Kulturna je baština duhovno lice naših predaka bez kojeg bismo bili anonimni, bez povijesti, bez identiteta, izgubljeni u prostoru i vremenu.
Zvonimir Bešker
Duga je povijest oštećivanja karlovačke baštine. Ne mislim pritom na poplave i požare koji su pratili naš grad od samih njegovih početaka, već na ona zadnjih stotinu i pedeset godina. Neću spominjati sva oštećenja, već samo veća i važnija.
Sredinom 19. stoljeća počinje nasipavanje šančeva na mjestima preko kojih se izgrađuju ceste koje iz Zvijezde idu prema Baniji, Rakovcu i Korzu. Nakon prihvaćanja nove regulatorne osnove 1928., neki se šančevi uređuju kao parkovi i zatrpan je šanac na mjestu gdje Tomislavova ulica izlazi iz Zvijezde. Prilikom izgradnje Ruskog puta koji vodi od Drvenog placa prema Korani, nasipan je šanac. Put, danas cestu, gradili su 1916. ruski zarobljenici u Prvom svjetskom ratu, i po tome je dobio ime. Ispred pošte, na uglovnici ulica Ivana Gorana Kovačića i Matice hrvatske, zatrpan je šanac da bi se od Banijanskog mosta ulazilo u Zvijezdu.
Od 1930-ih godina do 1940. na mjestu uklonjenih bedema formirane su ulice Đuke Bencetića, Abela Lukšića, Ivana Gorana Kovačića, Matice hrvatske i Mihovila Pavleka Miškine. Sav cestovni promet od Zagreba na more odvijao se starom cestom od Zagreba pa preko Banije i mosta preko Kupe, pa kratkom Gajevom ulicom i zatim naglo skreće udesno, da bi uz sadašnju poslovnicu Privredne banke Zagreb dospio na Korzo. To je bilo prometno „usko grlo“ i zato je 1947. zatrpan dio šanca, kako bi se proširila Ulica Ivana Gundulića i u luku dolazila na Korzo i dalje na more.
Za boravka u Karlovcu Ante Kovačić je napisao satirični roman „Među žabari“. Roman je u nastavcima izlazio od 1886. u listu „Balkan“. Karlovac je nazivao žabljom lokvom, a Karlovčane žabarima. Opisivao ih je kao licemjere, poltrone i lažne rodoljube. Budući da su se neki od njih prepoznali, žestoko su reagirali i roman je prestao izlaziti.
Kipar Stjepan Gračan načinio je skulpturu žabe koja je stajala u Zagrebu uz nasip na lijevoj obali Save, uz neke druge kipove koji su tu bili na otvorenom. Gračan je načinio i kip „Kumica“, koji je postavljen u Zagrebu na Dolcu. Akademski slikar Zvonimir Bešker se rodio 1941. u Pisarovini, a osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Karlovcu. Poslije je bio stručni savjetnik za likovnu djelatnost u Gradskom uredu za kulturu Grada Zagreba. Pitao je Gračana bi li izradio još jednu skulpturu žabe koja bi se postavila u Karlovcu. Kipar je pristao, a budući da je Bešker raspolagao nekim novcem, to je realizirao na način da Grad Zagreb poklanja Karlovcu Gračanovu „žabu“, koja je 2008. postavljena na pločniku između Paviljona Katzler i Velike kavane, sada Papas bara. Mislim da „žaba“ bolje pristaje Karlovcu nego Zagrebu. U prijašnjim vremenima nije bilo kanalizacije koja bi oborinsku vodu odvodila iz šančeva, pa se u njoj nakupljalo razno smeće i noću su kreketale žabe, što je Karlovčane smetalo i ljutilo. Zato su se veselili zatrpavanju šančeva. No, današnja kanalizacija rješava taj problem i velika je šteta što su šančevi dijelom zatrpani. Da to nije učinjeno i da se više radilo na obnovi i revitalizaciji Zvijezde, Zvijezda bi bila velika turistička vrijednost.
Književnik Ivan Goran Kovačić pohađao je gimnaziju u Karlovcu od 1923. do 1926. Stanovao je kod osebujnog gimnazijskog podvornika Feliksa Aubeka, u trošnoj prizemnici uz Gimnaziju Karlovac, u kojoj su stanovali gimnazijski podvornici. U pismu Dragutinu Tadijanoviću 1934. Goran je napisao: „Došao sam u Karlovac, ali nijedan dan nije mi se činio tako žalostan i pust. Prolazim turskim šančevima kojima teku smrdljivi potoci, drveća su puna vrabaca kao lišća, a putovi blata sajamskog. Stari oderani cimeri i zlatne oguljene ploče, kasarne, vlažne crkve i ulice što mirišu po katranu…“
Židovsko groblje na Dubovcu, ispod Strmca, uspostavljeno je 1816., a mrtvačnica je podignuta 1892. Do 1905. na njemu su pokopana 277 pokojnika. Za Nezavisne Države Hrvatske veći broj grobova je uništen. Nakon Drugog svjetskog rata malo je Židova u Karlovcu preostalo, pa se zbog pomanjkanja prostora na katoličkom i pravoslavnom groblju, sve do otvaranja groblja Jamadol 1989., pokapalo na Židovskom groblju. Tada je dvadesetak najstarijih grobova prekopano. Mnoge su grobove izradile najbolje zagrebačke i karlovačke klesarske radionice, što je svjedočilo o bogatstvu židovskih obitelji. Groblje je dio karlovačke baštine. Nažalost, njegovi stari grobovi većim su dijelom uništeni.
Neki misle da bi maketu Zvijezde, koja se nalazi na travnjaku ispred spomenika Vjekoslavu Karasu autora Koste Angelija Radovanija, trebalo smjestiti na mjesto Gračanove „žabe“ jer tu bi je vidjelo više ljudi. Bez obzira gdje maketa bila, na njoj bi trebalo označiti mjesto gdje se ona nalazi. Kip žabe trebalo bi premjestiti ispred Hotela “Korana Srakovčić” gdje se već nalaze „Ljubavnici“ Ante Despota i „Prvi koraci“ Frana Kršinića. Mislim da bi nakon oporavka gospodarstva od pandemije virusa korone, trebalo postupno otkupljivati skulpture poznatih kipara i stvoriti izložbu kipova, što bi uljepšalo grad cijele godine i postalo turistička atrakcija. Bilo bi to po uzoru na Koranski park skulptura, koji je osmislio i dijelom proveo Radovan Radovinović. Za tu izložbu moderne i suvremene skulpture koja je trajala od 1967. do 1968. posuđivale su se skulpture poznatih kipara, Kršinića, Vanje Radauša, Radovanija, članova grupe „Bijafra“ , skulpture Zagrebačkog velesajma i drugih. Svake godine bili su izloženi radovi drugog jednog od kipara. Izložba je trajala tijekom ljetnih mjeseci, lipnja, srpnja i kolovoza, nakon čega bi se skulpture vratile vlasnicima. Otkupljene su skulpture Kršinića “Prvi koraci“ , Despotovi “Ljubavnici“ i Radovanijeva „Dunja iz Montreala“, koja je poslije ukradena. Radovinović je planirao do 400. godišnjice početka gradnje Karlovca otkupiti dvanaest skulptura, ali zbog nekih okolnosti to se nije ostvarilo.
Profesor Boris Morsan objavio je u časopisu “Svjetlo”, broj 3-4, 2018. članak „Renesansa, barok i tihi talibanizam u Karlovcu“. U spomenutom je članku Morsan napisao: „U Zvijezdu su ugrađene kuće koje oštećuju vodeći motiv njene arhitekture. Među blokove kuća s krovovima ugrađene su kutije s ravnim krovovima“. Primjer prodiranja kuća s ravnim krovom u Zvijezdu šesterokatnica je u Ulici Martina Gambona blizu lokala „Gradska straža“ u Radićevoj ulici. Kuće s ravnim krovom ne spadaju u Zvijezdu, pogotovo šesterokatnice. Investitor je dobio lokacijsku i građevinsku dozvolu za izgradnju četverokatnice, a sagradio je šesterokatnicu i – nikom ništa. Osim toga, onaj tko mu je dao navedene dozvole ne zna ili se napravio da ne zna da takvim kućama nije mjesto u Zvijezdi. A da je Zvijezda velika vrijednost našega grada, to njega ne zanima i ne želi se s tim opterećivati. Talibani su u Afganistanu topovima srušili kipove Bude, a ovo što se godinama s karlovačkom baštinom događa Morsan naziva tihom talibanizacijom.
Kad se gradio golemi kolektor u šancu, od Ruskog puta pa do stare vojarne u šancu preko puta vatrogasnog doma, nadležni iz magistrata su obećali povjesničarki Đurđici Cvitanović da će cijev ugraditi u kosinu bedema, ali su ga stavili na sredinu šanca. Vjerojatno su mislili: „Neka gospođa Cvitanović samo priča o nekakvoj baštini, no mi ćemo biti praktični i postavit ćemo ga tamo gdje je to jednostavnije, brže i jeftinije“.
U Šebetićevoj ulici sagrađena je židovska sinagoga, koja je otvorena 1871. Izgradnju su financirali članovi židovske općine, novčano je pomoglo gradsko poglavarstvo i vlastitim prilogom car Franjo Josip I. Bila je jedna od najljepših sinagoga u Kraljevini Jugoslaviji. Sve sinagoge u svijetu pročeljem su okrenute prema istoku. Za NDH zgrada je postala „Radnički dom“ i sjedište Župskog povjerenstva H. R. S-a. Nakon rata Savez židovskih općina Jugoslavije prodaje 1946. sinagogu Gradu. Ono što nisu srušili niti ustaše, učinili su gradski pametnjakovići. Srušili su sinagogu i susjednu kuću Petra Sliepčevića, veletrgovca, političara i dobrotvora. Bila je to uglovnica Šebetićeve ulice i Mažuranićeve obale. Kad je Nikola Tesla boravio 1892. u Karlovcu, odsjeo je u Sliepčevićevoj kući. Na mjestu srušene sinagoge i Sliepčevićeve kuće počela je gradnja ružnog nebodera koja je završena 1970. Neboder kvari vizuru grada, a bio je okružen zgradama koje su već tada bile starije od sto godina. To je „pravo“ mjesto za neboder. Odabrali su ga naši „genijalci“. Sretan je grad koji ih je imao.
Šanac od Velike kavane, sada Papas bara, do Fiskulturnog doma, sada Sokolskog doma, 1954. je do pola zatrpan i u njemu je uređen park. Bijeli pijesak i zemlja dovažani su sa Strmca uskotračnom željeznicom s malim vagonetima. Pruga je išla Primorskom ulicom i Ulicom Nade Dimić, sada Mačekovom do šanca. Za hladnih i kišnih mjeseci te su ulice bile pune blata, ljeti blata i prašine. Možda je to učinjeno zbog namjere da se na Banskom bastionu, onom preko puta kina Edison postavi spomenik, koji je postavljen iduće, 1955. godine.
Bio je to Radaušev spomenik antifašističkoj borbi i žrtvama fašizma okruga Karlovac. Po Radovinoviću stručnjaci su upozoravali da je spomenik bio školski primjer „prostornog nesporazuma“ te da je još 1964. u Zborniku Gradskog muzeja Karlovac, kustos profesor Antun Strzalkowsky pisao da se lokacija spomenika može smatrati „privremenim rješenjem“.
Radovinović je 2008. napisao: „Promemorija o potrebi izrade Akcijskog plana za rješenje prostora na „Banskom bastionu“ („Radaušev spomenik“). On kaže da spomenik srušen od nepoznatih počinitelja „već nedopustivo dugo grubo narušava izgled jednog od najljepših dijelova našega grada, da prolaznicima bode oči i odašilje poruku da grad nema sposobnosti taj problem riješiti. Stoga je pitanje dostojanstva gradskih dužnosnika da su ovaj problem u stanju riješiti“.
U novije vrijeme Dragutin Kiš, dugogodišnji voditelj „Centra za pejsaž“ Urbanističkog instituta Hrvatske, međunarodno priznati stručnjak, u knjizi „Hrvatski perivoji i vrtovi“ ( Prometej/Algoritam, Zagreb, 1998.) izričito navodi promašaj oko izgradnje i da je „nepodesni zid uz spomenik narušio neke primarne prostorne vrijednosti, o čemu prilikom obnove treba voditi računa“. Nažalost, Radaušev spomenik od bronce 1991. je srušen, izrezan u komade koji su nestali – vjerojatno su prodani u neko poduzeće koje otkupljuje takav materijal i rastopi ga za izradu nekih stvari. Da stvar bude gora, gipsani odljev četiri skulpture spomenika, što se radi prilikom izrade spomenika, je uništen, tako da izrada replike spomenika nije moguća. Jedino što je ostalo kip je „žene s lovorovim vijencem“ iza zida, koji je sada na sigurnom.
Kada je 7. prosinca 2012. u Gradskoj knjižnici „Ivan Goran Kovačić“ akademik Boris Magaš, rođeni Karlovčanin, jedan od najboljih hrvatskih arhitekata druge polovice 20. stoljeća, autor vrijednih projekata – spomenimo samo stadion Hrvatskog nogometnog kluba “Hajduk” na Poljudu – predstavljajući svoju knjigu „Arhitektura – pristup arhitektonskom djelu“, kazao da je najveći problem Karlovca nedostatak valjanog „koncepta razvoja grada“, preduvjeta za kvalitetan razvoj svakog grada, pogotovo grada s velikim i raznolikim mogućnostima kakve ima naš. Šećući našim gradom, akademik Magaš i profesor Morsan razgovarali su o karlovačkom urbanizmu i Magaš se složio da bi bilo dobro kad bi se u Novom centru formirao trg na suprotnoj strani od Trga bana Jelačića, te da bi novi trg bio na zamišljenoj liniji koja ide Ulicom kralja Tomislava, pa Frankopanskom ulicom, zatim mimo južne strane stare vojarne u Šancu, preko Gaze, siječe jugoistočnu četvrtinu bivšeg prognaničkog naselja i završava na nasipu. S jugozapadne strane linija bi završavala u Kozjači. Spomenutu liniju profesor Morsan nazvao je „Magaševom linijom“.
Dio prognaničkog naselja unutar „Magaševe“ linije, bilo bi idealno mjesto za veleučilišni grad, takozvani kampus. Veliki prostor, s tri strane okružen prirodom, bez velikog prometa i buke, a opet blizu Zvijezde. Prostor dovoljan za sve potrebe Veleučilišta u Karlovcu, dom za boravak i spavanje, namjenski sagrađene predavaonice, učionice, laboratoriji, knjižnice, prostorija za razonodu i zabavu, sportska dvorana, sportski tereni na otvorenom i veliko nadzemno parkiralište.
Kad je profesor Morsan saznao da čelnici Studentskog centra Karlovac planiraju staru vojarnu u šancu, sagrađenu 1896., preurediti za studentski dom, upozorio ih je da to nije dobro i da bi bilo bolje sagraditi studentski dom na Gazi, na području bivšeg prognaničkog naselja, ali oni to nisu prihvatili. Šteta! Tako su učinili medvjeđu uslugu Veleučilištu u Karlovcu i njegovim studentima. Dom u šancu riješio je samo dio problema Veleučilišta, ali ne sve. Izgradnja veleučilišnog grada na Gazi bila bi završena sedam do osam godina kasnije od studentskog doma u šancu, ali riješila bi za mnogo godina probleme Veleučilišta u Karlovcu. Dio studenata i sada žive kao podstanari u Zvijezdi i izvan Zvijezde. Ne bi bilo loše kad bi se neke zgrade u Zvijezdi preuredile za studentske domove, primjerice bivša vojna bolnica, potom rodilište, ali ne stara vojarna u šancu. Ona je uljez u šancu i onemogućuje njegovu obnovu, pa ju je trebalo srušiti i ukloniti
Veliki protivnik pretvaranja vojarne u studentski dom bio je profesor Morsan, ali i profesori Veleučilišta Mirko Butković i Josip Žunić, Zvonimir Gerber, predsjednik Udruge za zaštitu i razvoj kulturne i prirodne baštine Karlovca, uime te organizacije, kao i arhitektica Tatjana Basar, predsjednica Društva arhitekata, građevinara i geodeta Karlovca, DAGGK-a.
U Generalnom urbanističkom planu Karlovca (GUP-u), donesenom 2007., na stranici 156. stoji: „Tehničku školu Karlovac iz šanca treba u potpunosti ukloniti, kao i vojarnu u sjevernom dijelu šanca (uz realizaciju projekta rekonstrukcije bastiona i kurtina šanca u tom dijelu)“.
U Izmjenama i dopunama GUP-a od 2011. , Članak 116., Povijesne graditeljske cjeline (4), stoji : “U istočnom dijelu šanca potrebno je ukloniti sve neintegrirane vojne građevine, a u okviru izvedbe projekta rekonstrukcije osigurati prostore za potrebe Veleučilišta, odnosno podzemne garaže i parkirališta, ali tek nakon realizacije urbanističko-arhitektonskog natječaja. Tek nakon realizacije projekta rekonstrukcije bastiona, kurtina, šančeva i glacisa koji će osigurati prostore za funkcioniranje svih sadržaja Veleučilišta moguće je razmišljati o uklanjanju vojarne Bana Jelačića u šancu, a do tad je omogućena njena sanacija i rekonstrukcija te stavljanje u funkciju za potreba Veleučilišta, odnosno Studentskog doma“.
Izgradnjom manjih ili većih „studentskih domova“ u Zvijezdi bilo bi u njoj više ljudi, povećala bi se živost. No, pretpostavka revitalizacije Zvijezde temeljita je, kvalitetna obnova ukupne infrastrukture i obnova bedema i šančeva. Tek tada će se ljudi pojačano naseljavati u Zvijezdi i otvarat će se trgovine, restorani, kafići, spavaonice i drugi sadržaji. Kada će to biti? Za to je potreban velik novac i kada će to biti, nitko ne zna. Vjerojatno ne tako skoro, ali to ne znači da na tome ne treba raditi. Tada će se moći sagraditi Studentski grad (kampus) na Gazi i prodati „studentski domovi“ u Zvijezdi.
Profesor Morsan godinama naglašava da treba načiniti koncept ili koncepciju prostornog razvoja grada, koja bi grubo riješila gdje će biti zona stambene industrije, gdje industrija, gdje poduzetničke zone, što sa zelenom zonom uz Koranu i Kupu – takozvanim kulturnim krajolikom – što sa Zvijezdom, bedemima i šančevima. U pomanjkanju koncepcije radilo se stihijski – gdje je slobodan prostor u kojem su riješeni vlasnički odnosi, tu ćemo graditi. Na takav način sagrađena je Karlovačka industrija mlijeka (KIM) na Mekušanskom polju, što je izvan pameti. Sagraditi tvornicu u kulturnom krajoliku, za koju treba izgraditi infrastrukturu, to su učinili karlovački „genijalci“. Poduzetnička zona na mjestu bivših vojarni u Mekušanskom polju znači pretvarati dio kulturnog krajolika u proizvodne pogone. Što je tu je, ali treba paziti da se još koji dio kulturnog krajolika ne pretvoriti u nešto slično. Mi u Udruzi ZIK znamo da će se u poduzetničkoj zoni zaposliti ljudi, ali dugoročno gledano bilo bi bolje da se takve stvari ne čine.
U spomenutom članku profesora Morsana u “Svjetlu”, izdvajam dvije rečenice: „Nedavno se dogodio jedinstven fenomen – Zvijezda je rješenjem, koje je zapravo projektirano na sudu, dobila novu ulicu s pet garaža i nekoliko novokomponiranih fasada. Sada Karlovac ima makadam gdje je urbanističkim planom predviđeno zelenilo“. Čitatelj će u daljnjem tekstu razabrati da je riječ o cesti koja je teško oštetila vrt obitelji Dupin i zbog koje je uklonjena lijepa ograda i pergola. Profesor Morsan, član Udruge za zaštitu i razvoj kulturne i prirodne baštine Karlovca (ZIK), što znači Zvijezda i kulturni krajolik, upoznao je Ljubišu Batala, Ivana Pecoju i mene, također članove Udruge, s oštećenjem kuće Dupinovih. Smatrali smo da je članovima Udruge dužnost brinuti se za baštinu grada i da u ovom slučaju trebamo nešto poduzeti. Budući da sam poznavao gospođu Dupin jer sam kod nje uramljivao neke obiteljske slike, dogovorili smo se da u naše ime s njom razgovaram. Kad sam pisao dopise ili tekstove za medije, bio sam prvi autor, potom Morsan, Batalo i Pecoja. U to sam uključio Čedomira Tatalovića, upravnog pravnika, člana naše Udruge i Gradskog vijeća Karlovca, koji mi je zbog svog zvanja i iskustva dosta pomogao u stručnim stvarima. Više puta smo obojica razgovarali s gospođom Dupin, koja mi je dala svu dokumentaciju koja se odnosi na postupke koji su joj učinili veliku nepravdu i štetu. Dokumente sam fotokopirao i vratio originale. Žena je to dobrog zdravlja, inteligentna, odlučna i hrabra. Kazala nam je da smo jedini ljudi koji joj žele pomoći i da nam je zbog toga zahvalna. No, žao joj je da se zbog toga trudimo i gubimo vrijeme jer na temelju svog gorkog iskustva zna da nećemo ništa postići. Nakon molbe tadašnjem gradonačelniku Damiru Jeliću koji joj nije ništa pomogao, ona nikad više nikoga neće ništa moliti. Sretna je da joj nisu ovršili kući i da su nakon svega što su preživjele, njezina kćeri i ona ostale normalne.
Među zadnja, bojim se ne i posljednja, spada oštećivanje kuće Dupin. Ta kuća u Križanićevoj 12, uglovnica je Križanićeve i Ulice kralja Tomislava. Omanju kuću staru tristo godina generacije obitelji Dupin, čuvale se, obnavljale i uređivale s puno ljubavi i ukusa, tako da je bila prava kućica iz bajke. U cvjetnjaku oko kuće bile su ruže, magnolija, bijeli bor i drugo ukrasno bilje, na lijepoj ogradi cvijeće. Bila je ukras grada i pred njom su se mnogi turisti fotografirali. Ugledna povjesničarka umjetnosti, pokojna Đ. Cvitanović kazala je : „Reprezentativni primjerci pučkog baroka nalaze se na zapadnoj strani ulice. Prije svih kuća Dupin. Primjer je zgrade obnovljene prema svim pravilima konzervatorske struke“.
Narodni odbor općine Karlovac, Odjel za stambene i komunalne poslove, izdao je 1963. rješenje: „Daje se na privremeno besplatno korištenje zemljište u društvenom vlasništvu nalazeće se u k.o. Karlovac, u svrhu gradnje garaža, s time da u slučaju potrebe ovog zemljišta za izgradnju stambenih i drugih objekata, prema eventualno naknadno donijetoj urbanističkoj razradi, pravo korištenja zemljišta prestaje. Pristup u garaže da se izvede na Križanićevu ulicu sa tvrdim materijalom“. Slijedom tog rješenja petero Karlovčana sagradilo je tu garaže.
U konzervatorskoj studiji iz 1979. prostor unutar bloka predviđen je kao zelena površina s dječjim igralištem, vrtnim klupama, žardinjerama i slično. Prema tome, pravo korištenja zemljišta za garaže 1979. prestaje. Pod blokom se podrazumijeva dvorište Dupinove i susjedne kuće kao i zemljište na kojem su garaže. Nakon što su na početku Križanićeve ulice sagrađene dvije kuće, iz garaža se autima nije moglo izlaziti na tu ulicu, pa je trebalo pronaći drugi izlaz. Preostao je izlaz na Ulicu kralja Tomislava, ali preko područja koje je spomenutom Konzervatorskom studijom iz 1979. određeno da treba hortikulturno urediti. I u Urbanističkom planu uređenja Zvijezde, usvojenom 2017. stoji isto: hortikulturno uređenje tog prostora, a garaže treba ukloniti kad dotraju. Nakon toga tri vlasnika garaža svoje su garaže obnovili i tako mogu u nedogled.
Prije neke tri godine kazao sam pročelnici Upravnog odjela za gradnju, planiranje i zaštitu okoliša da bi taj detalj trebalo izmijeniti, pa da glasi da garaže treba ukloniti u roku od 6 ili 12 mjeseci. Kazala mi je da je projekt uređenja tog bloka izrađen i da trebaju raspisati natječaj za izvođača radova. Kad sam se prošle godine interesirao, rečeno mi je da su sredstva namijenjena uređenju spomenutog bloka prenamijenjena u drugu svrhu.
Ured za prostorno uređenje, Stambeno komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša Županije karlovačke, izdaje Vladimiru Dupinu 12. siječnja 1995. lokacijsku dozvolu za postavu zaštitne ograde i pergole uz stambeno poslovni objekt uz rub pločnika u Ulici kralja Tomislava u Karlovcu, na kč. br. 1281/ I i 1281/II k.o. Karlovac II. Isti Ured izdaje 14. ožujka 1995. Građevnu dozvolu za postavu navedene zaštitne ograde i pergole. To potpisuju predstojnik Boris Naglić, diplomirani inženjer građevine, i pročelnik Radovan Horvatin. diplomirani inženjer arhitekture. Horvatin je rekao Tataloviću da je to velika greška, ali da on dnevno više raznih spisa potpisuje, ima puno posla, ne stigne sve što potpiše pročitati, ima povjerenje u svoje suradnike, pa je potpisao, ali da je to pročitao, ne bi potpisao. Jasno je da Naglić i Horvatin nisu pritom imali nikakve skrivene namjere.
Dobro je poznato da se ne može graditi na tuđem zemljištu, u ovom slučaju na gradskom. Dupin nije znao da bi mogao graditi kad bi mu nadležna osoba u gradskom poglavarstvu dopustila da postavi ogradu i pergolu bez ikakve naknade ili kad bi mu dopustila da gradi uz neku naknadu i kad bi takav ugovor ovjerili kod javnog bilježnika. Za tu mogućnost Dupin nije znao, a njegov odvjetnik nije mu to rekao, pa to nije učinjeno. Osim toga, Konzervatorski odjel u Karlovcu, odgovorio je 11. siječnja 2016. Milki Dupin i u tom odgovoru se, između ostalog, kaže: „Svi radovi na rekonstrukciji i obnovi stambeno-poslovne građevine i hortikulturnom uređenju parcele izvedeni su prema uvjetima i suglasnost ovog Odjela“. Čelništvo grada kojemu je na srcu interes Karlovca bit će sretno da postoje ljudi koji tako uređuju svoju kuću da je ona vrijedna baština i ukras grada, dat će im u tome svoju potporu, dok će čelnik i čelnici u tadašnjem Karlovcu uništavati baštinu. Ima li još negdje toga?
Budući da su Dupin i poslije njegova udovica i nasljednica Milka smatrali da mogu postaviti ogradu i pergolu jer imaju lokacijsku i građevinsku dozvolu, oni su to učinili. Tako je greška službenika Ureda za prostorno uređenje stvorila M. Dupin velike probleme. Zakon kaže da, ako državni službenik svojim postupkom prouzroči građaninu štetu, dužan je štetu nadoknaditi. Za to M. Dupin nije znala, a njezin odvjetnik nije joj to rekao. Ona traži da joj se na temelju dosjelosti prizna vlasništvo nad parcelom u kojoj je vrt, ograda i pergola. U katastru je zapisano da su Dupini u posjedu parcele od 1903. Posjednik u katastru dobiva posjednički list, a vlasnik u gruntovnici vlasnički. Po zakonu Kraljevine Jugoslavije i Socijalističke Jugoslavije, ako je netko u neprekinutom posjedu četrdeset ili više godina, on postaje vlasnik i u gruntovnici dobiva vlasnički list. Budući da su Dupini u posjedu parcele od 1903. do 1941., dakle trideset i osam godina, oni na temelju dosjelosti ne mogu biti vlasnici i ne mogu u gruntovnici dobiti vlasnički list. Ipak, oni se prema savjetu svog odvjetnika žale Županijskom sudu u Karlovcu i Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Njihova žalba, razumljivo, bude odbijena, a Dupini plaćaju sudske troškove. Oni doznaju da je njihov odvjetnik istovremeno odvjetnik Grada s kojim se Dupini sude i oni s njim prekidaju svaki daljnji odnos.
U Karlovcu, a tako vjerojatno i u cijeloj Hrvatskoj, prenosila se relevantna dokumentacija iz katastra u gruntovnicu. Taj postupak naziva se reambulacija. To je veliki posao i nije se mogao obaviti brzo. M. Dupin došla je na red u rujnu 2008. Ona je time postala vlasnikom 125 četvornih metara. Od toga je na kuću otpalo 91 “kvadrata” i na dvorište 34. Tih 34 četvorna metra bio je pojas širok neki metar oko tri strane kuće i pola gasice do susjedne kuće. Gradu je pripalo dvorište od 75 “kvadrata”, uključujući teren na kojem su izgrađene ograda i pergola.
Vlasnik jedne od garaža imao je veze na Općinskom sudu u Karlovcu, u Hrvatskoj demokratskoj zajednici i u Gradu Karlovcu. Grad Karlovac, odnosno njegov predstavnik, a to je gradonačelnik, dužan je brinuti se za boljitak grada i građana. Sad se događa nešto nevjerojatno. Predstavnik Grada, ne znam je li to bio gradonačelnik ili neki njegov suradnik, kao vlasnik zemljišta na kojem je ograda i pergola, traži od M. Dupin da ih ukloni. Zbog naprijed navedenih razloga ona to nije učinila, pa je vlasnik zemljišta tuži Općinskom sudu u Karlovcu, a sud je angažirao privatnu tvrtku koja je 6. studenog 2008. to učinila, a sudske troškove i troškove uklanjanja platila je M. Dupin. Općinski sud u Karlovcu određuje da se 12. siječnja 2016. uklone još neke stvari, koje M. Dupin nije uklonila, primjerice ljuljačku, drva za ogrjev i razno raslinje. Iz istog razloga ona to nije učinila. Učinio je to privatnik i ona je opet platila sudske troškove i troškove uklanjanje spomenutih predmeta.
M. Dupin i kći Renata suznih očiju gledaju kako kamion odvozi bor i magnoliju koje je bager iskopao.
Nakon uklanjanja ograde i pergole M. Dupin piše tadašnjem gradonačelniku Jeliću. Žali se da joj je učinjena nepravda i moli ga da intervenira. On joj odgovara 2. prosinca 2008. i, između ostalog, kaže: „Nedvojbeno je da postoji presuda Županijskog suda Gž-1412/02 kojom ste Vi kao tužitelj odbijeni s tužbom i tužbenim zahtjevom radi utvrđenja prava vlasništva dosjelošću, te presuda Županijskog suda u Karlovcu Gž-293/08 kojom je odbijena Vaša žalba kao neosnovana te je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu pod brojem P-301/05, a kojom Vam je naloženo ukloniti ogradu drvenu konstrukciju – sjenicu, ukrasnu fontanu i vodoskok te česticu predati na raspolaganje tužitelju Gradu Karlovcu slobodnu od stvari i prepreka. Grad Karlovac u zaštiti prava svojih građana nije ni mogao ni smio drugačije postupiti nego ishoditi prijedlog za ovrhu i od nadležnog suda zahtijevati uredovanje u smislu provedbe navedenih presuda. Nadležne službe u Gradskoj upravi grada Karlovca u obvezi su štititi prava i interese građana grada Karlovca, a u konkretnom slučaju prava vlasnika nekretnina koje si isti kupili od grada Karlovca te im je grad dužan osigurati pristupni put do njihove nekretnine i glavne prometnice, a u ovom slučaju pristupni put je upravo kroz spornu parcelu za koju je nedvojbeno utvrđeno da pripada gradu Karlovcu. Kao gradonačelniku dužnost mi je štititi prava svih građana ovog grada, a to između ostalog znači i poštivati i provoditi sudske odluke kao što je u ovom slučaju“.
Ovo kao da je pisao netko tko je sve pobrkao. Na početku opisivanja „slučaja Dupin“, kazao sam da je petero Karlovčana dobilo od Grada dozvolu da na gradskom zemljištu pod određenim uvjetima izgradi garaže. Pojavom konzervatorske studije 1969., pravo korištenja gradskog zemljišta za garaže prestaje. Unatoč tome garaže su i dalje na istom mjestu. Pogotovo to pravo prestaje kad je 2017. usvojen Urbanistički plan uređenja Zvijezde, u kojem bi trebalo, kako sam rekao, zadati vlasnicima garaža rok do kada trebaju garaže ukloniti.
Prema zakonu koji vrijedi u Hrvatskoj, pravomoćna sudska presuda je iznad svih urbanističkih i konzervatorskih planova i zato je moguće da se od garaža preko područja koje je trebalo biti hortikulturno uređeno i preko ograde i pergole izgradi makadamska cesta koja nema ni lokacijsku ni građevinsku dozvolu i gdje nije riješena odvodnja oborinskih voda.
Iz Jelićevog pisma proizlazi nešto nevjerojatno. On se zalaže za „prava“ vlasnika garaža, kojima treba osigurati izlaz na glavnu prometnicu, i to preko parcele na kojoj je Dupinova ograda, pergola i vrt. Treba im osigurati izlaz, iako po zakonu garaže više ne bi smjele tu biti. Njemu nije važno što će se time uništiti vrijedan dio baštine, ukras grada. Je li on autor pisma ili je to pisao neki službenik Grada i njemu dao na potpis? Onaj dio gdje se kronološki navode sudski procesi i odredbe suda on vjerojatno nije pisao jer bi tako nepotrebno gubio vrijeme, ali desetak zadnjih redaka možda je. Čak da i nije, trebao je prije potpisivanja pogledati barem nekoliko zadnjih redaka. Ako se i nakon toga složio sa sadržajem pisma, tada to znači da odobrava nezakonitosti i uništavanja baštine. Ukoliko on nije znao sadržaj pisma, utoliko se može kazati da je službenik Grada namjerno pogodovao jednom ili njih više vlasnika garaža, bez obzira što će se tima uništiti dio vrijedne baštine grada. U svakom slučaju, nad glavom bivšeg gradonačelnika Jelića nadvila se teška optužba i na njemu je da objasni svoju ulogu u „slučaju Dupin“.
Sadašnji gradonačelnik Damir Mandić trebao bi od dužnosnika nadležnog Upravnog odjela zatražiti da što prije izmijene detalj iz Urbanističkog plana uređenja Zvijezde u kojem se govori o spornim garažama, u smislu kako sam naveo. Ministarstvo pravosuđa trebalo bi razmotriti postupak suca Općinskog suda u Karlovcu, koji je presudio da M. Dupin ukloni ogradu i pergolu, uništavajući tako vrijednu baštinu. Pošten građanin i pošten sudac nikad tako nešto neće učiniti. Ako je sucu predsjednik suda to naložio, on to neće htjeti učiniti i kazat će predsjedniku da za taj proces odabere nekog drugog. No, ovaj sudac nije bio pošten. Što više, bio je povezan s dosta utjecajnim vlasnikom garaže.
Prije dvije godine autor ovih redaka uputio je gradonačelniku Damiru Mandiću opširno pismo u kojem sam ga upoznao s tijekom postupaka koji su doveli do uništenja vrijedne gradske baštine i nanijeli veliku štetu obitelji Dupin. Potom sam mu uputio pismo u kojem ga molim da učini nešto čime bi se barem djelomično obeštetila M. Dupin jer ona je u svemu tome imala velike troškove. Primjerice, ogradu i pergolu uredio je jedan privatnik prema nacrtu koji su vidjeli u nekom austrijskom časopisu, što je stajalo deset tisuća njemačkih maraka. Gradonačelnik mi odgovara 15. veljače 2019. i objašnjava da ne može ništa učiniti protiv pravomoćne sudske odluke i završava pismo ovako: „Ostali zahtjevi kao dodjela javnog priznanja Grada Karlovca može se realizirati na način da na raspisani natječaj za dodjelu javnih priznanja dostavite Vaš prijedlog s odgovarajućom dokumentacijom i obrazloženjem, a nadležno Povjerenstvo će predložiti Gradskom vijeću na donošenje“, što ćemo svakako učiniti. Meni svejedno nije bilo jasno da gradonačelnik ne može baš ništa tu učiniti. No, poslije mi je Tatalović objasnio da je doista tako kako je gradonačelnik rekao. Na sjednici Gradskog vijeća u lipnju ove godine Tatalović je opet pokrenuo pitanje slučaja Dupin, a gradonačelnik je kazao da su njegove simpatije i simpatije njegovih stranačkih kolega u Vijeću na strani gospođe Dupin, ali protiv pravomoćne sudske odluke me može i ne smije i pohvalio je Tatalovića za njegovu požrtvovnost i trud u borbi protiv nepravde i štete koja je stjecajem okolnosti učinjena gospođi Dupin.
Sada ću napustiti mučnu temu o uništavaju baštine i reći ću nešto o muralima. Latinski murus je zid, a muralis zidni. Radi se o slici s vanjske strane zida, obično većoj, na stambenim i drugim kućama i zdanjima. Prošle godine Radovinović, član Udruge ZIK, predložio nam je da krenemo u postavljanje murala u gradu. Dostavio nam je popis osoba koje bi mogle biti na muralima i povezao nas je s Leonardom Lesićem, sjajnim mlađim Dugorešaninom, bez sumnje najboljim slikarom murala u Hrvatskoj, koji je slikao murale i u inozemstvu, primjerice u Londonu. Godinama je radio u Karlovcu kao dizajner u jednoj privatnoj tvrtki, a sada je slobodni umjetnik. Zbog renomea mogao bi više računati svoj rad, ali on slika s ljubavi i najvažnije mu je da iza sebe ostavi nešto vrijedno, pogotovo kad slika u Dugoj Resi i u Karlovcu.
Marin Bakić, predstavnik Udruge za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka, angažirao je Lesića, koji je 2014. naslikao portret Miroslava Krleže, dimenzija 12 s 10 metara, na zgradi na adresi Krležina 19. Slika je oduševila Karlovčane, ali nakon nekog vremena zbog energetske obnove prekrivena je stiroporom. Bakićevom upornošću i uz posredovanje gradonačelnika Mandića, Lesić ponovno je na istom mjestu naslikao Krležu. Autorova cijena je više nego umjerena. Bakić planira postaviti „Vučka“, maskotu Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, 1984., na zid kuće u Sarajevskoj 1, u kojoj stanujem. Stanari su dali svoj pristanak i još treba skupiti novce za izradu murala. Njima je drago da će maskota biti na njihovoj kući i nitko ne pomišlja da bi za to tražili novac.
Doktor Josip Žunić, predsjednik Vijeća Gradske četvrti Novi centar, angažirao je 2007. Dalibora Jurasa, zdravstvenog tehničara iz bolničke šok-sobe, koji je na zapadnom bočnom zidu kuće u Meštrovićevoj 1 (zvanoj „Holivud“), izradio mural „San djevojčice Z“(Vilin san) – veoma lijepi mural za djecu i dječju maštu. Isti slikar izradio je 2013. na zidu zgrade u Naselju Marka Marulića 8, strip mural “Rocknrolla“ s Višnjom u glavnoj ulozi.
Potom je doktor Žunić, ujedno član Udruge za razvoj i zaštitu kulturne i prirodne baštine Karlovca, ZIK, u razgovoru s predstavnicima stanara dviju kuća u Ulici Ivana Meštrovića postigao pristanak da se na jednoj kući postavi mural s likom Dragojle Jarnević i na drugoj mural s likom Slavka Mihalića. Predstavnici stanara tih zgrada i stanari nisu tražili nikakvu novčanu naknadu za postavljanje murala. Znali su da se time poboljšava slika grada i to im pričinjava zadovoljstvo. Ove su murale zajednički radili Lesić i Juras. Doktor Žunić je prišao postavljanju murala pod geslom: „Karlovac – grad koji muralima govori o svojoj prošlosti. Murali predstavljaju moderan oblik urbane kulture i pridaju zgradama i gradu umjetničku vrijednost, kulturno i socijalno značenje, postaju zanimljiviji turistima i dio kulturnog turizma“. Za natječaj kojim se mogu dobiti sredstva za projekte poput postavljanja murala, napisao je obrazloženje i Vijeće Gradske četvrti Novi centar dobilo je novac utrošen za slikanje murala na Centralnoj garaži u Novom centru, na kojima se oslikavaju likovi karlovačkih istraživača dalekih krajeva. Lesić i Juras podijelili su posao. Juras izrađuje murale s likovima Mirka i Stjepana Seljana, a Lesić murale s likovima Jakova Šašela i Dragutina Lermana.
U Žunićevu je planu i u planu članova Vijeća Gradske četvrti Novi centar postavljanje murala s likom Vjekoslava Karasa (1821 – 1858) na neboder u Ulici Ljudevita Šestića, nasuprot galerije koja nosi ime ovog najboljeg, tragično preminulog karlovačkog slikara.
D. Jarnević (1812 – 1875) – djevojčica Karolina, književnica i učiteljica. Kao odgojiteljica radila je na plemićkim dvorovima u Trstu, Veneciji i Grazu, u kojem je upoznala Ivana Trnskog, na čiji je nagovor prestala pisati njemačkim jezikom i postala vatrena ilirka, koja je od tada pisala samo hrvatskim jezikom. Vjerojatno je s tim u skladu promijenila ime u Dragojla jer latinski carus (čit. karus) je drag, a cara (čit. kara) je draga. Objavljivala je u „Danici“ domoljubne i ljubavne pjesme. Bavila se pedagoškim radom i u okviru zalaganja za bolje obrazovanje djevojčica i žena, pisala je o njihovu odgoju. Njezino najpoznatije literarno djelo je „Dnevnik“ koji je vodila punih četrdeset godina i koji je u integralnom obliku objavljen tek 2000. u izdanju Matice hrvatske Karlovac. U njemu je pokušala oblikovati svoj osobni, ženski identitet unatoč ograničenjima koja su joj nametale tadašnje norme i stav prema ženama, te ilirski zahtjevi za domoljubnom i poučnom književnošću. Bilo bi dobro kad bi Grad otkupio kuću u istoimenoj ulici u kojoj se rodila, uredio je i spasio od propadanja. I to bi bila vrijedna karlovačka baština.
Mihalić (1928 – 2007) je jedan od najboljih hrvatskih pjesnika druge polovice dvadesetog stoljeća, čije su pjesme prevedene na dvadeset i pet jezika. U Karlovcu je rođen, završio je karlovačku gimnaziju, potom odlazi u Zagreb. Sin je Karlovčanima poznatijeg i za Karlovac važnijeg, književnika Stjepana Mihalića (1901 – 1984), koji je pisao pripovijetke, drame, feljtone i romane, često vezane uz Karlovac, njegove ljude i događaje. Primjerice „Ćaskanja u suton“, „Razgovori na ćošku“, „Teleći odresci“ i druga djela. Kao dobar poznavatelj svojih sugrađana, majstorski opisuje njihov svakodnevni život, ponašanje i običaje.
Profesor Marinko Pleskina također je angažirao Lesića, koji je ne na Osnovnoj školi Turanj naslikao mural s učenikom i učenicom za stolom s knjigama. Kao i svi murali koje je naslikao u Karlovcu pravo su umjetničko djelo i nema sumnje da je Lesić vrhunski umjetnik u toj vrsti slikarstva, a to vrijedi i za Jurasa.
Gradonačelnik Mandić, pozdravio je i podržao ideju postavljanja murala u gradu, tako da se može reći da je to učinjeno njegov sub auspiciis. Moj profesor anatomije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Drago Perović (1888 – 1968), studirao je medicinu u Beču i studij je završio 1913. Budući da je sve ispite, od prvog do zadnjeg ocijenjen najvišom ocjenom, po tadašnjem običaju dobio je carski prsten s popratnim tekstom: „Sub auspiciis imperatoris“ (pod pokroviteljstvom cara, imperatora). Promocija se obavila svečano uz prisustvo cara Franje Josipa I. Posebnost promocije laureata te godine bila je u tome da je to bio student rođen u Gorici kod Trebinja u Hercegovini.
Za studija Perović je radio kao demonstrator i asistent na Anatomskom institutu u Beču, kod čuvenog anatoma profesora doktora Ferdinanda Hochstettera. Radio je duboko u noć i prolazeći kroz institut nije palio svjetlo. U mraku se gotovo sudario s profesorom Hochstetterom, na što mu je ovaj drugi dan donio električnu bateriju. Perović dolazi u Zagreb 1917., a kad je potkraj te godine otvoren Medicinski fakultet, preuzima katedru anatomije. Njegovim inauguralnim predavanjem 12. siječnja 1918. počinje nastava na fakultetu, gdje je djelovao do umirovljenja. Na Šalati je uredio Anatomski zavod, jedan od najboljih zavoda te vrste. Bio je redovni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a u jednom je razdoblju bio dekan Medicinskog fakulteta, te rektor Sveučilišta u Zagrebu. Politikom se nije bavio, rijeko je izlazio iz zavoda u kojem je živio, a kućanstvo mu je vodila sestra. Bio je običaj da mu studenti 21. studenog čestitaju krsnu slavu, a dolazili su mu čestitati i fakultetski profesori. U svim je režimima, pa i u NDH slavio krsnu slavu. Zbog njegova ugleda ustaše ga nisu dirali. Kad je otorinolaringolog profesor Ante Šercer slavio rođendan, njegovi su mu suradnici darovali sliku na kojoj je bilo veliko uho i u njemu profesorova glava. Prisutan je bio i osnivač ginekologije u Hrvatskoj i osnivač Ginekološkog odjela s rodilišta u Petrovoj ulici u Zagrebu, ginekolog profesor Franjo Durst. Priča se da je Durst zapitao: „Kad ja budem slavio rođendan, gdje će staviti moju glavu?“ Je li tako doista bilo ili su to izmislili studenti, ne znam. Ovo o profesorima Peroviću, Šerceru i Durstu nema veze s uništavanjem baštine, ali želio sam čitatelje malo odmaknuti od tmurne priče o sudbini karlovačke baštine. Bolje humor, nego tumor!
Važan kulturni događaj ove godine bilo je izdanje Radovinovićeve knjige „Karlovački gradonačelnici i njihovo doba, 1918 – 1941. Pokušaj rekonstrukcije jednoga razdoblja“. Predstavljena je 9. srpnja u Velikoj vijećnici Grada Karlovca. Nižući kronološkim redom najvažnija događanja u razdoblju svakog od deset gradonačelnika, autor je znalački prikazao političke, društvene, kulturne, gospodarske i druge prilike, događanja i ljude u tim razdobljima. Napisao je to na temelju znanja koje je stekao dugogodišnjim bavljenjem svim aspektima našega grada i njegovih ljudi, na obimnoj literaturi kojom se koristio i fotografijama koje su pratile opis ljudi i događanja. Njegovi komentari ljudi i zbivanja bili su oštroumni, vodio je računa o prilikama i okolnostima u kojima su se zbivali, nikada izolirano, dovodeći ih u vezu sa istovremenim drugim zbivanjima i ljudima tog vremena. Knjiga nije važna samo za Karlovac i Karlovčane, nego i šire, pogotovo za povjesničare, jer autor iznosi više važnih podataka, dosad nepoznatih. Gradonačelnik Mandić i njegova zamjenica Andreja Navijalić, kad su vidjeli rukopis odmah su shvatili da je to vrijedna knjiga i pružili su Radovinoviću svestranu pomoć, moralnu i materijalnu jer izdavač knjige je Matica hrvatska Karlovac, a Grad je financirao tisak.
Na kraju podsjećam da su Zvijezda s bedemima i šančevima i zelena zona uz Koranu i Kupu, kulturni krajolik, najvrednije što naš grad ima. Čuvajmo njih i svu našu drugu kulturnu i prirodnu baštinu i ne dopustimo njihovo daljnje oštećivanje i uništavanje.
