Crkva svetog Nikole i neistine Turističke zajednice Karlovca

Ono što čitamo na „Službenoj stranici Turističke zajednice grada Karlovca“ pisano je iz pozicije nekog tko uopće nema potrebu razumjeti kontekst, ali suvereno i ignorantski nameće svoje tumačenje i kreira svoju sliku povijesti kojoj je činjenica da se radi o pravoslavnoj bogomolji pomalo suvišna

Autor: Antun Alegro

Ovaj ogled pišem iz pukog srama što sam građanin Karlovca. Ne Karlovca kao gradića na utoku Korane u Kupu sa svim svojim dobrim i lošim stranama, nego kao intelektualno i moralno razorene sredine nastale kao posljedica kancerozne vlasti koja sistemski uništava sve vitalne funkcije grada kao živog društvenog organizma. Višedesetljetna nemogućnost vlasti da shvati javno dobro, obuzetost sobom i pronalaženjem jedinog smisla u ostanku na vlasti ispražnjenoj svakog pozitivnog smisla doveli su do toga da ovaj grad ne može više ništa suvislo reći ni o samom sebi, preostalo je samo nemušto mucanje. I upravo sam na takvo mucanje naišao na “službenoj stranici Turističke zajednice grada Karlovca” gdje se može pronaći malo toga osim isprazne patetike. S obzirom da kao porezni obveznik plaćam prirez i sve ostale namete iz kojih se ta stranica financira, uzimam si za pravo da se osvrnem samo na jedan njezin djelić, onaj koji govori o pravoslavnoj crkvi svetog Nikole.

Tu čitamo: „Njezin zaštitnik, sveti Nikola, zaštitnik je moreplovaca, ali i riječne plovidbe, što je u doba povijesnog ekonomskog razvoja Karlovca bio najlogičniji odabir koji spaja riječne plovidbe s morskim i naglašava povezanost Karlovca s morskim trgovačkim putevima.“ Dobro zvuči, no je li tako? Nije. Ova rečenica zrači potpunim ignoriranjem onih koji tu crkvu grade i njihove vjere. Crkvu ne gradi ceh kupskih lađara, nego pravoslavna zajednica, a pravoslavlju je sveti Nikola jedan od najvažnijih svetaca, koji po broju svojih pokroviteljstava konkurira i samoj Bogorodici. On je hyperhagios ili nadsveti, allos soter ili drugi spasitelj, te, kako kaže stara ruska izreka: „ Ako bi Bog jednom umro, još uvijek bi nam ostao sveti Nikola“. On je episkop, revnitelj, milosrdnik i čudotvorac. Bez obzira na povijesne činjenice u koje ovdje ne bih ulazio, činjenica je postojanje jakog kulta svetog Nikole u čitavom pravoslavnom svijetu, pa tako i među pravoslavnim Srbima gdje je on najčešći patron i najčešća krsna slava. Tu njegovu popularnost odlično ilustrira i stari žumberački običaj koji je preživio unijaćenje, još očuvan u nekim obiteljima, da se prvorođenom sinu uvijek daje ime Nikola. I upravo tu, u tom jakom osjećaju povezanosti s čudotvorcem Nikolom, zaštitnikom većine obitelji iz kojih dolaze financijeri gradnje nove crkve nalazimo razlog što karlovačka pravoslavna zajednica 1787. odabire svetog Nikolu kao patrona svoje crkve. Dakle, ono što čitamo na „Službenoj stranici Turističke zajednice grada Karlovca“ pisano je iz pozicije nekog tko uopće nema potrebu razumjeti kontekst, ali suvereno i ignorantski nameće svoje tumačenje i kreira svoju sliku povijesti kojoj je činjenica da se radi o pravoslavnoj crkvi pomalo suvišna.

Međutim, ono što slijedi u svojoj je potpunoj ignoranciji skaredno. Čitamo dalje: „Crkva svetog Nikole, osim svog baroknog zvonika s kojim ćete se susresti na prvom koraku ulaska na trg, u interijeru krije drvorezbareni ikonostas visokog tipa sa 74 ikone, pjevnica (mjesto za pjevače), propovjedaonica i klupe. Šarena paleta ikona slikanih na drvu daje prostoru svečani izgled.“ Molim? „Krije drvorezbareni ikonostas visokog tipa sa 74 ikone“? „Šarena paleta ikona slikanih na drvu…“? Dakle, suvereno se opisuje ikonostas kojeg u crkvi nema već 30 godina! Kao što nema ni spomenute pjevnice, propovjedaonice i klupa (uočimo i grešku u odabiru padeža). Na „Službenoj stranici Turističke zajednice grada Karlovca“ financiranoj iz javnog novca stoji informacija koja je starija i od interneta samog. Pisac tih redova, ne želim uopće znati tko je to, niti je bitno u kontekstu koji sam naveo u uvodnom odlomku, nije dakle ušao u crkvu, nije pogledao sliku interijera na internetu, nije čitao ništa, živio je u vakuumu, ali se osjetio kompetentnim pisati o temi o kojoj ne zna a ma baš ništa. Nije čak problem ne znati. Crkva postoji, ima vrata, kroz njih se može ući, može se procijeniti visina ikonostasa, pa zaključiti da u odnosu na visinu crkvenog broda i nije baš visok. Dovoljno je znati brojati do deset i imati pojam da je deset manje od 74, da se zaključi da, ako postoje po dvije ikone sa svake strane carskih dveri i jedna iznad njih, da je to manje od 74, čak i ako se pribroje i one na vratnicama carskih i đakonskih dveri. Ako je pak procjena visine i brojenje do deset piscu nedostižni intelektualni domašaj, i dalje je mogao pitati nekog da mu objasni ili zamoliti nekog iz Eparhije gornjokarlovačke da volonterski napiše par redova o crkvi. No očito previše očekujem.

Dalje stoji: „Početkom Domovinskog rata, crkva svetog Nikole obilježena je oznakom Haške konvencije, spremljen je pokretni sakralni inventar, ali je ipak teško oštećena.“ Neću ulaziti u eufemizam obilježavanja oznakom Haške konvencije jer je antologijska rečenica „da ni pun kombi eksploziva nije bio dovoljan da se crkva sruši“. Miniranje pravoslavne crkve bio je izraz najvišeg stupnja domoljublja, no kako su neki pametni i odgovorni naslutili da bi to do toga moglo doći naš pisac ispravno kaže „spremljen je pokretni sakralni inventar“. Srećom, ikonostas jest dio sakralnog inventara, razmontiran je, spremljen i spašen. To je taj „drvorezbareni ikonostas visokog tipa sa 74 ikone“. Njega je 1813. oslikao Arsenije Teodorović, klasicistički slikar školovan u bečkoj slikarskoj akademiji koji je oslikao 26 ikonastasa s više od tisuću ikona. Naravno, nije on doslovno sam oslikao sve te ikonastase, već su oni nastajali u njegovoj slikarskoj radionici.

Izgradnja replike crkve svetog Nikole završena je 2007. godine, no stari ikonostas nikad nije vraćen, već je zamijenjen s novim, niskim, kamene konstrukcije koja nosi jedan red ikona. Zašto? Pretpostavljam iz teoloških razloga. Da bi to razumjeli, treba ponešto znati o ulozi ikone u pravoslavlju. Ikona nije samo slika, prikaz neke osobe ili scene kao što je slučaj u zapadnom sakralnom slikarstvu, nego prozor koji se otvara iz nebeskog svijeta u naš zemaljski, prozor kroz koji, na tragu Grgura Palamasa (Grigorija Palame), božanske energije iz nespoznatljive Božje biti ulaze u naš svijet, prozor kroz koji stanovnici nebeskog svijeta gledaju u naš svijet i na kojem se odražavaju istinske crte nebeskih pralikova otisnutih na površini, dakle dvodimenzionalno. Ikone su Platon u slici, prozori kroz koje gledamo u svijet vječnih ideja zabljesnuti njihovom zlatnom podlogom, odnosno božanskim svjetlom. Ikone dakle odražavaju arhetipove, pralikove svetih osoba nebeskog svijeta. Takva teološka podloga isključuje bilo kakvu individualnu umjetnikovu fantaziju, promjena načina slikanja ikone značila bi nagrđivanje pralika, a preinaka nebeskih pralikova bila bi hereza kao samovoljna promjena crkvene dogme. “Zato istočnocrkvena ikonografija strši u naše vrijeme kao neka vrsta vizionarskog originala koji se vraća na prauzroke transcedentnog doživljaja u najstarije vrijeme crkve, kada je moć vizionarskog gledanja bila još neprekinuta(Benz 2003). I konačno, sadržaj i izgled ikona nerazdvojiv je od teološkog sadržaja liturgije.

Vjerujem da je iz takve teologije ikone proizišla želja da se u novouređeni crkveni prostor ne vraća klasicistički ikonostas, već da se crkva uredi prema tradicionalnim kanonima koji strogo propisuju izgled i položaj ne samo ikona na ikonostasu, nego i zidnih oslika kojih u tom obliku prije nije bilo. Nekadašnji klasicistički interijer zamijenjen je dakle neobizantskim, grčkim, koji predstavlja izvor pravoslavlja.

Međutim, sad se pak postavlja pitanje kako to da je onda ikonostas iz 1813. naslikan prema tadašnjim suvremenim slikarskim trendovima pridošlim s bečke slikarske akademije daleko od tradicionalnog ikonopisanja. Da bismo to razumjeli, treba znati nešto povijesti. Potkraj 17. stoljeća Habsburška monarhija kreće u veliki vojni pohod protiv Osmanskog carstva i njezina vojska prodire sve do Skopja. Kako nije mogla zadržati sve osvojene teritorije, povlači se, a s vojskom se i dio srpskog stanovništva pod vodstvom patrijarha Arsenija III. Čarnojevića seli na habsburški teritorij, na područje današnje Vojvodine i južne Mađarske. Kako je katolicizam tada državna vjera u Monarhiji i zapravo jedina dozvoljena, javlja se potreba da se regulira status novopridošlog pravoslavnog stanovništva koje nije spremno prijeći na katolicizam ili ući u uniju. To se rješava tako da car Leopold I. u razdoblju od 1690. do 1695. izdaje tri privilegije koje Srbima daju punu vjersku slobodu i pravo na uređenje crkvenih struktura na području Habsburške monarhije. No, tu postoji i niz propisa kojih se pravoslavna strana mora pridržavati, između ostalog propis da se crkve moraju graditi i uređivati u tada modernom, dakle baroknom stilu. I tako dolazi do odustajanja od tradicionalnog bizantskog slikarstva i prihvaćanja novih stilova, iako su oni u teološkom, dogmatskom smislu sporni. Prihvaćanje novih slikarskih stilova značilo je i afirmaciju srpske zajednice i njeno uključivanje u tadašnje europske umjetničke i misaone tokove – slično se događa i u Rusiji pod Petrom Velikim – što se nastavilo i u nadolazećem vremenu klasicizma, odnosno prosvjetiteljstva, u kojem se gradi i karlovačka crkva svetog Nikole. Ona dakle u potpunosti odgovara graditeljskim i umjetničkim trendovima u kojima nastaje, ali ne i konceptima tradicionalne teologije. I kad je već crkva 29. prosinca 1991. temeljito minirana, po njenoj ponovnoj izgradnji crkveno vodstvo se, po mom mišljenju, odlučuje na spajanje klasicističke vanjštine i tradicionalne, teološki ispravne unutrašnjosti. Je li trebalo vratiti i originalni inventar, ne bih sudio. Dobro je da se na tome nije insistiralo jer licemjerno bi bilo insistirati vraćanju nečeg što je zalaganjem pojedinaca spašeno, a prešutnim domoljubnim konsenzusom je trebalo odletjeti u zrak.

O svemu tome na „Službenoj stranici Turističke zajednice grada Karlovca“ ni riječi. Ne spominje se ni da je crkva izgrađena prema planovima Josipa Stillera, jednog od najvažnijih karlovačkih graditelja svih vremena kojem dugujemo današnju vizuru Zvijezde i najvažnije građevine u njoj, a kamoli da je ona biser njegova opusa i stilski jedna od najvažnijih građevina u Karlovcu.

Naivno smatram da bi oni koji se brinu o turizmu Karlovca trebali znati priču o svakom njegovom kutku, svakom kamenu i svakom stablu koje u njemu raste. To je posao iza kojeg mora stajati strast, ljubav, znanje i odgovornost, a ne puko uhljebničko, birokratsko obavljanje posla „da se odradi“ makar mu kvaliteta bila katastrofalno loša i na sramotu grada kojeg bi trebalo promovirati. I gdje su svi ti gradski uredi i službe koje bi se trebale brinuti za kvalitetu onog što pišu o gradu koji „vode“?

Karlovac je, kao uostalom i većina gradova, nastao miješanjem različitih vjera i nacija. I to je njegovo pravo bogatstvo. Katolički Karlovac, pravoslavni Karlovac, židovski Karlovac, protestantski Karlovac i svi ostali karlovci jedan su Karlovac. Zanemarivanjem i ignoriranjem bilo kojeg njegovog dijela narušava se cjelina na štetu svih. To nije moj grad, ni tradicija obitelji iz kojih sam potekao. Uostalom, svaka potraga za čistom nacijom završava na mjestu gdje vukovi obavljaju bračne dužnosti, a ljudi koriste stotinjak riječi jer im sužene mentalne sposobnosti kao posljedica višestoljetnog incesta ne dozvoljavaju više od toga. Ideje takvih ne mogu prihvatiti, mogu ih jedino gledati sa sažaljenjem i prezirom, eventualno kao predmet istraživanja.

*naslovna fotografija: crkva svetog Nikole u Karlovcu (izvor Turistička zajednica Karlovac)

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije