mijenama?

Naravno da imam, rodila sam se u Zagrebu, to je moj grad. Sve zgrade koje sam u dijelu filma koji se odnosi na potres iz 2020. godine pokazala su zgrade za koje sam emotivno vezana, kao što su zgrada Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, Gradskog dramskog kazališta “Gavella”, Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, atelje Toše Dabca ili Fotostudija “Centar”. Svi su to objekti stradali u zemljotresu i u obnovi su.

Je li se Zagreb u 40 godina Vaše stvaralaštva promijenio na bolje, na gore ili se to tako ne može gledati?

Ljudi svašta pričaju, da je Zagreb ovakav ili onakav. Naravno da je drugačiji no ranije, a zašto bi i bio stalno isti? Ljudi se izmjenjuju, jedni odlaze, drugi dolaze. Moram priznati da se nakon rata malo poseljačio jer se novi stanovnici teško integriraju i ne znaju se ponašati u tramvaju ili drugdje u javnom prostoru, no, božemoj, Zagreb je velik i mora bit multikulturalan.

Lana Ćosić: Koji su Vas utjecaji oblikovali?

Sigurno je susret s Jermanom i Grupom šestorice imao utjecaj na mene, ali sam vrlo brzo to kristalizirala. Radila sam na autonomiji. Pitali su me zašto nisam dio Grupe šestorice, pa bih odgovarala da ne želim biti, da sam svoja. Prve tri godine kako sam s Jermanom počela raditi performanse doživljavali su me tek kao njegovu ženu, čak mi ni ime nisu izgovarali, što me jako smetalo, a kada sam počela samostalno raditi performanse to se počelo mijenjati. Što se tiče drugih utjecaja, svi pomalo za razvoja i izgradnje te učenja i praćenja drugih umjetnika primamo utjecaje, ali to ne znači da moramo nekoga kopirati, nego se nastojimo ostvariti pomoću nečijeg iskustva. Puno mi je značila Marina Ivanovna Cvetajeva kao književnica, čak sam i neke radove posvetila njoj, ali je nisam nikad kopirala. Poistovjetiš se s nekim i to ti odgovara.

Lana Ćosić: Jesu li Vas se dojmili neki umjetnici mlađe generacije?

Teško mi je odgovoriti na to pitanje jer baš ne pratim toliko mlade umjetnike. Ide mi na živce što su svi nekakvi aktivisti, svi su nešto euforični i htjeli bi odmah karijere, novac i slavu, ali ne ide to tako, prvo moraš napraviti nešto u životu. Studenti na akademiji već žele svoje kataloge i prodavati svoja djela. Tko je kad smo bili u njihovoj dobi razmišljao o prodaji? Jedan umjetnik iz Novog Sada koji živi u Budimpešti je rekao da bi ih vrijeđalo za studiranja ako bi netko htio kupiti njihove radove, da su se protivili prodaji svojih radova. Ne želim da ispadne tašto, ali na našim prostorima ne vidim novu, Vlastu Delimar, neku mladu curu koja se ne plaši, koja djeluje poput bagera, koja ne preza ni od čega. Na to su mi skrenuli pozornost povjesničari umjetnosti. Sve nešto eksperimentiraju. Kada sam počinjala, nije bilo umjetnica poput mene. Bile su aktivne Sanja Iveković, Dubravka Rakoci, koja je u jednom trenutku nestala, a ovakve vrste umjetnosti u Jugoslaviji nije bilo – Marinu Abramović ne računam jer je bila otišla iz zemlje. Dakle, nema umjetnica poput mene, pa se pitam što su te žene radile. Sve su radile nešto stidljivo, krhko i slično. Otvori se, ženo, pokaži što imaš, a imaš! Sve su kopirale muške kolege. Zašto? Nemoj kopirati muškarce, budi lijepa! U Brightonu sam bila 1990-ih radila nekakvu instalaciju za koju sam trebala improvizirati kućicu od dasaka. Ne znam piliti dobro, pa sam zamolila Branka Lepena, koji je inače građevinarac, da pomogne, a onda su došle nekakve feministice u bakandžama koje su me napale jer “da što sam si dozvolila da mi neki muškarac to radi”. A zašto ne bi kad će bolje napraviti od mene? Ono što on napravi za jedno popodne, ja bih radila mjesec dana.

Što namjeravate za narednih 40 godina rada?