Poznati karlovački novinar i publicist doktor znanosti Danko Plevnik zahvalan je sugovornik i gotovo polustoljetni kroničar karlovačkih događanja, ali i dobar poznavalac raznih zbivanja širom svijeta koje s puno autoriteta može objašnjavati. Čest je gost i u srpskoj zajednici, posebno u saradnji s pododborom Prosvjete. S bivšim direktorom karlovačkog Gradskog kazališta “Zorin dom” Srećkom Šestanom dobio je i priznanje od pododbora. To je bio povod za razgovor sa njim o temama širokog spektra, aktuelnih ovog ljeta u gradu na četiri rijeke, Hrvatskoj, okruženju i šire. Karlovac je bio prvo pitanje.
Što reći o Karlovcu danas? Je li u svojem skoro četiri i pol vjekovnom postojanju mogao postići više i biti bolji? Koji je period u povijesti grada bio najbolji?
- To su pitanja koja traže studiozne i interdisciplinarne odgovore timova politologa, povjesničara, arhivista, kulturologa, muzeologa… Kako sam mnogo mlađi od Karlovca, ne bih mogao iz osobnog iskustva izdvojiti kada je bilo najbolje. Ali, ako se grad uspoređuje s njegovom vlastitom prošlošću u Hrvatskoj i Jugoslaviji, Karlovac je nesumnjivo izgubio svoju kompetitivnost. Kao važno odredište i poveznica između Panonije i Jadrana, ostvarivao je veliki napredak. To se događalo i u vrijeme industrijskih početaka i u doba ilirskog pokreta. Karlovac nažalost pati od sindroma nerazvoja kao i čitava Hrvatska, zbog čega se ona nalazi na pretposljednjem, a po najavama iz Bugarske, uskoro i posljednjem mjestu u Europskoj uniji. Nažalost, Karlovac je doživio svoje vrhunce i čini se da je osuđen na dekadenciju. Propada i demografski jer je 1991. imao 71.000 stanovnika, a ove godine će možda popis stanovništva pokazati da nas ima petnaestak tisuća manje. Danas se reklamira kao “grad susreta“, ali nije definirano tko se s kime susreće. Ako se obiđe Korana, vidimo da se možemo susretati jedino s labudovima, patkama, gnjurcima, vranama, s lopočima i šašom u vodi. Ne može se govoriti o nekoj turističkoj budućnosti, ako se rijeke pretvaraju u močvare i bare. Najgore u svemu je da se to ne tiče ni Turističke zajednice Karlovca, ni Gradskog vijeća Karlovca, ni medija, tako da se svakoga dana susrećemo jedino sa svojom bespomoćnom savješću.
Koji bi bili prijelomni i najvažniji događaji u povijesti grada i koji su ljudi ostavili neizbrisiv trag u povijesti grada?
- Mogu govoriti samo o poslijeratnom razvoju kada je najveći prosperitet napravljen za gradonačelnikovanja Josipa Boljkovca šezdesetih godina prošlog stoljeća. Izgrađena je Školska sportska dvorana “Mladost” – druga u Jugoslaviji – kompleks nove bolnice, autobusni kolodvor, brza cesta, crkva sv. Josipa, hotel Korana i još mnogo važnih objekata u samo šest godina! Joža je svakog ponedjeljka okupio direktore javnih poduzeća i prokrstario gradom, uviđajući slabe točke koje je odmah trebalo sanirati. Lani je bila stota obljetnica njegovog rođenja, ali nije ni simbolički bila obilježena. Anto Toni Nobilo i ja smo pripremili simpozij o njemu, ali se zbog korone nije održao. I dalje nema njegove ulice, mada se radi i o prvom ministru unutarnjih poslova Republike Hrvatske i osnivaču Hrvatske demokratske zajednice, a u Karlovcu je HDZ neprestano na vlasti.
Srbi-pravoslavci su sudjelovali u izgradnji grada od samog početka. Ima li nekih dokaza o tome i kako bi se ocijenio njihov doprinos u razvoju grada? Koga bi se moglo izdvojiti?
- Mislim da nema dokaza da su Srbi sudjelovali u izgradnji Karlovca, čiju su izgradnju platile slovenske zemlje. Karlovac je i nastao kako bi dopunio obrambenu funkciju kakvu je upravo za zaustavljanje prodora Turaka imalo Novo Mesto. Pravoslavcima je bio zabranjen ulazak u grad i kada su djelovali kao pripadnici austrijske vojske. Tko je želio dobiti viši čin morao je napustiti pravoslavlje. Mihajlo Mikašinović je bio prvi srpski general koji je to postao bez da se odrekne pravoslavlja, ali to je bio tek 1763. Zalagao se za izgradnju pravoslavne crkve u Karlovcu. Pravoslavlje je služilo kao točka identiteta Srba u čemu je veliku ulogu odigrao episkop gornjokarlovački Evgenije Jovanović. Gotovo stoljeće poslije Mikašinovića sveštenik Nikola Begović držao je na daleko poznate i popularne propovijedi u crkvi sv. Nikole. Dan Mrkić u svojoj knjizi “Nikola Tesla, evropske godine” iz 2004. donosi podatke kako je bio duhovni učitelj Nikole Tesle, koji je za vrijeme svoga gimnazijskog školovanja u Karlovcu od 1870. do 1873. bio redovan posjetitelj crkve svetog Nikole. Oficiri austrijske vojske bili su zaslužni za izgradnju parkova, posebice po obodu šančeva. U Karlovcu se zaboravlja da je sadašnji Dom Oružanih snaga Hrvatske vojske “Zrinski” zapravo izgradio Srbin Branko Mamula. Srbi su dali mnogo u prosvjeti – Milan Radeka, Miljkan Maslić, Slobodan Maslić, Darinka Manojlović… U bankarstvu su se istakli Rade Vučinić i Nikola Mrkić, u gospodarstvu Mića Gledić, Marko Kljajić, Milan Pavić, Vidoje Mikić, u kulturi Stanko Korać, Vladimir Funduk, Milan Mirić, Mile Dakić, Đuro Zatezalo, Gojko Nikoliš, Đorđe Petrović, Aleksandar Radivojević, u zdravstvu liječnik Gajo Petrović, Milan Stefanović, Milan Vorkapić, Vojo Petrović, Miloš Pajić, Marko Dejanović, u novinarstvu Nikola Perić, Stevo Maoduš, Bogdan Glodić, Pero Mrkalj, Milan Jakšić. Srbi su podigli Učenički dom Karlovac i neke druge karlovačke ustanove, a u SKD Prosvjetu, kada ga je vodio profesor i prota Radeka, bilo je upisano i 100 Hrvata. Svoju dionicu u oživljavanju SKD Prosvjeta dali su Funduk, Jakšić i Milan Lapčić.
U tom povijesnom i višestoljetnom periodu suživota Srbi i Hrvati su prošli burna razdoblja, od velikog prijateljstva i saradnje za slobodu i svoju kulturu do međusobnog sukobljavanja pa i ratovanja. Kako se ti odnosi mogu ocijeniti i definirati generalno? Kakvi su danas? Kakav je položaj i status karlovačkih i županijskih Srba?
- Ovo također spada u longitudinalna historiografska ispitivanja. Do stvaranja Države Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. i Hrvati i Srbi su živjeli pod mađarskim, pa austrougarskim diktatom. Iz Beča se oktroirala vjerska i nacionalne tolerancija. O razdoblju od 1918. do 1941. nedavno je Radovan Radovinović objavio knjigu “Karlovački gradonačelnici i njihovo doba 1918.- 1941.” koja posredno govori i o tim odnosima. Radovinović ima rukopis u kojem je posebice elaborirao život Srba u Karlovcu. Jakšić je svojim zapisima “Odrastanje u Karlovcu” također dao obol toj problematici, gledano iz novijeg vremena, čeka se da se oni izdaju kao knjiga. Fašistička i nacistička okupacija Jugoslavije 1941. za posljedicu su imali zločin rata, a iz tog zločina rata nastali su ratni zločini ustaša protiv Srba, Židova, Cigana i antifašističkih Hrvata. Srpski skojevci Raša Stanisavljević, Nada Dimić i hrvatski komunisti poput Većeslava Holjevca činili su propagandne i oružane akcije u cilju otpora ustaštvu. Bratstvo i jedinstvo je bio ne samo komunistički, nego i univerzalni kršćanski odgovor tom fašističkom pogromu. Jednopartijski sustav prožet ateizmom nije, nažalost, bio demokratski odgovor na mnoga pitanja koja se nisu postavljala, ali su tražila odgovore kao što su nacionalni identitet Srba. Višestranačje je 1990. počelo vehementno, ali su geopolitički interesi Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana skratili demokratski teren igre i hrvatski su Srbi ostali moneta za potkusurivanje do iskorjenjivanja. Miloševiću je bilo stalo do pola Bosne i Hercegovine, a ne do opstanka Srba u Hrvatskoj koje je namijenio na naseljavanje Kosova i Novog Pazara, a zauzvrat je Tuđman morao povući Hrvate iz Bosanske Posavine i time omogućiti etnički čisti koridor Republike Srpske. Taj dogovorni rat na tragičan način nisu mogli anticipirati srpski generali Jugoslavenske narodne armije koji su potjecali iz Hrvatske, nasjevši na proustaške narative, umjesto da su poput Srba u Gorskom kotaru išli na umirivanje situacije i poziva na građanski suživot, a ne na balvan revoluciju. Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju osjeća se veća kvaliteta građanskog života u kojem Srbi dijele sudbinu s Hrvatima i ostalim manjinama. Umjesto kolektivizacije srpskog pitanja nastupila je individualizacija u kojem se svatko prilagođava stvarnosti na svoj način. Srbi su više okrenuti kulturi negoli politici. Većina Srba manje-više sama rješava svoje probleme, koji su medijski nedovoljno praćeni. Političari čine sve što je u njihovim limitiranim mogućnostima. Jesu li i dalje diskriminirani u pogledu dobivanja posla ili ne ovisi o tempu privatiziranja društvenog i državnog vlasništva. A sada bih govorio o jednom nevjerojatnom događaju koji se zbio u podne, dan prije proslave Oluje ove godine.
Iz Vašeg ličnog iskustva? Izvolite.
- Budući da mi je sin Natko došao na odmor iz Bruxellesa htio je po običaju otići na Vunsko polje bacati na koš. Igrao je košarku kao junior. Prilazili smo Vunskom polju od strane Hrvatskog doma gdje sam parkirao. Na košu blizu Hrvatskog na koš je bacao jedan čovjek od tridesetak godina sa sinom starim oko deset godina. Sin je otišao na sprave za vježbanje u pravcu drugog koša. Otac je digao ruksak i otišao prema drugom košu kamo smo se i mi prethodno uputili prolazeći pored njega. Dok je moj sin oblačio tenisice, ovaj je počeo bacati na koš. Pozdravio sam ga s “Dobar dan”, ali mi nije odzdravio. Otišao sam sjesti u hlad i gledati poruke na mobitelu. Ovaj čovjek je otišao na koš na koji je šutirao ranije. I sada počinje drama. Gađa koš i viče: “Hrvati su genocidni narod, smeća ustaška… ” i tako dalje. Čuo sam ga s klupe, ali sam to ignorirao. Tako je vikao dvadesetak minuta. Sin koji živi od 2006. u inozemstvu je bio deprimiran tim stavom i njegovim očima punim neviđene sulude mržnje. Sin na ove terene dolazi već 30 godina i nikada mu se to nije dogodilo. Više nije mogao šutirati, otišli smo s terena. Prolazili smo trotoarom i ugledao kolegu nekadanjeg novinara “Vjesnika” pa “Politike” Jakšića. Ovaj je i dalje psovao sve Hrvate po spisku. Natko mi je rekao: “Pa maminom tati su ustaše zapalili selo.” Odgovorio sam mu da “on ne govori nama, već sebi.” Slučajno sam nakon toga bio s poznanikom koji radi u službi 112 i ispričao mu događaj, a on je odmahnuo rukom i kazao da je možda čovjek pukao. Rekao sam da je imao sreću da nije naletio na nekog sličnog hrvatskog nacionalistu. Poslije podne sam nazvao Jakšića, ispričao mu događaj i pitao ga je li išta čuo. Rekao je da je na tom dječjem igralištu pričao s roditeljima svoje snahe, ali i da slabije čuje. On je od tog bukača bio udaljen 20, a ja 80 metara. “Dobro je da ste izvukli živu glavu”, rekao je. Je li to bila neka sračunata provokacija ili je čovjek naprosto lud? Natko je dva dana bio pod stresom. Da mi je to netko pričao ne bih mu vjerovao. Ipak, dan uoči proslave Oluje nastupati s toliko verbalne mržnje usred grada još nisam doživio. Imam bezbroj razumnih i dobrih prijatelja, od kojih su neki Hrvati, drugi Srbi, treći Albanci i tako dalje. Otkud taj patogeni demonizam 26 godina nakon završetka rata u čovjeku koji je vjerojatno imao pet godina 1991.? Zaključak je da se Srbe ne može generalizirati.
Bivši vladika Simeon Zloković i njegov tajnik sveštenik Simo Višekruna bili su cijenjeni i poštovani među građanima Karlovca, slično kao mitropolit zagrebački Porfirije Perić prije nego što je postao srpski patrijarh. Ima mišljenja da u Karlovcu možda i ne bi bilo rata ili tolikog rata da vladika Simeon nije iznenada umro gotovo neposredno i uoči samog rata.
- S vladikom Zlokovićem sam bio kućni prijatelj jer je moj otac bio njegov prijatelj. Opisao sam ga u svojoj knjizi “Ljudi Karlovca”. Bio je teološki superioran i svojim duhovnim obrazovanjem odskakao od sredine i svojih crkvenih kolega. Budući da je svoje borbe s vlašću u vezi crkve vodio od 1951. kada je došao u Karlovac, nije bio politički nagao i naivan da slijedi naručene nacionalističke budnice. Bio je duhovnik svjetskog formata, o čemu je knjigu “Dobri pastir karlovačkog Vladičanstva Simeon Zloković 1911-1990” na 537 stranica napisao karlovački đakon Budimir Kokotović. Koliko je značio za hrvatsku kulturu svjedoči podatak da mu je na sahranu došao tadašnji ministar kulture Vlatko Pavletić. Nije dozvolio da njegova eparhija postane “duhovna JNA“ kako je Srpsku pravoslavnu crkvu u doba Miloševića nazvao književnik Mirko Kovač. Rat u Karlovcu nije ovisio o Zlokovićevoj dobroj volji. Karlovac se našao na liniji zaplašivanja Vojislava Šešelja s granicom Virovitica-Karlovac-Karlobag, s tridesetak kasarni, velikim vojnim učilištem i središtima u Mekušju i Kamenskom i taj sukob oko Karlovca trajao je do završetka rata. Tajne civilne i vojne službe Srbije, kako je nedavno presuđeno u Den Haagu Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, pretvarali su uz pomoć dejugoslavizirane JNA sukob niskog intenziteta u sukob visokog intenziteta i rat. Za sve su to postojali planovi koje ne bi mogao započeti ni zaustaviti nitko osim Miloševića. Naravno, mirotvorni i mudri glas dobrog pastira Zlokovića smanjivao bi mržnju pumpanu od političara. S Porfirijem sam se upoznao na primanju u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti gdje smo zajedno sjedili za glavnim stolom predsjednika Zvonka Kusića, a sudjelovali smo i na simpoziju Hrvatskog Helsinškog odbora u Zagrebu.
Kako se može ocijeniti položaj SPC-a u Karlovcu i na području Karlovačke županije? Bilo je svačega, miniranja objekata, česte provale i krađe u crkvama, bezbrojne parole neprimjerenog pa i profašističkog karaktera. Danas je stanje bolje, ali su i mnogi objekti uništeni.
- Srpska pravoslavna crkva digla se iz pepela, izgrađena je replika Crkve Sv. Nikole, srpske sveštenike se može vidjeti u mantijama i po kafićima, mladost je donijela novi duh i otvara nove prilike. Prije par godinama bio sam na proslavi Svete Petke u Sjeničaku, za koji me veže višegodišnje prijateljstvo s Nikolišem i Mićom Mrkaljem, gdje je također izgrađena nova crkva. Prije korone sam bio gost na svetosavskim priredbama u “Zorin domu” koje su pokazale da se SPC revitalizirala, što su svjedočili i nastupi mladih koji baštine srpsku i pravoslavnu tradiciju. Veseli me ozbiljno istraživanje prošlosti Srpske pravoslavne crkve i njenih veledostojanstvenika, čime se ozbiljno bavi đakon Kokotović.
I mnogi objekti u vlasništvu Srba, ali i nekih nepodobnih Hrvata, su minirani devedesetih, a počinioci nikada nisu otkriveni?
- Rat je dopušteni kaos. Kako je to fino obrazložio Fjodor Mihajlovič Dostojevski u svom “Dnevniku pisca 1877.-1881.”, zlo je nešto što postoji prije nas. Potrebno je stvoriti nenormalno stanje i onda neki koji su se činili posve normalnim i pristojnima postaju zli i štoviše uživati u pravljenju zla. Kako je Karlovac ipak dosta mali grad na koncu se sve saznalo, tko je kome i zašto minirao kuće te je li ih prije pokrao ili tražio snajperiste po novčanicima i ladicama. I danas, kada smo već osam godina u EU teško se pronalaze nepoznati počinitelji. Policiji bi bilo lakše uredovati da su poznati. A kada su i prepoznati, oni ulaze u sustav dugosuđa koji ne završava.
Kako biste ocijenili status i tretman antifašizama u Karlovcu? Nedavno su zahvaljujući antifašistima, srpskoj zajednici i nekim drugim građanski i lijevo orijentiranim udruženjima održani Prvi dani antifašizma. Mnogi antifašistički spomenici su minirani, uključujući i onaj glavni u centru grada, počinioci su i dalje “nepoznati”, a ideja da se spomenik izmjesti iz centra ( još?) nije ostvarena. Šesti maj “nije dan oslobođenja grada nego dan okupacije“ – to je gotovo službeni stav nekih bivših vodećih gradskih garnitura dok sadašnja uglavnom šuti.
- Antifašizam u Karlovcu simboliziran je u postamentu nekad glavnog partizanskog spomenika. Postoji postament kao što postoji antifašistička preambula u Ustavu Republike Hrvatske koja nikoga ni na što ne obavezuje. Prošlo je trideset godina od njegova rušenja i hadezeovske i esdepeovske vladajuće koalicije nisu bile sposobne antifašizmu vratiti njegov sadržaj. Višestruko manji grad kao što je Duga Resa s njim nema probleme, odajući počast ljudima koji su dali svoje živote za Hrvatsku u granicama koje su u Domovinskom ratu obranjene. Sudjelovao sam kao moderator 18. lipnja na tribini “Antifašizam i fašizam u prošlosti i danas“ s profesorima sa zagrebačkog fakulteta Ivom Goldsteinom i Goranom Hutincom koji su na moderan način opisali pošasti starog i novog fašizma. Antifašizam je u čitavoj Hrvatskoj bio godinama podvrgavan povijesnom revizionizmu pa ga se često gleda kao neko anakronično inaćenje jer, pobogu, sve je u prošlosti u najboljem redu. U praksi se antifašisti prikazuju kao novi fašisti, a fašisti kao stari antifašisti.
Karlovac je bio i centar novinarstva i informiranja u Hrvatskoj. Slavna mu je ta prošlost, a kako je danas?
- Treba se samo prisjetiti osnivača časopisa “Svjetlo” iz 1884. Dušana Lopašića. Poslije Drugoga svjetskoga rata formirana je “Karlovačka novinarska škola”, više u tradiciji dobrog novinarstva negoli kao neka formalna skupina, koju su svojim predanim radom činili Ivo Braco Butković, Boris Kožar, Darko Grubačević, Mićo Mazele, Joco Vuković, Krešimir Džeba, Branimir Kovačević, Maoduš, Perić, Zdravko Švegar, Ratomir Petković, Slavko Marković, Vlado Bojkić, Jakšić, Mladen Balen, B. Glodić, Mrkalj, Boris Mutić, Slavko Cvitković i Mladen Stubljar. Karlovčani Slavko Goldstein i Džeba bili su ili osnivači ili glavni urednici prominentnog “Vjesnika u srijedu”. Vjekoslav Koprivnjak bio je direktor “Vjesnika”, najveće novinske kuće na Balkanu. Danas karlovačko novinarstvo ne postoji na republičkoj razini, osim Tomislava Čadeža i Marija Pušića u “Jutarnjem listu” i Gorana Gerovca u “Večernjem listu”. U gradu postoji nekoliko medija i dopisništava, ali bez ikakvog utjecaja na nacionalnoj razini. Karlovac se spominje jedino u slučaju poplava ili zastoja u prometu, na prstima jedne ruke se mogu nabrojiti novinari poput Marina Bakića, Tihomira Ivke i Darka Lisca koji su u stanju problematizirati političke teme, a ne samo izvještavati o njima. Bez slobodnih medija nema demokratskih sloboda.
Što reći o nedavnim događanjima u Crnoj Gori i ustoličenju mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija Mićovića? Svi optužuju Srbiju, predsjednika Aleksandra Vučića i SPC kao “agresore”?
- Taj problem nije od jučer niti se može objasniti kao jedinstveni događaj. Medijska priprema ideološkog napada na Crnu Goru traje godinama. Kada je slične “litije“ provodio Zdravko Krivokapić kao opozicioner u ime podrške Srpskoj pravoslavnoj crkvi, slično je komentirao ponašanje policije prema demonstrantima kojima se tada oduzimalo pravo slobode govora i okupljanja. Njegov je teret što je označen kao izvršilac misije SPC-a koja je kao političko sredstvo zamijenila JNA. Crna Gora je lani donijela zakon o vjerskim zajednicama istovjetan srpskom i ruskom zakonu. Tada je počela manipulacija o odluci crnogorske vlade da navodno zatire srpsko pravoslavlje na račun uspostave crnogorskog. Umjesto da kao sestrinska crkva SPC bude prva koja će podržati Crnogorsku pravoslavnu crkvu otvorene su rane i anihilacije crnogorstva i crnogorske crkve koja je stoljećima imala svoju autokefalnost. Vučić kao Šešeljev pulen verbalno igra moderniju igru jer je i geopolitički kontekst drugačiji, Crna Gora je u NATO-u, u regiji se, međutim, zbog iskustva s miloševićizmom, ta ideja o “srpskom svetu“ doživljava kao plima velikosrpstva. Cetinje nisu bili zauzeli ni Turci, ni Napoleon, ni Austrijanci i Crnogorci su to ustoličenje Joanikija shvatili kao simboličko pokoravanje Crne Gore. Da nije bilo te višegodišnje tabloidne agresije iz Srbije, vjerojatno bi i sama manifestacija protekla u duhu vjerske slobode. Ovako je politizacija učinila svoje. Profesor doktor Vlatko Cvrtila zaključio je da je Porfirije pokazao svoje pravo lice. Ne mislim da se iz tog čina mogu izvući takvi zaključci, ali Porfirije bi morao naći hrabrosti i ekumenske dosljednosti za crnogorsko pravoslavlje i crnogorsku naciju i utjecati, koliko je to moguće, na akademsku i duhovnu situaciju u Srbiji da umjesto pansrbizma počnu zagovarati pandemokratizam i panliberalizam, u čemu je prednjačila stara Srbija.
Što trenutno radite? Kako Vam je u penziji? Pišete li i dalje? Kada ćete objaviti novu knjigu i o čemu?
- Nedavno mi je izašla knjiga koju sam napisao s predsjednikom 62. zasjedanja Opće skupštine Ujedinjenih nacija doktorom Srđanom Kerimom “Svijet bez granica”. Intervju s njim vodio sam godinu dana putem WhatsAppa. Književne eseja pišem za “Zadarsku smotru”. Napisao sam priloge za zbornike nekoliko akademika. Tu i tamo se javim u “Obzoru” Večernjeg lista. Već par godina radim na završnom tomu svoje trilogije o Karlovčanima koji se zove “Treći dum”.
EU nije raspoložena za proširenje na Zapadni Balkan i čini mi se da igraju nepošteno prema tim zemljama. Primjer je slučaj Sjeverne Makedonije koja je sve zahtjeve ispunila, a onda ništa od razgovora i ulaska. Slično je i sa Srbijom, koja bi se za članstvo trebali odreći dijela svog teritorija i kolijevku države, Kosova, a to od nikoga do sada nije traženo?
- Zapadnobalkanci, Srbi, Hrvati, Makedonci i drugi – naučeni su si laskati antitezama. Ako ne cijeli svijet, onda je barem Europska unija protiv njih. Kao da je i osnovana da bude antisrpska i antimakedonska. A u osnovi je sukob perspektiva vizija između Njemačke i Francuske. Francuski se predsjednik Macron zbog rezultata dosadašnjeg tijeka proširivanja zalaže za produbljivane Europske unije, što ima logike jer se primljeni članovi poput Mađarske, Češke i Poljske odbijaju ponašati prema dogovorenim demokratskim kriterijima. On ne želi prijeći preko kontinuiteta francuske politike produbljivanja Unije i suprotstavlja se njemačkoj politici proširenja na Zapadni Balkan kancelarke Merkel – na račun produbljivanja odnosa u Uniji. Zbog toga je Emmanuel Macron u listopadu 2019. upotrijebio veto na otvaranje pregovora sa Sjevernom Makedonijom, mada je Sjeverna Makedonija učinila sve što je od nje traženo. To je razlog i kontekst ovako tvrdog stava Francuske, a ne animozitet prema ovim dvjema malim balkanskim državama. Međutim, problem ulaska Zapadnog Balkana u EU nije i ne može biti neko makro bilateralno pitanje Njemačke i Francuske, nego prvorazredno globalno i geopolitičko pitanje čitave Europske unije. To zaostajanje EU-a za samim sobom očituje se kao nepotrebna konfuzija i plašenje sebe da će na ovaj prostor – gladni balkanske nesposobnosti – stići Rusija, Kina i Turska. Ako u to uistinu vjeruju, onda bi morali ubrzati integraciju Zapadnog Balkana u EU. Ulazak u EU je quid pro quo, Hrvatska je izručila Njemačkoj šefove svojih tajnih službi, što ne bi napravila ni banana republika. Koruška je bila kolijevka Slovenije, ali ona je već nakon plebiscita 1920. shvatila da pripada Austriji. Problem Srbije je taj čičak-nacionalizam kojega se ne može riješiti. Kosovo je od 2008. međunarodno priznato. Ohrabrujuće bi bilo da po formaciji najumniji čovjek Srbije predsjednik Srpske akademije nauka i umetnosti Vladimir Kostić, koji je kazao da treba napustiti Kosovo s “elementima dostojanstva”,“ jer ono ni de fakto ni de jure više nije u rukama Srbije, i da to neko mora da kaže narodu“, ima više sljedbenika. Na nesreću same Srbije, premalo onih koji odlučuju želi napustiti te ideje o Kosovu kao vječnom dijelu Srbije.
Kako onda riješiti problem Kosovo – Srbija? Jugoslavija se raspala po Badinteru i avnojevskim granicama, a Srbiji su odcijepili komad države? Može li se povući paralela sa Hrvatskom i Republikom Srpskom Krajinom ili s Bosnom i Hercegovinom, gdje moraju zajedno živjeti tri naroda, a nije ih u Jugoslaviji moglo po gotovo istom principu živjeti šest?
- Teško je pojmiti i prihvatiti činjenicu da je Arsenije III. Čarnojević napustio Kosovo i otišao u mađarsku Vojvodinu koja je postala Srbija, a istovremeno očekivati da s manjinom demografski, dakle i demokratski, opet dobije Kosovo. Srbija, koja je vjekovima bila vezana za Kosovo, morala bi postati prvi partner Kosova, a ne se izjedati u mitologiji nebeske Srbije u koju spada i Kosovo. Realni političari bi to riješili preko noći. Ali na Balkanu su noći potrebne samo da se izvrše pripreme za rat, korupciju i zaostajanje za svijetom. Kosovo je bilo i dio jugoslavenske federacije, a ne samo Srbije, dok Republika Srpska Krajina nikada nije bila autonomna jedinica u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, a koju je i Milošević 1995. odbacio naredbom da se odustane od Plana Z-4 koji je Srbima u Hrvatskoj garantirao političku autonomiju. To se tumačilo tako da bi njegovom primjenom došlo do preispitivanja tadašnjeg statusa Kosova, Vojvodine i Sandžaka, mada sam uvjeren da se radilo o ispunjenju Miloševićevog obećanja Tuđmanu da će iz Hrvatske izvesti Srbe, ako on iz Bosanske Posavine izvuče Hrvate. Jugoslavija je kao versajska tvorevina postojala 72 godine, a Bosna i Hercegovina postoji stoljećima. Zato se to ne može gledati kroz takav paralelizam, nego kroz kronologiju. Bosna je imala svoje kraljeve i svoje granice i njezini su političari činili brojne ideološke i političke ustupke da u tim granicama ostane. Međunarodno je pravo ipak relevantnije od nacionalnog prava ili bolje rečeno nacionalnog interesa kojemu je cilj – ili proširenje granica ili okupljanje i slanje vlastitog etnosa na ratnu stazu.
Kako komentirate američki debakl u Afganistanu? Uz Ameriku tu su sada kao relevantni igrači i oporavljena Rusija, pa Kina, Indija, Brazil…
- To naoko izgleda kao debakl, mada bi se moglo reći da je debakl počeo već 2001. okupacijom Afganistana. Američko izvlačenje iz njega najavljivao je već i Obama, operacionalizirao Trump, a dovršio Biden. Ne može doći do triploarnosti pa da se po tom pitanju usuglase SAD, Rusija i Kina jer bi to onda značilo da SAD prihvaća obveze multilateralizma a on je odan samo svome unilateralnom multilateralizmu kroz međunarodne institucije koje je sam inaugurirao. Rat će otići na neko drugo mjesto. Kolega Thomas Friedman iz “The New York Timesa” nedavno je spomenuo da bi takav rat mogao početi u Kini. Amerika će radije u rat negoli dozvoliti da joj primat u razvoju uzme Kina. Ona, Indija, Brazil i druge brzo razvijajuće zemlje doprinos su globalnoj ekonomiji, ali oni u znanstvenom i vojnom smislu ne mogu konkurirati SAD-u.
*preuzeto iz Novina za kulturu “Prosvjeta”, broj 163/164
**naslovna fotografija YT kanal Frakture
