U Milanu je u subotu preminuo fotograf i producent Čedo Komljenović, javljaju nacionalni mediji.
Rođen je u Karlovcu 24. veljače 1939. Gimnaziju Karlovac je završio 1960., a nakon toga odlazi iz Karlovca. Postaje umjetnički fotograf umjetničkog imena Monty Shadow i slika za vodeće modne časopise i filmske zvijezde u svijetu. “Poznat je kao pripadnik svjetske modne, sportske, glumačke i poslovne elite. Često je nazivan guruom luksuza. Radi kao producent, reklamni agent i savjetnik mnogih ekskluzivnih svjetskih tvrtki”, stoji u Karlovačkom leksikonu (Školska knjiga, 2008.).
“Oca Milana mu nisu ubili crnogorski partizani prilikom ulaska u Karlovac 1945., tobože ga zamjenjujući, zbog poštarske uniforme, za ustašu, što je dugo bila fama, već su ga likvidirale ustaše kao željezničara 1942., radi sindikalnih previranja, plativši kao Srbin taj hrvatski ceh”, zapisao je o Komljenoviću u knjizi “Moja povijest Karlovca” (Studentski centar Karlovac, 2009.) Danko Plevnik.
“Ostao je živjeti s majkom Marijom, rođenom Baričević iz Perušića u Lici, sestrom majke njegova bratića Damira Nerala. Mama je iz Čede htjela napraviti gospodina pa ga je, iako siromašna, držala urednim, zalizanim, češljala na stazu. Kao mali bio je uvijek ispeglan, hlače na crtu, pravi gospodičić. Kada je narastao Čedo je umjesto staze na glavi radije držao čergarsku šubaru od kose”, zapisao je Plevnik.
Živjeli su u Haulikovoj 2, na prvom katu iznad današnjeg kafića Fran (…). Majka je, da bi preživjeli, odlazila u Rijeku po sol i potrebne namirnice, u stanu prodavala maslinovo ulje i smokve, što bi joj ostavljali Dalmatinci, ili bi to za nju činila ulična dječurlija. (…) Čedo je od nje dobio gen za snalaženje.
Danko Plevnik
“Danas je svjetska marka. Počeo je raditi u Karlovačkom tjedniku kao fotoreporter. S njime nikad nije bilo dosadno. I kao mladić je bio vrlo inteligentan. Dobio je ukor pred isključenje kada je jednog profesora na satu poslao u pizdu materinu. To je tada bila senzacija. Ne znam tko mu je bio otac. Pitao sam mnoge i nitko mi to nije znao reći. Bio je očito miljenik režima, jer su mu progledavali kroz prste za svih nepodopština. Stoga zaključujem da mu je otac morao biti predratni komunist ili nešto slično. Pitao sam i Josipa Boljkovca, no izbjegao je odgovor. To mi je uvijek bilo čudno. Čedo je mogao raditi što je htio”, svjedočio je o njemu danas pokojni novinar Vlado Bojkić u intervjuu iz ciklusa SpiKA 2016. godine.
Rođen je u Karlovcu, no uvijek je smatrao da će ga napustiti i postati svjetska faca. Vjerovao je uvijek u sebe. Zovu ga sada Monty Shadow, a prva mu je ideja bila da će mu pseudonim biti Chad Komnen. Bio sam na odsluženju vojnog roka kada je imao izložbu fotografija u Karlovcu. Pukla je priča da je polovicu fotografija pokrao od fotografa Drage Lugarića. Je li bilo tako? Znam da je često išao kod Lugarića u komoru na uglu Kvaternikove i Marmontove aleje. Je li slikao za Lugarića po svadbama i vjenčanjima? Neki biznis međusobni su imali. Uglavnom, Jerry je izložio dobre slike. Znam da je za Karlovački tjednik napravio fantastične fotografije. Primjerice, kada smo za ilustraciju trebali željezničke tračnice, angažirao je dizalicu da ga podigne deset metara u zrak kako bi mogao to poslikati. Baš tada je nailazio vlak iz Rijeke, a Čedo je nagovorio željezničare da upale crveno svjetlo na semaforu i zaustave vlak dok ne završi snimanje. Isto tako nam je jednom trebala ilustracija tipičnog željezničarskog lica, a ovaj je nagovorio radnika na kolodvoru da se namaže naftom. Fotka je ispala odlično, no kako si je željezničar očistio lice? Čedo je mogao sve. Imao je nevjerojatnu moć uvjeravanja
Vlado Bojkić (1935-2016)
Tvrdio je da je Komljenović bio posve drugačiji od ostalih fotoreportera Karlovačkog tjednika. “Otišao je u Švedsku. Pratili smo svjetsko prvenstvo u hokeju na ledu koje se igralo u tamo kad odjednom vidim njega na ekranu u krupnom planu između četvrtina na tribini. Primijetio sam da na ruci nosi prsten, pa sam pretpostavio da se oženio. Kasnije je rekao da je zaručnički. Kad smo se zadnji put vidjeli sreo sam ga jednog ljeta u Radićevoj ulici. Bio je obučen u potpunosti u bijelu garderobu. S njime je bila neka plavuša, također obučena sva u bijelo. Predstavio mi ju je kao treću manekenku Švedske. Tamo je radio svinjarije. Vršio je prevare, o čemu je i pisano u medijima. Primjerice, stavi tisuću dolara na bankovni račun, pa ode u trgovinu i kupuje fotografsku opremu. Prodavač zove banku i provjeri ima li ček pokriće. Kad u banci to potvrde, Čedo preseli novac u drugu banku, pa zatim drugog trgovca prevari na isti način. Bio je s nekime u partnerstvu, nekoga su spominjali. Uglavnom, pobjegao je natrag u Karlovac gdje je završio u zatvoru, ne znam točno zbog čega. Zanimljivo, stanovao je preko puta zatvora. Tamo je sada kafić. U zatvoru je izrađivao fotografije zatvorenika. Toliko se udomaćio da je i šefa zatvora zamolio da mu posudi lovu”, prisjećao se Bojkić, koji je ostavio svjedočanstvo i o Komljenovićevom susretu s predsjednikom Gane koji je bio u posjetu Karlovcu, odnosno još jedan primjer Komljenovićeve snalažljivosti.
Čedo ga nije uspio uslikati zbog gužve. No, to ga nije obeshrabrilo. Kad je Kwame Nkrumah već sjeo u limuzinu da ode dalje, Čedo je prošao pokraj tjelohranitelja, pokucao na prozorsko staklo i rukom mahnuo da izađe iz automobila kako bi ga uslikao. Svi su ostali zatečeni, a ovaj je uistinu izašao i Čedo ga je uslikao, a potom mu poručio da može sad dalje. Bio je nevjerojatan. Zadnji put sam se s njime čuo krajem šezdesetih. Čujem o njemu, jer je radio sa Startom dosta. Mladen Pleše kao urednik tog lista je bio kod njega u dvorcu pokraj Milana. Čedo je bio genijalac.
Vlado Bojkić (1935-2016)
Komljenovića se prisjetio na ovome mjestu i, također pokojni, novinar Stevo Maoduš u intervjuu iz istog ciklusa.
Shvatio sam da je odrasliji nego što ga prati glas. Na snimanju filma “Signali nad gradom”, u kom smo statirali cijelo ljeto, nesmotreno ga je, dok smo stajali u vrsti, upucao iz svoje puške Vinko Kampić, nekad sjajni centarfor državne reprezentacije u velikom rukometu. Srećom, bio je to ćorak, manevarski metak, ali je zbog blizine cijevi iz Jerryjeve bakandže suknula krv. Svi smo zanijemili, a on je samo zamolio auto do bolnice. Sutradan je već prošetao Radićevom s probijenim gornjim dijelom cipele i opet ispao fora.
Stevo Maoduš (1937-2019)
„Komljenović i ja smo se poznavali kao djeca, jer smo bili susjedi. Malo je mlađi od mene. Čujem da govori da je iz Zagreba. Bez obzira na sve, postigao je ono što je htio. Sjećam se snimanja filma ‘Signali nad gradom’. Tu gdje sjedimo, u Hotelu Korana Srakovčić ili Staroj Korani, su bili smješteni glumci koje je Čedo obilazio odlazeći od stola do stola kako bi se upoznali, pa su ga izbacili van. No, izbacili bi ga na jedna vrata, a ušao bi na druga. Tako je funkcionirao. Bio je prodoran“, u intervjuu SpiKA se prisjetio Josip Pavlić.
Još jednu Komljenovićevu anegdotu s tog snimanja iznio je i Plevnik.
Na svoje oči sam gledao kada se, 1960., u Karlovcu snimao film “Signali nad gradom”, po scenariju Slavka Goldsteina, kako režiser Žika Mitrović psuje i tjera Džerija iz svog velikog američkog automobila, Cadillaca, mislim. Sutradan se Džeri već sam vozio u njemu.
Danko Plevnik
Komljenovića se prisjetio u intervjuu iz ciklusa SpiKA 2018. i karlovački novinar Ratomir Petković, također pokojni.
“Komljenoviću niste smjeli ništa posuditi, jer to nećete dobiti natrag. Bio je poznat po tome. U Haulikovoj ulici u jednoj trgovini se pojavio novi gramofon. Čedi se neka cura sviđala i nije znao kako da je osvoji. Kada je bio njezin rođendan, otišao je u radnju i zamolio gazdu da posudi taj gramofon, da će ga sutra vratiti. Ovaj je pristao. Čedo je odnio gramofon na rođendan i poklonio ga toj djevojci. Ne znam je li imao uspjeha kod nje. Uglavnom, vratio se dan poslije kod te cure. Djevojke nije bilo doma, a njenoj majci je rekao da je gramofon pokvaren, pa je predložio da ga odnese na popravak, a vratio ga je u trgovinu i mislim da je to bio jedinstven slučaj da je nešto vratio, ali je prevario curu. Poklanjao bi ženama bunde i slične poklone na način da posudi, a ne vrati”, svjedočio je Petković.
“Počela su druženja sa značajnim Talijanima, pred kojima bi Šiki dao pet tisuća dinara, objašnjavajući im da sponzorira studente”, pisao je Plevnik u svojoj knjizi i dodaje da je kao fotoreporter Starta počeo prodavati fotografije na talijanskom tržištu, da je spojio Slavicu i Berniea Ecclestonea…
Iscrpno svjedočanstvo druženja s Komljenovićem donosi njegov prijatelj, startovac, Pleše na portalu Telegram.
*izvor naslovne fotografije KAfotka
