Igor Mandić: ‘Karlovac je Plevnik, Plevnik je Karlovac’

Iz knjige "Iza konteksta" se može dobiti uvid u ideje koje su se javljale unazad 40 godina u kulturi, ali i iz koje se može dosta saznati o specifičnom karlovačkom doprinosu hrvatskoj književnosti”, veli Velimir Visković

Autor: Marin Bakić

Dankova ljubav za Karlovcem prelazi već u maniju, opsesiju. Karlovac bi ga morao nositi kao kap vode na dlanu. Nema toga koji je napravio za svoj grad kao Danko za Karlovac. Plevnik je Karlovac, Karlovac je Plevnik – poručuje književni kritičar Igor Mandić koji je u ponedjeljak u Gradskoj knjižnici “Ivan Goran Kovačić” s leksikografom i također književnim kritičarom Velimirom Viskovićem, predstavio Plevnikovu knjigu “Iza konteksta”.

U njoj su sabrane Plevnikove književne kritike od 1977. do 2018. godine, i to djela Miroslava Krleže, Veselka Tenžere, Danila Kiša, Zvonimira Goloba, Miljkana Maslića, Mome Kapora, Milana Kundere, Pavla Ugrinova, Gorana Tribusona, Gojka Nikoliša, Stjepana Čuića, Irene Lukšić, Ive Andrića, Mladena Kuzmanovića, Enesa Čengića, Stanka Lasića, Aleksandra Solženjicina, Benna Meyer-Wehlacka, Ivana Krtalića, Ane Postružnik, Vinka Brešića, Gorana Gerovca, Irine Aleksander, Mirka Kovača, J. R. R. Tolkiena, Josipa Vanište, Nedžada Ibrišimovića, Hadžema Hajdarevića, Jele Godlar, Borisa Škvorca, Josipa Lisca, Duška Lončara, Mitka Mandžukova, i, naravno, Mandića.

  • U mnogim tekstovima ćete pronaći nešto karlovačko, od štikleca kao što su stavovi Krleže o Karlovcu pa nadalje. Zanimljivo je kako Plevnik prati neke književnike. Primjerice, knjigu I. Lukšić “Konačište vlakopratnog osoblja” ne ocjenjuje afirmativno, a kada se autorica razvila, ocjenjuje pozitivnije njezin rad. Knjiga je posvećena Krleži, a onaj tko je pročita shvatit će zašto. Ova knjiga je popis svojevremene intelektualne lektire, nešto što bi se od 1970-ih naovamo trebalo pročitati, ako već nije kada je za to bilo vrijeme. Kada Plevnik piše, treba konzultirati barem pet puta Vjekoslava Klaića – kaže urednik knjige, koju je izdala karlovačka knjižnica, Željko Mavretić.

“Ne možemo kazati da je Plevnik bio izraziti književni kritičar, nego sveznalica. Prvo se bavio ozbiljno knjižničarstvom, a potom kolumnistikom u kojoj je ostavio značajan trag. Dobro je da se vidi ovom knjigom svestranost njegova lika i djelatnosti u kulturi. Iz te se knjige može dobiti uvid u ideje koje su se javljale unazad 40 godina u kulturi, ali iz nje se može dosta saznati i o specifičnom karlovačkom doprinosu hrvatskoj književnosti”, veli Visković.

  • Danko i ja smo studirali jugoslavistiku zajedno na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i već se tada vidjelo da će nesumnjivo biti intelektualac jer je bio sklon filozofskom uvidu u književne tekstove i tipu sofisticirane retorike. Bio je već tada nekonvencionalan po načinu mišljenja i ponašanju. Bio mi je zbog te razbarušenosti zanimljiv i simpatičan. Kasnije smo se viđali dok je radio u biblioteci i kada je postao kolumnist. Nije nikad bio klasični novinar, nego je odrana pisao vrlo pametne kolumne sa sofisticiranim intelektualnim rječnikom. Bio je karakterističan po tome što je mislio na svoj način, pa čak i kad je radio u glasilu Saveza komunista Jugoslavije pisao je osvrte koji su već tada pokazivali da se Partija želi predstaviti u novom ruhu poštujući nekonvencionalni stil. Dobio je taj angažman upravo trenutku kada je prelazio iz knjižničarskoga posla u kojemu je ostvario vrlo zanimljive projekte – ne samo da je jako unaprijedio stručnost karlovačke knjižnice nego je i razvio i znanost o čitanju te napisao nekoliko vrijednih studija o problemu čitanja. Prebacio se, dakle, u posao novinskog pisca, a kasnije je razmjerno lako prešao iz institucionalnih novina kao što su bile Komunist u srednjostrujaški tisak – kaže Visković.

“Za njegove eseje iz 1990-ih je karakteristično nekonvencionalno promišljanje o lošim stranama nacionalizma. Slobodna Dalmacija je to tolerirala čak i nakon odlaska Joška Kulušića s mjesta glavnog urednika kada je taj dnevnik skrenuo na tvrđu nacionalnu stranu. Plevnika se tada toleriralo dijelom iz zbog hermetičnosti njegova jezika. Kada je htio kazati nešto žešće, koristio je toliko filozofskih fraza da nisu svi sve niti razumjeli. Onih nekoliko koji jesu, uočili su etički stav intelektualca lijevo-liberalnoga uvjerenja egzistencijalističke škole. U krajnjoj liniji, obojica smo Krležini učenici, ali i Lasićevi koji je proistekao iz egzistencijalističkog konteksta. Njegove knjige su nam utisnute u “odgojni kod”, a to se osjeća u tekstovima ove knjige – primjećuje Visković.

Ističe da Plevnik Lasićeva djela ne ocjenjuje apsolutno pozitivno.

  • U lasićevskom duhu nastoji problematizirati neke Lasićeve teze, posebno u njegovu pristupu Krleži. Lasić je moćna autorska ličnost, vrhunski intelektualac, pa oni koji su promišljali situaciju našega vremena morali su se postavljati prema Lasiću. Jedan od takvih kreativnih kritičnih Lasićevih učenika je i Danko koji je svo vrijeme, još od studentskih dana, bio opsjednut Karlovcem, i to s mnogo razloga jer je doista postojala generacija fantastičnih karlovačkih intelektualaca koji su davali ton Hrvatskoj. Danko je doista imao pravo da se osjeća dijelom te karlovačke intelektualne škole. Vezanost za Karlovac se vidi i u izboru tekstova za ovu knjigu – kaže Visković.

“Imamo i postavljene intelektualne repere, primjerice antipode Krležu i Andrića. Mnogi smo bili podijeljeni na krležijance i andrićevce, no kod Plevnika nema ili-ili, nego i-i – inkluzivan je i prepoznaje vrijednost u mnogim piscima”, dodaje.

  • Izdvojio bih lijepu Plevnikovu sposobnost da uoči glavne ideje i ponudi svoju vizuru. Više se bavi idejama nego stilom pojedinog pisca – prepoznaje Visković.

Mandić smatra da naslov knjige ne odražava glavnu Plevnikovu vrlinu – da sve o čemu piše ispravno kontekstualizira.

  • On svaku knjigu o kojoj piše smješta u pravi kontekst, bilo društveni, politički, lokalni, regionalni, kampanilistički, hrvatski, južnoslavenski, jugoslavenski… Upravo mi se sviđa kod njega što Plevnik ide u kontekst, a ne iza. Iza scene je samo opscenost. Kontekst nije objašnjen niti kao pojam niti kao nagnuće. Djelo mi se ipak dopada jer je Plevnik fenomenalan stilist. Knjiga je dragocjeni kompendij one umnosti koju je Karlovac dao kroz dugi niz godina. Vrlo rijetko iznosi odlučan stav o knjizi koju recenzira ne želi iznositi presudu jer je elegantan, fin i pristojan, a ja sam uvijek htio suditi. Nikoga nije uzvisio niti ponizio. Koristi brze i na prečac smišljene usporedbe i kovanice. U nekim stvarima je očito načitaniji od mene. Vrijednost je kada se moraš malo pomučiti da shvatiš autora – ocjenjuje Mandić.

Visković pak po tonu Plevnikovih književnih kritika prepoznaje tradiciju koja vodi preko Mandića i Tenžere sve do Antuna Gustava Matoša, “velikog Igorova i Veselkova oca”.

  • Napisao sam možda i više od tisuću knjigoprikaza i za mene je bio velik izbor predstaviti neko djelo, reći mu mane i izreći stav na prostoru od najviše tri kartice teksta. To najviše volim raditi, no duhovno sam otišao drugdje, pa se nisam afirmirao kao književni kritičar – kaže Plevnik.

Apelira da se po uzoru na Sloveniju, koja ima Dan Franca Prešerna, proglasi Krležin praznik, i da to bude 29. prosinca, na dan piščeve smrti.

*autor fotografije Dinko Neskusil

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije