Znam dela tvoja, i trud tvoj i trpljenje tvoje.
I trudio si se za ime moje i nisi sustao.
(Otkr. Jov. 2.2-3)
U utorak se navršilo 250 godina od blažene smrti Danila (Jakšića), ispovjednika pravoslavne vjere i vrijednog pregaoca na njivi Gospodnjoj u Karlovačkom vladičanstvu od 1751. do 1771. godine.
Episkop Danilo, rođen je u blagočestivom domu Jakšića, od oca Milete i majke Stojane, na Božić 1715. godine u Srpskim Moravicama. Još kao dječak odlazi u manastir Gomirje. Izgleda da je u to vreme duhovni život u Gomirju bio na visini. U povelji koja je stavljena u jabuku ispod križa na zvoniku plaščanske katedrale 30. kolovoza 1763. godine, episkop Danilo kaže za sebe: „Učiv se božestvenago pisanija u manastiru Gomirju”. Od mladih dana što u Gomirju, što u Plaškom bio je uz episkopa Danila Ljubotinu, od kojeg je izgleda najviše naučio. Još 1748. godine patrijarh Arsenije IV Jovanović Šakabenta htio ga je birati za Episkopa. Za bavljenja u Plaškom unijatskog episkopa Teofila Pašića, jeromonah Danilo odlazi na parohiju u Sjeničak. Odmah po dolasku u Plaški episkop Pavle Nenadović dovodi ga kod sebe u vladičanski dvor. Tu mu je bio od velike pomoći, a i pratio ga je svuda po Eparhiji gornjokarlovačkoj. Kada je episkop Pavle godine 1748. godine otišao na Sabor, jeromonaha Danila postavio je za svoga egzarha. Godinu dana kasnije Pavle je izabran za Mitropolita karlovačkog. Tada je proizveo jeromonaha Danila u čin arhimandrita. U to vreme umire kostajničko-zrinopoljski episkop Aleksije Andrejević, pa arhimandrit Danilo dobiva u administraciju obje eparhije. Godine 1750. Lika i Krbava odvojene su od kostajničko-zrinopoljske eparhije i pripojene Karlovačko-primorskoj, a ukinuta sjeverinska eparhija pripojena je eparhiji kostajničko-zrinopoljskoj. Tada je za Episkopa gornjokarlovačkog izabran Danilo, a za episkopa kostajničko-zrinopoljsko-sjeverinske eparhije Arsenije Teofanović, iguman manastira Grabovca. Odmah po pristizanju carske potvrde Danilo je hirotoniran u manastiru Rakovcu 4. studenog 1751. Ustoličen je u Plaškom 19. kolovoza iste godine.
Veliku pažnju episkop Jakšić je poklanjao manastiru Gomirju. Darivao ga je knjigama i odeždama. Tamo osniva ikonopisnu školu u kojoj je poučavao domaće učenike Simeon Baltić, monah iz Hopova. Godine 1764. kod Baltića su učili ikonografski zanat Luka Nikšić, Jovan Grbić i Đorđe Mišljenović.
U Medaku je osnovao bogoslovsko učilište. Tu je počeo da zida novi dvor, školu i hram, koje za života nije uspio završiti. Poslije njegove smrti eparhijska imovina u Medaku prisilno je prodana državi. U dvoru je uređen oficirski kvartir. Prije smrti zgradu škole je djelomično završio i u njoj je radilo jedno odjeljenje bogoslovskog učilišta. U Plaškom je pored dvora sagradio kuću za prenoćište svećenika. Sagradio je katedralni hram posvećen Vavedenju Presvete Bogorodice u Plaškom koji je osvećen 30. kolovoza 1763. godine. Prenio je zemne ostatke episkopa Ljubotine iz starog plaščanskog drvenog hrama u novi Saborni hram.
Episkop Danilo bio je rijetko plemenit čovjek. Prota Manojlo Grbić spominje jedno njegovo pismo iz Beča iz 1759. godine, u kome preporučuje svom zamjeniku igumanu Teofilu Aleksiću da siromašnim susjedima pomogne uzorati vrtove. O vladici Danilu pohvalno se izražava András Hadik u povjerljivom izvještaju Beču sa Sabora 1769. godine. Vladika Danilo i po ličnom životu i po zaslugama čini čast Eparhiji gornjokarlovačkoj.
Teško je duševno podnio gubitak Žumberka. Isto tako narod se osjećao uvrjeđenim zbog toga što je Beč omeo njegov izbor za Mitropolita karlovačkog. U Eparhiji je to komentirano i došlo je do zatvaranja pojedinih svećenika. Zatvoren je i plaščanski paroh Ilija Latas. I sam episkop Danilo optuživan je da buni narod. Godine 1770., o prazniku Svetog proroka Ilije, on po drugi put odlazi u Trst da miri Srbe i Grke. Po povratku iz Beča odlazi u Medak gdje je dovršavao vladičanski dvor i školu. Iz Medaka je episkop Danilo krenuo preko Kosinja u Plaški, odakle je 12. studenog 1770. godine pisao kaluđeru Janićiju Milojeviću: „Ja sam juče ovden došao i kako sam išao, Bog je dao, da na putu nijesam ostao; na desnoj nozi nijesam donio čizme ni čarape, a na lijevoj jedva da sam donesao“. Posljednje pismo koje je napisao episkop Jakšić bilo je 24. siječnja 1771. godine igumanu gomirskom Aleksiću u kome navodi: „Mene juče na noć uvatila groznica, a kako bude okončati se, Bog zna…“.
Posle tri dana bolovanja, episkop Danilo umro je mirno u najboljoj snazi u pedeset petoj godini života, dana 27. januara po starom a 9. veljače po novom kalendaru 1771. godine u svom dvoru u Plaškom. U Mitropoliji je zabilježeno da je Jakšić umro od „angine“. Sahranjen je u svojoj zadužbini u kripti katedralnog hrama u Plaškom, pored episkopa Ljubotine.
Po zapisanim riječima karlovačkog prote Grbića iz 1891. godine: „Narod ovog vladiku i danas zove „sveti vladika Jakšić“, i od svijeh ostalih vladika ostao je on u najljepšoj uspomeni kod našeg naroda.“ Episkop gornjokarlovački Danilo „živeo je strogo kaluđerski. Neprestano je postio po kaluđerskim pravilima, mesa nije jeo nikada od kako se zakaluđerio. On je vrlo malo na sebe trošio, pa je i od svojih vrlo malih prihoda – ostavio iza sebe prekrasne zadužbine, koje su mu obesmrtili ime i spomen na mnoge vekove.“.
Nakon Drugog svjetskog rata, mislilo se da je grobnica gornjokarlovačkih arhijereja oskrnavljena 1941. godine, kada je grupa ustaša devastirala unutrašnjost Sabornog hrama i razbacali posmrtne ostatke episkopa doktora Maksimiljana Hajdina. S blagoslovom Episkopa gornjokarlovačkog gospodina Gerasima Popovića, a na osnovu arhivskih dokumenata, pronađen je grob vladike Danila sa lijeve strane priprate Sabornog hrama u Plaškom. Stručnom analizom uglednih patologa utvrđeno je da se u grobnici pored vladike Jakšića, nalaze i posmrtni ostaci Episkopa gornjokarlovačkih Atanasija Ljubojevića, Ljubotine, Genadija Dimovića, Mojsija Miokovića i Mihaila Grujića.
*preuzeto s mrežnih stranica Eparhije gornjokarlovačke
