Je li kraj?
Je li se primakao kraj vladavini začetoj političkom korupcijom 2005. godine?
Tada se gradonačelnika Karlovca biralo u Gradskom vijeću. Dario Janković iz Socijaldemokratske partije Hrvatske je prikupio dovoljno jamstava gradskih vijećnika da spokojno dođe na sjednicu na kojoj će biti izabran za čelnika izvršne vlasti. Jedna osoba nije došla – Sanja Katić iz Hrvatske seljačke stranke je pala na slapu, a kada se sljedeći put pojavila, zajedno s još jednim prebjegom, Franjom Capanom iz Hrvatske stranke umirovljenika, podržala je, umjesto Jankovića, suautora projekta izgradnje pročistača otpadnih voda Karlovca i Duge Rese, Miru Škrgatića iz Hrvatske demokratske zajednice.
Dvije godine kasnije trebalo je izabrati ravnatelja Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić”. Škrgatić se odlučio odmaknuti u ovom slučaju od stranačke kadrovske prakse i podržati nestranačku stručnjakinju Draženku Polović, sada kandidatkinju za gradonačelnicu koalicije koju čine Možemo! i Nova ljevica. Ušao je u sukob s tadašnjim stranačkim i gradskim svemoćnikom Brankom Vukelićem i Škrgatićev prijedlog nije prošao, a njega je na mjestu gradonačelnika zamijenio njegov zamjenik Damir Jelić koji je postao s vremenom najdugovječniji lokalni vladar u povijesti Karlovca. Nedugo po imenovanju ravnateljice po Vukelićevom ćeifu, nedvojbeno stručne, Fride Bišćan, u tu ustanovu u kulturi na mjesto šefice računovodstva dolazi stranački kadar Hermina Benić. Ona će iz knjižnice ukrasti milijun i pol kuna.
Jelić je s vremenom ušao u sukob s Vukelićem i od njega, dok je ovaj umirao od teške bolesti, preuzeo punu vlast.
Kako je sam opisao, u jednom je trenutku iz vlaka vidio svjetla. Mislio je da je stigao u Zagreb i izašao na peron, međutim nije bio na Glavnom kolodvoru u Zagrebu, nego na karlovačkom željezničkom. Kako je sišao s vlaka, tako je zajahao vlast – vjeroučitelja porijeklom iz Ljubuškog, Damira Mandića, rođenog u Stuttgartu, koji je odrastao u Metkoviću, a školovao se u Sinju, Splitu, Zagrebu, a do Karlovca mu je zadnja postaja bio Ivanić-Grad, pod svoje je uzeo Jelić.
Nekidan je na ovome portalu, možda pretjerano, ali svejedno istinito, svoje ogorčenje stanjem Karlovca izrazila Magdalena Ukalović, mlada ekonomistica iz Zadra koja se tu doselila prije četiri godine, a koja uporno traži pristojan posao i način da osigura egzistenciju u gradu u kojemu je pronašla ljubav. “Karlovac – grad za mlade. Da, slažem se, za mlade hadezeovce, za mlade bez posla, za mlade bez budućnosti, grad mladih inovatora, poduzetnika i kreativaca koji bježe glavom bez obzira. I ne, nije pitanje zarade, poštovani gospodine Mandiću, kako ste prije koji dan izjavili, pitanje je politike. Za mlade koji bi htjeli raditi u ovom gradu nema mjesta jer očito je da ovdje prolaze samo oni koji stopiraju, dobro se uvlače u guzice i za nedajbože imaju člansku iskaznicu, znamo koje stranke. Razgovori za posao u gradskim tvrtkama su komedija u trajanju od pet minuta. Sasvim dovoljno da shvatiš da si ih uzalud potrošio”, napisala je i dodala: “Uz dužno poštovanje svim stanovnicima Karlovca koji svoj grad vole, od ovog mjesta se napravio čmar Hrvatske. Grad bez napretka, grad bez posla, grad pohlepnika i lopova, grad bez kvalitetnih sadržaja, grad savršen jedino za kulisu ratnog filma. Koji, hej, nećemo moći ni pogledati jer Karlovac nema kino.”
Takvih problema u Karlovcu Mandić nije imao, jer je – za razliku od M. Ukalović – imao sponzora. Supruga je, Bogu hvala, neka je, pronašla posao vjeroučiteljice, na sudskoj dražbi, hvala Bogu i Ovršnom zakonu, je kupljen stan u Grabriku, a naš je štićenik, što se njegov zaštitnik više bacao na koljena po crkvama, lagano i bez problema napredovao – od vjeroučitelja, pa da ravnatelja Gimnazije Karlovac, Jelićevog nasljednika na mjestu Gradskog odbora SKHDZ-a, gradskog vijećnika, predsjednika Gradskog vijeća, pa onda i do samog mjesta gradonačelnika. No, i on je ušao u sukob sa svojim mentorom, povijest se opet ponovila kao farsa, i da Jelić nije pao, partijska kandidatkinja za gradonačelnicu Karlovca bila bi Marija Jelkovac, saborska zastupnica i nova Jelićeva uzdanica koja je već bila preuzela kormilo partijske organizacije u Karlovcu.
A kako je Jelić pao? Po smjeni Tomislava Karamarka s čela HDZ-a i dolaska Andreja Plenkovića na njegovo mjesto, nije se centrirao, nego je ostao povezan s unutarstranački oporbenom desničarskom strujom. Srušio ga je novinar Robert Bajruši koji je u Jutarnjem listu komentirao Jelićeva mahnitanja na tiskovnoj konferenciji protupandemijskog stožera Karlovačke županije. Time je, a ne izborima i ne zbog užasne nepotističke i nerazvojne vladavine, zapečaćena Jelićeva politička sudbina. Bila je to još jedna potvrda dviju glavnih istina – u ovome gradu demokracija izvan SKHDZ-a ne postoji jer vlast nije ili je izuzetno teško smjenjiva, a ponajviše ovisi o odlukama stranačkog vrha i nacionalnoj javnosti. I drugo, veću važnost od političkih procesa u gradu imaju politički procesi u HDZ-u.
Mandić, Jelićev sponozruš, se potom ponovno kandidirao za predsjednika GO SKHDZ-a i pobijedio, ali je postigao kompromis s drugom stranačkom strujom, što se vidi na izborima – on je kandidat za gradonačelnika, oni drže ostale kandidature za izvršnu i predstavničku vlast. U čemu je točno spor među njima ne znamo jer je stranački rad netransparentan. Ono što je sigurno – kamen smutnje je plijen.
Tehnologija vladanja je ostala ista – vlast koristi sve raspoložive javne resurse da se zadrži na poziciji. Stanovnici Karlovca su podijeljeni na obespravljeno, pasivno i demoralizirano građanstvo, te na povlaštenu kastu. Razvoj je kontroliran, čisto da se grad kao rob održi na životu kako bi i dalje mogao služiti. Odnos prema medijima najjasnije prikazuje nedemokratsku narav karlovačke vlasti. Gradski mediji koje izdaje tvrtka Hrvatski radio Karlovac su sramotno propagandističko smeće. “Dobri” Mandić u četiri godine nije ništa učinio da se to barem riješi, makar je imao sve ovlasti. Evo i zadnje bizarnosti – parking se uredno naplaćuje, a prihodi umalo pa nestali, sve su manji. Kako? Ne znamo. Zato znamo da je naplata parkinga povjerena gradskoj tvrtki Mladost na čijem je čelu Ivan Uđbinac, struč. spec. oec., koji je bio u taboru “dobrog” Mandića za unutarstranačkih izbora. Znamo i kako je Uđbinac postao direktor Mladosti. Izabran je na to mjesto i zato što je otac, za razliku od njegova protukandidata na natječaju za izbor direktora Nikole Badovinca mlađeg, barem tako je argumentirao predsjednik Nadzornog odbora i šef gradske organizacije Hrvatske socijalno-liberalne stranke, koalicijskog partnera HDZ-a, Dragutin Belavić. Doduše, potonji je demantirao da je to bio kriterij, mada se o tome govorilo na intervjuu za posao. Kriterij je, kaže, bio program. Kako god, izabran je uistinu top-menadžer.
Mandić nema iskustvo života u Karlovcu mimo iskustva vlasti, on kao da je silaskom na peron u krivom gradu dobio Jackpot. To je bizarno. Nije problem u doseljavanju. Problem je u tome što je Karlovac zatvoren grad za vlastite građane, a otvoren za partijce. Njegov slučaj je krunski dokaz.
“Karlovac, kao i mnogi drugi gradovi i mjesta u Hrvatskoj, pokoren je golom političkom silom i medijskom manipulacijom koja se plaća iz gradskog proračuna i iz proračuna gradskih tvrtki koji imaju s medijima sklopljene ugovore o izvještavanju ili o reklamiranju. Rekla bih da građani imaju dovoljno emotivnih i kognitivnih kapaciteta da prepoznaju situaciju u kojoj se nalaze i brane se ili cinizmom ili samo-isključivanjem iz političkog života. Ljudi vide i znaju da vladajući nisu na vlasti zato što su dobili izbore, nego dobivaju izbore zato što su na vlasti”, ispravno konstatira Ana Matan, također iz stranke Možemo!, u članku Livije Stanišić “Je li veliki reset rješenje za sve probleme čovječanstva?” nekidan u magazinu “Grazia”.
Koliko nas stoje te staljinističke igre? Po podacima Državnog zavoda za statistiku, o čemu smo nedavno pisali, a valja ponoviti, od 2011. do 2019. ovaj naš Karlovac, predivan i pun potencijala, je izgubio pet posto stanovništva. Od 2012. do 2019., računajući broj onih koji su se iselili i broj onih koji su se doselili, iz Karlovca se “neto” iselilo 2,94 posto populacije izbrojane 2011. godine. U Karlovcu je krajem 2019. godine u odnosu na 2011. tek 0,53 posto više zaposlenih, a Velikoj Gorici 30 posto, Krapini 13,20 posto, Varaždinu 9,14 posto, Gospiću 5,87 posto, Požegi 3,75 posto, Slavonskom Brodu 11,69 posto, Šibeniku 11,40 posto, Vinkovcima 13,17 posto, Čakovcu za 4,82 posto… Karlovac je prosječan i po apsorpciji sredstava iz fondova Europske unije, koliko god vlast o tome govorila i na te fondove stavljala naglasak.
Što da još spomenemo? Lustere? Uništavanje Nogometnog kluba Karlovac nakon 90 godina postojanja? Račune?
Je li kraj?
Jest, ako ga proglasimo, ako izađemo u velikom broju na birališta i glasamo protiv HDZ-a, a za lokalnu demokraciju – ako odlučimo spasiti Karlovac.
Olovke su u našim rukama.
