Loncu poklopac: Živ Paro, mrtav Karlovac

Sukladno frazi koja kaže da čovjek ne umire dok postoji sjećanje na njega, jasno je da nedavno preminuli redatelj živi i da opstaje u memoriji hrvatske kulture. Isto tako, odnos prema Paru u ovom gradu, unatoč medalji koju mu je nedavno dodijelio gradonačelnik Damir Mandić, što je jedna simbolična, nesadržajna gesta, ukazuje na odnos prema samome sebi, svojoj kulturi i baštini. To se očitovalo i nedavno, za smrti publicista Slavka Goldsteina, književnog povjesničara i teoretičara Stanka Lasića, likovnog umjetnika Josipa Vanište kao i prema drugim, mrtvim i živućim, velikim stvaraocima koji potječu iz ovog grada. No, i odnos prema povijesnim četvrtima ukazuje na to da je ovaj grad zaboravio samoga sebe

Autor: Marin Bakić

„Jednog jesenskog dana godine 1918. dojahao je, povlačeći se pred Crvenima, moj djed, Ivan Zwezdin, kubanski kozak i učitelj, bjelogardijac, rezervni časnik u vojsci generala Fostikova, na svome plemenitom sivom arapskom konju do kavkaske obale Crnog mora. Na sedlu pored njega bila je njegova petogodišnja kći Ana, moja majka. Jašući na drugome sivom konju, sasvim malo iza njega, pratila ga je njegova žena, moja baka. Neprijatelj im je bio za petama i trebalo se što prije ukrcati na jedan od posljednjih brodova za Feodosiju, krimsku luku. Sjahali su. Moj je djed rekao svojoj ženi da okrene glavu i rukom zakrije oči djetetu. Začula su se dva pucnja iz pištolja, konjski hropci i težak štropot. Čuli su se djedov glas: ‘Neće Crveni jahat moga konja. Onda ih je poveo na brod. Bila je to engleska lađa sa četiri dimnjaka. Moja je majka dugo čuvala fotografiju toga broda, koju je dobila od samog kapetana. Tek s palube vidjele su moja baka i moja mama što se dogodilo. I drugi su kozaci ubijali svoje konje. Bila ih je prepuna obala: mrtvih konja. Iskrcali su se na Lemnosu, poslije su se našli u Kikindi ili Negotinu, ne znam točno, a nije ni važno. Tamo se nešto poslije zatekao i moj otac, Frane Paro, Pažanin, austrougarski kadet, u to doba potporučnik u kraljevskoj jugoslavenskoj vojsci. Zbog toga što je svoje vojnike učio pjevati hrvatske koračnice, po kazni je provodio svoj časnički vijek pretežno na nemirnoj i nesigurnoj bugarskoj granici. Pažanin se oženio četrnaest godina mlađom Ruskinjom na zgražanje tradicionalne paške sredine i svoje obitelji. Ona ga je pratila na njegovim vojnim potucanjima po Kosovu, Makedoniji i južnoj Srbiji. Godine 1934. rodio sam se u Čačku. Godina 1941. zatekla nas je u Šapcu, i već sredinom travnja skrasili smo se kao izbjeglice moj otac, moja majka i ja u Karlovcu, u tek stvorenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Moj se otac prijavio u hrvatsku vojsku i postao domobranski satnik. Bilo mi je sedam godina. Kao izbjeglica sam bio dvije godine stariji od majke. Da nije bilo ona dva plemenita siva arapska kozačka konja, ne bih se ni rodio“, svjedočio je u svojoj memoarskoj knjizi „Theatralia disjecta“ Georgij Paro, koji je preminuo trećeg svibnja.

Uz Branka Gavellu bio je najveći hrvatski kazališni redatelj ikada. I kao takav je ovaj Karlovčanin zaslužio u Karlovačkom tjedniku iliti smećniku crticu povodom smrti iz pera glavnog unerednika Branka Obradovića-Kine koji je nedavno samog sebe u tekstu kojeg je napisao i uredio prozvao uglednim građaninom. Što smo saznali iz te crtice o Paru i njegovoj povezanosti s Karlovcem? Ništa naročito, naravno, jer je glavnom uneredniku ispod časti zgrabiti Parove memoare, pa pronjuškati i napisati nešto više od onoga što mu je servirao poslodavac, Grad Karlovac. Možda čita samo svoje memoare, vrhunac treš književnosti objavljen kao nezakoniti knjižuljak pod pokroviteljstvom Grada, Karlovačke županije i gradskih tvrtki, odnosno vlasti, a prodavan ilegalno u Gradskom kazalištu „Zorin dom“, ustanovi u kulturi u gradskom vlasništvu. Upravo je u tom kazalištu i Gimnaziji Karlovac Paro zavolio kazališnu umjetnost. Diplomski rad je uprizorio u Zorin domu. Bio je to komad Johna Osbornea „Osvrni se gnjevno“.

„Predstavu su u Karlovac, kao ispitna komisija, došli pogledati profesori Vlado Habunek i Drago Ivanišević. Usmenom dijelu ispita bio je prisutan i Gavella. Predstava je ocijenjena vrlo dobro. Doktor Gavella mi je, čestitavši na položenom diplomskom ispitu iz režije, rekao: ‘Tak, sad si redatelj, a to znači da buš sel za upravljač tramvaja broj 14 i vozil taj tramvaj po istoj prugi celoga života. I, ak buš zdrav, morti  buš postal veliki režiser’“, zapisao je Paro.

Upravo je nevjerojatna priča kako je upisao studij kazališne režije kojeg je Gavella postavio tako da za upis student mora na nekom drugom studiju biti apsolvent ili mora već steći diplomu, jer je znao da je studij režije težak i nije htio da studenti ostanu prikraćeni, ako ga ne završe, za struku. No, Paro je bio daleko od završetka studija kada se pojavio na prijemnom ispitu, tek je bio na drugoj godini studija filozofije i anglistike. Nakon što je zadovoljio komisiju i trebao upisati studij režije, našao se u problemu, jer je trebao indeksom dokazati da je makar apsolvent na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Obratio se Gavelli, a ovaj mu je preporučio da tajnici kaže kako je apsolvent, ali da mu je sva dokumentacija izgorjela u požaru u njegovom karlovačkom domu. Paro je tako učinio uz obećanje Gavelli da će završiti studij na oba fakulteta. Svoju je riječ održao. Tako je Gavella omogućio veliku kazališnu karijeru Žorža Para.

Paro se u kazalište zaljubio početkom 1950-ih godina kada je kao karlovački gimnazijalac pohađao predstave u Zorin domu, tada Narodnom kazalištu u Karlovcu, a uz poticaj razrednice Marije Vrbetić-Mace. „Tih je godina gostovalo u Karlovcu Hrvatsko narodno kazalište iz Zagreba s dramom ‘U agoniji’ Miroslava Krleže. Ta je predstava presudno utjecala na moju životnu odluku da se posvetim kazalištu. S uzbuđenjem sam pisao o tom svom velikom doživljaju u maturalnoj radnji iz hrvatskog jezika, pokušavajući sebe odrediti kao budućeg redatelja“, naveo je Paro u svojim memoarima koje je 1995. godine izdala Matica hrvatska u Karlovcu.

U karlovačkom kazalištu mu je otac kao umirovljenik radio na blagajni kako bi dodatno uprihodio za obitelj i prijateljevao je s upraviteljem kazališta književnikom Stjepanom Mihalićem. U sedmom razredu Paro je s kolegama radio na uprizorenju Krležine lirike, a Mihalić ju je ugostio u Zorin domu. „Na dan izvedbe imali smo jutarnju generalku. Kad je pokus završio, iz zatamnjene dvorane odjeknuo je pljesak. Zbunjeno sam se okrenuo i ugledao Mihalića. Nije štedio dlanove, bio je to moj prvi kazališni aplauz“, prisjetio se Paro.

Prva predstava koju je režirao bila je „Pepeljuga“ Jakše Kušana, a bilo je to u Zorin domu 20. prosinca 1953. godine, što je početak njegove 66-godišnje karijere. Mihalić mu je kao posebnu nagradu za redateljski rad u Dramskom studiju darovao raskošno izdanje povijesti američkog kazališta na engleskom jeziku, što je vjerojatno imalo utjecaja na odabir ovog redatelja da se opredijeli za višedesetljetni rad u Sjedinjenim Državama, gdje je radio i s kasnijim oskarovcem Michaelom Douglasom. „Znadete li da Paro najviše pomogao tomu što sam sada glumac? Za mojih studentskih godina je imao na mene velik utjecaj“, otkrio je slovenskim novinarima čuveni američki filmski glumac, najslavniji Parov student.

Paro je nakon stjecanja redateljske diplome izgradio nevjerojatno bogatu karijeru s više od dvije stotine predstava koje je režirao. Samo nizanje činjenica iz životopisa svjedoči o tome. Na Radio Zagrebu je radio kao redatelj, a potom kao dramaturg na Zora filmu. Kao redatelj u zagrebačkom HNK je radio od 1959. do 1972. te od 1984. do 1986. godine, a tu kuću je kao intendant vodio od 1992. do 2002. Bio je umjetnički ravnatelj dva najznačajnija jugoslavenska kazališna festivala – Dubrovačkih ljetnih igara i Sterijinog pozorja. Od 1976. do 1984. je bio dramaturg u kazalištu Komedija, a od 1986. godine je redoviti profesor na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, dok je predavao i na američkim sveučilištima od 1966. godine i svjedočio u Kaliforniji nastanku i razvoju hipi pokreta, o čemu je također govorio. Najpoznatija je njegova izvedba Krležine drame „Kristofor Kolumbo“ koju je uprizorio na brodu u Dubrovniku, što je ušlo u anale našeg teatra.

Naravno, sve je to nedovoljno upečatljivo za glavnog unerednika koji je ušao u anale političkim sponzorima, pa je tekst o smrti ovog redatelja dobila prostor u Karlovačkom smećniku kakav se inače daje izložbi pasa, dočim je samo nekoliko brojeva unazad tri stranice intervjua dobila izvjesna i elitna Andreja Barbarić, glasnogovornica gradske tvrtke Inkasator, udruženog klijentelističkog poduhvata, kako bismo se upoznali s njezinim mudrostima i dociranjima mladima s partijskih i piarovskih visina.

“Otišao je velikan hrvatskoga kazališta, nestor režije, ali i moj najdraži profesor, veliki čovjek i podrška, najveći od svih velikih s kojima sam imala sreću raditi u hrvatskom kazalištu. Dogovorena kava krajem mjeseca ostaje nepopijena. Poznajemo se od 1985. godine. Njegova predstava “Šteta što je kurva” jedna je od najboljih predstava koju sam ikad pogledala. Bila sam njegov student, kasnije mi je bio mentor na diplomskom, a nakon što sam završila fakultet nastavili smo profesionalnu suradnju. Bio je veliki intendant i spasio je HNK od navale barbarstva, a zauzvrat su ga samo napadali, i to sa svih strana. Bio je velikan hrvatskoga kazališta, nestor režije, ali i moj najdraži profesor, veliki čovjek i podrška, najveći od svih velikih s kojima sam imala sreću raditi u hrvatskom kazalištu“, poručuje sa stranica Jutarnjeg lista teatrologinja Snježana Banović.

„Puno je kazališnih redatelja, ali samo je jedan bio Paro. Zbogom, kazališni prijatelju, i hvala ti puno na vjeri u mene, na pet velikih predstava i pet glavnih uloga koje si povjerio upravo meni. Jedini si u meni vidio glumca koji je spreman odigrati snažne dramske uloge. Hvala ti na tome. Hvala ti na svim lijepim riječima koje si bez zadrške govorio javno i hvala ti na svemu što si me naučio. Ti sad odmaraj, radio si dovoljno. A ja ti sad napokon opet mogu početi govoriti Vi, sad se ne možete naljutiti na mene i sterati me u kurac. Nek ti je laka zemlica. Tvoj Petrica Kerempuh, Iva, Puba, Grof Šandor i Fadinar“, poručio je glumac Jan Kerekeš povodom Parove smrti.

„Samo veliki vas mogu ponekad i razočarati. Na one prevarante i rutinere nikad se niti ne osvrćete. Obožavao je Paro i istinski uranjao u Samuela Becketta, a tekstom mu se sjajno pridružio radeći dramatizaciju Krležina Povratka Filipa Latinovicza 2000. za produkciju u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku. Tada je, bježeći od pukog dramatizacijskog lopatanja, pisac Paro napisao jedan od najtjeskobnijih beketijanskih tekstova uopće. ‘Nadam se da redatelju Paru neće ponestati hrabrosti Para pisca’, zapisao sam u programskoj knjižici. Predstava je ipak imala dosta odustajanja u svom karakteru, polovičnih rješenja, ali i kao takva svemirski daleka od drugih epigona. Žalosno je ali istinito – današnjim klincima ‘kartel’ je vjerojatno jedini sinonim za zloglasne latinoameričke narkomafije. Nekada se, u Hrvatskoj budućnosti, pod pojmom ‘kartel’ mislilo na nastavljače i propitivače Gavelline svjetske ostavštine moderniteta, na marne kreatore smisla, znanja, umjetnosti i vizije, koje su, svaki iz svog ugla, širili redatelji Dino Radojević, Kosta Spajić, Boško Violić i Paro. Ovaj posljednji, svojedobno i najradikalniji od spomenute četvorke, nije više među živima, pridružio se sjenama Radojevića i Spajića. Samo velikani svojim odlaskom načine strahoviti lom u poretku nade i začas isprazne prostor do beketovske pustoši“, Zapisao je Davor Špišić u Jutarnjem listu.

„Najznačajnije predstave u hrvatskoj glumi, koje ja pamtim, ostavio je Paro. Posebno se sjećam broda na kojem je igrao “Kristofor Kolumbo. Bila sam tamo i divila se tom genijalnom redatelju. On je pomicao granice umjetničkih dosega u kulturi i kazalištu, u kojem je bio velikan i obilježio ga na intenzivan način. Nadam se da će mlade generacije znati za njegov talent i misli i da će slijediti njegov put“, kazala je Perica Martinović, predsjednica Hrvatskog društva dramskih umjetnika.

„Već za života se upisao kao jedan od najznačajnijih redatelja hrvatskog glumišta. Na Dubrovačkim ljetnim igrama sam kao mlada gledala njegove adaptacije Krležinih romana, koje su bitno promijenile smjer hrvatske glume i dale nove putokaze. Važne su i njegove režije iz HNK 1980-ih godina, koje su nas mlade glumce i studente uvelike odredile. Posebno se sjećam njegove adaptacije Zastava, predstave koja je trajala četiri sata, i na sceni je u tom vremenu prodefilirao presjek domaćeg glumišta. Igrala sam u jednoj maloj epizodi i pamtim to kao jedan od najljepših i najuzbudljivijih poslova u karijeri. Ta će predstava svakako ostati jedna od stožernih u hrvatskim kazalištima“, komentirala je Parovu smrt glumica Urša Raukar.

Sukladno frazi koja kaže da čovjek ne umire dok postoji sjećanje na njega, jasno je da Paro – citati svjedoče o tome – živi i da opstaje u memoriji hrvatske kulture. Isto tako, odnos prema Paru u Karlovcu, unatoč medalji koju mu je nedavno dodijelio gradonačelnik Damir Mandić, što je jedna simbolična, nesadržajna, gesta ukazuje na odnos Karlovca prema samome sebi, svojoj kulturi i baštini. To se očitovalo i nedavno, za smrti publicista Slavka Goldsteina, književnog povjesničara i teoretičara Stanka Lasića, likovnog umjetnika Josipa Vanište kao i prema drugim, mrtvim i živućim, velikim stvaraocima koji potječu iz ovog grada. No, i odnos prema povijesnim četvrtima ukazuje na to da je Karlovac zaboravio samoga sebe, stoga je, logično – mrtav.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije