Sedamdesetih sam bio izgubljen u Poletu. Odlazio sam više u kino i kazalište, nego li na izložbe. Pa, kada sam dobio na dar kompletna djela Antuna Gustava Matoša u izdanju Libera (1976.), u XX svezaka, nisam ni znao da opremu potpisuje Josip Vaništa.
Za najbliže Van, volio je oko sebe mistiku. Tako je i gledao na život Jesam li uopće znao za Vaništu davne 1978., kada je nacrtao naslovnicu za moju prvu knjigu, za roman u omladinskoj biblioteci Jelen zagrebačke Mladosti, “U sjeni Južnog medvjeda”? Zacijelo su mi rekli tko ga je ilustrirao, ali na to nisam obraćao pažnju.
Nekoliko desetljeća kasnije bio sam ipak upućeniji, pa sam naučio tko je Vaništa, vidio sam neke njegove crteže i slike. Ohrabrio sam se i nazvao umjetnika, tražeći, poslije četvrt stoljeća, naslovnu stranu “Medvjeda”. U njegovom nesuđenom ateljeu, u stanu u Križanićevoj 11, u velikoj sobi s dopola staklenom stijenom sjeo sam u naslonjač za posjetioce. Na stolu od stakla bio je ponuđen tanjurić s vrstom “Domaćica” keksa posutih šećerom i šalica čaja od kamilice, koju je netom skuhao maestro. Doznao sam, kao prvo, da su mu sve ilustracije “izgubili” još prije nego što je nestala spomenuta izdavačka kuća. Ali, zalud nisam dolazio. Vaništa mi je ponudio, umjesto tražene naslovnice, “zamjenski” crtež. Neka biram. Sjetio sam se kako sam zavolio njegov crtež Kristova raspeća, na kojem je bilo svega – križ, čavli, kliješta, čekić, ne znam više čega, samo nije bilo Raspetoga, i to na izložbi u Muzeju suvremene umjetnosti, tada na Katarinskom trgu. Drugi peh, slikar više nije imao ni taj crtež. Rekao je da pripada radovima iz 50-ih godina i da od njih ima samo još jedan. Vratio se iz predsoblja i pokazao mi crtež na kojem postoje jedino kliješta i čekić. Redukcija onog viđenoga, pogotovo spram malih oltara nizozemskih majstora u bečkom KHM-u, kakve sam zavolio još od prvih, crno-bijelih reprodukcija po knjigama Erwina Panofskog.
Zapanjila me Vaniština igra s perspektivom. Ili perspektivina s V. Je li Jutarnji već izlazio kada sam se prvi put pojavio kod umjetnika, ne znam više. Tada nisam ni znao da su i Vaništi u preživljavanju pomagale upravo novine. Dodavale su poneki dinar profesorskoj plaći na Arhitektonskom fakultetu, za ilustracije. Kako god bilo, vratio sam se k njemu da mu poklonim neku svoju knjigu. Pa me zatim vraćao novinski posao; slijedio je niz tekstova o njegovim knjigama i izložbama, intervjui i tako dalje. Srazmjerno, često sam zalazio u njegovu opisanu sobu, da velim primaću, s velikim, plosnatim TV ekranom. Nekoliko puta godišnje sjedao sam na tu istu “nisku” sjedalicu, okrenut prema Klasičnoj gimnaziji, koju je pohađao moj pokojni otac. Bio sam samo jedan u procesiji posjetitelja koji su gledali maestra iz istoga motrišta. Soba je bila, inače, oskudno namještena, kao nekakva franjevačka ćelija, na primjer u Krapini, sa samo jednim ležajem. Vaništa je, sjedeći sučelice posjetiteljima, bio u kontralihtu. Poigravao se sa svjetlomrakom, kako bi Bratoljub Klaić prevodio chiaroscuro. Njegova tanka i uspravna figura djelovala je kao kontura, silhueta, čak i u pola bijeloga dana. Njegovo je lice bilo zasjenčano i tajanstveno, takorekuć s nekom od njegovih vlastitih olovki. Jednoga ljetnog popodneva sjedili smo na terasi, samo jednom. “Izgubili smo proljeća i jeseni”, primijetio je. Ostale su nam jedino vrućine i hladnoće, bez meteoroloških nijansi.
Tijekom spomenutih godina majstor Vaništa mi je tu i tamo slao pisma s prilozima. To su ponekad bile fotografije, a ponekad razglednice, bolje reći “konceptualne”, a umrle dopisnice. Jer, takav se poštanski žanr izgubio. To je naposljetku završilo u bijelom, kartonskom fasciklu, na kojem su moje ime i broj mobitela napisani rukom samoga V. Smiješno je to držati u ladici, a opet, nekako jest u stilu ovoga umjetnika, koji se koristio “oglasima za sebe samog” u radu, dakle anoncama. I taj fascikl, i naš jedini “gorgonaški” intervju, ostali su za mene konceptualni manevri kakvima je nerijetko bio sklon. Za intervju sam pripremio pitanja koja je sam preformulirao, pa na njih odgovarao jednosložno, s “da” ili “ne”. (Zaboravio sam ime slikara koji je to napravio prije njega.) No, što sam donio u tom fasciklu iz Križanićeve 11? Više ne znam; potom sam u njemu skupljao maestrova pisma. Ali, posljednjih godina njegova života čuli smo se, uglavnom telefonom. Njegova zahvalnost, kad bih ga nazvao ili mu čestitao neki blagdan – svaki put, na kraju: “Hvala što ste se javili” – podsjećala me na ljubaznost Stanka Lasića, koji je razgovarao s istom dobrohotnošću. Bijeli fascikl, na kojemu je Vaništa zapisao Ivanjekovo ime i broj telefona, danas je u posjedu novinara koji u njemu čuva pisma što ih je izmjenjivao s umjetnikom
U pismu od 8. VII. 2007. maestro Vaništa zahvalio mi je na jednom mom tekstu u Jutarnjem; usporedno mi povjerio cijelu predodžbu o prilikama među zagrebačkim, odnosno hrvatskim umjetnicima:
“Pn. g. Ivanjek, Marino Tartaglia odlazio je redovito na otvaranja izložbi. ‘Zašto gubite vrijeme’, znao bih mu reći. ‘Ako sam pozvan’, odgovarao je on, ‘pristojno je na poziv se odazvati’. Tako ja Vama zahvaljujem na razgovoru i portretu koji ste ugurali, ne bez teškoća, u Vaš list, Jutarnji. Naslov je pomalo senzacionalistički, ali tu su nove ili mlade snage očito imale svoje prste. U forcimeru atelijera, kako pišete, jedne zime 1972. Krleža je oblačio, na odlasku, svoj teški zimski kaput, ne dopuštajući da mu se u tome momentu pomogne; kako je prostor uzak udario je rukama o zid i uzviknuo: ‘Jebem ti arhitekturu’. A odlazeći jedne večeri iz našeg malog socijalističkog stana u Čazmanskoj 2 svojoj kući, na Gvozd (gdje je gvozdovao 30 godina), pričao mi je da nije skidao svoj krombi, nego se u njemu šetao po svojem stanu, misleći: ‘Jel’ moguće da se grade takve izbe’. Iz koje sam po smrti moje žene (Roszi) odlepršao u Križanićevu, gdje kao pravi vrabac u oluku otaljavam svoje dane. Gvozd je 11 godina bio velik, (a) kad je Krleža umro, to je mali stan, grozno preuređen, apsolutno neznalački. ‘To nije moj stan’, znao mi je prije smrti reći. ‘To je Belino: njen ukus, dekor teatra, mebli, cvijeće, bakreni lonci, poklonjene slike.’ I sad su tamo jedan veliki zeleni lauftepih, od poplave deformirane knjige na hrpama po uglovima, na TV-u Krleža kriči na nekakvom partijskom kongresu, Vranešić je odnio najvrednije stvari i slike, a voditeljica baljezga rijetkim posjetiocima da je Bela okupljala žensko društvo, da su kartali (aktivnost uz lov meni najodvratnija). Evo, zaletio sam se, možemo o tome govoriti, a možemo i šutjeti.”
Ovo je, ujedno, najduži citat u mom članku. I ovo je moj maestro Vaništa, kakvoga sam najviše volio. Dok smo sjedili u njegovoj sobi, razgovor je imao nekakav standardni raspored. On bi se raspitivao o mom radu, o situaciji u novinama, pa sam stanovito vrijeme pričao. Iz kontralihta tjerao me, zapravo, na ispovijed. Samo ponekad dotakli bismo se kakvog dnevno-političkog događaja, pa opet, samo ponekad, nato bi iz njega izbila zastrašujuća energija bunta i oporbe prema glupostima. Tiha sjenka progovarala je unutarnjim, istinskim glasom koji se više nije mogao obuzdavati. Usudio bih se reći, kada bi Vaništa preskočio takva mjesta u dijalogu meni se činilo da odustaje, rezignira ili da mu nije dobro. Kolaži-razglednice koje mi je poslao u nekom pismu odražavaju tu žestinu. “Zaletio sam se”, pisao je u navedenom pismu, a meni je toliko žao da se nije zalijetao još više, mnogo više puta. Čovjek u visokim godinama tada bijaše dječak koji je iz malog došao u veliki grad s neiskvarenom ljubavi prema pravednom i poštenom, prema vrlinama kojima su nas učili najmiliji, naši pokojni ili stari.
Najopsežnije pismo Vaništa mi je poslao povodom izložbe u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, 20. IV. 2009., i tako me posredno pripremio za moj članak o njoj. Usput je iznio neke fakte o jednom svom kultnom djelu: “U HNK-u uz skromnu ediciju, promociju, bit će izložena 32 eksponata, originali i fotografije, i u pet vitrina sav pisani materijal”. Napominje frapantnu činjenicu s obzirom na svoj visoki umjetnički status u našoj sredini: “Možda se sve to moglo temeljitije izložiti u većem, galerijskom ili muzejskom prostoru, ali interesa nije bilo”. Nastavlja Josip Vaništa: “Od cijelog skupa linija na crtežu ‘Večernje očajanje’ iz 1954., preostala je tek jedna. Zastao sam, uvidio da se to može opisati (eksponat, komad papira) starom šrajbmašinom ovako: ‘Vodoravni format platna – širina 180 cm, visina 140 cm – cijela površina bijela – sredinom platna vodoravno teče srebrna linija – širina 180 cm, visina 3 cm – 1964.’”. Preskačem pokoju rečenicu, pa citiram dalje: “Sjećam se kad sam to načinio, tu srebrnu liniju, pogledavao sam kroz prozor, padao je prvi snijeg te 1961. godine. Zastao sam i tekst (opis) izložio ljeti 1964. u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Taj opis bio je koncept slike, takozvana konceptualna umjetnost još nije postojala. Nastale su 1968. dvije slike – ulje na platnu 140 x 180 cm – DIPTIH, jedna iza druge, bijela sa srebrnom linijom, ne na zidu, nego u prostoru. Slika nije bila dekor, nego plastična misao”.
Nailazim na pismo s naljepnicom: “Prioritetno/ Zrakoplovom”. Nije li to podvala, da ne velim provokacija, zato što je pismo poslano iz Zagreba. Aeroplan je bio pismu suvišan. Možda je to stvar pošte, ali lijepo se uklopila u maestrove huncutarije. (Poštanski žig: 06. 05. 2010.) U kuverti je pozivnica na izložbu “Linija lik i lice 1948. – 2010.”, u Galeriji EE, u Središću. Umjetnik mi je predlagao da napravim “mali tekst” o crtežima, “jer postoji jedna izvanredna fotografija Nives Gajdobranski mene kako gledam, piljim u Račićevu ‘Majku i dijete’, našu Rembrandtovu ‘Noćnu stražu’, i vjerujte mi, upravo zbog te fotografije Vam i pišem”. Povodom te izložbe Josip Vaništa povjerio mi je nekoliko detalja o svojim crtežima, glavninom portretima sačinjenim olovkom. Iskorigirao sam neke tipfelere i očite pogreške. Ovo je pismo otipkano, a ispravci su uneseni crnom olovkom: “Kad sam nacrtao Kafku, bilo je to prije pola stoljeća, čovjeka s licem djeteta, kako su govorili, s halbcilindrom na glavi, Ivo Steiner je rekao da je to naš Kafka, ne Kafka s crteža francuskih, njemačkih, čeških crtača, koji su se stali javljati iza Gideove sugestije Jean-Louis Barraultu, da postavi Kafku na scenu, a za razgovora u nekom vrtu prije Gideovog bijega u Maroko 1942. iz okupirane Francuske”. (I Gidea je V. portretirao.)
Manje je važno koliko je umjetnik radio na portretu ili koliko je portretirani pred njim mirovao; vrijedi jedino ono što ostaje na papiru ili platnu. Ili ne vrijedi, kako bi, vjerojatno dodao ovaj vječito sumnjičavi artist: “Moju kći Anu crtao sam dvije godine za vrijeme njenih studija, uoči najtežih ispita./A Krležu na bolesničkoj postelji za dvije minute, na komadu papira, poslije zadnjeg susreta u Vinogradskoj bolnici, petnaest dana prije smrti”. (Uglata zagrada bilježi novi paragraf u pismu; izostavio sam pokoju riječ.) Kako je nacrtao genijalnog pjesnika Tina Ujevića? Koga su inače Miljenko Stančić i V. sretali na Kazališnom trgu spremajući svoju prvu, zajednički izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt: “Tina po sjećanju, kako je u posveti Matku Peiću Tin napisao na trećoj stranici Ojađenog zvona: ‘Čovjeku koji me je gledao iz daljine’”. Vesnu Parun, pak, portretirao je “prve godine iza rata”, dok je sjedila s drugim studentima u baraki, “u dvorištu tada Filozofskog i Pravnog fakulteta, na Kazališnom Trgu”. Portretirao je isto tako “Ota Šolca, prvog živog pjesnika kojeg sam vidio u životu; Cesarića, nezadovoljnog mojim crtežom – portretom”. Evo kako je J. V., kako se potpisivao pod crtežima, rezimirao ovaj “žanr”: “Sve su linije na svojim mjestima, ne udaljavaju se od predmeta, objekta. Nema karikature, mali su pomaci. Samo je crta, ona govori. Ili ne govori, pa ostaju samo straćeni napori, neuspjesi. I nižu se kako znamo iz dana u dan. Tješi nas nečija misao, kaže se da nema velike razlike između uspjeha i neuspjeha”. Opet sumnja.
Čitam jedno pismo rukom, ali bez datuma i marke, koje mi je netko, možda Nives G., ubacio u poštanski sandučić. U njemu Vaništa zahvaljuje na objavljenom novinskom razgovoru, “koji je prijelomom i likovnim prilozima, uz vaš lijepi komentar ispunio moja očekivanja”. A čini mi se da je to prelomila naša pokojna grafička urednica Antonija Tonka Radić. Pretpostavljam da je riječ bila o tekstu ili razgovoru kojim sam podsjetio na prvu, zajedničku izložbu Stančića i Vanište u MUO 1952., povodom 60 godina od njenog održavanja 2012. “Zanimljivo je da mi se u subotu i nedjelju, pišem Vam ovo 21. V. navečer, nitko telefonom nije javio, pa ni moja familija u Zagrebu, sastavljena od pet članova. Dakle opća ravnodušnost spram svega i svakoga.” Zaključio je J. V: “I zajednička fotografija Cajzekova dokument je vremena s točkicama i bez dinara u džepu, služinskim sobama, brutalnim gazdaricama, kad su svi mladi iz menze HAM, u dvorištu Filozofskog fakulteta, sjedili navečer na mokrim klupama s istom hranom u utrobi. Bile su knjižare kojih danas nema, bilo je antikvarijata. Bio je strog sistem, ali je prevodio najbolju literaturu svijeta. I postojala je nada./Pedesete godine s nostalgijom”.
Izgubiti Vaništu prije godinu dana značilo je izgubiti živuću epohu. Značilo je izgubiti Pepa, kako su ga zvali karlovački prijatelji Slavko Goldstein i Lasić. Značilo je izgubiti hrast koji se iz vica skrivao u sljemenskoj šumi s platnom, na kojem je bila Srebrna linija, ili nije, ostavljajući iza sebe umjetnost provokacije, dosljednosti i poštenja.
*članak prvotno objavljen u Jutarnjem listu
**naslovna fotografija Dinko Neskusil/KAfotka
