“Nekidan je eksplodirao automobil u ulici. Je li eksplozija uzrokovana kvarom motora ili je netko bacio bombu, ne znam. Obje mogućnosti su jednako vjerojatne. To je jedna od čari Engleske”, kaže Sara Al-Hamad, 31-godišnja pravnica iz Karlovca koja živi u Londonu u kojemu radi u Udruženju za nezavisnu glazbu (Association of Independent Music, AIM), a ujedno vodi i vlastitu glazbenu etiketu “Rika muzika” koja će uskoro izdati novi album zagrebačke grupe Kozmodrum jednostavno naslovljen – “Kozmodrum”.
“Uzme li se u obzir da u Velikoj Britaniji nema toliko sunčanih dana kao u Hrvatskoj, da se ne živi ležerno kao kod nas, da more nije kao u Hrvatskoj i nema naročitih planina oko Londona, ostalo sve funkcionira prilično dobro”, nastavlja.
Planinar si?
- Jesam. Upravo se pripremam za planinarenje u Škotsku.
Jesi li išla u Wales?
- Nisam ga stigla posjetiti – planirala sam to učiniti taman prije izbijanja pandemije koronavirusa. Dobila sam tada lagano povišenu tjelesnu temperaturu, pa sam odustala.
Mjere li u Engleskoj tjelesnu temperaturu također onim digitalnim toplomjerom kojega prislone na čelo?
- Mjere.
Meni su jednom s time izmjerili 35 stupnjeva Celzija.
- Kaj si u frižideru bio?
To je već stanje mrtvačke ukočenosti. Ima li takvih odstupanja u mjerenju tjelesne temperature i u Engleskoj?
- Nisam primijetila. Nekad mi se čini da ne mjere uopće tjelesnu temperaturu, nego samo mahnu toplomjerom.
Pričao mi jedan odvjetnik da su pred njime nekome na ulazu u zgradu suda izmjerili umalo 38 stupnjeva Celzija tjelesne temperature i kazali mu: “Ma, u redu je, slobodno prođite”. Ima li sve to smisla?
- To je sve formalnosti radi. Da bi ušao u bilo koji londonski kafić, moraš skenirati QR kod njihovog zdravstvenog sustava koji prikuplja podatke. Čitala sam nekidan u novinama da taj zdravstveni sustav sklapa neki dogovor s Amerikancima kojima će prodati svu tu silu podataka, a čitavo vrijeme upozoravam druge da ne vjeruju vlastima.
Jedna si od onih koji ne vjeruju državi?
- Pa ne možeš vjerovati vladi. Svi problemi proizlaze iz politike.
Jesi li jedna od onih koji se plaše da je prate i čipiraju u tu svrhu?
- S time nemam problema. Odavno sam čipirana i popraćena.
Ako si čipiran, ne moraš nositi dokumente sa sobom – na čip jednostavno staviš podatke s osobne iskaznice, zdravstvene vozačke dozvole, putovnice i slično.
- Slažem se. Onih koji se plaše čipiranja i praćenja ima na svim društvenim mrežama na kojima dijele informacije o tome što su jeli za doručak.
Kakva je radna etika u Engleskoj?
- Radim dva posla, pa je moj slučaj ekstreman. Sama sam si to napravila. U Engleskoj mnogo toga ovisi o tome od kuda si došao – svima je to jako važno. O tome ovise očekivanja, pa se emigranti koji dolaze iz naših krajeva moraju duže dokazivati. Englezima za neki posao treba više vremena no nama. Ako nešto treba napraviti, to jednostavno napravimo. Englezi kompliciraju. Rano počinju s usmjerenim školovanjem, već od 12. godine života. Prosječan Englez nikad nije čuo za Karla Marxa ili Virginiju Wolf. Taj nedostatak širine se osjeti i na poslu – često im treba ekipa savjetnika.
Kako su reagirali na tvoju širinu stečenu u hrvatskom obrazovnom sustavu?
- Prilično smo izravni, a u Engleskoj to ne prolazi. I dalje se učim djelovati “u rukavicama”. Ovdje ne možeš nikome ništa kazati, dotaknuti se bilo koje teme. Nisu osjetljivi jedino ako se komentira vrijeme.
Je li tako samo na poslu ili je generalno tako?
- Generalno. Naravno, imaš svoj krug prijatelja s kojima možeš razgovarati što hoćeš. Posao zahtijeva umrežavanje, a to podrazumijeva i druženja s kolegama i partnerima, što nije niti sasvim poslovan odnos, a niti sasvim privatan. Većina izlazaka se svodi na to. U tom limbu moraš paziti što pričaš – na radnom mjestu je sve formalno, a za umrežavanja nije, ali opet moraš paziti da se ne dotičeš škakljivih tema.
Više je zamki u tom limbu?
- Baš tako.
Jesi li kad pala u zamku?
- Puno puta. Jesam li došla s Balkana ili nisam? Misliš da je tamo sloboda govora apsolutna, a u biti je vrlo ograničena i liberali se uvrijede prvi.
Koliko su razvijeni politička korektnost i takozvana kultura otkazivanja u Velikoj Britaniji?
- Iznimno. Svaka rečenica mora biti dobro promišljena prije no što se izgovori. Gotovo da više ne možeš komentirati i izricati mišljenje na bilo koju temu. Dosta pričaju o Brexitu, ali je sve usko – liberali su protiv, konzervativci za, ali se dalje ti stavovi ne objašnjavaju.
Kada gledamo britanske televizijske emisije ili sjednice britanskog parlamenta svjedočimo žustrim raspravama.
- Zastupnik u parlamentu predstavlja svoje glasače. Ako su ti glasači, primjerice, rasisti, od njega se očekuje izričaj sukladan tome i nitko mu neće ništa zamjeriti. Govorim više o kulturi ophođenja među građanstvom.
Koji je tvoj socijalni milje?
- Čini ga srednja klasa. AIM lobira radi poboljšanja položaja glazbenika i izdavača pa ima dosta doticaja s različitim utjecajnim pojedincima i grupama. Mnogo je ljudi zbog koronakrize i Brexita ostalo bez posla, što je neviđeno u Velikoj Britaniji. Uvijek se govorilo da je tu lakše naći posao no stan. Uglavnom, viša srednja klasa je moj milje, odnosno s pripadnicima te klase sam okružena, a sama pripadam radničkoj klasi – to svi vide i čuju.
Živiš li na ladanju?
- Kad sam se doselila u London, skućila sam se u kvartu na sjeveru grada koji se zove Seven Sisters. Najvažnije je da kvart ima stanicu podzemne željeznice, što omogućuje lakše kretanje gradom, a ova četvrt to ima pa sam pomislila kako nisam mogla dobiti bolju lokaciju od ove. Tridesetak dana nakon doseljenja se dogodilo jedno ubojstvo, a nakon još tridesetak dana su izbile bitke između Kolumbijaca i onih koji su doselili s Kariba. Pet mjeseci od doseljenja sam pri povratku doma naišla na kordon policije jer je netko zatukao vlastitog sina čekićem. Moj prijatelj je tada bio u posjeti i to ga je izbezumilo – bio je blijed k’o krpa. “Ima stanicu podzemne željeznice, mogu brzo doći kamo god se zaputim, stan je jeftin, ali hajde da odem malo dalje od ovog kvarta”, zaključila sam tada. Sad živim u kvartu u južnom dijelu Londona koji se zove Crystal Palace. Nije baš “kristalna”, ali je mnogo sigurnija od prethodne četvrti.
Što radiš kad ne radiš?
- U Engleskoj je bio mnogo žešći lokdavn nego u Hrvatskoj. Tek smo 17. svibnja ove godine otvorili ugostiteljske objekte i muzeje. U normalnim okolnostima obilazim svakakva događanja. Zadnje sam bila na izložbi Banksyjevih radova. Nije me se naročito dojmila. Bila sam i u Londonskom tornju. Imam sreću što radim u glazbenoj industriji pa dobijem ulaznice za koncerte, a prijatelji srede i smještaj kada obilazim glazbene festivale, a to činim često. Najdraži su mi dnevni partiji s pet ili šest pozornica. Bude odlična atmosfera, a i još bolje ako se barem malo ukaže sunca. No, zbog lokdavna mislim da bi mi bilo bolje da sam u Hrvatskoj. Idem sad na ljetovanje doma.
Kupa li se itko u Engleskoj na moru?
- Kupa. Čim poraste temperatura zraka, odlazi se na plaže, koje ipak nisu lijepe poput hrvatskih.
Bi li ljetovala u Engleskoj?
- Bih, da nemam izbora. Nedavno sam bila na obali mora, u gradiću Whitstableu. Tamo radi Amadea Bar kojeg drži čovjek porijeklom iz Pule. Stoga tu nude sve hrvatske proizvode – od smokija do Babića. Ima ljepših i ružnijih dijelova engleske obale, no sve je krcato ljudima u svakom slučaju i svi se prave kao da su sami na plaži pa igraju frizbi preko drugih i slično.
Je li te bilo strah kada si odlučila preseliti u Englesku?
- Jest. Dolazila sam sama i nisam imala plan – samo sam znala da to moram učiniti dok je Velika Britanija dio Europske unije jer si ne bih oprostila da ne uhvatim “zadnji voz”. Najgore mi se činilo zaglaviti u Hrvatskoj. Smogla sam snage i otišla. Probala sam ljeto prije odlaska iskoristiti maksimalno. Ksenija Sanković i Kinoklub Karlovac su me to ljeto učili organizaciji događanja. Potom sam angažirana na festivalima Dimensions i Outlook, ali je to bilo razočaravajuće jer se naradiš poput konja, oni ti daju stotinu obećanja, a na koncu se ništa od toga ne ostvari. Ipak, radeći na tim festivalima sam upoznala danas jednog od najbližih prijatelja koji mi je pomogao da se smjestim u Londonu. To umnogome olakša. Najgore je, ako nemaš nikoga na kraju dana s kojime ćeš popričati uz pivo, nego si sam u svijetu koji nije tvoj.
Prije no što si otišla iz Hrvatske radila si u jednom odvjetničkom društvu u Zagrebu?
- Jesam. Radila sam za odvjetnički ured Divjak, Topić & Bahtijarević, koji se danas zove Divjak, Topić, Bahtijarević i Krka – radila sam upravo pod Marinom Krkom, a nakon toga sam prešla u tvrtku IDM Music Publishing. Kod njih sam ostala raditi par godina kao pravnica, a u isto sam vrijeme počela surađivati s tvrtkom Bixio Music Group iz Sjedinjenih Država koja zastupa velike talijanske skladatelje. U Americi sam stekla dosta iskustva, kontakata i znanja. Tada sam odlučila da moram napustiti Hrvatsku jer, dok ganjam snove odavde, ostat će neostvareni. Ne možeš s Balkana izgraditi karijeru u industriji glazbe – moraš se premjestiti u središte događanja.
Čak i u vrijeme informacijske revolucije?
- Da. To se očituje i u detaljima. Apsurdno je da su mi rezultati pretraživanja na Google servisu mnogo kvalitetniji u Engleskoj nego u Hrvatskoj, primjerice.
Pogledaj samo hrvatsku Wikipediju. Jednom sam otvorio članak o NATO-u, koji je definiran kao “teroristička organizacija sa sjedištem u Briselu”. Wikipedija na engleskom jeziku je možda pouzdanija od enciklopedije koju izdaju kod nas institucije jer ju stvara velika kultura – mnoštvo koje se služi engleskim jezikom, pa tako samu sebe korigira.
- Wikipedija je odličan projekt. Ipak sam oprezna – sve informacije su napisane na Zapadu i iz neke perspektive. Primjer problema je obrada rata na području bivše Jugoslavije na engleskoj Wikipediji. Ako se radi o glazbi, postoji razumijevanje da se svi moraju prilagoditi njihovom okviru. U Hrvatskoj se umjetnici stvaraju na događanjima kao što su koncerti. Tek se na koncertima prodaju materijali kao što su ploče i kompaktni diskovi. Na Zapadu su svi “na digitalnom”. Većina prodaje koja dolazi iz Engleske je digitalna – drukčiji je način konzumiranja glazbe. U Hrvatskoj je više poštovanja prema kulturi – u Engleskoj je ona proizvod i sve što sugeriraju pripada konzumerizmu. Glazbu vidim kao dio kulture. U glazbi se mogu pratiti povijesni procesi i događaji jer je ostala čista.
U Engleskoj je pjesma poput kilograma šećera u dućanu?
- Upravo tako. Sad postoji mnoštvo tek osnovanih malih tvrtki koje prodaju glazbu “na kile”. Ako ti treba neka glazba, upišeš tri pojma u tražilicu i ona se generira, i svima je to super. Meni nije – daj duši da prodiše!
Ako kvantiteta daje kvalitetu, jesi li se suočila s time kada si došla iz male u veliku kulturu?
- Po toj formuli bi Kina trebala biti glazbena velesila. Čitava zabavna industrija na Zapadu je dio propagande. Knjige te uče kako biti sretan. Na Dalekom istoku rade po 20 sati dnevno. Proizvode masovno i veliki su kreativci. Ono što stvore u glazbi šokira kvalitetom, ali nije propaganda, što se ipak mijenja i vjerujem da će početi dominirati u industriji. Imala sam mnogo više mogućnosti odrastajući u Karlovcu no što bih imala da sam odrastala u Londonu. Da bi u Londonu bio uspješan, moraš prije svega dolaziti iz dobrostojeće obitelji. Novac je ključan za sreću u ovom gradu. U Londonu sve dolazi s cijenom, čak i kada je besplatno – makar se prijevoz do, primjerice, besplatnog koncerta plaća. Oni koji dolaze iz dobrostojećih obitelji će mnogo lakše prihvatiti mizerne uvjete koji im se nudi, pa postepeno ostvarivati bolje. Čega god u Karlovcu se dosjetim, pristupačno mi je. Toga u Londonu nema. Ono što uzimamo zdravo za gotovo, u Londonu nisu niti iskusili – mnogo toga im je dano na pladnju, ali ne znaju to iskoristiti.
Jednakost prilika na Zapadu je mit?
- Netko poput mene ovdje može uspjeti jedino ako život podvrgne poslu, a malo ih je takvih jer je takav princip na mnogo razina sulud. U Londonu je mnogo toga određeno adresom na kojoj živiš – u koju školu ideš i tko te liječi. Zamisli odrastati u četvrti Seven Sisters, kvartu s najviše zločina, u okolini u kojoj su ubojstva svakodnevica i gdje đaci nose nož u školu da im posluži, ako ih netko napadne na toaletu. S druge strane, kada si umoran, obiteljski liječnik ti masira stopala, ako živiš u četvrti Chelsea. London je brutalan. Ako imaš novca, super ti je, a, ako nemaš, to osjetiš jako.
Koje je poslanje “Rika muzike”?
- Htjela bih s njom predstaviti moderni zvuk Balkana Zapadu. Strogo gledano, pripadamo džezu, ali u biti radimo glazbu i širu od toga. Ne dvojim u uspjeh “Rika muzike” u našoj regiji, ali za uspjeh u Londonu valja uložiti mnogo više truda. Kozmodrum je gostovao u radijskoj emisiji Gillesa Petersona na BBC-u, i to je ogroman uspjeh za našu etiketu, vjetar u leđa.
Kada izlazi album Kozmodruma?
- Izlazi 25. lipnja. U Mediki imamo promociju i nadam se da će ljubitelji glazbe nahrliti. Vinil kasni jer su tvornice preplavljene. No, imat ćemo majice. Vinil je izrađen u suradnji s fenomenalnim ilustratorom Ivanom Blažetićem Šumskim. Neven Cetinjanin je izradio fenomenalnu animaciju za video-spot. Za sada smo dobili odlične kritike. Ovo je prvo vinilno izdanje “Rika muzike”.
Imaš li gramofon?
- Imam. Preko zime bila disk-džokej.
Slušaš li glazbu na gramofonu?
- Slušam. Audiofil sam i bitno mi je da glazba dobro zvuči. U susjedstvu je audio-dućan i s mnogo starijima od sebe raspravljam tamo po šest sati pojedine igle za gramofon i povijesni razvoj te tehnologije.
Kako Englezi reagiraju na balkansku glazbu koju promoviraš?
- Jako dobro. S promocijom srednjostrujaških bendova se malo mučimo zbog veće konkurencije. Bilo bi nam lakše da su koncerti dozvoljeni, ali uglavnom nam ide dobro. Ono što je specifično za naše krajeve, lakše se probija na engleskom tržištu. Primjer je glazba koju stvaraju Dunja Bahtijarević i Luka Čapeta te Nenad Kovačić iz Antenata. Pjesma “Kamen gori” se pušta na svim radijskim postajama. Kada im pošaljem nešto što inače slušaju, valja se osloniti na osobne kontakte. Zato je u ovom poslu bitno biti u središtu industrije – sve je na osobnoj razini, moraš biti prijatelj sa svima i moraju te voljeti. Posao se zaključuje zato što onaj tko odlučuje misli da si super, a ne zato što si kvalitetan.
Kakve su tendencije u glazbi?
- “Universal“, “Sony” i “Warner Music Group” imaju jaku akvizicijsku praksu. “Sony” je nedavno kupio jednog od najvažnijih nezavisnih distributera. Nekidan je izdavačka kuća i distributer “Play It Again, Sam“, obznanio da je sklopio partnerstvo s “Universalom”. “Believe“, također velik nezavisni distributer, je izlistan na londonskoj burzi dionica. Bit će nemoguće biti nezavisan. U Hrvatskoj se smatra da su etikete koje zastupaju ove glavne izdavače i distributere nezavisni, a to je pogrešno. Trebali bismo više cijeniti hrvatsku glazbu i u narednih desetak godina valja izgraditi podršku i infrastrukturu našim glazbenicima čiji talent nadilazi znanja i pozicije hrvatskih diskografa. Mnogi su uljuljkani u prividnu sigurnost – potpišeš ugovor sa Sonyjem, primjerice, zastupaš njihov katalog ovdje, a onda ne radiš puno, samo novac sjeda na račun, ideš na jedrenje i super ti je.
Kako da potpišem ugovor sa Sonyjem? Slušaju li te u Hrvatskoj s obzirom na tvoje znanje i iskustvo?
- Imam sreću što sam stekla prijatelje kao što su Dario Draštata iz Dallas Recordsa koji mi uvijek pomogne kada zapnem. Uglavnom sam pravnik u ovom poslu koji se bavio ugovorima, pregovorima i razvojem poslovanja. Na tim područjima sam sigurna u sebe, a imam mnogo toga za naučiti po pitanju izdavaštva. Jasno je da me podcjenjuju jer sam mlada žena, ali vjerujem da će se isplatiti to što radim srcem i s uvjerenjem, te bez namjere da nekome podmetnem nogu. Novima na tržištu nikada nije jednostavno. Svjesna sam da treba vremena, ali i toga da imam što za ponuditi, posebice na području digitalnog prava.
Nisi pobornik piraterije i slobodnog protoka stvaralaštva?
- Glazba je tu da se sluša. Oni koji nezakonito nabavljaju glazbu posredstvom interneta, to čine jer žele čuti taj zvuk, a nemaju druge mogućnosti. Ne radi se to radi umanjivanja nečijeg doprinosa, jer radi toga što nemaš izbora. Izdavač mora znati gdje se koja glazba sluša. Ako primijetim da se album masovno skida u Argentini, logično je da tamo organiziram koncerte grupe čije je stvaralaštvo traženo. Piratstvo je loše i uzima od industrije, ali taj problem više nije toliko velik kao prije desetak godina. Velik sam pobornik miksanja koje je u pravilu nezakonito jer se miješaju pjesme bez rješavanja prava.
Creative Commons licenca ti je neprivlačna?
- A kako ćeš živjeti od toga?
Zašto bi bilo tko živio od glazbe?
- Možeš umrijeti…
Živiš od nečega drugog…
- U neki album se prelije duša, tri godine si radio na tome i uložio velik novac, pa da onda to pokloniš ljudima… Umjetnost se pogrešno shvaća – to se radi čitavog dana.
Je li ti se glazba zamjerila s obzirom da se profesionalno njome baviš? Dođe li ti da radije pecaš na Temzi nego da odeš na koncert?
- Glazba mi se nimalo nije zamjerila. Odnos s njom se samo produbio i proširio.
Išla si polagati pravosudni ispit u Engleskoj?
- Tek nagodinu izlazim na ispit. Od jeseni sam u pripremama za to.
Koliki ti je bio problem prebaciti se na njihovo poimanje prava?
- Autorsko pravo je manje-više svugdje isto. Obvezno pravo, vlasništvo i nekretnine – to su područja koja moram usvojiti i koja se uvelike razlikuju nego kod nas. Zagrebačka diploma mi je priznata. Međutim, mnogo je važnije od toga stvarati dobar glas o sebi, ne prihvaćati poslove koje ne možeš obaviti, pa si stvoriti ugled kojeg se ne možeš riješiti.
Misliš neugled?
- Da.
Nosiš li togu i periku na suđenjima?
- Školujem se za pravnika tipa solisitor, a barister nastupa na suđenjima.
U čemu je razlika?
- Kao između odvjetnika i pravnika kod nas – odvjetnik te zastupa na sudu. To je ugrubo objašnjenje.
U Londonu je mala karlovačka kolonija. Viđate li se?
- Igor Šlat se doselio u susjedstvo. Ima nas dosta tu. Postoji i fejsbučna grupa “Cure u Londonu” koja je prilično praktična i u kojoj se razmjenjuju savjeti i iskustva. Pokrenula ju je Ela Dvornik.
