Juraj Šporer i Oglasnik ilirski – prve hrvatske novine u pokušaju

Proteklo je točno 200 godina otkako je jedan od pet najznačajnijih Karlovčana u povijesti dobio dozvolu da izdaje Ilirske novine, dok je Ljudevit Gaj bio još dijete

Autor: Radovan Radovinović

Kad bi me netko pitao da nabrojim deset – na nacionalnoj razini – najvažnijih Karlovčana kolebao bih, ne bih bio siguran da sam u stanju objektivno prosuditi. To bih mogao samo za prvu petoricu – Vjekoslav Karas, Dragojla Jarnević, Maksimilijan Vrhovac, Slavko Mihalić i Juraj (Đuro) Matija Šporer. Pretpostavljam da je posljednji od ove petorice našim sugrađanima manje poznat, zato sam odlučio u povodu 200 godina otkako je ishodio odobrenje za pokretanje prvih hrvatskih novina posvetim nekoliko stranica. Juraj (Đuro) pojavljuje se pod različitim osobnim imenima. Povjesničar Ferdo Šišić (1869-1940) naziva ga Gjuro Šporer, Hrvatska enciklopedija i Karlovački leksikon Juraj (Đuro) Matija Šporer.

Juraj je bio sin Josipa Šporera (rođenog 1769.) trgovca porijeklom iz Bribira nastanjenog u Karlovcu krajem 18. stoljeća. Josip je znao u trgovini iskoristiti konjunkturu (Karlovac je tada pretovarna luka na prometnicama Jadran – Banat) i za kratko je vrijeme stekao zamjetno bogatstvo i ugled. Bio je gradski senator, a kao pristaša francuske vlasti i maire (načelnik, 1811-1813.).  Juraj je, prema Šišiću, osnovnu školu pohađao u Kisegu a gimnaziju u Zagrebu i Senju. Bio je literarno nadaren i poliglot, a ni glazba mu nije bila strana. „Posljednja dva razreda gimnazije završio je 1812. u Beču. Te se godine u Beču upisao i na studij Medicine“. Sva citiranja povjesničara Šišića preuzete su iz njegova teksta „O stogodišnjici prvih hrvatskih novina“ objavljenog  u zagrebačkim „Novostima“, broj 110, 1935. god.)

Kao sedamnaestogodišnjak bio je suvremenik Napoleonova poraza u Rusiji, a zatim (1813) i njegova poraza kod Leipziga. Napoleonov „strateški slom kod Leipziga“ u većem je dijelu Hrvatske doveo do promjene identiteta njegova stanovništva. Od francuske okupacije (1809) stanovnici su bili podanici, Napoleonovim slomom postali su opet Austrijanci.

Šporer nije ostao samo suvremenik i promatrač nego je, to će se brzo vidjeti, postao i akter. Po Šišiću, “studensko društvo u kojem se kretao medicinar Šporer u Beču bavilo se dnevnopolitičkim pitanjima i u fantaziji svojoj pravilo planove o budućnosti Evrope i njenih naroda. (…) Družio se s nekim mladim Poljacima i s još četiri ‘Ilira’ naime naših, još do nedavno francuskih državljana, kakav je bio i sam“. Hrvatska enciklopedija navodi budućeg pjesnika Antuna Mihanovića i kolegu sa studija, Samoborca Antuna Praunspergera a spominje se i Zagrepčanin Aleksa Vancaš.  Šišić nadalje piše da „Šporer sam priča kako su se oni u svojim razgovorima bavili se pitanjima oslobođenja svoje domovine t. j. Hrvatske i Poljske i kako je Napoleonov poraz u Rusiji osobito snažno djelovao na svijest i ponos sviju Slavena, jer su oni u svojoj ruskoj braći gledali prave osloboditelje Evrope ispod francuskog jarma“.

Pod dojmom revolucionarne atmosfere, vlastitih ambicija i svoje vizije Šporer za neko vrijeme zapušta studij medicine. Po čitave dane i mjesece provodi u tadašnjoj, bečkoj, Dvorskoj biblioteci, sjedi i čita staru hrvatsku književnost. Šišić navodi da čita „djela Andrije Kačića Miošić, Antuna Kanžilića, Vida Došena, Junija Palmotića i drugih starijih hrvatskih pisaca, što više Šporer se opet dao na pisanje tragedije ‘Edipos’ ali ne više na njemačkom nego na ilirskom jeziku“.

Mladića je u Biblioteci uočio Bartolomej (Jernej) Kopitar (1780-1844), Slovenac, tadašnji namještenik (bibliotekar), inače začetnik balkanistike, a kasnije (1830-1840-ih) vodeći slavista. Njihovo je poznanstvo preraslo u prijateljstvo pa se Šporer povjerio Kopitaru da ima literarne ambicije da piše “Ediposa”. Šišić piše: „Trijezni Kopitar mu je uzvratio da će bolje napraviti za sebe i za naš narod ako probudi za našu literaturu opću ljubav mnogo jednostavnijim književnim pokušajima kao što su sabiranje narodnih pjesama i pripovjedaka, ili barem pisanjem nekih ulomaka iz naše stare historije“.

U glavi mladog Šporera dogodio se preokret, odustao je od spjeva „Edipos“, ali je odlučio izdavati novine na latinici i „ilirskim“ jezikom. Vjerojatno da je na njegovu odluku utjecala i činjenica da su dvoje njegovih pet godina starijih bečkih kolega, medicinara Mite (Dimitrija) Frušića i Dimitrija Davidovića) pet godina ranije – pokrenuli „Srpske novine“. Ne treba sumnjati na Šporerovu odluku da pokrene „Oglasnik ilirski“ bitno je utjecao Kopitar što mu služi na čast, ali se ne smije propusti kazati da je Kopitar u svom kasnijem slavističkom djelovanju „izjednačavanjem hrvatskog jezika sa srpskim ostavio štetan trag sve do danas“ (Hrvatska enciklopedija). U našoj znanosti Jernej Kopitar nije ostao zapamćen kao osoba „dobre uspomene“, ali je 1817. godine takav bio. Napominjem, jer crno-bijeloj „optici“ nisam sklon.

„Na početku siječnja 1817.“, piše Šišić, „predao je 23-godišnji student medicine, Gjuro Šporer u carskoj dvorskoj kancelariji molbu, adresiranu na samoga cara Franju s ovom sadržinom: Vaše Veličanstvo! Već davno osjećaju provincije Hrvatska, Slavonija, Dalmacija i Istra, da im nužno trebaju novine pisane na materinjem jeziku. Potpisani, rođeni llir iz Karlovca, sada apsolvirani medicinar, osjeća u sebi smjelosti i snage, da bi mogao da doskoči ovoj potrebi i nada se, da će zbog svoje dojakošnje (dosadašnje, op. RR) literarne obrazovanosti i zbog svoga znanja stranih jezika biti dovoljno spreman, da može s uspjehom da pokrene takove narodne novine, korisne svakom čovjeku. Od kolike bi pak koristi bile takove novine redigirane valjanim izborom građe najjasnije dokazuje već samo jedan pogled na historiju svih država svijeta. Raspored, kako ga je složio potpisani u tu svrhu, jamči za tendenciju ovih novina da će one širiti samo ono što je od koristi da se zna. U smislu toga rasporeda ove bi novine sadržavale zbijeni izbor svega onoga što iznose i ostale privilegirane novine u Austriji o političkim novostima i o dnevnim pitanjima, a suviše još donosit će i valjane izvode iz historije, u prvom redu njegove domovine i njegova naroda. Ove će novine donositi još i podatke o korisnim izumima, onda poučne pripovijetke i prijevode radova ponajboljih pisaca stranih naroda. Ove će novine izlaziti na ilirskom jeziku latinicom, jer u onim spomenutim provincijama narodno pismo (ćirilica ili glagolica) nije više u upotrebi, već se narodni jezik služi isključivo latinicom.  Budući da potpisani može već sada reći da će sve njegove troškove pokriti dovoljan broj abonenata, nije samo zajamčen opstanak ovih novina, nego će na taj način pritjecati i državnom eraru i pošti znatna dobit. Potpisani nada se pouzdano povoljnom rješenju njegove molbe jer prvo i prvo u onim spomenutim zemljama još uvijek nema novina na ilirskom jeziku, a zato , što sve ostale susjedne zemlje i narodi već ih davno imaju na svome materinjem jeziku”.

Molba je ležala u carskom kabinetu godinu dana. Tek je 8. siječnja 1818. car Franjo naredio –Šišić ne zna na čiju inicijativu – da se molba uzme u pretres. „Kako je kod ove stvari u ono vrijeme imala glavnu riječ dvorska vrhovna policijska i centralna vlast, Šporerova molba došla je u ruke predsjednika te vlasti grofa Sedlnickoga. Na to se grof obrati na cenzora slovenskih novina i knjiga Bartolomeja Kopitara i na vrhovnu policijsku direkciju u Beču – Kopitar je imao referirati o samom sadržaju molbe, a policijska direkcija o Gjuri Šporeru“. Provjere su prošle pozitivno. U toku rješavanja molbe upućenu caru Franji Šporer je odgovorio da bi se novine tiskale u Beču, zvale bi se „Ilirske novine“ a izlazile bi dva puta tjedno – utorkom i petkom.

Šporerov „Oglasnik“ datiran 12. srpnja 1818. nije postigao željene ciljeve. Nije uspio prikupiti pretplatnike. Uz obrazloženje „da tom poslu još nismo dorasli“ nije ga podržao ni Maksimilijan Vrhovac. Tada se Šporer osvijestio, vratio se studiju medicine.

Šišić piše: „Pokušaj Gjure Šporera veoma je zanimljiv s više gledišta. On nam je u prvom redu jasan dokaz da se već onda – kada Gaju nije bilo ni deset godina – u našoj (hrvatskoj) omladini uzela buditi narodna svijet pod imenom ilirskim, već u neke ruke vodila brigu oko našega književnog jezika (zapravo, standardnog jezika jer su i kajkavski i čakavski književni jezici, op. RR). U svom Oglasu, naime, Šporer jasno ističe da će svoj „Oglasnik ilirski“ izdavati tako da bude hrvatskom, slavonskom, dalmatinskom i istarskom izgovoru primijenjen, i da uzimajući od svakoga ono što je bolje, vazda pred očima bude za svakoga potpuno razumljiv. Šporer je, dakle, imao na umu jedan naš književni jezik, složen da sva tri naša dijalekta t.j. štokavštine, čakavštine i kajkavštine. Pored toga Šporer nije zanemarivao ni pitanje ortografije, iako ga izrijekom nije spominjao. I u tome je pitanju očito pomišljao na neku smjesu starodalmatinskoga, slavonskoga i kajkavskoga pravopisa i Šporera je vodila plemenita ideja da svoj narod digne u prosvjeti na zajedničkom osnovu – na narodnoj knjizi. (…) Šporer je zaista pravi prethodnik Gajev, a što nije uspio nije toliko kriv sam nehat narodni, koliko to, što njegov Oglasnik nije nitko sa svojim imenom potpisao, a koji će dati pare, a da ne zna kome ih povjerava. Šporer je kasnije sam kazao, da se nije zato potpisivao jer nije htio razjediti svoje roditelje koji bi voljeli da on svrši Medicinu nego da trati vrijeme svojim literarnim ambicijama. Kad je poslije 15 godina Gaj uspio sa svojim pokušajem, pa čak i u mnogo težim prilikama zbog opozicija Mađara onda je Šporer 25. veljače 1839. pisao Gaju ovako: ‘Iako sam još 1818. prvi od dvorske policije dobio dopuštenje da izdajem Oglasnik ilirski  meni ipak nije bilo suđeno da ovu svoju misao tada i provedem. Ali što se onda nije dalo provesti, to sada vidim izvedeno. To me veoma raduje. Primite zato Vi, kao baštinik i izvršilac moje nekadašnje želje svaku hvalu za Vašu veliku ljubav spram našega naroda. Šporer je zaista rekao istinu!“ A Albert Štriga u Vijencu“ 1872. piše: „Šporer je usadio klicu, Gaj je uvehlu oživio i gajio dok se nije razvila do cvatuća drva“.

Šporer je za doktora medicine promoviran je 7. rujna 1819. i vratio se u Karlovac gdje je kao liječnik djelovao do 1822. U rodnom je gradu objavio „Almanah ilirski za 1823. godinu“ potpisan pseudonimom Jure Matić. U Rijeci je djelovao kao gradski fizik, smatra se da je u Opatiji postavio temelj zdravstvenom turizmu. Umro je u Rijeci 1884. Za svog dugog života objavio je osam djela. Četverotomna „Hrvatska književna enciklopedija“ (HKE objavljena 2012.) atribuira ga kao “dramskog pisca, prevoditelja i romanopisca” te navodi sva djela, na prvom je mjestu „Oglas 1818. (letak za izdavanje Oglasnika ilirskog). Citirana HKE za Šporera piše „Iako je jedan od najplodnijih hrv. dramskih pisaca XIX. st. njegove drame se ne izvode, a samo ih je nekoliko tiskano, pa je kao pisac ostao gotovo nepoznat“. Za današnje vrijeme, po mom sudu, obrazloženje koje se tamo navodi nije uvjerljivo.

Koliko mi je poznato, posljednji koji je o Šporeru pisao je naš sugrađanin doktor Hrvoje Cvitanović u časopisu „Medicina Fluminensis“ (vol V 2. VI. 2017.) Svoj je tekst zaključio riječima: „Za Karlovac i za Hrvatsku on je jedna od najvažnijih osoba hrvatske kulture i liječništva prve polovice XIX. st.“.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije