SpiKA, Milan Prša: Postajemo ravnodušni na podražaje i poticaje

"Nije bitno danas razgovarati nego da sve bude servirano izravno i da bude viralno, što je riječ koja me najviše straši", kaže ljudski džuboks Bob Milan. SpiKA

Autor: Marin Bakić

“Pjesmu ‘Lika prati me u stopu‘ sam napisao sa sinom. Zvonimir Tonković iz Otočca je poslao jednu svoju pjesmu i zamolio me da je preradim, a ja sam ‘otplovio’ u sasvim drugom smjeru. U harmonijama koje tu koristim ima nečega ličkog. Pjesma je mekša i oslanja se na ličku maglu i tišinu – pravo ličko kolo uopće nema glazbe. Lika se uvijek predstavlja kao grublja, a postoji i melankolična o kojoj se mnogo ne priča. Svi koji jesu iz Like pamte takvu Liku i takvoj Lici se žele vratiti, pa i ja”, opisuje svoju prvu objavljenu autorsku pjesmu ljudski džuboks Milan Prša, mnogima poznat i kao Bob Milan. SpiKA

Odakle si iz Like?

  • Rođen sam u Karlovcu, ali smo ljetovali u Lici. S očeve strane je obitelj iz Kosinja, a s majčine iz Ričica – najjužnijoj ličkoj općini. U prvoj godini svog života sam 14 puta putovao vlakom u Liku i nazad.

Do kada je to trajalo?

  • Išli smo u Liku dok nije počeo rat. Kada smo posljednji put putovali iz Like iz vlaka u Gospiću smo vidjeli kako se na kraju željezničke stanice okuplja ekipa s bradama – nekakav su skup imali.

Hipsteri?

  • Da, vjerojatno je bio neki bunika-fest tada u blizini.

Gdje počinje Lika?

  • Wikipedia kaže da u Liku spadaju Saborsko, Plaški i Rakovica, ali pravi Ličanin to nikada neće reći nego da počinje u Smoljancu na mostu. Lika ipak prije svega počinje u glavi.

Kako to misliš?

  • Ličanina možeš zeznuti jedanput – drugi puta ćeš dobit “po lampi” ili će se Ličanin kojeg si prevario jednostavno okrenuti i otići. Ličanin će ti dati kožu sleđa, ali nemaš što raditi tamo nakon što ga jednom zezneš.

Takav si?

  • Ne znam.

Je li te Karlovac razvodnio?

  • Ne znam je li to posrijedi ili pak to što sam previše puta udario glavom o zid, a zid se ipak pokazao tvrđim. Teško mi je kazati gdje je cijena oprosta, odnosno granica. S onima koji su me prešli u načelu nemam posla. Isto tako nemam posla niti sa nekima koji me nisu prevarili, tako da nema pravila – neki puta ljudi otplove jedni od drugih.

Čime su se bavili tvoji Ličani?

  • S majčine strane su bili željezničari, a djed Milan iz Gospića – po kojemu sam dobio ime – je bio postolar s ukočenim kukom, zbog čega je bio teško pokretljiv, a čak je i pjevao jedno vrijeme u zboru Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu za Nezavisne Države Hrvatske. S majčine strane svi su bili antifašisti. Mnogi imaju tako raznorodne obitelji, pa sad ti kaži koja je strana bila u pravu…

Reći će historiografija?

  • Važno je složit priču od koje ćeš mirno spavati. Pričali smo ranije o Toniju Cetinskom i problemu cijepljenja. Ovo je doba potpune relativizacije – uvjeri se u ono što ti odgovara.

Ipak postoji neka društvena odgovornost.

  • Mogu svakome dozvoliti da govori što poželi, ali to ne znači da ću mu vjerovati.

Ako ne cijepi dijete, ono će ugrožavati druge.

  • Slažem se, ali nisam taj koji će ga natjerati da cijepi. Što da radim sa stvarima na koje ne mogu utjecati? Nastojim se ne brinuti. Mogu se sekirati oko svakakvih pitanja, pa i oko toga što nema prikladne političke opcije, što Piratska stranka nije preživjela…

Bio si za Piratsku stranku?

  • Podržavao sam ju.

Zato si protiv copyright koncepta?

  • I ranije sam protiv toga – ne vjerujem u autorska prava, odnosno da, ali u nekom kratkom roku. Ako si nešto izumio, uživaj autorska prava, ali tri ili pet godina, a dalje ne. Ako si toliko kvalitetan, smisli nešto novo. Ako si napisao odličnu pjesmu, ne možeš 70 godina uživati autorska prava. To je nepravedno. Tek se sada kompozicije Georgea Gershwina mogu besplatno koristiti. Nisam mogao u televizijskoj emisiji The Voice izvoditi pjesmu grupe Ekatarina Velika jer nisu uređeni odnosi glede autorskih prava između Srbije i Hrvatske. Najviše se u prsa po pitanju autorskih prava busa plagijator Dino Merlin. Živimo u doba patenta. Ako shvatiš da imaš dobru ideju, želiš je zaštititi i od toga živjeti. Ona je plod tvoje inovativnosti i slažem se da to koristiš. Međutim, da bi u ovom postojećem sustavu zaštitio ideju, napravio patent, treba ti pet, šest ili deset godina. Polažeš u međuvremenu sav napor u zaštitu te ideje i ne izlaziš s drugim idejama u javnost. Tako se blokira kreativna energija.

Bi li se tvoji kolege Miroslav Škoro, koji je doktorirao na temi autorskih prava, i Ivo Josipović, koji je osmislio sustav zaštite tih prava, složili s tobom?

  • Ne znam. Treba pitati njih. Slažem se da treba zaštititi glazbenike, ali rok od 70 godina zaštite autorskih prva je predugačak – što je tržište veće, to razdoblje treba biti kraće. Lidija Bačić je vrhunski vokal koja je kao mlada voljela rokenrol, ali s time nije mogla, pretpostavljam, zaraditi, pa je prešla na sasvim drugi glazbeni izraz.

Slučajno sam u ZAMP-ovoj bazi nabasao na nekoliko plagijata. Zašto bismo plaćali ZAMP prije no što pročisti svoj registar? U redu je plaćati autorska prava, no postoje li i plagijatorska?

  • Merlinova pjesma “Mjesečina” je plagijat jedne pjesme UB-40. Kada je taj bend stigao u Zagreb 1980-ih i svirao tu pjesmu, publika je pjevala neki čudan tekst.

Slušao sam Stevea Earla, kantri-kantautora. Melodija njegove pjesme “Devil’s Right Hand” mi se činila užasno poznatom. Mučilo me to par dana dok nisam shvatio da je ista melodija na pjesmi “U tvojim očima” Borisa Novkovića. U ZAMP-ovoj bazi Novković je potpisan kao autor, mada je Earlova pjesma starija. Zašto plaćamo ZAMP dok su takvi plagijati u registru?

  • Hrpa je nepravde na svijetu i treba vremena i truda da se isprave.

Opet, s druge strane, je li lako nesvjesno zabasati u plagijat?

  • Pišući pjesmu “Lika prati me u stopu” vuklo me na harmonijska rješenja koja sam već čuo ranije. Pjesma je napisana početkom veljače. Puštao sam demo-snimku ljudima koji se bave glazbom. Ima onih koji te tapšaju po ramenu, ali i onih koji su me kritizirali zbog pretjeranog korištenja g-mola. Razumijem tu kritiku, no bez tog g-mola pjesma bi zvučala drugačije. Niti ova pjesma možda nije samo moja, ali znam da je nisam krao. Imam plan citirati harmonijska rješenja drugih autora, a tada ću te autore i potpisivati. Citiranje je normalno. Sva klasična glazba je nastala tako.

Na to se referirao i David Bowie.

  • Ne samo on. Postoje sada algoritmi koji prolaze pjesmu i čim čuju melodiju koju može usporediti s nekom iz baze podataka, prekida ili demonetizira spot.

Dakle, tvoj spot će proći kroz taj filter?

  • Hoće, i to se brzo radi. Kada sam s bendom Spinaker radio obrade pjesama “Mystify” ili “Interstate Love Song” u roku od par sati sam dobio od servisa Youtube upozorenje da to nije moja glazba. To sam i potvrdio i istaknuo da su u spotu uredno navedeni autori pjesme. Izvodio sam spoj pjesama grupa The Doors i Depeche Mode. I u tom slučaju moraš potpisati sve autore. Nije mi cilj ovim spotom ili pjesmom zarađivati nego mi je cilj da se svira uz gitaru.

Koliko imaš autorskih pjesama?

  • Jednu objavljenu.

A u ladici?

  • Pet ili šest pjesama, ali nisu dovoljno dobre.

Po čemu si zaključio da je ova pjesma koju su objavio dovoljno dobra?

  • Pitam druge za mišljenje. Tonković je rekao da to treba snimiti. Bili smo skupa jedne nedjelje u Otočcu u studiju i – snimili smo to. Nije riječ o vrhunskoj produkciji, ali nije niti Bob Dylan uvijek imao na vrhunske aranžmane, karijere su izgrađene na njegovim prepjevima.

To je ovaj što je parafrazirao ime Boba Milana?

  • Je. Unatoč tome je najutjecajniji autor. Shvatio je, dakle, da nije bitna forma pjesme.

Jesi li popratio njegovu nedavno objavljenu poemu o ubojstvu Johna F. Kennedyja?

  • Nisam. Ne stignem puno toga popratiti. Što manje percipiram, mirnije spavam.

Ne voliš slušati glazbu?

  • Slušam motor dok sam u automobilu.

Ne voliš imati radio upaljen?

  • Ne. Vrlo rijetko ga palim. Ako ga i upalim, pustim si glazbu Olivera Dragojevića. Kada sam umoran, a imam pred sobom par sati vožnje, pustim si Paula Oakenfolda, Goa Mix iz 1994. godine.

Sjetio sam se sada jedne pjesme o Lici – Rade Šerbedžija je napravio pjesmu “Aoj, Liko”.

  • Vidio sam spot za tu divnu pjesmu.

Kakav ti je kao šansonijer?

  • Najvažnije je žele li ljudi kupiti ulaznicu za njegov koncert. Treba napuniti Koncertnu dvoranu “Vatroslav Lisinski” i dovesti ljude na Brijune. Svaki je njegov projekt financijski isplativ i opravdan. Ipak je to Šerbedžija. Nije mi bio po volji dok nisam pročitao povoljno mišljenje novinara Tomislava Čadeža o njemu. Tomica je odličan kompas. Imam problem s autoritetom. Oni koji te živciraju su obično oni koji će te nečemu naučiti. Ne možeš često shvatiti što te to kod te osobe živcira, ali te živcira – jednostavno se ne uklapa u moju slagalicu. Jedan od takvih je Šerbedžija. Ne znam koja se lekcija iza toga krije, ali će doći dan kada ću sazrijeti dovoljno da shvatim na što mi ukazuje.

Tko ti je blizak od kantautora?

  • Odlični kantautori su Marijan Ban, Jadranka Stojaković, Gibonni, Goran Bare, koji je jako naslušan, Lionel Richie, a-ha, Grace Jones, Duran Duran, Kraftwerk, koje jako volim…

Zamisli Kraftwerk na Starom placu u Karlovcu.

  • Gdje god da dođu naprave spektakl, jedino je pitanje odgovara li nastup njihovom konceptu. Gledao sam ih u pulskoj areni i bili su odlični, ali sam ih gledao i na festivalu In-Music na kojem su napravili bolji tulum. U Puli je arena postala kulisa za Kraftwerk, pa je pitanje je li arena dobila na dodatnoj vrijednosti. Bilo bi zanimljivo suočiti njihov razglas s akustičnim prostorima – u Aquatici, na tvrđavi svetog Mihovila u Šibeniku ili u rimskim kamenolomima u Istri… Chris Cornell je na Balkanu nastupio jedino u “Lisinskom”, i to jednu večer, i to samo zbog akustike.

Mislim da je glazbeni kritičar Aleksandar Dragaš tvrdio da je najbolja akustika na području bivše Jugoslavije u kino “Šiška” u Ljubljani.

  • To je točno. Tehnologija brzo napreduje. Snimiti nešto što nije kvalitetno je dosta teško, a često može biti i namjerno, low fidelity, što radi bend The Black Keys.

Jesi li pratio Laibach?

  • Slabo. Više sam pratio Demolition Group, sastav koji su oformili neki od osnivača Laibacha. Bend iz Trbovlja je dobar kao izjava – pojavili su se totalitarni i neumoljivi. Nije niti Let 3 daleko po komunikaciji. Jedan od tri najbolja koncerta u životu je baš onaj Cornellov u “Lisinskom”. Kao da si kod njega doma, u sobi, skupio je oko sebe deset gitara i jednog prijatelja na violončelu. Pozvao je Yogija Lonicha iz publike da s njime odsvira tri pjesme, a na gramofonu je pustio klavirsku dionicu preminule prijateljice. To je bio fantastičan koncert.

A druga dva?

  • Kraftwerk, a za treći je remi prošlogodišnjeg koncert Stinga u Stožicama u Ljubljani ili Rogera Watersa u zagrebačkoj Areni. U Karlovcu je bilo odličnih koncerata – na Karlovačkim danima piva prošle godine su Pearl Jam Tribute Band bili odlični kao i Jonathan.

Kako komentiraš osvježene Dane piva? Hoće li ih biti ove godine?

  • Pitanje je hoće li ih ikada više biti. Bili su odlični lani.

Dugo se čekalo na reformu tog festivala?

  • To je također izvan moje moći. Posredstvom društvenih mreža pokušam ponekad subverzivno djelovati.

Sad si me podsjetio na tvoje negodovanje na nastup grupe Left to Starve putem fejsbuka kada su nastupili na Noći mračnog cirkusa na Velikoj promenadi.

  • Nisam negodovao na Left to Starve nego na ton-majstora koji je čitav program mogao stišati za deset decibela.

U šancu je bio u isto vrijeme Međunarodni festival folklora?

  • Tako je. Bila je nedjelja navečer i obitelji su izašle u grad. Pozdravio sam koncept tog cirkusa, dizanja iz mulja. Učinilo mi se to kvalitetnim i podržao sam događaj i zbog toga što su ga organizirali aktivisti s Male scene Hrvatskog doma koji uvijek nešto stvaraju i doprinose. Left to Starve su najuspješniji karlovački glazbeni projekt unazad deset godina, ali bilo je toliko glasno da nitko nije mogao pristupiti paviljonu bliže od 20 metara.

Bio sam u prvom ili drugom redu.

  • Isto tako, nisu bili jedini program te večeri u gradu – malo dalje je bila jedna akustična svirka, u šancu također dio programa proslave Dana grada… Takvi sukobi zvukova se ne smiju događati. Pogledaj kako je to riješeno na bilo kojem festivalu – svaka pozornica ima svoju snagu ozvučenja.

Tvoja objava na fejsu je izazvala pravu buru.

  • I danas me mrze zbog toga. S Denisom Mikšićem iz Udruge za društveni razvoj “KA-MATRIX” sam “na Vi”, s novinarom i aktivistom Darkom Liscem također… I dalje stojim iza svoje objave.

Prije dvije godine si proslavio 20 godina profesionalne svirke?

  • Tako je. Prvi honorar za svirku dobio sam u kafiću “Kliker” u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu kada sam započeo studij fizike 1998. godine. Nastupali smo Nenad Kosijer i ja, a u isto vrijeme je pjevač Psihomodo popa Davor Gobac zabavljao ekipu tamo svojim pričama i vjerojatno je kao animator zaradio više od nas te večeri. To je bilo na proljeće, a na jesen sam počeo raditi s tamburaškim sastavom Grofovi.

Je li tamburaška glazba tebi najbliži glazbeni izraz?

  • Nije. Najbliža mi je elektronska glazba. Obožavam Manchester, The KLF, volim ono što radi Róisín Murphy, poslušam doma Bowiea…

Pjesma koju si upravo izdao se može prilično lako aranžirati u tamburašku?

  • Može i u elektroničku pjesmu. Moj je cilj bio da se svira uz logorsku vatru na Velebitu. Bio mi je cilj da jedan dio pjesme bude s harmonikom, u francuskom stilu. Bend Gruhak iz Dubrovnika je napravio spot za pjesmu “High Hopes” na Srđu i koristili su akustične instrumente, osim jedne steel gitare. Umjesto klavijatura, kao u izvornoj izvedbi grupe Pink Floyd, koristili su harmoniku i super je to funkcioniralo.

Ima i dosta bluegrass obrada pjesama klasičnog roka.

  • Bluegrass je američka tamburaška glazba. Netko sluša kantri i urban je, a ja tamburaše pa sam seljak?

Tko to tvrdi?

  • Često se to povlači. Škoro bi se u Americi zvao Willie Nelson.

Škoro je prilično inteligentan autor. Zna manipulirati osjećajima i glazbeno je nekakva slabija verzija Đorđa Balaševića, što nije loša ocjena.

  • Citira ga stalno. Od početka je Škoro okružen vrhunskim znalcima. Neka glazbena rješenja koja Škoro koristi u svojim pjesmama si, prije interneta i Youtubea, mogao i smio čuti samo u sitne jutarnje sate od starijih. Riječ je o rumunjskim, bugarskim, mađarskim ili grčkim utjecajima. “Jesen stiže, dunjo moja” je u originalu mađarska romanca. Sevdah je stigao iz Španjolske sa sefardskim Židovima. “Kad ja pođoh na Bembašu” je izvorno židovska pjesma.

Sevdah nema niti ruralnu temu, uglavnom su to gradske priče. Spominjem to zato što ga često površni poistovjećuju s narodnjacima.

  • Da. Sevdah je bluz. Bluz je američka ciganska glazba. Gospel i ostalo je stiglo s dna, s neke periferije, margine.

I to uglavnom s južnjačke. Jesi li ikad poželio posjetiti američke južnjačke države, kolijevku popularne glazbe?

  • Ne. Bio sam 2002. godine u Sjedinjenim Državama, taman nakon rušenja tornjeva u New Yorku. Posjetili smo Čikago. Amerika je divna deset dana, a nakon toga počinje živcirati. Puno mi je formativnije bilo na Korčuli slušati cvrčke, more koje se razbija o stijenje i klapu kako pjeva. Amerika nije bila moj svijet. Taman se 2000. Hrvatska počela otvarati, a onda je uslijedila borba protiv terorizma i opet smo se zatvarali. Nije me to dojmilo. Posjet Australiji 2004. godine mi je bio zanimljiv. Volim putovati Hrvatskom.

Postoje li Grofovi?

  • Okupili smo se za moj koncert 2018. i na nekim feštama. Trebali smo proslaviti 25 godina sastava, ali se to nije ostvarilo. Svatko je sad od članova na svojoj strani i pitanje je što možemo učiniti kao bend. Sigurno ćemo pomoći Vugama na njihovom koncertu. To su ljudi s kojima sam prošao sito i rešeto. Pred kraj nam se priključio karlovački bubnjar Željko Mačešić – Mačo. U vrijeme 1980-ih je umalo postao stalan član u sastavu Predraga Živkovića – Tozovca. Kad je čuo kako Mačo svira pozvao ga je u Beograd, a Mačo se odlučio za rokenrol i Mali Ašov. Uglavnom, kada je Mačo svirao s Grofovima, kazao je da tamburaši žive žešće od svih rokera. Nosili smo mnogo puta glavu u torbi. Primjerice, kontrabasist je svirao zakačen nogama za gredu viseći poput šišmiša.

Kako se to dogodilo?

  • Popeo se gore i zakačio se.

Nije bila riječ o nezgodi?

  • Nije.

Je li dobro odsvirao?

  • Je. Penjali smo se na drvo s ugostiteljem Željkom Oreškovićem Macolom. Jedno vrijeme nismo bili s njime u dobrim odnosima – posvađali smo se jer smo umalo poginuli zbog njega.

Sad ste si dobri?

  • Vrijeme ide, što ćeš… Nismo si baš jako dobri.

Kako ste umalo poginuli?

  • Bili smo s njime u šlajeru, što je izraz za pijanku, kerenje, žešći izlazak, od srijede do subote i u subotu smo se vraćali po nekakvoj sporednoj cesti kada je zaspao za volanom.

I u snu zna te ceste.

  • Pa kad se voziš 110 kilometara na sat po uskoj cesti dok vozač spava i nije ti baš svejedno. Bili smo premalo plaćeni za to da nam život leti pred očima. Dogodi se i to da se ne naježiš na niti jednu pjesmu koju si odsvirao.

Zašto?

  • Jer je svirka postala rutina. Znali smo ranije svi plakati izvodeći pjesmu “Oprosti mi, pape”, svirka nije bila svirka ako ljudi nisu plesali po stolovima. Imali smo odličnu komunikaciju s ljudima.

Koliki si najveći bakšiš dobio?

  • Prije petnaestak godina smo dobili tisuću kuna nekoliko puta, nazvali smo to “Klub 1000”. Prva pjesma za koju smo dobili tisuću kuna je “Marija Magdalena” Doris Dragović.

Netko je za tu pjesmu platio tisuću kuna?

  • Prvo je insistirano na njezinom izvođenju, a onda je plaćeno.

Je li to platila D. Dragović?

  • Ne. To je naručio i platio nekakav Nijemac koji je bio šef prodaje za Istočnu Europu na tim bildingu koji smo svirali. Dobili smo povrh toga sto eura. “Tri curice male šetale se ulicama grada…” Za tu smo brojalicu također dobili tisuću kuna. Plaća se dobro Škorina pjesma “Ne vjeruje srce pameti”.

Koja je najneobičnija gaža na kojoj si svirao?

  • Moram razmisliti.

Je li bila neka čudna publika?

  • Da, bilo je toga. Zvali su nas na Plitvicama da sviramo Japancima za vrijeme ručka, međutim gostima nije to dobro sjelo. Kazali su da ne vole da im išta svira dok jedu, da vole tišinu. Svirali smo na after work partijima – zabavama nakon radnog tjedna. Afteri su zanimljivi jer priča krene u neočekivanom smjeru.

Što se može dogoditi? Je li ti netko na after work partiju ponudio posao?

  • Na jednom afteru sam, nevezano za svirku, dobio ponudu za posao na RTL-u jer je emisija Sanje Doležal trebala dobiti muškog pandana. Sa Zrinkom Cvitešić, s kojom se znam iz škole, sam išao do Motovuna. Sudjelovali smo u karaokama tamo s Daliborom Matanićem i jednim RTL-ovim producentom, naš sastav se zvao Kvartet Biskas. Dado je negdje nestao taman prije nastupa, pa smo ipak izašli kao trio iza Silvane Menđušić čijim pjevačkim sposobnostima je publika bila vidno ganuta. Na nama je da sada izvedemo pjesmu “New York, New York”. Trkeljam nešto po strofi, a kada je došlo usporavanje pjesme s modulacijom, Zrinka je zapjevala poput Lize Minnelli.

Zrinka ima super vokal?

  • Odličan. Kada je to otpjevala, ljudi su pali na koljena kao na koncertu Miše Kovača. Nakon te zabave sam pozvan na audiciju. U polufinalu sam bio bolji od Domagoja Jakopovića Ribafiša, a u finalu sam izgubio od Marina Tironija sa kojim se projekt muške Sanje ili Sanjina nije ostvario, negdje je zapelo, čini se, na liniji produkcija – Tironi.

Kako danas gledaš na sudjelovanje u emisiji “Voice”.

  • Kada sam napustio Grofove, nastupao sam sam ili s bendom, ta me vidljivost stečena na televiziji gurnula naprijed. Najvažnije je što sam upoznao gotovo sve te ljude tamo. Vidio sam kakva je njuška Nikša Bratoš, kakav je Cetinski, a sasvim je normalan bio, barem prema meni. Pitao me u Karlovcu nakon nastupa kako mi se svidio koncert, a on je to što jest i ne treba moju potvrdu. Nisam s njime ulazio u sukobe.

A zašto bi ulazio u sukobe?

  • Na televiziji se to radi.

Jesi li se s nekime sukobio tamo?

  • Nisam, mada nisam jedan od onih koji pričaju iza leđa. Bilo je producentima čudno kada sam rekao da ne bih volio nastupati u emisijama uživo. Problem je što tada gledatelji glasaju, a oni koji bi meni dali glas bi dali svojih pet ili šest kuna, a izvođači od toga ne vide ništa. Kada netko glasa za mene misli da mi pomaže, a u biti troši novac bezveze. Dobio sam kao izvođač samo putne troškove Karlovac-Zagreb-Karlovac, iako se pisalo o basnoslovnim honorarima.

Je li ikome pomoglo sudjelovanje u “Voiceu”?

  • Postao sam traženiji izvođač. Je li netko izgradio glazbenu karijeru nakon toga? Nekolicina jest. Međutim, projekt s pobjednicom natjecanja Ružom Janjiš nije imao ni blizu najavljivani komercijalni uspjeh.

Je li to premali prosjek da bi opravdao emisiju?

  • Nisam pametan. Emisija “A strana” je, primjerice, fantastična. Kada ti dolazi Zdravko Čolić nastupiti u emisiji, to je znak da je to dobar televizijski projekt. Nitko na ovim prostorima nema takvu produkciju.

Je li te netko oduševio za rada na televiziji?

  • Fantastični ženski vokali kao što su Ana Androić Knežević, Iva Gortan, Ana Opačak, Elena Stella… Marijan Monić je bio odličan na “A strani”. Tamo su rekli da “Pismo ćali” može pjevati samo Monić. Ante Gelo je maher. Otići na kavu s nekim od glazbenika iz benda Hrvatske radiotelevizije, kada čuješ priče o Dini Dvorniku i Rajku Dujmiću, onima koji su ti obilježili mladost, to je jako vrijedno. Mnogo je dragih i dobrih ljudi, ali i jako puno interesa.

Kako si preživio zabrane okupljanja za koronakrize – nastupa, svadbi i ostalih događaja od kojih živiš?

  • Dobio sam kao obrtnik podršku države. Kada si glazbenik ili frilencer, moraš utvrditi što ti zaista treba i ispod toga ne smiješ zarađivati i moraš se snaći kako znaš i umiješ.

Jesi li kad na ulici svirao?

  • Jesam, iz zafrkancije ili u sklopu humanitarne akcije.

Karlovac ima mnogo glazbenika, čak i najstariju glazbenu školu, ali nema uličnih svirača.

  • Ima ih par koji ponekad nastupaju.

Zakazuju li se svadbe?

  • Nemam više nade u to. Mislim da se su se ljudi opravdano prepali. Njih četrdesetak posto će promijeniti opravdano svoje navike. U startu sam bio protiv rigoroznih mjera. Pravila su odjednom nametnuta na cijeli svijet. Građani nisu toliko likvidni da pauziraju dva ili tri mjeseca s poslom – pucat će brakovi, bendovi i ličnosti.

Možda bi mogao početi svirati po razvodima.

  • I to sam radio. Uglavnom, lijek ne bi smio biti štetniji od bolesti, kako se izrazio američki predsjednik Donald Trump. A opet, vidjeli smo s druge strane da se velik broj ljudi zaista razboljelo. Teško je biti pametan. Ako ne mogu utjecati, neću se sekirati. Moram poštivati pravila i gledati svoja posla. Olakotna je okolnost je bila što sam oštetio ligamente pa sam ionako morao mirovati, što se poklopilo s razdobljem koronakrize.

Počeo si objavljivati i video-blog.

  • Kad sam bio nadobudan. Želim nastaviti s time, ali mi je noga bila otečena, morao sam mirovati i nije mi bilo do toga tada. No, radit ću nešto što se zove “One percent ideas” i nešto što se naziva kolaborativnom ekonomijom koja podrazumijeva da svaki stvaralac sadržaja može monetizirati svoj trud. To je nešto slično patreonu, ali je povezano uz blockchain i bitcoin.

Kimam glavom kao da razumijem o čemu pričaš.

  • Nije to nešto što se može ukratko objasniti, ali ima smisla.

Jesi li bio pionir? Razgovaramo igrom slučaja na Dan mladosti.

  • Jesam. Moj brat, koji je dvije godine mlađi od mene, je bio jedna od posljednjih generacija koja je polagala zakletvu. Plesao sam na skupnoj fotografiji na pjesmu “Jedan mali čuperak”.

Izvodiš li i dalje tu pjesmu?

  • Niti u najpijanijem stanju. Mama je bila jako ponosna na mene – plesao sam tada s nekom curom.

To je tvoj prvi nastup?

  • Javni, da. Uime Osnovne škole “Dragojla Jarnjević” sam nešto recitirao.

Držiš li se zakletve drugu Titu?

  • Nemam pojma što piše u toj zakletvi. Pokušavam živjeti po deset zapovijedi Burning Mana a jedna od njih je kaže “ne ostavljaj trag”. Sletovi su bili zanimljivi.

O čemu ćeš napisati sljedeću pjesmu?

  • Razmišljam ozbiljno da prepjevam pjesmu “Highwayman” na način da bude povezana uz Karlovac i rat. Tražim ženski vokal da snimim taj duet s njime jer je to i ljubavna priča. Trebam osmisliti koji bi instrumenti odgovarali za tu pjesmu. Dvornik je tražio bubanj za pjesmu “Afrika” dan i pol. Dobar je bio.

Bio je nepatvoren, autentičan.

  • Bio je i genijalan. Kada klinci počnu vrtjeti guzicom na tvoju pjesmu, napravio si super stvar. Ako ljudi ne tapkaju nogom po podu, džaba sviraš. Bitno je postići sklad, a u tome je Dino bio fantastičan. I dalje je tu. On i njegov otac Boris su odlične poruke odaslali. Iza njih ostaje magija.

I brat Dean je uspješan.

  • Jedan je od najboljih splitskih basista. “Samo za nju” je vrhunska pjesma. Neno Belan, Gibonni, Daleka obala i ostali s kojima se Dino družio su dali mnogo toga. Ako ne znaš što pustiti na radiju, samo pusti glazbu iz Splita od 1985. do 1995. Malotko može napraviti takav izričaj koji se čini laganim i bezbrižnim, a nije.

Postoji li karlovački izričaj?

  • Što karlovačko odzvanja na državnoj razini?

Pivo.

  • Eto. Što natjera Amerikance da razmišlja o Karlovcu? Što je Karlovac činilo poznatim u Jugoslaviji?

Rijeke, industrije i Nikola Tesla.

  • Po meni su najbolji prikaz karlovačkog đira karikature Danka Opsenice – muškarci su zdravi i debeljuškasti, sve su žene prpošne. To je neka karikatura srednjeg građanskog sloja koji radi u svojoj tvornici, zabavljaju se i fino žive, a na Jadranskim susretima su pristojni protivnici. S takvim Karlovačkim danima piva sam se osjećao kao Karlovčanin.

Jesu li ti nakon rata davali taj osjećaj?

  • Tada je iz Karlovca dolazio jedino rukomet. Karlovac je grad-enigma. Da si najjači glazbenik na svijetu, dođe ti petnaest ljudi na koncert.

Mislim da je frontmen Riblje čorbe Bora Đorđević rekao da si uspio, ako uspiješ u Karlovcu.

  • Imali smo odgovornost. Za ono što si rekao si morao odgovarati na ulici. Fantaziramo, ali za sve svoje fantazije moramo položiti račune. Toga je bilo u Karlovcu nekada, a ne da relativiziramo svaki uspjeh i neuspjeh.

Što je uspjeh u Karlovcu?

  • To se i pitam. Prije se znalo tko može napuniti Luxor ili ući u kvart bez da dobije po nosu. Imali smo zdravi razum i nisu nas mogli smutiti samo tako.

Sada ga nemamo?

  • Imamo u biti. U posljednje vrijeme se možemo osloniti na Čadeža – Karlovčanin je kao i mi, dobro rezonira, argumentira i suprotstavlja ti se, neće te pustiti lišo. Nije bitno danas razgovarati nego da sve bude servirano izravno i da bude viralno, što je riječ koja me najviše straši jer će ljudi postati ravnodušni na podražaje i poticaje. Sve je fast food – uzimaš najvažnije.
Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije