„Nagradu ‘Otokar Keršovani’ za životno djelo, koju mi je Hrvatsko novinarsko društvo nedavno uručilo, doživjela sam kao priznanje za starost“, šali se 65-godišnja Sanja Modrić, donedavna kolumnistica Novog lista i svježa umirovljenica, koju su Udruga za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka te Hrvatsko novinarsko društvo Karlovačke županije ugostili u programu Polkaview u srijedu.
„Radila sam 40 godina, očigledno ne pretjerano loše, i nagrađena sam. Nema tu ništa spektakularno, iako godi priznanje kolega. To je velika čast. Naprosto se odradio novinarski život. Trudila sam se raditi dobro i drago mi je da su kolege to prepoznale“, nastavlja.
Kako gledate na priču da novinari u pravilu ne mogu dočekati mirovinu? Vi ste je dočekali.
- Svaka struka ima neke svoje probleme. Slično govore kirurzi i piloti – netko dočeka mirovinu, a netko ne.
Novinarstvo se previše mistificira?
- Da, to je posao kao bilo koji drugi. Meni je bio divan. Ne treba praviti famu. Svaki posao je težak, ako se dobro radi, i može biti lijep. Lijepo je biti i pekar. Važno je u čemu pojedinac pronađe smisao.
Kako ste ga pronašli u novinarstvu?
- Oduvijek sam htjela biti novinarka, a tome sam podredila i izbor studija.
Diplomirali ste komparativnu književnost i engleski jezik?
- Jesam, te studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti, koji je tada bio loš, a niti danas nije savršen. Htjela sam mijenjati svijet. Može to zvučati banalno, ali ima u banalnostima dosta istine. Istina, svaka struka mijenja svijet. Ne treba od novinarstva raditi cirkus. Kada podvučeš crtu nakon karijere, uočiš da si radio malo korake unaprijed, da velikih nema.
Je li novinarstvo uopće struka?
- Naravno da jest, i to vrlo važna – ima svoja pravila i svoju etiku.
No, novinarstvo se ne može naučiti na fakultetu, kao što je zapisao Momo Kapor?
- To nije točno. U inozemstvu ima fantastičnih studija novinarstva. Problem je što takvih studija nema kod nas. Naravno, pojedinac mora imati predispoziciju za taj posao i mora ga htjeti raditi, no to ne znači da se ne može naučiti na fakultetu.
Specijalizirali ste novinarstvo u Sjedinjenim Državama. Možete li opisati to iskustvo?
- Radila sam u St. Louis Post Dispatch, novinama Josepha Pulitzera. Kada sam tamo boravila taj je novina imala tiražu od tri milijuna primjeraka.
Kada ste tamo boravili?
- To je bilo 1994. godine. U Hrvatskoj smo i dalje „mlatili“ po pisaćim mašinama, a oni su imali Internet. Tada sam se susrela s tehnološkom revolucijom u novinarstvu. Posjetili smo i The New York Times. U toj sam redakciji vidjela kako novinari diktiraju računalu koje sve to snima. Novinarske brige i muke su u svim razdobljima iste, samo se tehnologija mijenja. Novinarstvo je ostalo isto. Kasnije sam bila na mičigenskom sveučilištu na izvrsnoj novinarskoj stipendiji na kojoj su bili, osim mene iz Hrvatske, isključivo Amerikanci, s kojima sam i dalje u kontaktu. Tada sam slušala predavanja brojnih novinarskih zvijezda.
Novinarsku karijeru ste započeli u Borbi?
- Tako je. Otac mi nije dao raditi prije no što diplomiram. Nakon studija sam se prijavila na natječaj Vjesnika, no nisam bila primljena. Potom je zagrebačko dopisništvo Borbe raspisalo natječaj s odličnim testiranjem. Tu su me primili. To je bila izvrsna redakcija u kojoj su bili Sara Vranić, izvrsna novinarka i moja šefica, te ostali. Kada je 1990-ih započelo ludilo, svi su se razbježali u druga zanimanja, a i sama sam dala otkaz.
Radili ste 1980-ih kada je u Jugoslaviji bilo vrijeme liberalizacije. Kako se to odrazilo na novinarstvo?
- Bilo je dobro raditi. U Borbi sam dobila jako dobru školu. Mnogi su me pitali jesam li tada morala biti članica Saveza komunista Jugoslavije. Nisam, nitko me nije tada ni pitao jesam li članica.
Jeste li bili?
- Danas vladaju čudne predodžbe o tim vremenima. Naravno, bilo je i tada svega i svačega, kao što ima i danas. Stariji kolege su bili vrlo iskusni i učili su nas zanatu. Tumačim mlađima da se ne treba gurati, nego polagano se razvijati i probijati.
Postoji li takva škola danas?
- Mislim da ne. I sama sam htjela svašta kao mlada novinarka, ali mi urednici nisu dali jer su vidjeli da nisam spremna.
Napisali ste priručnik za novine?
- Jesam.
Htjeli ste, dakle, odgajati novinare?
- I da i ne. Priručnik je bio namijenjen novinarima i urednicima Europapress Holdinga u kojemu sam tada radila, a napisala sam ga na zamolbu nakladnika Nine Pavića. Volim jako raditi s mladima. Ne volim stare prdonje koje tvrde da su bolje radili nego mladi danas i da je sve bilo bolje u vrijeme kada su oni bili mladi. To nije istina – uvijek je sve isto. Postoje fantastični mladi koji iskazuju strast za poslom i koji žele učiti, a kao starija kolegica sam sretna što znanje mogu podijeliti. Bilo bi pretenciozno kazati da sam odgojila mlade novinare za tih 12 godina rada u Jutarnjem listu, ali sam ih odgajala.
Kažete da se ništa nije mijenjalo tokom desetljeća u novinarstvu osim tehnologije…
- …ne mijenjaju se postulati novinarstva. Nekidan sam se prisjetila kada smo sredinom 1980-ih dobili prvu faks-mašinu u redakciji. Do tada su žene udarale po teleprinterima čitave noći. Računala su fantastična za novinarstvo. Ranije smo morali odlaziti u knjižnicu po podatke, a danas imamo sve pristupačno posredstvom računala na svom radnom mjestu. Ostaje jedino pitanje kako ćeš te izvore iskoristiti, odnosno što ćeš s time napraviti.
Tehnološka revolucija je demokratizirala javnost i novinarstvo. Sada manje-više svatko može otvoriti medij.
- Svatko može otvoriti i pekaru, ali, ako mu ne valja kruh, neće uspjeti. Valja li ti kruh na tržištu?
Kazali ste ranije da je danas u novinarstvu, u usporedbi s ranijim razdobljima, negativna selekcija sveprisutna.
- Tako je.
Dakle, nije sve pitanje tržišnog uspjeha?
- Naravno da ne ovisi sve o tržištu, nego o nizu čimbenika. Kada je započela svjetska gospodarska kriza, započelo se provoditi drastičnu štednju u novinskim kućama. Ipak, za skuhati pileću juhu treba ti dva sata, a tako i kvalitetnoj redakciji za proizvodnju sadržaja trebaju kadrovi. Kada se neka priča prebrzo radi, ne valja često jer nije kontekstualizirana.
Nije li to danak informacijskom društvu, brzom protoku, proizvodnji i potrošnji informacija?
- Na neki način jest, ali kvalitetna redakcija ne bi smjela s time biti zadovoljna, a naše redakcije su postale. Svadila sam se s kolegama u novinama koji su tvrdili da moramo sličiti portalima. Portali mogu proizvoditi površni sadržaj, a novine trebaju biti duboke, temeljite, analizirati i tako dalje. Sada su to konačno shvatili. Svjetski slavne novine se pridržavaju tog principa.
Spomenuli ste u razgovorima povodom dodjele priznanja za životno djelo da je negativna selekcija prisutna i u američkim medijima. Riječ je, dakle, o globalnom trendu?
- Štednja se medijskim kućama odbija o glavu. Neki vlasnici medija su shvatili da manje zarađuju zbog te filozofije.
U Americi postoji praksa da se čitava redakcija politički određuje uoči izbora. Kako gledate na odnos novinara i politike odnosno novinarstva u odnosu na objektivnost i subjektivnost?
- Novinarstvo mora biti objektivno u smislu da ne zanemaruje činjenice, da ne radi od buhe slona i od slona buhu. Novinari imaju svoja uvjerenja. Osobno imam humanistička, odnosno lijevo-liberalna uvjerenja. Iz toga pišem i to ne treba niti skrivati, dapače. Predstaviš se tko si i pišeš iz toga. Valja biti transparentan, posebice u formama kao što su komentari. Novinarstvo mora imati stav – ne možeš samo nabrojati podatke. Mlade kolege sam učila da mogu imati stav, ali da prethodno materiju moraju istražiti. Nisam protiv opredjeljivanja uoči izbora. U Hrvatskoj se igramo objektivnosti. Ako je novina desna, neka se tako deklarira. Neka se redakcije odrede i za neku od stranaka, ionako je to iz sadržaja očigledno.
Mada kod nas više ništa nije jasno, eto Miroslav Blažević-Ćiro sudjeluje u predizbornom spotu Samostalne demokratske srpske stranke.
- Kaže da voli sve nacije, oni su ga pozvali…
…iako je tuđmanist?
- On je cirkusant. Ako to treba SDSS-u, neka.
Tvrdite da treba biti optimist u novinarstvu jer će u suprotnom sve i biti beznadno?
- U svakom zanimanju treba biti optimist. Kako napraviti nešto, ako ne vjeruješ da ćeš to napraviti? Grandiozna djela se često neće dogoditi. Svakog dana treba tesati kamen, pa će rezultati doći. Mali pomaci nisu spektakularni.
Što Vas je motiviralo za novinarstvo?
- Htjela sam mijenjati loše stvari.
Što ako promjena izostane?
- Čitav svijet se mijenja.
Jesu li se u Vaših 40 godina loše stvari promijenile na bolje?
- Jesu, a neke i na gore. Ne možeš bez optimizma. To ne podrazumijeva da si idiot.
Kako mladi mogu prepoznati lažnu vijest?
- Nema brzog rješenja. Moramo biti aktivni građani, svjesni okoline i informirani o događajima. Nerijetko mladi kažu da ih politika ne zanima. To mogu shvatiti, ali moraju ipak biti obaviješteni o tome što se događa u njihovim gradovima. Treba ujedno mnogo čitati i nešto znati. Lažne vijesti prihvaća ponajviše ona publika koja ne zna ništa ni o čemu i kojima je lako prodati rog za svijeću.
Smatrate li da bi trebalo u školama obavezno nametnuti čitanje tiska?
- Ne.
Ne bismo li morali trenirati kao čitatelji?
- Medijska pismenost ne mora biti predmet, ali se može provući kroz postojeće. Mlade treba učiti da čitaju – u knjigama sve piše. Vidjela sam da ima sažetaka lektira na internetu. Ti sažeci su zamijenili knjige.
Kako biste prokomentirali kurikulum hrvatskog jezika i književnosti?
- Loš je. Uvijek će biti prigovora – zašto ima djela Marka Marulića ili nema, odnosno Petra Zoranića i tako dalje.
Jeste li čitali njihova djela?
- Studirala sam komparativnu književnost. Jesam, čitala sam njihova djela.
Jesu li Vas oplemenila?
- Jesu, ali kod literature ćemo se uvijek svađati. Treba samo čitati, nije važno što. Tako ćemo stvoriti „akumulacijsko jezero“ čitalačkog iskustva. Kurikulum ne valja zato što je pretrpan. Moja kćer je u gimnaziji u jednom trenutku imala 19 predmeta – samo se štrebalo, nitko nije niti stigao razmišljati. Đaci ne rješavaju probleme, nego samo „bubaju“.
Mile Sokolić: Imate li osjećaj da se društvo primitivizira? Možete li biti optimist u situaciji mrtvog, ukinutog lokalnog novinarstva, a posebice kritičnog?
- Privilegirana sam jer radim u Zagrebu, a u velikom gradu je ipak lakše, mada i tamo prolazimo sve i svašta. U svim manjim sredinama je užasno uglavnom. Ne znam što su novinari napravili i jesu li mogli te jesu li druge demokratske snage mogli nešto napraviti. Problem je što su lokalni mediji pod kontrolom vlasti. Grad treba pomagati medije, ali ne tako da postavljaju stranačke komesare u njih, a to se Karlovcu dogodilo. Mediji su važni za demokraciju.
Ne obrazuju niti mlade novinare.
- Što ćeš obrazovati poslušnike za novinare?
To je sustavno zatiranje demokracije.
- Kucate na otvorena vrata.
Kako tome doskočiti?
- Treba pronaći savezništvo za promjenu zakona, da se skine stranačka šapa s lokalnih medija.
Kako komentirate u tom pogledu Hrvatsku radioteleviziju?
- HRT je užasan, njihov program više ne pratim jer nije gledljiv. Tu se susrećemo s istim problemom kao i s lokalnim medijima, samo na nacionalnoj razini. Vijesti su tako strukturirane da se nekome pogoduje, emitiraju se mise… U javnom vrtiću u Zagrebu pjevaju Isusu. Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Hrvoje Zovko je kao novinar Hrvatske televizije nastradao jer mu nisu dozvolili da pozove goste koje je htio.
Što HND može učiniti da se poboljša stanje?
- Treba stalno podizati glas. Zaposlenici HND-a čitavog dana rintaju i nemaju vremena za razradu strategija i taktika. Nema druge, nego takve probleme rješavati kroz novinarsku organizaciju. Ova je postava vodstva HND-a dobra i ambiciozna.
S jedne strane imamo režimski bezličan HRT, kako ga mnogi vide, a s druge senzacionalizam. Postoji li u Hrvatskoj medij koji ispunjava Vaša očekivanja?
- Prilično sam zadovoljna s N1 televizijom – stalno mi je upaljena doma.
U Srbiji su glavni neprijatelji vlasti koja ih naziva američkom televizijom. Kako gledate na srbijansku medijsku scenu?
- Tamo je također prisutno veliko sluganstvo prema vlastima. To je neko prokletstvo ovih prostora kojeg ćemo se riješiti za stotinu godina možda.
Jedna ste od istaknutijih novinarki. Kakav je položaj žena u novinarstvu?
- Isti kao i muškaraca. Sa ženama je uvijek problem da imaju posla na poslu i doma. Međutim, lijepo je vidjeti kod mlađih generacija da momci više pomažu. Žena mora biti dva puta bolja da bi dosegla optimalnu razinu jer vodi brigu o domaćinstvu i obitelji.
Je li i Vama 67 godina previše za umirovljenje?
- Nije problem u godinama, barem u mom slučaju jer sam zdrava, dok se netko možda za radnog staža fizički namučio, a takve ne možeš očekivati da rade do 67 godina života. Osobno bih radila do kraja života s obzirom kako se osjećam. Oni koji rade teške fizičke poslove od 18. godine života ne bi niti dočekali 67 godina na radnom mjestu jer bi ostvarili 40 godina staža. Problem je u privilegiranim mirovinama. Ne bi vladalo toliko nezadovoljstvo mirovinskom reformom da nema privilegiranih mirovina. Da su sindikati to stavili u svoju agendu, dobili bi mnogo više potpisa.
Ako se dirne u braniteljske mirovine, može se očekivati pobuna te populacije.
- Neka se pobune. Nemam ništa protiv da se osigura egzistencija invalidima i onima koji ne mogu više raditi. Prosjek braniteljskih mirovina je oko pet i pol tisuća kuna, a mnogi među njima su radili petnaestak godina. To će se morati rezati kad-tad. Svi ćemo susjedu odnijeti kilo mesa, ako je gladan, ali ti se neće sviđati, ako ti jedeš grah, a on kojemu pomažeš lososa, da onaj kome financijski pomažeš živi dva puta bolje od tebe. To nije prirodno. Čitala sam američki zakon o ratnim veteranima. Oni američki veterani koji su vlasnici poduzeća ili ubiru rentu od nekretnina ne dobivaju ništa od države, osim invalidnine, ako su invalidi. Dakle, moramo pronaći neku mjeru. Ne mogu branitelji imati pet i pol tisuća kuna mirovinu, a ostali umirovljenici dvije i pol tisuće. Tu nešto ne valja.
Koliko su braniteljske mirovine uopće opterećenje za proračun?
- To naprosto nije pravedno.
Ipak, koliko braniteljske mirovine uzrokuju mirovinske probleme?
- Da bi građani podržali tvoju politiku, moraju imati osjećaj da je sustav pravedan, a ovaj naš nije.
Prikupljaju se potpisi za raspisivanje referenduma za ukidanje financijske potpore političkim strankama iz državnog proračuna. Kako komentirate tu inicijativu?
- Mogle bi im se smanjiti dotacije, ali ih se mora financirati iz državnog proračuna jer će u suprotnom ojačati njihove korupcijske veze s velikim biznisima. Uostalom, i političke stranke igraju važnu ulogu u demokraciji. Možemo se i odreći demokracije, no to je onda nešto sasvim drugo.
Postoje li antidemokratske političke opcije u Hrvatskoj?
- Svi se zaklinju u demokraciju, no neke od njih potezi demantiraju. Živi zid sad podržava ovu referendumsku inicijativu, a to je bijedno prvoloptaški i besmisleno. No, siromašni i gladni će možda glasati za njih.
Hoće li Živi zid biti uspješna politička stranka ili će doživjeti neuspjeh na sljedećim parlamentarnim izborima?
- Ući će sigurno u Hrvatski sabor jer ima mnogo onih koji su njihova laka meta – slabo obrazovani i siromašni. Što su Hrvatska demokratska zajednica i Socijaldemokratska partija Hrvatske učinili? Ne iznenađuje što ima onih koji se sada okreću Živom zidu iako ta stranka ne nudi bilo što pametno.
Je li vodstvo SDP-a spremnije koalirati sa Živim zidom nego s HDZ-om.
- Pa nisu valjda kreteni. Vidjet ćemo tko će uopće za SDP glasati. Njima sam više puta povjerila glas, a sada ne bih niti mrtva. Što je ta stranka? Bave se samo površnostima. Čitaju novine pa u Saboru dižu galamu – dakle samo specijalnim efektima, a ničime ozbiljnim.
Tko primjećuje ozbiljne programe?
- Primijetilo bi se, ako bi postojali.
SDP također klizi u populizam?
- To je očigledno. Tisuće je problema, a ništa temeljito nismo čuli od njih na bilo koju od tih tema. Za vlasti SDP-a je određeno da se odlazi u mirovinu sa 67 godina. Sada su protiv toga, a HDZ, koji je tada bio protiv, za. Ovo je društvo koje samo sebe upropaštava. Hrvatsko društvo je autodestruktivno, a nemamo, nažalost, izgrađeno građanstvo. Osnovni problem, odnosno rješenje je obrazovanje. Ako dijete u školi ne uči ispravno, ako postoje opsesija Bleiburgom i ako u Vukovaru djeca pohađaju različite škole, ovisno jesu li Srbi ili Hrvati, jasno je da imamo problem. Ne idealiziram socijalizam. No, od 1990. godine su građanima nametnuti tabui. Mnogo puta ćete čuti da netko doma govori jedno, a u javnosti drugo.
Nametnuti su nam nacionalistički tabui?
- Tako je. Neka djeca su u Zagrebu, a i u drugim gradovima kroatizirala svoja srpska imena.
Je li teško biti Srbin u Hrvatskoj, kako sugerira SDSS?
- I dalje jest. Na moje uši i oči su prije dva mjeseca dvojica policijskih inspektora uzimala izjavu od jedne osobe. Unoseći podatke, pitali su ga, između ostalog, i koje je nacionalnosti. Nekidan je Branko Smerdel, jedan od pisaca hrvatskog ustava, ustvrdio da projekt hrvatske države nije uspio.
Prije njega je to izjavio Igor Mandić.
- Smerdel je ipak ustavni stručnjak i pisac Ustava.
Valja pitati Vladimira Šeksa, još jednog pisca Ustava, slaže li se s time.
- Šeks ima sada svoga posinka kao nositelja liste na izborima za Europski parlament.
Kako ocjenjujete Karla Resslera?
- To je sivi dječak koji niže parole. S obzirom da je to HDZ-ova lista i da je njihovo biračko tijelo disciplinirano, uspjet će iako nema iskustva niti karizme. Djeluje poput lutka.
Bi li to bilo slično tome da sa ceste uzmemo neku osobu i postavimo je za zamjenicu glavnog urednika medija, a nikad nije radila u novinarstvu?
- I to se negdje dogodi.
Eto, dogodilo se u Hrvatskom radio Karlovcu.
- Zašto kolege koje rade tamo ne pitaju tko je ta žena i zašto im je ona šefica? Čitav život se svađam po redakcijama. U društvu je zavladala pokornost. Mora se početi govoriti. Ako mi se nešto ne sviđa u mojem okruženju, to kažem.
Jeste li imali problema s time?
- Možda me netko krivo gledao, no meni je to normalno. Na kolegijima sam glavnom uredniku znala govoriti što ne valja, a mnogi su hvalili jer su mislili da će se tako bolje dodvoriti. No, kazala sam mu da mi je posao kao njegova zamjenica da mu kažem što ne valja. Treba izaći iz udobnosti, da se nešto promijeni.
U ovom društvu se kritika ne cijeni?
- Nitko tko je kritiziran ne voli to. Kritika jest doprinos društvu. Kritičar otvara oči.
Vlast se hvali da policija postupa korektno prema migrantima, a nevladine organizacije kažu suprotno. Kome vjerovati?
- Prije organizaciji kao što je Amnesty International koja se nikada nije kompromitirala nego našim vlastima i glasnogovornicima. Uostalom, vidjeli smo i snimke koje svjedoče da se s migrantima postupa loše. To je velika šteta jer izbjeglice imaju pravo zatražiti azil, no u tome ih se sprečava.
Kako će Europa riješiti migrantsku krizu?
- Ojačale su desne stranke. Čitali smo nekidan da u Njemačkoj ekonomija izvrsno stoji upravo zahvaljujući radnoj snazi koju čine ti migranti, to jest oni koji su došli u uređen sustav. Nemamo migrantsku politiku osim da ih tjeramo, a nedostaje nam niz zanimanja. Da smo pametna država, primili bismo ih. No, sustav mora biti uređen – moraju im se omogućiti socijalizacija i radno mjesto. Naravno da nema novca za mirovine kada su naši ljudi otišli iz tisuću razloga. Moramo, dakle, primiti strane radnike. Nema građevinskih inženjera, sestara u bolnicama…
Mario Pušić: Prije pet godina kada smo radili priče o migrantima, to su bile žrtve rata i očajnici. Sada pronalazimo ekonomske migrante uglavnom, a među njima tek jedan posto Sirijaca. Sigurnosni rizik je kudikamo veći sada nego prije pet godina.
- Za Jugoslavije je stotine tisuća otišlo u ekonomsku emigraciju. Svatko na to ima pravo. Sigurno će u velikoj masi biti i poneki kriminalac.
Kolika je vjerojatnost da će se bez integracije neki migranti radikalizirati?
- Sigurno će među njima biti opasnih i fanatičnih. Više bi mi se sviđala humana politika, iako se, naravno, treba i paziti.
Kako gledate na vrludanje Predsjednice po tom pitanju?
- Nekidan je Kolinda Grabar-Kitarović izjavila da je ljepša sada nego prije 20 godina i da joj je stalo da to pokaže. Nakon toga ne želim više raspravljati o bilo kojem njezinom potezu. Sramotno je da izjavljuje takve gluposti.
Migranti su očigledno na globalnoj razini postali strašilo? U Americi također vlast plaši građane time?
- Riječ je o licemjerju jer su zemlja imigranata i bez njih ne bi mogli jer rade milijun poslova.
Kako gledate na odnose u HDZ-u s obzirom na listu koju je predsjednik stranke Andrej Plenković sastavio?
- Mora mu se priznati da je napravio dobar posao u HDZ-u u odnosu na Tomislava Karamarka, njegovog prethodnika na čelu te stranke, koji je uistinu okupio mnoge divljake oko sebe. Plenković je napravio otklon od krajnje desnice. Nije mu lako bilo u toj strukturi, ali je opet ulazio u kompromise pa je stavio Milijana Brkića za potpredsjednika Hrvatskog sabora i slično.
Sporo provodi promjene?
- Spor je, da, no dobio je biračko tijelo koje je od Franje Tuđmana na ovamo gurano na desni kolosijek, pa bi se suočio s pobunom da je bio odlučniji. Oko usvajanja Istambulske konvencije je, primjerice, naišao na otpore.
Nekidan je bila Tuđmanova godišnjica rođenja. Navodi se u tisku tim povodom da je, između ostaloga, mit da je dijelio Bosnu i Hercegovinu. Je li za Vas to mit?
- Kaže se da nema dokaza za to, a ima ih sijaset.
Kako gledate na mogućnost da se Zoran Milanović kandidira za Predsjednika? Je li bolji kandidat od K. Grabar-Kitarović?
- Jest jer je ona užasna, ali to ne znači da je on perfektan. SDP se toliko ispraznio da nije bitno hoće li Milanović biti kandidat. Ta se stranka mora restrukturirati.
Koliko je on kriv za to stanje SDP-a.
- Prilično je kriv, mada odgovornost za to snosi i Ivica Račan kojega se sada glorificira, a bio je mrtvo puhalo, iako je bio vjerojatno dobar čovjek. Postoji niz novih stranaka koje su nastale nezadovoljstvom sa SDP-om.
U Predsjedništvu Bosne i Hercegovine imamo po mnogima nelegitimnog člana te jednog koji priželjkuje raspad te zemlje.
- BiH je potpuno nefunkcionalna država. Kod nas je situacija loša, a tamo je tragična. Problemi su u njihovom sustavu nerješivi. Situacija je tamo kriminalna. Mostar je i dalje etnički podijeljen grad. Moji prijatelji iz Sarajeva su otišli u Ameriku. Ne žele se više vratiti niti u posjetu.
