Jedan je kontekst omogućio ubojstvo 13 razoružanih vojnika, a drugi održavanje na životu totalitarne palanačke nesvijesti. Prvo je ostvareno puškom marke Ultimax, a drugo se ostvaruje tipkovnicama. Prvo je čin pojedinca Mihajla Hrastova, a drugo kolektivni zadatak lokalne novinarske branše od Radio Mrežnice do Tihomira Ivke na KAportalu, autora kolumne “Signali nad gradom”. Prvi se kontekst zove ratna psihoza, a drugi poratna narkoza.
Imamo Radio Mrežnicu, dugoreški medij koji godinama huška javnost u svezi slučaja Koranski most i sudbine ratnog zločinca Hrastova, koja je u prvom planu tog medija, a ne Milić Savić, Slobodan Milovanović, Mile Babić, Nikola Babić, Božo Kozlina, Mile Peurača, Vaso Bižić, Miloš Srdić, Milenko Lukač, Nebojša Popović, Svetozar Gojković, Zoran Komadina i Jovan Sipić, ratni zarobljenici koje je Hrastov posmicao u Karlovcu 21. rujna 1991. godine. Od Radio Mrežnice se huškačko izvještavanje i očekuje – već smo pisali kako je koranski most pao u mrežnički mulj – kao što su očekivane i reakcije boračkih organizacija na najavu komemoracije u spomen na trinaestoricu ubijenih razoružanih srpskih rezervista. “Nama je postupak našeg suborca Hrastova bio i ostat će herojski čin bez obzira sve”, poručile su braniteljske udruge u priopćenju povodom najave komemoracije u organizaciji Srpskog narodnog vijeća. Mrežnica na svojoj fejsbučnoj stranici huška emotikonima. Kada su se branitelji okupili na mostu, unatoč tome što je SNV otkazao komemoraciju na mjestu stradanja, izjavu saborskog zastupnika Željka Sačića, pripadnika Domovinskog pokreta, “Prošli smo svo zlo ovoga rata i ne želimo da nam se povijest ponavlja. Samo najvećim budaletinama se povijest ponavlja”, okitili su uzdignutim palcem. Izjavu predsjednika Udruge Specijalne jedinice policije “Grom” Josipa Slaćanina “Srpsko narodno vijeće ujedinilo nas je kao 1991. godine. Mi smo rat dobili, mi smo pobjednici, oni su agresori. Domovinski rat bio je obrambeni” popratili su hrvatskom zastavom, isto kao i objavu od ponedjeljka ujutro “U 8 sati počelo je okupljanje hrvatskih branitelja na Koranskom mostu u Karlovcu: Počast svim hrvatskim braniteljima i podrška Miši Hrastovu #zajednouratuzajednoumiru”.
S obzirom na dosadašnje djelovanje boračkih organizacija u Hrvatskoj i u Karlovcu posebno ne iznenađuje niti reakcija njihovog članstva i vodstva jer su kod nas boračke organizacije, načelno gledajući, pobornici, provoditelji i zaštitnici nacionalističke, antikomunističke i antiliberalne, reakcionarne, autoritarne i klerikalne političke doktrine. Nakon pada Tomislava Karamarka i njegove vizije Hrvatske demokratske zajednice politički oslonac su pronašli upravo u Domovinskom pokretu Miroslava Škore, što znači da su izgubili na političkoj moći posljednjih godina, mada baštine isključiv narativ koji je i dalje sveprisutan u hrvatskoj javnosti, a to je patetično-trijumfalistički Hrvatske i Hrvata kao ratne žrtve i ratnog pobjednika koji onemogućuje ili otežava legitimizaciju stradanja s druge strane i nijansirano gledanje na probleme iz prošlosti, bez obzira na njihovo ispravno tumačenje kako su Srbija i srbijansko vodstvo krivi za ratni raspad Jugoslavije i agresiju na Hrvatsku.
Imamo i, uvjetno kazano, liberalni dio lokalne “javnosti”. Dio nje smatra da je nedopustivo da se na mjestu stradanja održava komemoracija pripadnicima agresorske vojske, što je načelno korektno, ako bismo zanemarili kontekst u kojemu se to izriče, a kojega zagovara Ivka. Potonji se poziva na okolnosti u svojoj kolumni, ali tako da stane u obranu nazadne logike djelovanja i življenja u ovome gradu čiji je jedan od konstitutivnih dijelova mit o slučaju Koranski most. Utoliko je to zanimljiviji slučaj jer Ivka ne dovodi u pitanje je li zločin počinjen, ali osporava pravo SNV-u da održi komemoraciju “jer ne uvažava kontekst”, za razliku, recimo, od Velimira Bujanca, autora televizijske emisije “Bujica” i desničarskog propagandista, koji kaže da je “Hrastova osudilo protuhrvatsko krivosuđe”. Ivka uvažava sudski pravorijek u tom slučaju, ali se poziva na nekakav kontekst kada se suprotstavlja komemoraciji SNV-a. A kakav to kontekst SNV ne uvažava? “Problem je jedino u tome što SNV očito ne uviđa ili ne želi uvidjeti da javna komemoracija kakvu najavljuju ima kontekstualni teret, simboličku težinu. Naime, tog 21. rujna 1991. srpski rezervisti u kamionu u pratnji tri tenka, u vojnim odorama, naoružani bombama i kalašnjikovima sa zalijepljenim duplim šaržerima bojeve municije, nisu išli u Karlovac na večeru u hotel ‘Koranu’ ili na pivo kod ‘Miloša'”, piše Ivka i oslikava ratne okolnosti počinjenog zločina ne bi li svjesno ili nesvjesno obranio poratni kontekst relativizacije zločina. Samim time hotimično ili nehotice i relativizira Hrastovljev zločin jer nepotrebno naglašava da se radilo o agresorskim vojnicima – pa jasno je to – to je i bit ovog zločina. Stalno se napominje u javnosti da je spasio tim zlodjelom Karlovac od okupacije, mada je potpuno nevjerojatno da bi šaka rezervista uopće mogla okupirati grad. Ne može zvučati nego nebulozno izjava saborskog zastupnika Domovinskog pokreta Milana Vrkljana: “Karlovac bi pao da su ti četnici prešli preko mosta”. Kako petnaestak “četnika” može okupirati hrvatski grad od 50.000 stanovnika? Napravimo li krug od reakcije do liberala, dobivamo u lokalnoj “javnosti” Ulitmaximalno jedinstvo u stavu i argumentaciji po pitanju odnosa prema komemoraciji SNV-a na mjestu stradanja ratnih zarobljenika, a onda posredno i neposredno o načinu odnosa lokalne zajednice prema toj ratnoj epizodi.
Autoru loncu poklopca je jasno da je rat vrijeme zločina i stihije svake vrste, a do takvih komemoracija i sličnih ispraznih gesta mu je stalo kao do hladetine – dakle nimalo. Protiv Hrastova nema ništa, a i prema samom zločinu je manje-više indiferentan – zbio se prije 29 godina, jedan je u nizu, i ne bi mu bio relevantan da nije i drugima. No, ovome autoru jest do lokalne demokracije čiji razvoj ne podrazumijeva mitomaniju, održavanje tabu-tema i zastrašujuće totalitarne jednoobraznosti koja je karakteristična za palanačke, zaostale, sredine, a ta je jednoobraznost u stavovima po ovom pitanju zastupljena u lokalnoj “javnosti” i to toliko da se niti vlasti ne usude dovesti uvriježenu lokalnu legendu, koja se kosi u iscrpljujućem sudskom postupku utvrđenoj istini, u pitanje, a kamoli neki nemoćnik.
Dakle, Ivka, opisujući kontekst u kojemu se odigrao zločin, naglašava da su ubijeni vojnici, odnosno ne-civili, i od toga skupa s najreakcionarnijim pripadnicima ovog društva, koji više nemaju potporu niti u HDZ-u na nacionalnoj razini, stvara okolnosti u sklopu kojih bi se 2020. godine zabranjivalo komemorativno sjećanje na taj zločin na mjestu njegova zbivanja zanemarujući pritom jedan drugi kontekst, a to je da bi se ta komemoracija održala u gradu u kojemu se taj zločin uporno, unatoč svim pravosudnim i inim saznanjima, negira. Birajući kontekste, on izabire onaj koji takvo stanje legitimira, dakle ratni. Autor kolumne “Signali nad gradom” ne polazi od konteksta Karlovca iz 2020. godine čije su osobitosti demokratski manjak koji ide pod ruku s uvriježenom višegodišnjom dogmom o zbivanjima na tom mostu. Ako bi se učinio presedan time da se zločinački ubijenim neprijateljskim vojnicima na mjestu stradanja održi komemoracija koji bi doveo do suočavanja lokalne zajednice s hrvatskim ratnim zločinom i do prihvaćanja pravomoćnog pravorijeka hrvatskoga pravosuđa, bio bi to presedan vrijedan činjenja. Jer više nije bitan ratni kontekst, bitan je suvremeni, bitno je kako izgraditi društvo slobodnog izražavanja, trpljenja i napretka, a to se sve suprotstavlja lokalnoj ratnoj i poratnoj mitomaniji. Drugim riječima, pravi razlog protivljenja javnoj komemoraciji na mjestu stradanja i “dopuštanje” da se održi u crkvi i na groblju, dakle daleko od očiju javnosti i građanstva, je u tome da prevladavajuća legenda o događanju na Koranskom mostu ne ustupi mjesto pravosudnoj istini. Mnogo je važnije od toga hoće li SNV održati komemoraciju ubijenim agresorskim vojnicima pitanje hoće li Karlovac nastaviti biti sredina u kojoj se negira ili relativizira ratni zločin. Ako bi SNV-ova komemoracija mogla poslužiti razgradnji takvog stanja duha, dobrodošla je.
Kada se trebalo suprotstaviti komemoraciji, koju su vlasti i građanstvo, pa i braniteljske udruge mogli prigrliti – posebno potonji jer je nejasno zašto bi te organizacije stajale iza zločina i zločinca, a ne iskoristile priliku da se od njih ograde, kao da nema stvarnih herojskih djela i heroja koji se mogu veličati – čitava “javnost” se podignula kao ofurena na noge, pa je i Ivka pisao kolumnu. Kada se pak okupila falanga na mjestu zločina da ga negira ili relativizira, da nam svima dodatno utjera “istinu” u kosti, a zločinca brani, odnosno podržava i tako održava lokalni ratni mit o Koranskom mostu, od Ivke, kojeg ovdje ističemo kao nekoga do čijeg mišljenja, za razliku od mrežničkog, držimo, niti bilo koga drugog u lokalnoj “javnosti” ni traga ni glasa da se na to kritički osvrne, mada je to umnogome veći problem od najavljene komemoracije.
Jedno je poentirati u tekstu, a drugo fulati cijeli kontekst.
*autor naslovne fotografije Viton Chandar
