U Izložbenom salonu “Ljudevit Šestić” Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić” u Karlovcu do 6. veljače se može razgledati izložba “Karlovac kojeg nema” koja predstavlja karlovačko slikarstvo 20. stoljeća iz zbirke “Mavretić” s čijim vlasnikom Željkom Mavretićem, piscem, kolekcionarom, skladateljem i knjižničarom, rođenom 29. siječnja 1961. godine u Karlovcu, ovim povodom spikamo.
Jeste li poznavali slikara Franju Korena?
- Jesam, ali on mene nije. Bio sam mladić kada sam ga sretao u gradu. Znao sam da je to on. Nekoliko puta sam ga vidio u “Putniku”, a jednom sam sa starijom sestrom kao mlađi punoljetnik zalutao u “Nulu”, a on je bio tamo. Viđao sam ga, ali nisam stigao razgovarati s njime.
Po čemu ga pamtite?
- Pamtim ga kao poznatog karlovačkog boema i da su o njemu već tada kružile priče kako je dobar slikar. Mislim da je njegov najveći formalni likovni doseg to što je bio suradnik Majstorske radionice Krste Hegedušića, što u to vrijeme nije baš svatko mogao biti. To je referencija koja je mogla zanimati svakog koga zanima likovna umjetnost.
Nije bio akademski slikar?
- Nije. Bio je policijske struke. Mislim da je bio policijski inspektor.
Odlučio je napustiti svoj policijski poziv i posvetit se slikanju?
- Da. Radio je kao policajac neko vrijeme. Ne znam je li uspio osigurati policijsku mirovinu. Kako je živio od svoga slikarstva još mi je manje poznato.
Koje ste karlovačke slikare poznavali?
- Poznavao sam one slikare i prijateljevao s onima koji su se 1970-ih, 1980-ih i 1990-ih istaknuli u toj domeni. Prije svih je to Daniel Butala, koji je pravi karlovački slikar jer je rođen u Karlovcu i čitav svoj slikarski opus je tu stvorio. Prerano nas je napustio. Družio sam se s Alfredom Krupom koji je u Karlovac došao nakon Drugog svjetskog rata. Bio sam dobar s Đorđem Petrovićem i Višnjom Ercegović. Poznavao sam se s gotovo svima koji su nešto značili u likovnom životu grada. Pritom mislim i na amaterske slikare jer ne radim preveliku razliku između amaterskog i akademskog slikarstva, ako je ovo prvo dobro.
Kako ste zavoljeli slikarstvo?
- Kao mladi profesionalni djelatnik u kulturi u Starom gradu Ozlju sredinom 1980-ih. Radio sam u Narodnom sveučilištu Ozalj koje je organiziralo likovnu koloniju “Slavino proljeće” u spomen na slikaricu Slavu Raškaj, pa su se jednom godišnje u Ozlju okupljali poznati i priznati akvarelisti iz cijele tadašnje države. Na toj koloniji su uistinu sudjelovala velika imena kao što su Branko Becić, Nikola Reiser, Simonida Filipova Kitanovska, Grujica Lazarević i mnogi drugi koji su napravili velike karijere. “Zahaklao” sam se na ljubav spram likovne umjetnosti, a još kao srednjoškolac sam bio član Dramskog studija u Gradskom kazalištu “Zorin dom”. Voditelj studija Berislav Frkić me naučio ono lijepo u umjetnosti, a s ozaljskom likovnom kolonijom sam počeo otkrivati ono lijepo u likovnosti.
Na kojim produkcijama Dramskog studija ste bili angažirani?
- Glumio sam u raznim predstavama – od onih po djelima Branka Ćopić pa do drama Williama Shakespeara. “Magareće godine” smo izveli 1977., a jedna od zadnjih predstava je bila krajem 1980-ih – “H. M. L. T.” od Shakespeara. To je u biti skraćeni “Hamlet”. Glumio sam Polonija.
Zašto ste se prestali baviti dramskom umjetnošću?
- Jer sam početkom 1990-ih zasnovao vlastitu obitelj i više nije bilo daha i vremena za to. Dramski studio je prošle godine obilježio 70 godina postojanja. Vrlo je važan bio, posebice od druge polovice 1960-ih pa do 1990-ih i obnove profesionalnog glumačkog ansambla. Sredinom 1960-ih godina su se po Jugoslaviji gasila profesionalna kazališta, pa tako i kod nas, mada mi se čini da su Varaždin i Virovitica odbili ugasiti svoja. Dramski studio je nastavio kontinuitet dramskog stvaralaštva u Karlovcu u tim okolnostima. Da toga nije bilo, imali bismo veliku rupu u gradskoj dramskoj produkciji.
Zbirku umjetnina stvarate 38 godina. Počeli ste, dakle, 1985.?
- Da, sa zapošljavanjem u Ozlju i radom na likovnoj koloniji. Tada sam nabavio prve slike.
Koju ste prvu pribavili?
- Krupin akvarel iz te godine koji prikazuje arhitekturu moje rodne Vivodine.
Iz Vivodine ste?
- Moji su roditelji od tamo. Mavretići su iz Brezja Vivodinskog.
Koliko imate umjetnina u zbirci?
- Zbirka se svakodnevno mijenja i ne mogu kazati točan broj, ali u svakom slučaju zbirka ima više od tri stotine kataloških jedinica. Ona obuhvaća i crteže manjeg formata i mapama.
Kakva je to zbirka?
- U 38 godina sam razmjenjivao iskustva s brojnim hrvatskim kolekcionarima i sakupljači su mi uvijek govorili da je zbirka vrednija što je više ograničena. Dakle, treba je ograditi autorima, razdobljem i tako dalje. Odlučio sam se za zbirku karlovačkog slikarstva 20. stoljeća – dakle sve ono što je nastalo od 1901. do 2000., a što je motivom vezano za ovaj grad te, naravno, svi autori koji su mogli biti motivirani ovim gradom i njegovom okolicom. Poznato je da je Ljubo Babić dolazio na karlovačke rijeke i da su mu poslužile kao motiv, isto kao i Vladimir Becić i mnogi drugi. U prvoj polovici 20. stoljeća u Karlovcu je bilo svega pedesetak izložbi, a sada ih ima toliko u dvije ili tri godine. Oni koji su u tu izlagali u prvoj polovici 20. stoljeća također pripadaju toj zbirci. Surađivao sam 1980-ih dosta s kustosom Galerije “Vjekoslav Karas” Petrom Skutarijem koji je organizirao nekoliko izložbi karlovačkog slikarstva u 20. stoljeću, pa sam usvojio i neke njegove zaključke. U Karlovcu su priznati slikari služili vojsku, kao što su Milić od Mačve ili Vasko Lipovac. Ako ste negdje godinu dana, sasvim sigurno je taj grad utjecao na tebe kao mladu osobu i umjetnika. Tu je rođen Tomislav Krizman, također. Dosta je hrvatskih slikara vezano za ovaj grad i okolicu.
Izložili ste uglavnom pejsaže?
- U sklopu izložbe “Karlovac kojeg nema” predstavili smo 29 umjetnina iz naše zbirke. S time smo htjeli pokazati da postoje motivi koji se do danas nisu promijenili, a zabilježeni su prije više desetljeća, da postoje motivi koji su se djelomično promijenili i da ne postoje više motivi koji su nekada postojali.
Što Vas se najviše dojmilo?
- Fascinantno je izložiti sliku s motivom kojeg više nema pokojnog autora. Nijednu sliku više nitko ne može ponoviti. To ne može ponoviti niti sam autor, pogotovo ako je mrtav. Krupa je s iste pozicije znao u jednom danu napraviti po pet ili šest akvarela. Naravno, svako to djelo je bilo drugačije, ali je bila ista pozicija, isti motiv. Akvarel je inače tehnička nadahnuća – u pola sata je djelo gotovo i nema tu velikih popravaka.
Karlovac se profilirao kao grad akvarela?
- Valjda je to zbog silnih voda. U svakom slučaju, Karlovac je uvijek imao dobrih akvarelista.
Tko je najbolji karlovački likovni umjetnik u 20. stoljeću?
- Teško mi je odgovoriti na to pitanje.
Josip Vaništa?
- Ne. Za njega se vežu legende. U karlovačko slikarstvo ne uvrštavam samo slikare koji su rođeni u Karlovcu i njihova djela. Vaništa je rođen tu i završio je srednju školu, pa je otišao u Zagreb, kao i mnogi intelektualci. Samo rođenje u Karlovcu nije dovoljno.
U njegovom opusu se “ne vidi” da je iz Karlovca?
- U opusu pjesnika Slavka Mihalića ima malo Karlovca, a u Vaništinom još manje.
Zašto Vaništa ne bi bio karlovački slikar?
- On to jest.
Tko je veći karlovački likovni umjetnik 20. stoljeća od njega?
- Zlatko Šulentić je sasvim sigurno veći karlovački slikar, a, ako gledamo koji je slikar rođen u Karlovcu, najveći je Vaništa. Želim “proširiti” pridjev karlovački, da se ne odnosi samo na mjesto rođenja. Uostalom, ako i Miroslava Šuteja smatramo Karlovčaninom, a ne samo Dugorešaninom, ravnopravan je ovima.
Ima li on veze s Karlovcem?
- Ne radim razliku između Karlovca i Duge Rese. Slava Raškaj je ozaljska koliko i karlovačka slikarica. Zar ne?
Ne.
- Rođena je, naravno, u Ozlju, ali nije ništa manje Karlovčanka i nije beznačajna za razvoj karlovačkog slikarstva.
Koja slika iz Vaše zbirke je najvrednija?
- U kojem smislu?
Koja Vam je emotivno najvrednija?
- Ruski slikar Ilija Ahmetov je rođen u Rusiji i boravio je tu u Karlovcu. Oslikao je i crkvu Presvetog Trojstva. Imam jedno njegovo ulje na platnu iz 1923. ili 1924. godine, triptih, koji prikazuje Isusovo rođenje, raspeće i uskrsnuće. No, još je mnogo dragih djela. Ne bih znao govoriti o materijalnim vrijednostima tih slika.
Ali znate pošto ste ih nabavljali?
- Znam, ali kolekcionari ne nabavljaju po tržišnoj vrijednosti slika – drugi su to načini i kanali nabave. Mnogo slika sam dobio izravno od slikara kao poklone. Pišem mnogo likovne kritike, a dobio sam i uzdarje za predgovore katalozima izložbi.
Je li vulgarno pitati koliko vrijedila Vaša kolekcija na tržištu umjetnina?
- Nije – uvijek će biti vulgarniji odgovor. Ne razmišljam o tome. Sigurno je da zbirka ima materijalnu vrijednost.
Imate li problema sa smještajem?
- Divio sam se kolekcionaru Anti Topiću – Mimari. Bio je…
Prevarant?
- Navodno je bio svašta. Josip Broz Tito ga je imenovao 1945. u komisiju za povrat otuđenih umjetnina. Kada je na hrpi vidio slike koje su nacisti opljačkali, bilo je prilike da se nešto povrati državi, a da se nešto preko kojekakvih kanala posvoji. Ako za to nije bio kažnjen, vjerojatno to onda i nije istina.
Počeli ste pričati da ste mu se divili.
- Još 1970-ih je bio “bacio oko” na Stari grad Ozalj. Živio je u jednom dvorcu u Salzburgu i tamo je pozvao delegaciju iz Općine Ozalj s idejom da otkupi Stari grad Ozalj, ali je zahtijevao eksteritorijalnost samoga grada i gradskog perivoja.
Što to znači?
- Tražio je da to bude zasebni teritorij s posebnim pravilima.
Država za sebe?
- Da, vojvodstvo.
Vojvoda bi bio on?
- Da. Ideja nije bila loša. U ovo vrijeme bi se debelo o tome razmišljalo.
Da se vratimo na gradove-države?
- Da. Ovima je iz Ozlja, kada su ga pitali kako bi financirao to vojvodstvo, odgovorio da bi izdao samo jednu poštansku marku u ograničenoj nagradi. “Znadete li koliko poznajem filatelista na svijetu koju su spremni dati milijune američkih dolara za takvu jednu marku”, rekao je Mimara. Kolekcionari dolaze na razne ideje kako popuniti zbirke.
Upravlja li se dobro tim dvorcem danas?
- Ne.
Trebaju izdati poštansku marku?
- Da. Stari grad je vraćen Družbi “Braća Hrvatskog Zmaja”. Oni su vladali Ozljem 1920-ih. Tada su članovi tog društva bili bogati i ugledni kojima nije problem obnoviti dvorac.
Danas nisu?
- Nisu toliko utjecajni, a nisu niti toliko imućni, da bi nešto mogli napraviti.
To je Vaša primjedba glede upravljanja Starim gradom Ozljem?
- Nije jedina. Mislim da taj dvorac ima puno većih potencijala no što se koristi i Grad Ozalj bi tu mogao imati aktivniju ulogu. Za svaku je pohvalu djelovanje Zavičajnog muzeja Ozalj, posebno galerijsko jer su vrlo aktivni na prikupljanju slika S. Raškaj.
Koliko ima njezinih slika?
- Tridesetak, možda i više. Dok sam bio tamo uspjeli smo otkupiti jednu njezinu sliku iz Beograda. Gospodin Martin Vajdić, koji je zaslužan za formiranje tog muzeja 1970-ih, je u Zagrebu naišao na neke njezine radove, a i u Ozlju pronašao neke Slavine slike. U ono vrijeme se S. Raškaj nije mogla prikazivati kao hrvatska slikarica – sve je bilo jugoslavensko. Tako je i u drugim sredinama i s drugim osobama.
Je li kolekcionarstvo “skup sport”?
- Ono nije problem, ako imaš novca. Znadem u šali reći da postoje dvije vrste kolekcionara – oni koji su spremni višak novca usmjeriti u nabavku slika i oni koji su spremni manjak novca usmjeriti u nabavku slika.
Za taj hobi treba biti srednja klasa barem?
- Da. Kolekcionarstvo nije stvar u tome da imaš tisuću eura pa ih potrošiš na slike. Kolekcionari razmjenjuju umjetnička djela, nekad i deset slika za jednu, odnosno jednu za deset, oni surađuju s autorima, prijatelji su s galeristima i likovnim kritičarima, pa se u tom okruženju stvore mogućnosti za povoljniju nabavku. Kada bi svaki kolekcionar otkupljivao djela po tržišnoj vrijednosti, imao bi malo slika u kolekciji.
Skrenuli smo na Mimaru kad sam Vas pitao imate li problema sa smještajem slika.
- On je podsjetio da se sva jaja ne drže u jednoj košari, što je za kolekcionara bitno.
Sve što je imao nije u Muzeju “Mimara”?
- Mislim da nije. Nije toliki problem s deponiranjem slika budući da jedan velik broj slika nije opremljen, što se vidi i na mojoj izložbi – u jednoj mapi imaš pedesetak slika, a to nije problem deponirati.
Imate li najveću kolekciju slika karlovačkih autora?
- Možda, ako gledamo brojčano.
Ima li karlovačkih autora čiju sliku nemate?
- Ima.
Čija djela još treba napraviti?
- Jako me zanima slikar Ivan Stošić, koji ima vrlo mali opus. S izvorom i dalje pregovaram oko otkupa. Prije tridesetak godina sam jako htio imati sliku V. Ercegović i teško mi je bilo doći do toga – ona je govorila da ćemo se dogovoriti, a nikako nismo. Na jedvite jade sam jednom razmjenom došao do njezine slike i bio sam jako ponosan na to, da bih prije par godina spletom okolnosti preuzeo brigu o jednom dijelu njezine ostavštine, više desetaka njezinih djela.
Kojim spletom okolnosti?
- Njezin brat, koji ne živi u Karlovcu, je ovdašnje prijatelje zamolio da riješe što treba od papirologije nakon smrti njegove sestre. Što će nekome tko nema afiniteta spram likovne umjetnosti tristotinjak slika? Slučajno sam saznao za to jer je prodavao neku sliku koja me zanimala za dvije stotine kuna, a u razgovoru me pitao bi li me zanimalo jedno djelo V. Ercegović. Tada sam posjedovao već nekih pet ili šest njezinih slika i nisam bio naročito zainteresiran, no kada sam čuo da je to dio ostavštine za koju nije bio zainteresiran Gradski muzej Karlovac, zainteresirao sam se.
Kako ocjenjujete institucionalnu brigu u Karlovcu za slikarstvo i slikare?
- Slikari nisu tu obzirno prihvaćeni kao ranije, a takvo je društvo danas da se sam moraš izboriti za svoj prostor. Prije pedesetak godina su brojni karlovački intelektualci imali na svojim zidovima djela i Butale i Petrovića i Krupe i Korena. Ne dobivam dojam da karlovački intelektualci danas hrle na otkup umjetnina.
Možda ih zanimaju drugi autori.
- Znam dobro što ih zanima jer sam u svakodnevnom kontaktu s galeristima i oni mi govore mi da Karlovčani dolaze kod njih u Zagreb kupovati slika, a u biti dolazimo dva odvjetnika, jedan liječnik, poduzetnik Nikola Sumina Laufer i ja.
Do 28. veljače je u Galeriji “Vjekoslav Karas” otvorena izložba djela iz Kolekcije obitelji Sumina.
- Tako je. Ta izložba je biser, likovni događaj koji treba spomenuti i zabilježiti. Prije dvadesetak ili tridesetak godina je na tom mjestu izložena zbirka novinara Nikole Perića, a sada, eto, Sumine. Sumina ima vrlo lijepu zbirku umjetnina. Ona je omeđena tek geografskom odrednicom Kupe i Karlovca, a vremenski obuhvaća 19., 20. i 21. stoljeće. Čast mi je što je Sumina prihvatio svojevremeno i moje sugestije glede obogaćivanja zbirke, a i zajedno smo u Zagrebu upoznavali galeriste s kojima se moglo razgovarati oko popunjenja njegove zbirke.
Jeste li zamijetili nekog slikara mlađe generacije iz Karlovca?
- Vrlo slabo pratim suvremeno karlovačko slikarstvo jer sam se jako udubio u 20. stoljeće. Alfred Krupa mlađi, Aleksandra Goreta te drugi koji su svojedobno imali izložbu “Generacija 90-ih” su vrijedni spomena. Moram spomenuti pokojnog povjesničara umjetnosti i kustosa Nikolu Albanežea. S njime sam jako dobro surađivao. Bio je jedan od najuglednijih procjenitelja umjetnina u Hrvatskoj. On je autor te izložbe djela karlovačkih autora koji su se afirmirali 1990-ih. Tu generaciju još pratim.
Njegova ocjena Vaše zbirke je i u katalogu aktualne izložbe.
- Jest. Stavio sam mali odlomak teksta koji je pisao za prvu izložbu. Prihvaćao sam mnoge njegove sugestije oko izbora umjetnina za kolekciju. Divno smo surađivali i puno će nedostajati. Na njega se moglo puno osloniti.
Kada kažete, dakle, da karlovački slikari nisu prihvaćeni kao ranije, mislite na ove iz 20. stoljeća?
- Da. O novoj generaciji nemam spoznaja. Znam da Ranko Ajdinović jako puno i jako dobro radi te navodno jako dobro prodaje svoja uglavnom apstraktna djela.
Imate li apstraktna djela u svojoj zbirci?
- Naravno. Mnogi karlovački slikari su se u jednom dijelu svog likovnog razvoja okušavali u apstrakciji.
Rekli ste da pažljiviji promatrač slike može prepoznati da je promijenjen duh vremena, mada je motiv sa slike ostao isti.
- Jesam. Može se osjetiti duh vremena iz razdoblja nastanka djela. To prepoznaju likovno pismeni, oni koji znaju “pročitati” sliku. Treba biti verziran promatrač likovnog djela.
Jeste li likovno talentirani?
- Nimalo. Kada sam radio na likovnoj koloniji pratio sam slikare kako rade i to me uvijek fasciniralo. Uvijek se iznova divim slikarima vičnima portretiranju.
Jedna od izložbi iz Vaše zbirke je bila ona portreta?
- Jest.
Tko je naš najbolji portretist?
- Dobro su portretirali obojica Krupe i Ljudevit Šestić i drugi. Znam da neki slikari uopće nisu radili te motive, ali vjerojatno ne zato što tome nisu bili vični, nego zato što ih to nije zanimalo.
Uskoro se otvara nova Zimska likovna kolonija.
- Znam – pratim ZILIK. On je u odnosu spušten stepenicu niže. Zimska likovna kolonija je nekada bila popularna u gradu, na njoj su sudjelovali mnogi domaći i strani umjetnici i tako dalje. Unazad par godina Karlovčani niti ne znaju da traje ZILIK.
Ove godine je ZILIK međunarodan.
- Je li? To je dobra vijest. To je onda možda i povratak na stare dane. Kroz ZILIK su uistinu prošli brojni stvaraoci koji su obogatili likovni život Karlovca.
ZILIK je genijalna ideja?
- Jest – fenomenalna! Pripisivala se mom dragom pokojnom prijatelju Petru Grgecu, značajnom karlovačkom slikaru koji je tu došao iz Podravine, no mislim da je njegova supruga bila više od kume ZILIK-a, da je bila inicijator te ideje i da je Grgeca pogurala ka tome.
Pratite li programe Galerije “Vjekoslav Karas” i Galerije “ZILIK”?
- Pratim. Ponekad me nešto iz tih programa jako zanima. Opuse nekih autora koji izlažu u tim prostorima jako dobro poznajem, a s nekim opusima se prvi puta susrećem s obzirom da se radi o suvremenom slikarstvu.
Vodite Izložbeni salon “Ljudevit Šestić”?
- Vodim. Jedan sam od troje članova komisije koju je imenovala nova ravnateljica Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić” Kristina Čunović i ta će se komisija brinuti o tom programu. Za razliku od dosadašnjih godina kada smo imali izložbe svaka dva ili tri tjedna, imat ćemo tamo izložbe svakog mjeseca. Prostor je premali, ne možeš mnogo slika izložiti i onda ako se ograničiš na dva tjedna, likovni stvaraoc se ne može toliko dobro predstaviti.
Radite po godišnjem programu?
- Da, pripremljen je i držimo se programskih izložbi. Imamo stalne manifestacije koje se u tom prostoru održavaju svake godine s prigodnim izložbama.
Kao što su Slovenski dani u Karlovcu?
- Tako je. I za Mjesec hrvatske knjige je već rezerviran prostor, a ljeti tradicionalnu izložbu Zavičajnog odjela.
Je li u domeni komisije kojoj ste član i izložbeni prostor Knjižnice za mlade?
- Nije. Kolege zaposlene tamo rade svoj plan i program, kako knjižničarski, tako i izložbeni.
Kako reagiraju korisnici knjižnice na izložbe u Izložbenom salonu “Ljudevit Šestić”?
- Tamo je velika fluktuacija korisnika – ne dolazi se s namjerom samo pogledati izložbu, nego posuditi knjigu, pa se izložba pogleda usput, što je velika prednost tog izložbenog prostora. Koliko primjećujem, korisnici pogledaju s radošću izložbe. Izložbe tamo postavljamo za radnog vremena knjižnice, pa je uvijek slučaj da se netko zainteresira za izloške dok ih još postavljamo. Slikari vole tamo izložiti jer znaju da će svakoga dana njihove slike netko vidjeti.
Kao knjižničar vjerojatno imate saznanja zanima li korisnike literatura o likovnoj umjetnosti.
- Nažalost, mislim da je mali broj čitatelja koje bi to zanimalo. Vjerojatno se radi o namjernicima, dakle onima koji imaju takvu literaturu u programima obrazovanja ili o intelektualcima koji se sporedno bave i likovnom umjetnošću. Ne mislim da postoji širi interes za stručnu literaturu tog tipa.
Što je u programu Izložbenog salona “Ljudevit Šestić” za ovu godinu?
- Nekoliko autorskih izložbi, nekoliko izložbi vezanih za knjižničnu djelatnost koje ćemo preuzeti od drugih knjižnica… Rezervirali smo u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, primjerice, izložbu o razvoju hrvatskog školstva.
Kako komentirate karlovačke murale?
- Nemam ništa protiv murala. S tom umjetnošću sam se susreo početkom 1980-ih na putovanjima kroz Njemačku i Francusku kada su se alternativci useljavali u kuće predviđene za rušenje, pa su ocrtavali ta pročelja. No, grad je knjiga, a ne slikovnica. Ne mislim da je previše murala u Karlovcu, ali nisu dobro raspoređeni i u kvaliteti izvedbe međusobno strahovito odskaču. S Leonardom Lesićem, autorom nekih murala, sam surađivao na nekim poslovima i razgovarali smo na tu temu.
Je li Vam se svidio neki mural?
- Jest. Ima murala koji mi se nikako ne sviđaju. Ima nekih murala za koje bih dao prolaznu ocjenu, a ima i nekih na potpuno krivim mjestima. Lesićev mural s likom Miroslava Krleže u Krležinoj ulici je najuspjeliji, ali pritom mislim na onaj prvi – kao što znamo prvo je napravljen jedan, pa je taj prekriven novim pročeljem, a onda je napravljen na istome mjestu drugi. Međutim, i ovaj drugi je prekrasan. Lijepo se uklopio, na lijepom je mjestu i odlično je izražen. Onaj prvi mi je bio suptilniji, a ovaj drugi je baš “američki”.
Postoji li odnos između literarnog i likovnog ukusa. Možete li procijeniti po tome tko posuđuje kakve knjige kakvo slikarstvo voli, odnosno obratno?
- Teško.
Postoji li kod Vas takav odnos?
- Ne vidim polazište za takvu procjenu. Svatko razvija svoj ukus.
Što čitate?
- Suvremenu hrvatsku književnost. Član sam Društva hrvatskih književnika za djecu i mlade, koji se još zove i Klub prvih pisaca, jer se djeci predstavljamo prvi kao živi pisci, pa čitam dosta i suvremenu dječju književnost iz poštovanja spram kolega i da bih samoga sebe u tome pozicionirao.
