Odrastanje u Karlovcu: “Košarka? Jebeš košarku”, rekao mi je Čavlek

Sport je za Karlovčane u to vrijeme imao energetsku vrijednost zbog našeg samopouzdanja, bilo da je riječ o košarci, nogometnom drugoligašu, prvoligaškim rvačima i odbojkašima i tako dalje. Kad bismo došli studirati u Zagreb na fakultetu se znalo da smo iz grada košarke. A kada se igralo, recimo, sveučilišno prvenstvo u tom sportu, nerijetko smo upravo mi Karlovčani bili među najboljim igračima, igrali u to vrijeme u Željezničaru, Karlovcu ili samo haklali na jedan koš u Šancu. Kome tada nije bio ideal da jednog dana zaigra u Željezničaru

Autor: Milan Jakšić

Nikada se nisam tako fanatično derao kao krajem osnovnoškolskih i početkom srednjoškolskih godina na utakmicama Košarkaškog kluba „Željezničar“, u to vrijeme jednog od najuspješnijih klubova prve jugoslavenske lige. Njegovo značenje davalo je Karlovčanima važnost. Uspješan izvoz tadašnje Jugoturbine doživljavali smo više kao prijatnu statističku činjenicu, mada smo od nje živjeli, a sportske rezultate kao strast za nečim posebnim.

Sport je za Karlovčane u to vrijeme imao energetsku vrijednost zbog našeg samopouzdanja, bilo da je riječ o košarci, nogometnom drugoligašu, prvoligaškim rvačima i odbojkašima i tako dalje. Kad bismo došli studirati u Zagreb na fakultetu se znalo da smo iz grada košarke. A kada se igralo, recimo, sveučilišno prvenstvo u tom sportu, nerijetko smo upravo mi Karlovčani bili među najboljim igračima, igrali u to vrijeme u Željezničaru, Karlovcu ili samo haklali na jedan koš u Šancu. Kome tada nije bio ideal da jednog dana zaigra u Željezničaru?

O nogomet sam se „očešao“ stjecanjem nekih prirodnih okolnosti – veliko polje mi je bilo iza zgrade u kojoj sam stanovao, pa je onda jednog dana naišao nekada poznati karlovački nogometaš, tada trener juniora Karlovca, Nikola Gregurić Mika i rekao mi: „Mali, dođi na trening, visok si, dosta snažan i dobro barataš s loptom“. Što ću, došao sam na trening, bio sam najmlađi, imao sam tada 15 godina, ali već iduće godine, na srednjoškolskom prvenstvu Karlovca u košarci, stigla mi je još jedna ponuda, Ivana Jeličića Čipija iz legendarne Željezničarove prve petorke. „Dečko dobro zabijaš, dođi na trening“, rekao mi je Čipi, u to vrijeme trener druge „Željezničarove“ juniorske ekipe, dok je prvu trenirao Ivan Dobranić.

Kada je Dobranić, pripremajući svoje košarkaše za juniorsko prvenstveno Hrvatske, zatražio od Čipija trening utakmicu s njegovom ekipom, naš je trener prihvatio njegov prijedlog, ali uz uvjet da pobjednik ide na prvenstvo. „Kako ne, oho hooo“, pomalo ironično reagirajući, složio se Iva sa njegovom idejom. Odigrali smo utakmicu i pošteno ih isprašili. Bila je to senzacija. Što sada? Dogovor je trebalo ispoštovati, a oni su objektivno bili bolji od nas. Uprava kluba je donijela odluku da na prvenstvo u Delnice ipak ide Dobranićeva ekipa, te da im se priključim kako bi na taj način barem djelomično zadovoljili našu stranu.

Postojali su u to vrijeme neki ljudi koji su išli naokolo i tražili talente, nešto zapisivali u svoje bilježnice, razgovarali s klincima koji su im se dopali, išli čak i njihovim roditeljima, kasnije, ako bi počeli trenirati, obilazili školu koju su pohađali da vide uče li i kakve su im ocjene. Žicali su od nastavnika pozitivnu ocjenu, ako je njihov talent iz nekog predmeta imao kolac. Jedan od njih, rekao bih najrevnosniji kao lovac na talente, bio je Branko Čavlović Čavlek, legendarni nogometni trener. Kao 17-godišnji ,junior Željezničara i srednjoškolac na praksi u tvornici „Ivo Marinković“, igrao sam nogomet za to poduzeće u redovnom općinskom radničkom natjecanju. Radnička klasa je tada imala svoje nogometno prvenstvo, vjerojatno ne samo u Karlovcu. Na jednu od tih utakmica, na igralište „Tehničara“, pored Kemijske škole na Gazi, došao je i Čavlek, inače u to vrijeme trener tog kluba, poslije utakmice mi blago i nježno predloživši da se na slijedećem treningu pridružim njegovim igračima. Rekao sam mu: „Ne mogu, igram košarku.“ A on meni: „Jebeš košarku.“ Razgovarao je s mojim ocem, ali izdržao sam. Čavlek me čekao i u zasjedi pored Šanca kad sam se vraćao s treninga. Ako je Čavlek za nekoga bio zainteresiran, nije ga ostavljao na miru. Bio je nevjerojatno uporan. Neki dan mi je moj stariji sin Goran pričao kako ga je Čavlek jednom pozvao da mu se pridruži na kavi kod Džafera, te mu predložio isto što i meni mnogo godina ranije. „A kako vi znate da bih mogao dobro igrati nogomet kad me nikada niste gledali“, upitao ga je Goran, a on mu odgovorio: „Po tome kako hodaš“. U “Tehničaru“ je karijeru počela čuvena generacija karlovačkih nogometaša – Vladimir Baršić, Milan Stilinović, Đuka Batinić, Nikola Busić, Dušan Busić, Dušan Zdravković, Zdravko Marčetić, Siniša Bijelić, Marijan Žitko, Mario Jutt, Ivan Pešut…

Dugo sam prema Čavleku osjećao grižnju savjesti, nemoguće je bilo izbjeći takav osjećaj jer je upornošću mladim ljudima izražavao veliko poštovanje. Djecu koju je trenirao volio je kao svog sina Aleksandra. Čim mi se pružila prilika da mu se na neki način odužim za pažnju koju mi je u jednom trenutku poklonio to sam i učinio. Kad sam se zaposlio u Vjesniku, najprije kao sportski novinar, odlučio sam da o Čavleku napišem reportažu, ne toliko zbog njegovih igračkih i trenerskih dometa koliko zbog toga što je prenoseći na mlade ljude svoje vrhunske karakterne vrijednosti uspio kvalitetno utjecati i na karakter njihove igre. Kad sam ga posjetio u njegovom stanu na Gazi donio je pred mene brdo fotografija. Odabrao sam jednu iz njegove rane mladosti . „Evo ovu ću uzeti, jako je dobra“, rekoh mu. „Neeeeeeee“, uzviknuo je Čavlek. „Zašto“, upitah ga. „To je juniorska reprezentacija Nezavisne Države Hrvatske“, objasnio mi je.

Dvije godine nakon što sam trenirao u juniorima Željezničara upao sam u prvu momčad, što je za mene bio šok – do jučer deranjem iz petnih žila bodreći Živka Kasuna Žira, Slobodana Kolakovića Bocu, Borisa Križana Bobu, Ivana Jeličića Čipija, Vladimira Diklića Čaplju, Zlatka Kiseljaka Kiselog, Petra Starčevića Starog… – postao sam njihov suigrač. Svi mi koji smo nakon njih krenuli u neizvjesnu košarkašku avanturu trebali smo trenirati do besvijesti i pojesti jako mnogo žganaca da bi im se po kvaliteti približili, ali svejedno je za nas druženje sa sportašima jedne tako sjajne generacije već samo po sebi bilo veliki uspjeh i podsticaj – ako već u košarci ne bismo dostigli njihove visine – onda sigurno našim pregnućima prema temeljnim životnim varijantama koje smo odabrali kao naše trajno opredjeljenje.

Sjećam se prvog treninga, bilo me strah kako ću biti primljen, ali naši stariji kolege imali su način kako nas opustiti te istovremeno zadržati blagu distancu autoriteta prema nama, prvenstveno zbog obostrane odgovornosti za kolektiv. Nije im bilo do isticanja generacijske razlike kako bi na taj način nad nama imali nekakvu frajersku nadmoć. Skidam se tako u svlačionici pred trening kad li do mene dođe Kiseljak, istegnut kao most između dvije generacijske obale, postavivši se onako malo više bočno i izrazito uspravno prema meni. Imao je pomalo cinične poluzatvorene oči, zapravo odlično je odglumio čvrstu želju starijeg kolege da ga mlađi sluša. „Mali, imaš li curu“, upitao me. Osjetio sam tog trenutka u njegovom glasu i pozi koju mi je ispostavio, prizvuk sugestije – ako imaš bilo kakav problem te vrste, neke nedoumice, potrebu za korisnim savjetom, obrati se starijem kolegi. Djelovao je tog trena iskusno, prekaljeno, mačo-samouvjereno, sve dok Diklić njegovo navodno bogato životno iskustvo nije doveo u vezu sa njegovom, generacijama Karlovčana poznatom ljubavnom romansom koja traje, kako je Čaplja rekao, još od osnovne škole. Diklić je na Kiseljakovu sreću, relativizirajući sadržaj sugestije koja mi je od strane starijeg kolege upućena, vjerojatno imao pravo, jer da je bilo drukčije pitanje je bi li Kiseli danas imao tako krasnu suprugu kao što je ima.

On je u mojoj promociji bio suptilan, a Kasun promoviravši Tomislava Pavletića Člibija, prilično glasan: „Jesi li ti normalan, šta radiš, čovječe, šta se nisi savjetovao s nama starijima“, vikao je Žir brižno na Člibija, u tom trenutku 18-godišnjaka, kad je čuo da je svojoj curi napravio dijete.

I u inozemstvo sam prvi puta putovao zahvaljujući Željezničaru. Bilo je to 1965. godine. Imali smo zajedničku, takozvanu kolektivnu putovnicu, tada nismo mogli imati svaki svoju. Na listu papira bile su izlijepljene naše fotografije i pored njih podaci o svakom putniku. U klubu nam je rečeno da je razlog putovanja utakmica s talijanskim drugoligašem iz Gorice, odmah iza današnje slovensko-talijanske granice, navodno zbog skorog odlaska na turneju u Čehoslovačku. Sve mi je to bilo malo čudno dok nije završila utakmica, a završila je našim teškim porazom od objektivno mnogo slabijeg protivnika. „E, momci, sada idemo u Trst“, reče nam poslije utakmice vođa puta pojasnivši meni i mom generacijskom kolegi Željku Dokmanu – ostali su očigledno znali o čemu se radi – prave razloge kratkog izleta u Italiju. „Preko Trsta do Čehoslovačke“, zamisao je iz daleke prošlosti karlovačkog košarkaškog kluba koju mi je nedavno cjelovitije objasnio tadašnji član uprave Željezničara Ljubo Batalo: „Pošto nismo imali novca da vam damo makar stipendije, samo ponekad bi oni najbolji nešto dobili, omogućili smo vam da otputujete do Trsta, što klub nije ništa koštalo jer se putovalo besplatno vlakom jer smo se zvali Željezničar, a vi biste onda tamo svašta nakupovali i onda tu robu prodali negdje na Istoku kad smo tamo išli igrati.“ Svakako u našoj režiji specifičan početak profesionalizma u tom sportu. Dokman i ja smo kupili po par traperica, zbog carine smo stare skinuli i bacili, a one koje smo kupili, dakako, različite veličine, obukli veće na manje. S obzirom da sam čuo da se u Čehoslovačkoj dobro prodaje kakao, taj napitak sam također uvrstio u svoj pionirsko-švercerski arsenal, zatim sportske čarape i još neke sitnice. Ali na carini – zastoj. Carinici su brzo prošli pored Dokmana i mene, nisu nas ni pogledali. Kao da su lovili nekog poznatog, te zaglavili u kupeu iz kojeg se ubrzo čulo da s nekim vode prilično bučnu raspravu bez obostrane suglasnosti o bilo čemu. Provirio sam u taj kupe i vidio nekolicinu naših suigrača sa spuštenim hlačama i zlatnim lančićima i prstenjem kako im ispadaju iz gaća. Našli su carinici kod njih i koješta drugo ali ništa od toga im nisu dirali osim zlata – oduzeli im lančiće i prstenje te im naplatili kaznu. Jedini kod kojeg ništa nisu našli, kao da nije ni išao u Trst, bio je Kasun, mada je kupio 50 šuškavaca, balonera od tankog šuškavog materijala, tada izuzetno popularnih, te ih žestoko stisnuo i zavezao u kocku. Kad su carinici otišli Žir se trijumfalno digao sa sjedala i opelješenim kolegama održao lekciju: „Papani jedni. Diletanti. Samo nas sramotite pred svijetom. Pogledajte kako se sakriva roba.“ Zavezao je svoj paket između vagona, ali kada je u našoj pratnji došao na to mjesto – šok ga je skoro oborio s nogu. Netko je prerezao špagu i ukrao mu šuškavce. Jurio je pola sata po vagonima, no badava. „Ima i nad mađioničarem mađioničar, hi-hi-hi“, u tom se trenutku samo Diklićev prigušeni glas mogao čuti.

Putovanje u Čehoslovačku bilo je zanimljivo i jako zabavno, također i boravak tamo. Jednu utakmicu smo izgubili, a jednu dobili, ali nama je ostalo u sjećanju i po tome što nam je jedan od naših suputnika nakon turneje u Karlovac doveo novu sugrađanku. Na stanici u Beogradu čekao nas je naš klupski liječnik doktor Ivan Rogoz, bio je tamo na nekom seminaru, a na peronu tijesno pored njega djevojka od možda 20 godina. Izgledala je kao Elizabeth Taylor u svojim najranijim glumačkim godinama. Toliko lijepa da smo skoro svi popadali kroz prozor. Nastao je tajac, ni lokomotiva nije disala. A naš čuveni doktor – u svijetlom baloneru i sa šeširom na glavi kao Gregory Peck u svojim karakternim filmovima. Kada se s njom poljubio i ušao u kupe nitko ga se nije usudio bilo šta pitati. Bio je ozbiljna i seriozna osoba. A tako smo bili znatiželjni. Ta gospođa, naša sugrađanka, majka je Nikole Rogoza, direktora gradske tvrtke Vodovod i kanalizacija. Želim joj dobro zdravlje, i da i dalje uživa u svojoj porodici.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije