Loncu poklopac: Kanonizacija poraz Ferala

Promotori kritičke misli kao što su ti osnivači splitskog tjednika su propustili proizvesti vlastite kritičare među poklonicima. Oni koji su posvetili život rušenju kultova su sami postali kult. Oni koji nisu priznavali ništa sveto, postaju kanonizirani. Oni koji su odbijali biti dio bilo kakve sljedbe imaju vlastitu

Autor: Marin Bakić

„Živjeti je valjalo i u onim tjeskobnim noćima bez njezina Tunje, u noćima kada bi odnekud čula njegov glas: ‘Ćićo, šćućaj se malo uz mene!’ I kada bi se Ona šćućala i samo mu rekla: ‘Daj da te malo dotičen nogon ispod imbotide.’ Lepa Smoje zato danas i ne mora doći na groblje u Žrnovnici, da je polože kraj Miljenka. Ako i dođe, bit će to samo zato da Ona i On – Ćićo i Tunjo – pobjegnu u život. Jer smrt u životu – lijepo nam je rekla teta Lepa – ne postoji“, napisao je u nekrologu objavljenom povodom smrti Lepe Smoje u Novom listu onaj kojemu upravo pišu stotinu nekrologa Predrag Lucić.

Autoru Loncu poklopca Lucićev oproštaj od Lepe je najbolji nekrolog kojega je ikada pročitao i uopće jedan od najboljih članaka koje je ikada konzumirao, a naučio je čitati u prvom razredu osnovne škole čitajući novine – i od tada nije prestao – po preporuci Milke Mrkalj, učiteljice razredne nastave, supruge zaboravljenog karlovačkog novinara i borca za ljudska prava Petra Mrkalja, kojemu je povjesničar i političar Ivo Banac, nekadašnji suradnik tjednika Feral Tribune, posvetio jednu od svojih knjiga.

Izbjeći ćemo pisanje nekrologa Luciću i prepustiti se samome pisanju bez pretenzija većih od onih da se samo dotaknu neke teme, postavi nekoliko pitanja, možda ponudi na neka od njih odgovore čija je svrha poticanje rasprave, a povodom smrti jednog od Viva ludež trojca – kojeg čine i Viktor Ivančić i Boris Dežulović.

Pozicija ove trojice koji pripadaju najvećim dometima hrvatske i jugoslavenske odnosno postjugoslavenske književnosti i žurnalistike je paradoksalna, a za poimanje onoga što se smatra feralstvom ili feralovštinom čak i poražavajuća. Promotori kritičke misli kao što su ti osnivači splitskog tjednika su propustili proizvesti vlastite kritičare među poklonicima. Oni koji su posvetili život rušenju kultova su sami postali kult. Oni koji nisu priznavali ništa sveto, postaju kanonizirani. Oni koji su odbijali biti dio bilo kakve sljedbe imaju vlastitu. Jesu li uopće izvorni feralovci ispunjavali vlastite standarde ili ti standardi predstavljaju tek idealizaciju koju su stvorili njihovi poklonici? Ili drukčije – zašto onaj dio feralovaca koji radi u Samostalnom srpskom tjedniku Novosti ne kritizira Milorada Pupovca, predsjednika Srpskog narodnog vijeća, tijela koje je nakladnik tog lista, te Samostalne demokratske srpske stranke? Ne samo da se u Novostima, koji su de facto Feral, ne može pročitati kritična misao usmjerena ka nakladniku, nego se u doba njegovog sukoba s tadašnjim hrvatskim predsjednikom Ivom Josipovićem čitava redakcija uključila u lov na „lignju“, kako je šefa države nazvao Ivančić. Postavljati takva pitanja čini se boljom posvetom Luciću nego što bi to bilo pisanje još jednog nekritičkog nekrologa, a, nažalost, ne možemo niti približno pisati duhovito poput njega ne bismo li mu i na taj način odali počast kao najduhovitijem autoru hrvatskog novinarstva koji je preminuo na – Svjetski dan smijeha.

Ako izvorni feralovci predstavljaju nezavisnost, slobodu misli i govora, beskompromisnost, nonkonformizam, originalnu stilistiku i jezično majstorstvo, antinacionalizam, slobodarstvo, individualizam i kritičnost, ali iznad svega inovativnost i radišnost, gdje se to može prepoznati kod onih u Hrvatskoj, a napose u Karlovcu – ipak tu djelujemo – koji se zaklinju na Feral (nismo među njima)? Nerijetko epigoni Viva ludeža predstavljaju negaciju tih feralovskih vrijednosti pogotovo u Karlovcu gdje najviše ne poštuju tu najvažniju – radoholičarsku – vrijednost, nego se ulijenilo toliko da se lijenost duboko urezala u ličnost, gdje se reproduciraju nacionalistički mitovi kao onaj o slučaju Koranski most, a živi na dvojbenom statusu nezavisnosti i samodovoljnosti, što se sve očituje kao gola besadržajna ljuštura. Ako su osnivači, urednici i glavni autori Ferala postavili i za same sebe ljestvicu previsoko, nisu nikada iznevjerili vrijednost rada. Uzmimo primjer Dežulovića koji objavljuje tjedno kolumne u sarajevskom Oslobođenju, zagrebačkim Novostima, ljubljanskom Dnevniku i na portalu N1 televizije, a da ne spominjemo mnoge izlete ovog trojca izvan novinarstva, u književnost i kabare.

Političke vrijednosti koje feralovci – a pod time se misli prvenstveno na pripadnike feralove sljedbe koju je je stvorio sam Viva ludež trojac ili koja se oko tog trojca stvorila – kroz svoj rad danas zastupaju su prilično dvojbene, a uključuju stavove koje ih svrstavaju u protuslovnu kategoriju progresivnih konzervativaca ili konzervativnih progresivaca. Gotovo bez iznimke zastupaju, između ostalog, antiamerikanizam, rusofilstvo ili neutralnost, državu blagostanja, jugoslavenski antifašizam kako ga je tumačio i režim do 1990., jugoslavenstvo, antinacionalizam i slično. To je važno zato što hrvatska ljevica uvelike određuje svoju poziciju prema onome što Feral propagira, odnosno tako se formirala, pa ona koja se najviše zalaže za kritičnost ima fenomen kojeg nekritički prihvaća. Izostanak autorefleksije i prešutno ili otvoreno pristajanje na stvaranje i održavanje takve kulture je uvjetovalo nastanak snažnog argumentiranog desničarskog pokreta predvođenog Zlatkom Hasanbegovićem koji je počeo razgrađivati one koncepte koje je navodno progresivna ljevica – koju čine mahom feralovci – predvođena Viva ludežom trebala po logici svoje pozicije odavno prevrednovati, reformirati, odnosno odbaciti. Hasanbegović je jak ne samo zbog njegove reforme hrvatskog nacionalizma, nego zbog izostanka reformi na ljevici. No, kritički i samokritički kapacitet se gubi nakon što pozicije postanu pomodne, stvar imidža, odnosno ono što se ne propituje, nego se prihvaća kao samorazumljivo i drži se starih koncepcija.

Neporecive su zasluge Ferala i Lucića na raskrinkavanju jugoslavenskog komunizma 1980-ih i hrvatskog, ali i srpskog nacionalizma 1990-ih godina, te na razvoju satire i promicanju slobode govora. Ipak, svijet se mijenjao, ali kao da se nisu mijenjali njihovi stavovi – za njih je uvelike sve ostajalo isto kao i 1990-ih. Postalo je pomalo više i apsurdno, primjerice kod Lucića, da teme traži u marginalnim i po ničemu relevantnim desničarskim tiskovinama kako bi punio svoju Memorijsku kanticu, kako se zvao dio magazina “Pogled” predviđen za Greatest shits izjave, pa bi onda kritizirao što bi napisalo, na primjer, Hrvatsko slovo ili neko slično glasilo – tada je bilo očigledno da borba feralovaca protiv nacionalizma godinama nakon smrti Franje Tuđmana biva sve više besmislena. Sasvim je legitimno ne slagati se s ideologijom hrvatskog nacionalizma, koji je očigledan i ima se tu što kritizirati, ali jest besmisleno vraćati se na stare njegove oblike koji žive još samo na krajnjoj margini ne bi li se s njima obračunao. Vremena kada je Feral Tribune javno spaljivan i kada mu je određen porez na šund te vrijeme kada se u Dnevniku Hrvatske radiotelevizije Lucića kuje u klasike, ne mogu biti ista vremena. Utoliko je apsurdno dokaze za suprotno tražiti u časopisima i na portalima stare desnice. No, bez daljnjega, Lucića se ne može nikako svesti na to i u Novom listu je imao – to ne treba posebno niti isticati – u pravilu dobre, zanimljive, nekada fantastične komentare.

U isto vrijeme valja postaviti pitanje gdje su granice antisistemskog i opozicijskog djelovanja. Što ako vlast primjenjuje naše vrijednosti kao što je Aleksandar Vučić, reformirani radikal, u Srbiji počeo, u velikoj mjeri za razliku od političke elite takozvane druge Srbije, primjenjivati vrijednosti Feralovog kolumnista Petra Lukovića, zbog čega se ovaj počeo pozitivno izražavati o vlasti i, ako se ne varamo, baš zbog toga upao u probleme sa svojim dojučerašnjim suradnicima iz Ferala i Peščanika? Treba li ignorirati ili nipodaštavati pobjedu vlastitih vrijednosti? No, ta pobjeda je za list i koncept koji su određeni odmetništvom ujedno i poraz. Kontriranje je po toj doktrini poput disanja. Zato sada, kada je društvo ipak – i njihovom velikom zaslugom – daleko normalnije, uljuđenije, no što je bilo feralovci koketiraju i s antisistemskim suverenistima iz Živog zida predvođenih Ivanom Viliborom Sinčićem i Ivanom Pernarom.

Radi očuvanja uspomene na Lucića i njegove istinske kvalitete te očuvanja Feralova naslijeđa valja poželjeti samo jedno – da Feral Tribune, Viva ludež i feralovce feralovski argumentirano i beskompromisno njihovi poklonici prevrednuju i da pritom budu duhoviti i feralovski neumoljivi.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije