Govor na ispraćaju Steve Maoduša

Bliski smo postali kada smo kao Karlovčani jedno vrijeme obojica na radno mjesto u Zagreb putovali  jednim autom.  Puno smo vremena proveli zajedno, razgovarali o različitim temama  i kao ljudi se zbližili. Cijenio sam njegove uratke iz Karlovačkog tjednika a i ljudske vrijednosti bile su nam zajedničke. U političkim ocjenama  nismo se u svemu slagali ali smo, čak i o tabu temama otvoreno razgovarali jer Stevo nije bio dogmatik

Autor: Radovan Radovinović

Sahrana Steve Maoduša, Krematorij, Zagreb, 11. 2. 2019. Radovan Radovinović drži govor. Foto: Marin Bakić

Pred ovim lijesom u kojem leži mrtvo tijelo supruga, oca, djeda, brata, tasta, rođaka i prijatelja, umirovljenog  novinara i urednika Steve Maoduša, imam potrebu, u ime Karlovčana, izgovoriti nekoliko riječi oproštaja od pokojnika u nadi da ću time izraziti  osjećaje svih nas okupljenih na ovom tužnom mjestu.

Stevo Maoduš je rođen prije 82 godine u malom ličkom selu Metku. Kao osmogodišnjak njegova se obitelj nastanila u Karlovcu. Mogu posvjedočiti da je poslijeratni, materijalno siromašni, ali prirodom bogati Karlovac doživio kao gostoljubivu sredinu. U Karlovcu je  završio osnovnu i  srednju školu. Karlovačka gimnazija  je, još od vremena kada je slovila i kao klasična, uživala veliki renome. Bio je odličan đak. Isticao se svojom inteligencijom. Bio je učenik koji je obećavao da pred njim stoji karijera. Od vanškolskih aktivnosti privukao ga je šah. Bio je član tima karlovačkih gimnazijalaca, pobjednika srednjoškolskog prvenstva Hrvatske. Dosegao je titulu majstorskog kandidata. Šah, kao umjetnost, znanost i igru, nije napuštao do kraja života. Za Stevu vrijedi rečenica Aleksandra Puškina: „Neka je blagoslovljena moja duša što sam naučio igrati šah“.

Za započetog studija prava postao je suradnikom lokalnog Karlovačkog tjednika, novina koja je više godina proglašavana najboljim lokalnim listom. Po svom intelektu, radoznalosti pa i obrazovanju, jer učio je i po osobnom „programu“ kao 24-godišnjak postao i profesionalni novinar lokalnog tjednika.

„Za Stevu Maoduša“, kako kaže njegov kolega i prijatelj Milan Jakšić,novinarstvo je bila strast. Toliko jaka da je tekstove dugo pisao da bi što duže uživao u pisanju i varijacijama tema koje je odabrao. Internim novinarskim rječnikom  reklo bi se ‘rađao je tekst’, a kad bi urednik primijetio da ga je završio odmah bi ga zgrabio dok se Stevo ne bi predomislio, jer su mu bolje misli i rečenice i dalje navirale, uvijek je imao taj osjećaj, čak i kad bi tekst već prešao prag tiskare. A bio je vrstan reporter. Posebno nadahnut karizmom običnih ili takozvanih malih ljudi koji su se u životnim mudrostima i neformalnim dijalozima mogli nadmetati sa svojim govornički bolje istreniranim sugrađanima jedino ako im je Tjednik posvetio svoj prostor.  Ono što su od Tjednika politički forumi i partijski komitet očekivali taj list je i imao. Ali gradsku rubriku je čuvao isključivo za sebe i građane. Njima je dao da govore o sebi i svojima najbližima a iz toga bi se onda moglo vidjeti što misle i o bilo kome (ili bilo čemu) drugom. Čak ako su to bile samo aluzije, nerijetko sročene u formi spontane satire, pionirski je to bio posao slobodnog novinarskog izraza. I zato Maoduševoj karlovačkoj novinarskoj generaciji nitko nije mogao ništa“.

U Karlovcu je proveo  25 godina. Tamo se vjenčao s pravnicom Dadom Felicijan, tamo je rođena kći Darja, u Karlovcu su grobovi majke Nede i oca Ilije. Bio je privržen svojoj obitelji, omiljeni susjed i građanin.

U zagrebački Vjesnik, visokotiražnom i najuglednijem dnevniku svoga doba u Hrvatskoj, primljen je kao dopisnik iz Karlovca, 1967. da bi tri godine kasnije bio premješten u Zagreb.  Prošao je put od urednika Kronike, Unutrašnjopolitičke rubrike, zamjenika glavnog i odgovornog urednika, pa  urednika Arene, od 1987. do direktora Vjesnikova OUR-a  i glavnog i odgovornog urednika  Vjesnika.

Bliski smo postali kada smo kao Karlovčani jedno vrijeme obojica na radno mjesto u Zagreb putovali  jednim autom.  Puno smo vremena proveli zajedno, razgovarali o različitim temama  i kao ljudi se zbližili. Cijenio sam njegove uratke iz Karlovačkog tjednika a i ljudske vrijednosti bile su nam zajedničke. U političkim ocjenama  nismo se u svemu slagali ali smo, čak i o tabu temama otvoreno razgovarali jer Stevo nije bio dogmatik. Prvih dana siječnja 1988. u rubrici „Pisma čitatelja“ objavio mi je dopis u kojem sam problematizirao političke skupove na kojima prisutni aplaudiraju potpuno suprotnom sadržaju, upozoravajući da su  takvi predstavnici (delegati), ljudi bez stava, opasni za politiku. Bio je to svojevrsni poziv na izbore, dvije godine prije zakazanih prvih višestranačkih izbora.

Spletom događaja, rekao bih pod „revolucionarnim okolnostima“,  umirovljen je rano –  1992. godine. Taj ga je čin emotivno teško pogodio, gotovo traumatizirao. Izgubio je samopouzdanje. Uporno sam ga nagovarao da savlada računalo i primi se pisanja uspomena jer posao glavnog urednika dovodio ga je u položaj svjedoka događanja u „visokoj politici Hrvatske“,  prisustvovao je raspravama  vođenim samo unutar četiri zida pa sam želio da ih po sjećanju zapiše, znajući da ćemo imati vjerodostojnog svjedoka. Vjerovao sam u  riječi njemačko-američkog književnika Klausa Manna da bi „sadašnjost i budućnost bile bez smisla kad bi se u našoj svijesti  ugasio trag prošlosti“.

Zapise nije ostavio, ali je prije tri godine dao opširan intervju Marinu Bakiću na portalu Aktiviraj Karlovac. Osvrćući se na kraj karijere je rekao:  Zabilježio sam 1989. godine da će, ako bude umijeća, Vjesnik ostati kulturnom činjenicom Zagreba i Hrvatske te profesionalnom vertikalom ponajvećeg (…) novinskog kombinata, ali takvog u kojem se može pristojno živjeti od svoga rada.  Teško se Vjesnik  mogao prilagoditi  jer je preko noći napustio svoje čitatelje, a nove nije uspio u kratko vrijeme naći. To što je posljednji čavao u lijes nekad glavnom političkom dnevniku države birokratski zabio ministar financija SDP-ove vlade Slavko Linić tek je bizarna činjenica“.

Kroz svoj život Stevo Maoduš „nije prošao  malen  ispod zvijezda“.

Hvala mu za pregalaštvo u  razvoju hrvatskog novinarstva i prijateljsku privrženost jer će time u našem sjećanju trajno živjeti.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije