Müsli: Izdaja je posao intelektualaca

Svi napuštamo svoje profesije baveći se tuđom, političkom. Krajem 1980-ih sam bio amaterski političar u smislu da sam bio naivan, neplaćen i neuspješan. Kada se bavimo politikom nema mjesta za profesorske, umjetničke ili bilo kakve druge kvalifikacije. Jedino što kao intelektualac u toj poziciji mogu napraviti jest da budem izdajica u političkom smislu. Izdaja je političko-moralna kategorija, ali prije svega politička

Autor: Žarko Puhovski

Ne možemo polemizirati s emocijama. Ne možemo ih falsificirati niti dokazivati. One nam ne pomažu u spoznaji istine. Ako se zaista smatra – što je apsurdno i naivno – da je zadaća umjetnosti da dođe do istine, Platon je u pravu, umjetnost nam nije potrebna jer se do istine mnogo bolje dolazi znanstveno i filozofijski. Posao umjetnosti nije istina, nego nešto što ne može biti istina ili neistina jer je fikcija, ali može, ako je doista dobro, važno, pogođeno, provocirati spoznaju prema istini. Onog časa kada se prihvati ta jadna teza da je posao umjetnosti istina, skidamo je s dnevnog reda. Tada ću kazati da se u nekom filmu pogrešno prikazuju naglasak, okoliš ili nešto treće i stvar se naprosto raspada. To je pitanje razlikovanja fikcije i realnosti.

Teza Juliena Bende o izdaji intelektualaca je pogrešna. Izdaja je posao intelektualaca. Tko to ne razumije nije intelektualac. Izdaja je politički trenutak. Lordan Zafranović, kakav god film napravio, može biti izdajica neke pozicije. On kao umjetnik, intelektualac, filmski redatelj radi svoj posao. Martin Heidegger i Leni von Riefenstahl opstaju, a mnogi napredni pisci i režiseri više ne postoje. Heidegger i György Lukács su dvojica karakternih jadnika i velikih mislilaca koji se nisu priključili Adolfu Hitleru i Josifu Visarionoviču Staljinu, nego su u grandomaniji tipičnoj za intelektualce mislili da su Hitler i Staljin neuko došli na njihovu poziciju, pa ih oni sad trebaju poučiti kako to zapravo izgleda. Postoji prekrasan dokument Lukácseva razgovora sa Staljinom, gotovo identičan razgovoru Miroslava Krleže i Josipa Broza. Tito se vratio iz Moskve, a Krleža ga uporno ispituje što se zbiva tamo, da je čitao da se hapsi. „Pripremamo se za ustanak“, uporno mu odgovara Tito. Želi mu kazati: „Ne moraš mi tumačiti, bio sam u Moskvi“. „Imate pravo, druže Lukács, al’ nama su dovoljna tri zakona dijalektike, ostalo je za profesore“, odgovorio je Staljin na tumačenja mađarskog filozofa. Zar će netko Hitleru tumačiti što je biće ukorijenjeno u egzistenciji zemlje kad on to zna iz bubrega, ne iz glave?

Svi napuštamo svoje profesije baveći se tuđom, političkom. Krajem 1980-ih sam bio amaterski političar u smislu da sam bio naivan, neplaćen i neuspješan. Kada se bavimo politikom nema mjesta za profesorske, umjetničke ili bilo kakve druge kvalifikacije. Jedino što kao intelektualac u toj poziciji mogu napraviti jest da budem izdajica u političkom smislu. Izdaja je političko-moralna kategorija, ali prije svega politička. Bili smo kao intelektualci krajem 1980-ih izdajice različitog tipa. Ne možemo izbaciti, drugim riječima, niti racionalnu niti emocionalnu komponentu, ali u analizi bez racionalne ne možemo doći do istine jer je emocionalno situacija mog osobnog egzistencijskog iskustva. Znam pojedince koji su tvrdili da im je Franjo Tuđman spasio život. Kad na tu razinu uđemo nećemo doći do „i“ od istine. Tko zna kome je sve Ante Pavelić spasio život, al’ je usput još neke pobio, no to je „kolateralna pojava“.

Umjetnički film mora imati nadrealnost. Što će mi, ako toga nema? U tom slučaju mogu gledati kroz prozor i ne trebaju mi niti Zafranović niti bilo koji drugi redatelj. Lenjin je tvrdio da kinematografija pomaže pobjedi revolucije jer razobličuje „njihov“ nemoral. Jedan opat tri godine prije Francuske revolucije piše djelo „O nemoralu viših klasa“. Prije svake revolucije se tako nešto pojavljuje.

Iskustvo nam je pokazalo da je taj tip izravne kritike prošao. Mnogi koji su snažno s punim pravom kritizirali Tita su se pokazali gorim od njega. Sjedio sam 1980-ih sa čitavim nizom pripadnika alternativnog pokreta koji su se kasnije iskazali kao ratni zločinci, a za neke sam vjerojatno trebao procijeniti da će to postati. Spašavao sam Vojislava Šešelja i Matu Bobana, da samo njih dvojicu spomenem. Doista su bili žrtve terora, a poslije su bili još gori. Logika „neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj“ je najgluplja i najpopularnija interpretacija politike koju možete pronaći. Što iza toga stoji? Što stoji iza kritike Tita ili Tuđmana ili bilo koga trećeg? Kako ćemo s tom pozicijom doći do pozitivnog stava, humanističkog, kažimo frazeološki, nekog koji stremi normalnom životu?

Previše se naglašava uloga intelektualaca. Na najvišem nivou su igrali vođe i političari, na najnižem koljači. Ovi između su bili važniji ili nevažniji. Doista ne vjerujem da je Mihajlo Marković – kojemu uistinu mnogo zamjeram – koji je bio jedan od najistaknutijih intelektualaca na strani Slobodana Miloševića, na bilo koga kao intelektualac bitno djelovao u Srbiji. Jedino se osramotio. Osramotio je i nas praksisovce. No, bio je „mali od kužine“. Izuzetak je Dobrica Ćosić koji je obnašao formalnu funkciju. Marković je kasnije obnašao dužnost potpredsjednika Socijalističke partije Srbije.

Na posljednjim izborima za hrvatskog predsjednika je bilo 12 kandidata. Osam ih je kazalo da nisu političari. Ako se Zafranović kandidira za šefa države, nije režiser, nego je političar. Ako je Marković potpredsjednik SPS-a, nije filozof nego političar. To što je ranije ili u međuvremenu radio druge stvari nas u tom slučaju ne zanima. Treba razlikovati uporabu ili pristajanje da se sam uporabim politički od činjenice da sam mimo toga radio dobre filmove ili pisao dobre knjige. Valja razlikovati biografiju od bibliografije/filmografije jer ćemo opet doći do liste zabranjenih djela, a to bi bilo pogrešno. (2011)

preuzeto od Nikole Tumbasa 

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije