“Rođen sam 1934. godine u Donjim Andrijevcima kod Slavonskog Broda. To su napredna sela”, kaže nam Josip Šimunčić kojega posjećujemo u jednom karlovačkom privatnom domu umirovljenika.
Po čemu?
- Imala su plin i trofaznu struju prije Karlovca.
A gdje su točno Donji Andrijevci?
- Ako putujete vlakom za Beograd, od Slavonskog Broda je to treća stanica. To je veliko i lijepo mjesto. Nisam nikad tamo živio – samo sam rođen tamo.
Pod kojim okolnostima?
- Moja mater je živjela u Donjim Andrijevcima prije no što se udala, a otac je Zagrepčanin. Živjeli su u Zagrebu, a kada me trebala roditi otišla je svojima na selo. Moj otac Ivan Šimunčić je bio kovinotokar i radio je u “Jugoturbini” – kada se tamo zaposlio ta je tvornica još nosila ime po Edvardu Kardelju i bila je smještena na Korani. Nakon Drugog svjetskog rata je u obliku ratne odštete iz Njemačke stiglo par stotina strojeva za “Jugoturbinu”. Bio je potreban njihov remont, a moj je otac to vodio. Svakog dana su vlakovi dolazili na Koranu – mnogima bi danas bilo smiješno da to vide. Uglavnom, toliko sam Slavonac koliko sam rođen tamo. Moja majka je rođena u Našicama. Otac mi je rođen u Zagrebu i njegovi su bili zapravo porijeklom iz Koprivnice. Njegov otac, moj djed, je bio brijač u Zagrebu, a moj otac je radio na remontima na željeznici. Zato su ga “povukli” jer su im u Karlovcu trebali takvi majstori. Moja je majka bila uglavnom domaćica. Dok smo živjeli u Zagrebu radila je kao konobarica u danas poznatom restoranu “Miramare”, a kad smo došli tu bila je čistačica u hotelu na Švarči. Bila je teški srčani bolesnik i umrla je u dobi 52 godine života.
Kako Vam je u domu za starije?
- Odlično. Morali smo doći tu. Stanovali smo u Smičiklasovoj na četvrtom katu, u zgradi bez lifta, žena ima problem s koljenom, a ja ne mogu hodati niti po ravnom. Gnjavili smo bili djecu da nas vozikaju. Automobil sam dao jednom unuku, stan smo dali drugom, a tu nam je odlično – sve je lijepo, uredno, čisto…
Osoblje je dobro?
- Odlično – to su sve mlade cure. Rade i ono što ne moraju. Čak se ljute kad sam odem na toalet.
Do kada ste živjeli u Zagrebu?
- U Karlovac smo se doselili 1949. godine. Tada sam imao 16 godina. Tu sam završio sedmi i i osmi razred gimnazije. Studirao sam u Rijeci osnovne tehnike i proizvodnje, kako se zvao studij. U Karlovcu sam bio član radio-kluba, kino-kluba, odnosno foto-kluba. Vodio sam i izviđače. Botaničar Vladimir Peršin – Mrkvica je organizirao putovanja, a ja sam kao ekonom nabavljao namirnice. Putovao bih vlakom u Srpske Moravice i odlazio tamo po njih.
Je li Vam bilo stresno preseljenje u Karlovac?
- Jest. Nisam bio baš zadovoljan s time, ali je otac dobio tu dužnost. Bio je član Komunističke partije Jugoslavije pa su ga po toj liniji tu prebacili. Nikad nije bio u partizanima, ali su svi željezničari za Drugog svjetskog rata krali sa željeznice i taj plijen prosljeđivali u partizane. I ja sam nosio lijekove partizanima. Iskreno rečeno, pojma nisam imao što sam nosio – tek nakon rata bih iz priča osvijestio što se dogodilo. Drugo, u Zagrebu smo živjeli u jednosobnom stanu točno na mjestu gdje je sada Hotel “Westin” – tamo je bila kuća u kojoj smo bili podstanari. Tu smo dobili trosobni stan. U Zagrebu sam pohađao tenisku školu.
Jeste li nastavili igrati tenis kada ste došli u Karlovac?
- Jesam. Bio sam dobar igrač. Bio sam treći tenisač u Jugoslaviji 1952. godine u kategoriji juniora. Putovali smo na natjecanje klubova po cijeloj Jugoslaviji, mada tenis nije bio razvijen u svim mjestima. Jedne godine sam u parovima osvojio prvo mjesto na međunarodnom turniru u Zagrebu. Išli smo igrati i u inozemstvo, no ne mnogo – dva juniora su išla igrati u Austriju i više se nisu htjeli vratiti u Jugoslaviju, pa su nas proganjali i više nas nisu niti zvali da idemo.
S kime ste pohađali Gimnaziju Karlovac?
- S liječnicima Nikolom Paunovićem te Dejanom Fišerom, pravnikom i kiparom Ladislavom Silvašijem, Brankom Laićem, nastavnikom i pjesnikom Aleksandrom Kajfežom… Dosta kolega je preminulo. Čak su oni od mene stariji jer sam išao godinu ranije u školu s obzirom da sam rođen 1. ožujka, usred školske godine, pa je zaključeno da me upišu u prvi razred sa šest godina života nego sa sedam i pol.
Koje profesore pamtite?
- Profesora latinskog jezika Ivana Del Tosa, profesora Branka Rusana, koji je predavao filozofiju, profesoricu povijesti Mariju Vrbetić – Macu… Del Toso je bio fantastičan – malo je takvih. Na maturama je šaptao učenicima – sve je znao. Genijalan je bio. Imao je visok krvni tlak i volio je popiti, ali se nije nikad napio. Kada sam radio kasnije u Gimnaziji Karlovac imao sam u radionici flašu žestokog pića uvijek pod ključem, a on bi samo prišao, pružio ruku, a znao sam što hoće – ključ. Mi školski djelatnici smo bili dobro društvo, skupa smo planinarili i slično. Tada je bilo mnogo društvenije – danas se ovi što rade u školi niti ne poznaju. U Gimnaziji Karlovac sam osnovao foto-kino-klub i radio-klub. Trideset godina kasnije su počeli pričati da se osniva video-družina, prvi kino-klub u toj školi, mada je Vladimir Funduk bio zapisao naš klub u gimnazijsku povijest.
Nema poštovanja među generacijama?
- Nema.
Kada ste diplomirali u Rijeci?
- Ako se ne varam, 1961., i odmah sam kao profesor fizike dobio posao u Gimnaziji Karlovac.
Jeste li čuli da se radi Centar “Nikola Tesla”?
- Ne pratim više aktualnosti.
Je li Vas netko dočekao u Gimnaziji Karlovac?
- Nije me nitko zvao. To je hrvatska bolest. Ovdje se svatko svakoga boji, uglavnom obrazovanih. Mislim da je bila 1962. godina kada sam s kino-amaterima snimio film o Karlovcu. Tri dečka su se zabavljali s time, sve su snimali. Napravili smo prvi filmski festival u Karlovcu, i to u čast amaterskog filmaša Marijana Oršanića. Naš film je nagrađen na festivalu amaterskog filma koji se održavao usporedno s pulskim. “Jugoturbina” je potom osnovala radio-klub i foto-kino-klub, a tome sam se priključio. To je poduzeće imalo novca i mogli su kupiti opremu kakvu god je trebalo kupiti, pa se isplatilo ići tamo. U Zagrebu na izložbi sam osvojio dvaput nagradu. Na Korani smo igrali tenis. Na drveću u parku su čavlićima postavljali plakate. Odjednom je osvanula obavijest da je zabranjeno čavlićima postavljati plakate na drveće, a ta je obavijest bila – čavlićima postavljena na drvo. To sam slikao iz zafrkancije. Kad je bio jedan teniski turnir čavlićima je na drvo postavljen plakat koji ga najavljuje, a zbog toga smo završili na sudu. Trebali smo platiti neku kaznu. Klub se žalio da ne može Grad nas goniti zbog toga jer i sam na taj način postavlja obavijesti, a kao dokaz toj tvrdnji su priložili moju sliku. Pokrenuta je protutužba, sud je to uvažio i još smo dobili od Grada Karlovca nekakav novac.
Koliko dugo ste radili u Gimnaziji Karlovac?
- Dvadeset godina, i još toliko u Ekonomsko-turističkoj školi Karlovac, dakle ukupno 40 godina u srednjoj školi, do mirovine. Nisam političar i politiku uopće ne doživljavam, ali sam bio član Partije, a ispričat ću i kako sam postao. Mi radioamateri smo držali vezu s cijelim svijetom. Svaka stanica i svaki pojedinac je imao svoj kod i svake večeri bismo s nekime u svijetu kontaktirali. Ako bismo ostvarili kontakt s nekime iz svijeta, razmijenili bismo karte, recimo da je to nešto poput dopisnica. Na kraju godine se gledalo tko ima više takvih karata – više veza u svijetu. Sve se to radilo telegrafijom. Da bismo dobili dozvolu za to djelovanje, morali smo položit ispit iz telegrafije. Poslali su me bili u školu rezervnih oficira u Ljubljani. Otišao sam u veziste, a to znači među telegrafiste, telefoniste i printeriste te linijaše. U svom vozilu sam imao radio-stanicu za terenskog rada. Ispod Platka sam na minus 20 stupnjeva Celzija držao vezu iz automobila, dok su linijaši lutali po zimi da poprave infrastrukturu. Dvanaest nas je bilo izabrano za telegrafiste. Na ispitu sam primio bez greške 120 znakova u minuti. Predložili su me da uđem u Partiju kao odličan vojnik. Kako reći da ne želim? Kad sam se vratio u Karlovac, nitko me ništa nije pitao cijelu godinu u vezi toga, a onda me sekretar Partije Milan Rakas pozvao da zašto se ne javljam i tako dalje. “Nije mi nitko rekao da moram”, kazao sam praveći se “ludim”. Kako smo nas dvojica bili u dobrim odnosima od ranije, prešao je preko toga. Nikada nisam više plaćao članarinu. Karlovac je 1962. dobio radio-stanicu. Karlovački sekretar Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije Bogdan Lasić – Bobo me zvao radi toga. Rekao sam mu da nabavi dijelove i da ćemo je napraviti. Dao nam je automobil, novac, otišli smo u Austriju i kupili opremu. Elektroinženjer iz “Jugoturbine” Ivan Taloš, Mađar iz Vukovara, je napravio proračune za taj projekt. U osnivanje radio-stanice se uključilo četvero ili petero ljudi, među inima i Ivica Sertić, koji je tada bio student. Pet godina sam radio na radio-stanici, moja žena Anica Šimunčić je vodila dječju emisiju, Edita Gojak je bila spikerica… Sve smo besplatno radili. Nikoga od nas nisu pozvali kada su slavili 50 godina te radijske postaje.
Uglavnom, tako je nastao Radio Karlovac?
- Da. Sertić se bio školovao za bravara i baš je bio dobrodošao sa svojim vještinama, a i uživao je raditi. Svima nam je bilo drago raditi na radio-stanici. U prvoj fazi, dok se nije pridružila Edita, sam bio i spiker i tehnički urednik. Frane Mastelić, strojarski tehničar iz “Jugoturbine”, je također radio s nama – bio je fin dečko. Postaja je zarađivala tako što smo puštali glazbu po željama. Čuli smo se do Zagreba. Jednom smo dobili želju iz Vučitrna. Nismo imali pojma gdje je to. To je na jugu Jugoslavije, kako smo kasnije dokučili. Tamo je bilo puno vojnika koji su služili vojsku u Karlovcu, čuli su našu postaju, a istodobno nas nisu čuli u Dugoj Resi. Stanica je imala snagu 50 vata. Poslije se prešlo na frekventnu modelaciju, a da bismo se tome prilagodili morali bismo sve nanovo izraditi. Postojao je problem s frekvencijom i određeno je da to bude na oko 1.600 kiloherca, a to je sam kraj skale – mnogi radio-prijemnici nisu niti imali toliku. Bio je problem doći do kvarca, mehaničke naprave koja uvijek isto titra. Iz Beograda su nam ponudili napraviti taj kvarc, i uistinu su ga napravili – nabavili smo dva komada.
To vrijeme mnogi smatraju renesansom Karlovca.
- Da, svašta se tada radilo. Socijalistički savez je aktivirao mjesne zajednice. Sjećam se da su na Drežniku dali ljudima vrtove i cvjetnjake uz prugu, a na radio-stanici smo organizirali natjecanje za najbolje uređene balkone i vrtove. To je imalo smisla.
Koga pamtite od učenika?
- Srećem ih. Branko Vukelić je bio moj đak. Bio sam mu razrednik. Dok sam živio u Smičiklasovoj išao sam ujutro svaki dan na kavu. Imali smo svoju tvrtku – poučavao sam na računalima, a Anica je radila svoj defektološki posao. Uglavnom, stol do mene u kafiću je sjedio Vukelić – nije niti dobar dan rekao.
Kako gledate na inicijativu da se Gimnazija Karlovac nazove po svom đaku izumitelju Nikoli Tesli?
- Nitko nikada nije postavljao to pitanje. Kad je bila dvostoljetna obljetnica te škole dobio sam popis svih koji su je pohađali. Odlazio sam u arhiv pregledavati dnevnike i tako sam uslikao podatke o Tesli. Tada se počelo više pričati o njemu kao karlovačkom učeniku.
Jeste li bili pozvani na 250. obljetnicu postojanja Gimnazije Karlovac?
- Nisu. Niti ne znaju gdje živim.
