U zagrebačkoj Tkalčićevoj ulici stoji spomenik književnici i novinarki Mariji Jurić Zagorki autora Stjepana Gračana, a Hrvatskom novinarskom društvu valja predložiti, nakon što su po drugi puta dodijelili nagradu za pisano novinarstvo koje nosi njezino ime nesuvislom novinarskom autoru Goranu Gerovcu, koji u „Večernjem listu” potpisuje kolumnu „Nikad robom”, da pokrenu postupak kojim bi Grad Zagreb taj spomenik preselio na smetlište na Jakuševcu ili da ga se, ako gradska vlast to odbije, u sklopu akcije aktivistički nastrojenih haendeovaca obori i rastali. Zatim bi trebalo angažirati vascelo članstvo i posuditi u Knjižnicama grada Zagreba sve primjerke svih Zagorkinih naslova i kreditno zadužiti to najstarije i najuglednije novinarsko udruženje da se iz svih knjižara i antikvarijata otkupe i u rezalište pošalju sva izdanja svih njezinih knjiga. Zagorkino ime treba zatrti – što je započeto treba dovršiti. A možda je jednostavnije Gerovcu dodijeliti tu nagradu i – treći put. To bi bilo dostatno za potpuno Zagorkino poniženje/uniženje/umanjenje.
Kao i svi nagrađeni od novinarskog udruženja ove godine, tako je i Gerovac dao intervju portalu HND-a u kojemu je kukavički – dok druge proziva za kukavičluk – politologa Dejana Jovića, bez spominjanja njegova imena – nazvao ni manje ni više nego fašistom. „Dakle, kritičari s desnice se, prema mojim tekstovima, ponašaju kao mališani s posebnim potrebama. Čitaju ih prilično temeljito, ali redovito izvlače krive zaključke što znači da smo u školi oni bi za svoje zadaće dobivali dvije ocjene; peticu za zalaganje jer su se upustili u čitanje nečega što nadilazi njihove mentalne sposobnosti i nedovoljan iz razumijevanja pročitanog teksta i promašaja poante”, kaže Gerovac, mada bismo svi dobili jedinice iz razumijevanja tekstova jer su oni naprosto – nerazumljivi, u najboljem slučaju teško razumljivi, a o njegovim budalaštinama – ne svima, dakako, jer tko bi sustavno iščitavao te gluposti – metodi rada, stilu i zloćudnoj ulozi u karlovačkom novinarstvu je ovaj autor već pisao, pa upućuje čitatelja na ogled „Zbogom, dragi Švegar”, a sad piše i opet, nažalost, vođen maksimom velepoštovanog Carla Sagana da, ako se može uništiti istinom, ono zavređuje da se uništi istinom. Što god to bilo.
No, da stignemo do Jovića. „S druge strane bio je radikalan slučaj oko jednog teksta u kojem je ‘ljevica’ toliko burno reagirala da su odmah tražili da mi se zabrani pisanje i prijetili da će ići do samih vlasnika novina da se to učini. Ispalo je da su samo pročitali naslov, ne i cijeli tekst, ali ih to nije omelo da zatraže likvidaciju. Iz toga sam zaključio da kod nas desnica želi, ali ne može, a ljevica niti želi, niti može. Shodno tome i politički položaj u društvu im je adekvatan. Mislite da je slučajno da u Hrvatskoj ljevica ne može zajedno, da SDP i Radnička fronta ne mogu skupa? Socijalisti i komunisti nisu se mogli vidjeti ’30-ih godina u Njemačkoj pa je na vlast, jasno i logično, došao Hitler. I još nešto jako važno. Spomenuti slučaj u kojem su sudjelovali i neki činjenično doktori, a navodno i intelektualci, koji su bez krzmanja i provjere pozvali na linč, najbolje svjedoči da fašizam nije ideološko, nego civilizacijsko pitanje. Fašizam je metoda, zahtjev da drugoga nasiljem lišiš prava na stav i postojanje. U Njemačkoj je naci-fašizam svojevremeno najprije navalio na one najslabije, mentalno zaostale, a onda i na Židove kojih je bilo oko jedan posto u njemačkom društvu. Udariti na nezaštićene, nemoćne, kukavički s leđa ili u masi na izdvojeno ciljanu brojčano minornu grupaciju, oduzeti prostor za život u skladu s vlastitim fiksacijama, to je fašizam. Zato on nikada nije poražen. Možda je njegov politički krak trenutno bio maknut sa scene, ali je nastavio postojati u paralelnoj ideji svijeta kojeg i sada želi podrediti svojim standardima. Nije Hitler bio ideolog naci-fašizma. On je bio izvođač najprljavijih radova. Ideolozi nisu bili ni dotaknuti. Pa kad danas istaknuti intelektualac, doktor i ogorčeni zastupnik prava manjina površno pročita neki naslov i zatraži da se likvidira autora iz javnog prostora bez da je pročitao cijeli tekst, onda to nije ništa drugo nego bljesak izvornog fašizma. S time se treba nosit u okviru javnog djelovanja, s fašizmom koji doista ‘dolazi u ime slobode’”, vrijeđa tako Gerovac.
„Kratki spoj” između Jovića i Gerovca, koji smatra da autor “Moje borbe” nije ideolog nacizma, da “ideolozi nisu ni taknuti” (sic!), je nastao nakon što je ovaj Večernjakov kolumnist u listopadu 2016. godine objavio tekst odvratnog naslova „Kad osnujemo poduzeće Hrvatske jame, hoće li za pregovore o Vladi biti bitno koliko se Srba nalazi i u njima” u kojemu se poput Đuke naslonjenog na prozor Dione u Skakavcu s pivskom flašom u ruci zgražava nad podjelom političkog plijena za pregovora između Hrvatske demokratske zajednice i Samostalne demokratske srpske stranke o sastavljanu parlamentarne većine nakon održanih izbora. „Sramotan naslov u Večernjem listu. Bi li takav naslov bio moguć u Austriji, zemlji iz koje dolaze vlasnici Večernjeg lista? U skladu s mojim osobnim bojkotom Večernjeg lista zbog naslova nad člankom Gorana Gerovca o Hrvatskim jamama i Srbima, dok se javno ne ispričaju, nalaze se na ignore. Novinari Večernjaka, ne zovite, ne tražite izjave”, reagirao je Jović na društvenim mrežama.
A kako je reagirao Gerovac? Kazao je da je riječ o linču, Jovića je prozvao, dakle – fašistom, što nema utemeljenja baš u ničemu, dapače čak je takvo etiketiranje bez ikakvih argumenata dobro znana totalitarna praksa – netko je marksist-lenjinist, boljševik, trockist, fašist, revizionist, informbiroovac i slično i takva kvalifikacija je „dovoljan argument”. Uostalom, nakon svega što je rekao i napisao valja pitati znade li uopće što je fašizam. Kaže Gerovac da Jović nije ni čitao taj članak, pa hajdemo ga onda secirati, da vidimo kakvu je pamet dotični prosipao.
„Neshvatljiva mi je ambicija dolazak na vlast. Svaka pozicija moći nečasni je otpust od zdrave pameti i silna uvjeravanja da je politika racionalni posao u kojem se sve podređuje artizmu mogućeg isprazni je pokušaj da se ne dovede u pitanje smisao podaništva”, glase prve dvije rečenice. Dakle, što reći o ovom moralističkom besmislu? Njemu je neshvatljivo doći na vlast. Nakon toga možeš samo slegnuti ramenima – onda je neshvatljiva i politika. Politiku on ne može shvatiti, pojmiti kao djelatnost. To mi čitamo na stranicama Večernjaka, i to od političkog komentatora i urednika “Obzora”, političkog magazina. On bi da se dovede u pitanje smisao podaništva. U redu, on bi valjda besklasno društvo (!), ako dobro zaključujemo, ali kako bi ga ostvario – svojim propovijedima, mimo politike? Svaka pozicija moći je nečasni otpust od zdrave pameti? Pa neka onda podnese ostavku na mjestu urednika jednog od najvećih hrvatskih listova. I s te pozicije on sebe stavlja u istu ravan s mentalno zaostalima, Židovima i ostalim najnezaštićenijim slojevima, nacističkim žrtvama. Jedino ako je Židov, slabouman ili slaboumni Židov ta njegova tvrdnja može biti ukusna, inače je besprizorna, upravo je neshvatljivo da se to može objaviti bilo gdje u hrvatskom srednjestrujaškom javnom prostoru. Ima li uopće smisla dalje analizirati tekst s obzirom na toliko idiotizma u prvoj polovici prvog odlomka? Evo jedne grunfovske misli iz tog istog odlomka: „Vlast je jednokratna. Čak i kad je doživotna. Osim toga, ona je doživotna, čak i kad je jednokratna”. Eto, čitateljstvo, prilike za neprospavanu noć promišljanjem značenja te misli.
Hajdemo mi do dijela teksta u kojima se spominju Hrvatske jame. „Apsurd u Pupovčevoj izjavi da koliko Srba ima u nekim javnim poduzećima treba dovesti do krajnje konzekvencije, do pitanja hoće li, kad osnujemo poduzeće Hrvatske jame, biti važno koliko će Srba biti u njima. Imamo Hrvatske ceste, Hrvatske vode, Hrvatske šume pa zašto ne imati i Hrvatske jame, koje bi odmah mogle imati svoje ispostave po cijeloj regiji. Znam nekoliko potencijalnih prinudnih upravitelja tih poduzeća koji bi ih s radošću popunili Pupovčevim kvotama”, ispisao je gadosti Gerovac. Unatoč načelno lošoj naravi nepotizma, Gerovac propušta u svojoj “analizi” bitnu činjenicu – u Hrvatskoj gotovo iščezli srpski narod se i ovakvim političkim metodama bori za svoj opstanak nakon višedesetljetne sustavne diskriminacije i, posebno, nakon što su iz tih javnih poduzeća tridesetak godina prije toga njegovi pripadnici masovno otpuštani samo zbog nacionalne pripadnosti. Sad nastojanje Milorada Pupovca i njegove stranke da se to koliko-toliko Gerovcu neshvatljivim političkim sredstvima ispravi Večernjakovom piskaralu daje šlagvort za onakav neukusni naslov i ovakav neukusni tekst.
„Ne znam koliko je poznato, ali karlovačka novinarska tradicija je iznimna, redovito je generacijski davala prepoznatljiva imena. U vrijeme kada sam ja počinjao imali ste u gradu sedam, osam redakcija u kojima ste se mogli početi baviti novinarstvom i to do te mjere da je postojao čak i TOK ili Tjednik omladine Karlovca kao dio mreže omladinskih listova u kojima su mnogi ispisali prve novinarske kartice. Danas je posve drugačija situacija i ako bi se netko, recimo u Karlovcu, kao mlad htio početi baviti novinarstvom, osim dopisnice Večernjeg lista Snježane Bičak i dopisnice HRT-a Tanje Kuturovac, koje ozbiljno, profesionalno i kontinuirano rade u medijima i žive isključivo od toga, nema se gdje i kome javiti na kvalitetnu praksu. Jednostavno nema mjesta gdje bio se moglo početi na ispravan i strukovno kvalitetan način”, kaže u intrevjuu HND-u čovjek koji je obesmislio karlovačku redakciju Večernjaka prije no što se ona zatvorila, da bi potom dopisnica postala, posredstvom „ugovora o izvještavanju”, de facto glasnogovornica gradske uprave. To izgovara isti koji je redakciju podredio interesima za komocijom višegodišnje tajnice Županije karlovačke, njegove sestre Irene Gerovac-Zrnić, koji je iznad svega u karlovačkom dopisništvu cijenio poslušnost i koji je naprosto uživao u tome da ga se karlovački novinari u Večernjem listu – boje, da bi na nacionalnoj razini prodavao antikapitalističke nonsense, pa čak proglašavao i smrt kapitalizma, demokracije i Zapada, poginule branitelje nazivao glupanima, zagovarao izlazak Hrvatske iz Europske unije i NATO saveza – i to u jednom od najtiražnijih listova. Jadna Zagorka.
Izjavom da mladi u Karlovcu novinarstvo mogu učiti samo od T. Kuturovac i S. Bičak – valjda kod potonje doma s obzirom da je i Gerovčevom zaslugom Karlovac ostao bez dopisništva Večernjeg lista – uvreda je za barem tri redakcije – Trend radija/Televizije 4 rijeke, Radio Mrežnice te KAportala. Unatoč raznim problemima, te redakcije znaju producirati, producirali su, odnosno produciraju kvalitetne mlade novinare.
I tako HND dijeli nagrade za pisano novinarstvo ljigavcu Gerovcu, autoru bespredmetnih i odvratno naslovljenih komentara s one strane smisla, kvaziintelektualnom pozeru s lažnim treš-odmetničkim gardom, koji se hrani strahom podčinjenih, barem onih u provinciji, i koji je lišen poznavanja osnovnih pojmova koje koristi u svojim komentarima, i otvara prostor da neutemeljeno etiketira pojedince i vrijeđa cijele lokalne redakcije da su nesposobni osposobiti mlade za novinarstvo. Ako se haendeovci u zagrebačkoj središnjici začude zašto nema više lokalnih novinara u toj udruzi, neka im podsjetnik bude taj intervju kojeg su u ponedjeljak objavili. I neka Gerovcu i četvrti put dodijele istu nagradu. Od M. Jurić ne smije ostati ni „Z”. Dole sa Zagorkom!
