“Prostor Oružane je ogroman. Prvotno je imao vojnu funkciju, a danas-sutra će bit idealan za obrazovne ustanove, muzej i/ili knjižnicu. No, jedno su planovi a drugo ostvarenja. Tri desetljeća se planiralo kako Oružanu revitalizirati, sve dok nije nestala. Danas je više nema i više je nikada neće biti. S tom činjenicom se moramo pomiriti. Njezinim uklanjanjem brišemo dio ambijenta i povijesti. Sve što će se izgraditi na njezinom mjestu moramo shvatiti kao novogradnju”, kaže Matej Mihalić, 31-godišnji povjesničar umjetnosti, stručnjak za karlovačku graditeljsku baštinu, čiji je diplomski rad “Novi prostorni identitet Karlovca: interpolacije od 1930-ih do 1960-ih godina”, obranjen na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a za taj je rad dobio nagradu “Isidor Kršnjavi” Vijeća Odsjeka za povijest umjetnosti tog fakulteta. S njime razgovaramo povodom rušenja najvećeg objekta na Trgu bana Josipa Jelačića u Karlovcu.
Čak ako se napravi i replika Oružane, ne možemo govoriti o Oružani?
- Replika je širok pojam. Pitanje je hoće li se raditi faksimilska rekonstrukcija Oružane i hoće li ono što se na njezinom mjestu kani organizirati zahtijevati da bude faksimilski rekonstruirana. Govori se i o ambijentalnoj rekonstrukciji, a taj pojam mi je nejasan – riječ je o estetskim referencama na stari objekt. U svakom slučaju, Oružana će morati biti rekonstruirana barem pročeljem prema Trgu bana Josipa Jelačića u donekle izvornom obliku, a što će biti u unutrašnjosti ostaje otvoreno pitanje. Prisjetimo se rekonstrukcije Žitne kuće. U tom slučaju se ne radi o faksimilskoj rekonstrukciji. Žitna kuća je falschspiel u arhitekturi, kanuf-barok – oblici starih struktura se ponavljaju u knaufu, što je poraz arhitekture. Ispravnije je da tog objekta ne bude u prostoru.
Nije li to rigidan stav?
- Faksimil mora biti opravdan. Povijest rekonstrukcija najviše znamo iz prostora stradalih ratom i prirodnim katastrofama. Faksimilska rekonstrukcija je opravdana, ako se nešto uništi u ratu, primjerice, pa je tada riječ o iznenadnom gubitku ambijentalnih povijesnih vrijednosti u prostoru. Oružana postepeno propada 30 godina. To je propadanje doseglo vrhunac prije tri ili četiri godine kada se počela urušavati međukatna konstrukcija zbog dugogodišnjeg prokišnjavanja. To da promatramo tri desetljeća da nešto nestaje, a pritom znamo, zahvaljujući povjesničarkama umjetnosti Anđeli Horvat i Đurđici Cvitanović, koje su 1960-ih i 1970-ih, za oblikovanja takozvane Bijele knjige, vrednovale objekt i Zvijezdu, kakve vrijednosti gubimo, je čista bešćutnost. Kad su u pitanju konzervacija i kulturno naslijeđe, to nije opravdanje.
Dakle, Oružanu više nemamo zbog zanemarivanja, a ne zbog potresa?
- Apsolutno. Zanemarivanje je pridonijelo tome da potres na takav način ošteti zgradu. Godinama sustavno pratim stanje Oružane i cijele Zvijezde. Neka se oštećenja prikazuju kao da su nastala potresom, što nije istina. Oštećenja zgrade do crkve svetog Nikole su bila takva da su se pukotine protezale gotovo cijelom visinom pročelja na rubnom dijelu. Slijeganje temelja je uzrok tome jer je taj dio opterećen prometom motornih vozila, a znamo i da se 1980-ih godina konsolidirao temelj crkve svetog Nikole jer je zbog njegova propadanja glavno pročelje bilo u statičkom problemu. Na nizu drugih objekata u toj ulici su slična oštećenja još iz razdoblja prije potresa, poput Kallanove kuće na uglu Frankopanske i Kraševe, Guttererove palače ili zgrade KAMOD-a. Pravo je čudo da se ništa nije urušilo za potresa. Dok su bageri uklanjali dijelove pročelja Oružane obrnutim slijedom – ne od problematičnog dijela nego od suprotnog krila zgrade – objekt je opstajao, unatoč trešnji. Solidno je izdržao sva opterećenja svih ovih godina.
Je li Oružana onda trebala biti rušena u cijelosti?
- Nije. Prvo se govorilo da će se ukloniti dio objekta, onaj uz crkvu svetog Nikole, koji je i najviše statički ugroženo i sadrži arsenal, najvredniji dio unutrašnjosti – dvoranu koja je nekoć služila kao skladište oružja. Trebalo je ukloniti ono što je bilo nužno, konsolidirati postojeće stanje i što žurnije zaštititi ostatak građevine. Započelo se s rušenjem solidnog dijela Oružane, a zadnja je informacija da će se zgrada rušiti u potpunosti. Trebalo je pristupiti minimalnom uklanjanju i maksimalnom očuvanju. Vrijednost Oružane nije samo ambijentalna, nego i povijesna. Ona svjedoči da je Karlovac bio vojni grad. Ujedno, ta zgrada je imala i graditeljsko-umjetničku vrijednost – jedna je od većih koju je izradio Josip Stiller, graditelj iz druge polovice 18. stoljeća koji je utjecao na oblikovanje identiteta Karlovca kao lijepog krajiškog baroknog grada.
Da se uklonio samo statički problematičan dio, koja vrijednost bi se očuvala?
- Očuvala bi se u većini izvorna struktura objekta, pa i prizemlje sa specifičnim svodovima. Teško je ponoviti majstorstvo graditelja iz 18. stoljeća. Povijest ne možemo ponoviti. Konzervatorska struka i praksa postoje da čuvaju izvorno. Uklanjanje do temelja ne bi smio biti konzervatorski pristup u zoni pod najvećom zaštitom.
Nisu li za uklanjanje ishođeni konzervatorski uvjeti?
- Jesu, ali kakvi? Prvo se pričalo da će ukloniti statički ugroženi dio građevina. U medijima je potom objavljeno da će ostati mali dio Oružane – računao sam da je riječ o prizemlju. Najnovija je informacija da će objekt biti u potpunosti uklonjen. Jesu li to uvjeti? Iz dana u dan saznajemo novosti.
Kako to tumačiš?
- Razlog može biti i u pristupu uklanjanju građevine. Primijetio sam da bager koji uklanja pročelje stoji na razini prvog kata. Moguće je da su pri samom rušenju oni statički ispravni elementi postali neispravni. Čudo je što bager na razini prvog kata nije propao kroz prizemlje jer je riječ o ogromnim opterećenjima. Nemam uvid…
Poslovođa ne bi vjerojatno poslao radnika i bager na razinu prvog kata, ako bi postojao rizik od propadanja.
- Govorimo o vrijednom objektu na području Vojne krajine. Fascinira što su izostale preventivne mjere zaštite koje bi spriječile propadanje, a govorimo o osnovnim zahvatima kao što su promjena dotrajalog crijepa, limarije, grede i letve na krovištu… Da smo reagirali prije 10 ili 15 godina, danas ne bismo uklanjali Oružanu i ne bismo došli do toga da se dobar dio unutrašnjosti samouruši i do oštećenja zbog koje je dio zgrade morao biti uklonjen, a onda i do oštećenja prilikom uklanjanja koja su dovela do potrebe za uklanjanjem čitavog objekta, što je poraz struke i grada kao baštinika. Što će preostati od izvornosti, od povijesnih vrijednosti Karlovca? U Zvijezdi, pa i šire, imamo niz zapuštenih objekata koja će zamijeniti divlja parkirališta ili buduća gradilišta. Kakav grad mogu očekivati – grad faksimila i ambijentalnih rekonstrukcija? Nikada nismo bili baštinom siromašniji. Nikada nismo imali manje prostornih vrijednosti u povijesnoj jezgri Karlovca no što imamo danas. To je apsurdno jer živimo u 21. stoljeću i tehnologije su napredovale toliko da se, u sretnijim okolnostima, sve da spasiti. Kod nas se ruši do temelja. Ne pozdravljam takav pristup baštini – ono što se izgubi izgubi se nepovratno. Možemo li se miriti s kopijama? Osobno ne mogu. Ne mogu se pomiriti s time da Karlovac po datumu izgradnje bude mlađi od šoping-centra u Svetom Križu Začretju.
Moglo bi se dogoditi da Karlovac poprimi takav kič-izgled?
- Da. Što je u Karlovcu konzervatorska praksa?
Što?
- Ne znam. Ove godine možemo očekivati uklanjanje još nekoliko objekata za koje je upitno jesu li dokumentirani, mimo mojih obilazaka. U Prešernovoj imamo primjer tradicijskog načina graditeljstva, a isto je s Dragojlinom kućom na Gazi – jednom kada nestanu ne mogu se povratiti. Lončareva kuća u Haulikovoj je izgrađena na način koji je apsolutno suprotan tradicionalnom graditeljstvu. Sve je to dokaz da jednom izgubljenu graditeljsku ostavštinu ne možemo vratiti. Na adresi Šimunićeva 21 je kuća čiji je autor Stiller i pitanje je vremena kad će bit uklonjena. Problem su i tu imovinsko-pravni odnosi, ali to je sve rješivo kada postoji volja. Problem je što se do sada ništa nije radilo po tom pitanju. Tek sada ubiremo plodove nerada.
Kako ocjenjuješ izgradnju na adresi Šimunićeva 2?
- Predstavlja poraz arhitekture kao umjetnosti. Riječ je opet o takozvanoj ambijentalnoj rekonstrukciji, mada ne znam što je to. Na tom mjestu je bio modificirani oblik tradicionalnog graditeljstva, barokna građanska kuća. Đ. Cvitanović je to zdanje istaknula u Bijeloj knjizi kao vrijedno koje valja čuvati.
Što je ambijentalna rekonstrukcija?
- Na studiju se s tim pojmom nismo nikada susreli, a školovan sam za konzervatora. Ime sugerira da se radi o estetskom upotpunjenju prostora temeljem starih oblika, a u unutrašnjem prostoru o novogradnji. No, zašto u Zvijezdi nismo imali suvremenijih pokušaja, obnova u pravom smislu riječi? Ambijentalna rekonstrukcija umanjuje mogućnost da dobijemo nove prostorne vrijednosti. Ona čini obrnuti efekt – stvara sterilnu i monotonu sredinu koja podsjeća na Sveti Križ Začretje, cirkus u arhitekturi u kojemu se glume starije graditeljske vrijednosti, koje ne znamo niti ponoviti, a ne gradimo niti tradicijskim materijalima. Primjena suvremenih arhitektonskih rješenja bi bila ispravnija. Riječ je o izazovu.
Uzmimo bilo koju kuću u Zvijezdi koja se raspada i zamislimo kao da igraš igricu, možeš s tom kućom uraditi što god hoćeš. Kako bi je obnovio?
- Uzmimo na primjer kuću u Prešernovoj – najstariju tradicijsku sačuvanu kuću u Zvijezdi. Brižnom konzervatorskom metodom bih rekonstruirao objekt sa što više izvornih materijala – ne bih dopustio da se objekt ukloni, pa da se potom kao u slučaju lončareve kuće sa suvremenim materijalima “rekonstruira faksimilski”. Sačuvao bih izvorno što se može, a u unutrašnjosti, u dvorištu, bih dozvolio kombinaciju suvremenog i starog jer jedino kompromis omogućuje očekivanja da će netko htjeti živjeti u Zvijezdi. Zabrane, nejasni i skupi okviri odbijaju mnoge od života u jezgri grada.
Mnogi se žale na cjepidlačenje konzervatora kada se govori o korištenju starih materijala.
- A onda imaš slučaj kuće na adresi Šimunićeva 2… Ako nedostaje metar četvorni zida, nije problem ispuniti praznine suvremenim materijalom. Cilj je, pogotovo ako govorimo o graditeljskim elementima kao što je tesana drvena građa, ako je sačuvana, da je sačuvamo, a ne da je mijenjamo novim materijalima. Pristup najviše ovisi o tome koliko je objekt očuvan. Ako je objekt u najvećoj mjeri neuporabljiv, može se ukloniti, a prilikom uklanjanja može se zahtijevati da ulagač, u suradnji s projektantom, sa senzibilitetom prema prostoru, može primijeniti suvremeno rješenje koje bi u konačnici u prostor donijelo nove vrijednosti, za razliku od jednostranih pristupa za ambijentalnih rekonstrukcija koje su vrlo upitne i etički i estetski. Kuća na adresi Šimunićeva 2 nije ni lijepa ni iskrena spram povijesti. Živimo u 21. stoljeću i da nismo pod zaštitom konzervatora, neki bi možda radili nešto drugo u tom prostoru, nešto što bi donijelo nove vrijednosti. Sve do Drugog svjetskog rata tako se i gradilo – tamo gdje se uklanjalo nicala je novogradnja. Tako smo i dobili onaj lijep potez građanskih kuća od košarkaškog igrališta do Tehničke škole koje su dale novu prostornu vrijednost. Da se tada pristupalo kao danas, gradili bi se bedemi.
Bedemi bi bili poput Diznilenda?
- Tako je. Jedan arhitekt je imao ideju rušiti sve te interpolacije nastale 1930-ih i kasnije radi obnove bastionskog sustava i dizanja zemljanih nasipa, što je romantično i promašeno u odnosu na potrebe i na vrijeme u kojemu živimo.
Arhitekt Boris Morsan da bi se te zgrade rušile kada bi postale neisplative za održavati.
- Mnogi se niti danas ne mogu pomiriti s objektom Zagrebačke banke u Radićevoj ulici i drugim interpolacijama iz 1950-ih i 1960-ih, ali one su odraz svog vremena i sasvim ravnopravno ulaze u povijesni kontekst grada, koji se stalno mijenjao i mijenja prilagođavajući potrebama. Konzervatori bi trebali čuvati što vrijedi čuvati – u Zvijezdi je svega desetak objekata vrijedno čuvanja – te to prikladno prilagoditi, prevrednovati i da i dodijeliti tome prikladnu funkciju. Ostalo bi se moglo prepustiti suvremenim graditeljskim rješenjima. No, što očekivati? Kako će grad izgledati? Hoće li se ostvariti planovi na lokaciji gdje je bila Oružana za dvije godine ili ćemo narednih 20 godina imati rupu u prostoru? Takve rupe utječu na deformaciju prostornih ambijentalnih odlika. Dobar dio Gajeve ulice uz Banijanski most će danas-sutra biti uklonjen.
Najavljena su uklanjanja u Gajevoj.
- Tako se stvara nova vizura. Hoće li biti ispravljena i kako? Hoće li se dopustiti suvremena interpolacija? Hoće li biti “ambijentalno rekonstruirana”? Slutim da će to biti pošodrani parking.
Koje bi bile tvoje glavne zamjerke konzervatorima u Karlovcu?
- Tužno je što nema više primjera spašenih objekata u pogledu izvornosti. Crkva svetog Nikole je jedini faksimil, a ostalo su igrice poput “ambijentalne rekonstrukcije”. Žao mi je što nije bilo više eksperimentiranja u zaštiti. Zaštita je sama po sebi eksperiment. Nije se pokušavalo zaštititi nego se prepuštalo propadanju, zatim proglašavalo ruševnim, pa se uklonilo. Na Strossmayerovom trgu se nalazila kuća i na tom mjestu zjapi prazna parcela. Zamjeram najviše na premalom broju dobrih primjera konzervatorske prakse i prevelikom broju uklanjanja spomenika.
Jesu li konzervatorski uvjeti u Karlovcu postojani?
- Kako za koga. Građani unutar Zvijezde i imućniji ulagači koji mogu diktirati što žele nisu ravnopravni, što dokazuju kuća na adresi Šimunićeva 2 i kuća u Križanićevoj – ne znamo zašto se uklanja i pod kojim uvjetima. S druge strane, se brojnim građanima nameću preskupi konzervatorski zahtjevi. Postoji i pristup onih koji misle da sve netko drugi umjesto njih treba riješiti. Postoji poremećaj u nama kao baštinicima, odnosno nama kao vlasnicima objekta. Kuću stalno treba održavati. Propadanje govori o odnosu građana i konzervatora, te vlasnika prema objektima. Nisu problemi samo imovinsko-pravni, postoje i ruševne kuće s jasnim vlasništvom, ali se vlasnike ne kažnjava. Zbog nerada po tom pitanju svjedoci smo nestanka grada kakvog poznajemo. Zgradu Eparhije gornjokarlovačke, Oružanu, Veliku vojarnu i druge objekte pamtim kao mrtve – rođen sam 1990. i nisam ih nikada vidio u funkciji, a neke očigledno više neću niti vidjeti. To je tužno.
Jesi li pročitao pismo arhitekta Bojana Radoševića javnosti u kojemu se ograđuje od arhitektonskog rješenja za knjižaru “Naprijed” zbog konzervatorskih uvjeta?
- Jesam. Slažem se s autorom tog pisma. Arhitekti su onemogućeni u primjeni suvremenih rješenja zbog konzervatorskih vizija koje djeluju subjektivno. Nije dovoljno otvoren prostor za kreativnija rješenja. Arhitektura jest umjetnost. Naravno, autor mora imati osjećaj spram prostora u kojeg intervenira, ali mora imati i slobodu u kreiranju. Imati konzervativne ideje s namjerom “da vratimo kako je bilo” je upitno. Jesmo li uopće sigurni da znamo kako je nekada bilo? To se u rijetkim slučajevima zna sa sigurnošću.
Što se u Karlovcu napravilo kao dobro rješenje?
- Postoji niz rješenja koja ne podržavam. Faksimil crkve svetog Nikole je bio potreban. Hotel “Korana-Srakovčić” je lijepa rekonstrukcija. Objekt Veleučilišta u Karlovcu je dobar primjer jer je riječ o izvornom projektu.
A studentski dom u šancu?
- Ne znam zašto se ulagalo u vojarnu u šancu umjesto u Oružanu. Propustila se prilika da Oružana dobije funkciju studentskog doma, menze i slično. Vojarna u šancu nema naročitu vrijednost. Na lošem je mjestu. Čitav taj potez je zadržao izvorni koncept bez veće izgradnje, pa se moglo očistiti teren i prikazati fortifikacijski sustav. Da se vojarna uklonila iz šanca, ne bi to bila šteta jer je bez posebne povijesnoumjetničke vrijednosti.
Morsan se zalagao da se čitav kampus napravi na Gazi. U kakvom stanju je ta četvrt?
- U istom kao i Zvijezda. Devastirana je, a ima ambijentalnu vrijednost i objekte vrijedne čuvana – rodne kuće Dragojle Jarnjević, braće Seljan, Stjepana Mihalića i Stanka Lasića. Pitanje je vremena kad će se srušiti Dragojlina i Mihalićeva kuća. Nestaje tako vizura koja je bila omiljena u slikarstvu i u književnosti. Gaza je neiskorišten potencijal. To je kvart najbliži jezgri grada. Ima potencijala da bude suvremen i lijep kvart za kvalitetan život. Imam osjećaj da je ta četvrt zaboravljena. Nije nikada do kraja urbano definirana – nedostaju osnovna komunalna rješenja – a kamoli išta drugo. Kampus bi bio u svakom slučaju koristan za Gazu. Morsan ga je zamislio na zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske. No, po pitanju vlasništva država i lokalna samouprava imaju odnos dviju sestara koje se ne mogu dogovoriti oko ostavine. Gaza ima niz vrednota koje valja očuvati, no bojim se da će nestati, a tako propuštamo priliku da očuvamo neke vrijednosti i da se odužimo onima koji su značajni u našoj povijesti. Tužna je sudbina Dragojline kuće i to što ne postoji spomen-ploča Stjepanu Mihaliću na njegovoj rodnoj kući. Pohvalno je što je nekadašnja kožara prenamijenjena u svrhu Mješovite industrijsko-obrtničke škole.
Zapušteno je i radničko naselje na Švarči.
- U biti ne postoji kvart u Karlovcu s dobrim baštinicima – stanarima koji paze na objekte i okućnice. Imamo devastaciju na samom koraku od Novog centra nadalje. Nije se ni radilo na tome da se ljude osvijesti. Živimo po načelu da mogu sa svojim vlasništvom raditi što poželim.
Kako devastiramo nove dijelove grada?
- Tako što zatvaramo balkone i mijenjamo na neprikladan način stolariju, zatvaramo otvorene dijelove pročelja i na druge načine radimo protiv izvornih arhitektonskih koncepata. Energetska obnova nerijetko ne poštuje izvorne boje na pročeljima. Na Gazi se prisvaja gradsko zemljište i grade kojekakve šupe i garaže. Kvart koji je udaljen pet minuta od Zvijezde izgleda poput neke brazilske favele. Ne poštuje se komunalni red. Što se radi u unutrašnjosti objekata, ne znam, ali se ne bih čudio da se različitim preinakama ugrožava statika.
Oružana je 30 godina propadala. Zašto smo to dozvolili? Kakvi smo to ljudi?
- Susreo sam se u nekoliko navrata s različitim komentarima za obilaska Oružane prilikom rušenja. Neki od tih komentara su me oduševili, neki razočarali, a neki nasmijali. Brojni komentatori su bili oduševljeni što “napokon nestaje ruglo”. To govori o nedostatku senzibiliteta i o neznanju o vrijednostima. Za to prvenstveno krivim različite struke koje nisu bile angažirane na osvješćivanju građana, od vlasnika objekata nadalje. Struka je zakazala. Veliki smo lokalpatrioti i obožavamo svoj grad, ali nikada nismo bili siromašniji baštinom. Ne mogu reći da Karlovac vole oni koji ga vode. Ako nešto voliš, s time si upoznat, a onda ne možeš dozvoliti ovo što se događa. Sve što se zbiva leži na neznanju. Žalosno je da se brojni prostori nisu prevrednovali – dobar dio građe je nestao. U osviještenim i sretnijim sredinama, čuvaju baštinu. Treba nam mnogo vremena da shvatimo traumu kroz koju prolazimo. Karlovac proživljava traumu, gubitak izvornih vrijednosti u prostoru. Nadam se da će nas nadolazeće generacije osuditi. Osjetit će se u njihovo vrijeme nedostatak manjak izvornosti, povijesna neimaština. Što ćemo ponuditi turistima? Nemojmo se zavaravati da će neki Nijemac povjerovati da je kuća u Šimunićevoj povijesni objekt, da nije izgrađena prije nekoliko godina. U ratu nismo stradali poput Varšave ili Dresdena. Sami sebe smo devastirali. Iza toga leže neznanje i bešćutnost. Žalimo za nestankom crkve svetog Ćirila i Metoda, a istovremeno gubimo baštinu koju možemo sačuvati. Zamisli da bager krene na crkvu Presvetog Trojstva. Govorimo o zgradi iste vrijednosti kao što je Oružana. Zanimljivo, Oružana je stradala u Drugom svjetskom ratu, pa je i uklonjeno sjeverno krilo, ali objekt nije uklonjen, nego je konsolidiran.
Koje su bile zadnje funkcije Oružane?
- Prije stotinu godina su Oružani htjeli namijeniti stambenu funkciju, no od toga se odustalo jer je očigledno bio to preskup zahvat. Prizemlje i prvi kat su služili Tekstilki za skladište. Prije toga je služila u stambene svrhe Jugoslavenske narodne armije, a za zadnjeg rata su u Oružani bile smještene izbjeglice iz Velike Kladuše. Nakon Domovinskog rata je promijenjeno krovište i to je bila zadnja intervencija, ako ne računamo postavljanje zaštite ograde. Mislim da je pročelje sondirano 2018. godine. Tada smo se zadnji put ponadali da će se s tim objektom nešto učiniti.
