“Danko Plevnik je kazao za mene da se raubam u Karlovcu umjesto da sam razvijao svoj talent i karijeru prema Zagrebu, da sam nastavio dalje s razvojem i slično. To jest istina što je Plevnik rekao, međutim reći ću ti otvoreno da sam dijete iz radničkog naselja, jugoturbinskog na Švarči, i ne smatram se neostvarenim. Ostvario sam za sebe što sam htio. Nikada nisam htio biti slavan, selebriti“, odgovara 52-godišnji novinar i publicist, Karlovčanin u Gvatemali Mladen Postružnik s kojim spikamo zahvaljujući internetskim vezama, na pitanje smatra li da je iskoristio svoj nesumnjivo veliki novinarski i uopće spisateljski talent.
Jesi li mogao napraviti veću novinarsku karijeru?
- Apsolutno, a nisam zato što sam volio biti s ljudima, zato što sam volio popiti i feštati. To je moj život. Izabrao sam ga, nisam bio prisiljen na njega. Smatram se boemčinom, pa ne smatram da, ako nisam zaradio milijun američkih dolara do tridesete godine života ili slične gluposti kakve danas slušamo, da me to čini neostvarenim.
Kada bi se usporedio s novinarima svoje generacije, jesi li odskakao po talentu?
- Jesam, no gdje želiš uporabiti svoj talent? Nisam se htio učlaniti u stranku, a posredstvom toga nešto ostvariti. Bio sam član stranaka, ali, kako bih rekao, ne smatram se promašenim i da je ono što sam radio loše. Lovio sam život, ne karijeru. Uvijek sam bio pustolov. Život je velika avantura. Uvijek sam se pronalazio u životu i u boemštini. Što danas znači biti uspješan? To znači imati novac. Nikada se u tome nisam nalazio niti snalazio. Nisam nikada bio veliki poduzetnik. Pronalazio sam se u ljepoti života. Bila je davno kolumna „Umjetnost života“. Stjecao sam iskustva. Mislim da sam po mojim kriterijima ostvario. Ne nalazim se u kriterijima onih kritičara koji kažu da sam neostvareni talent i da sam mogao napraviti veću karijeru.
Avantura te dovela do Gvatemale, no prisjeti se prvo, molim te, Švarče u kojoj si odrastao.
- Švarča mog vremena je ono što Hrvatska danas nije. To je bila kozmopolitska sredina u kojoj su živjeli Srbi i Hrvati, a bilo je tu i pripadnika drugih naroda. Sjećam se Regzija, našeg Palestinca, koji je tu živio, jer je naša domovina Jugoslavija bila dio Pokreta nesvrstanih zemalja, pa su plaćali školarinu tim dečkima koji su dolazili iz arapskih zemalja. Bilo je tu mnogo zanimljivih likova i lica. Švarča je bila način života koji danas više ne postoji. To je bilo tvrdo radničko naselje. To su bili radnici koji su bili često bez prsta, primjerice, proleterčine koje su kruh zarađivale svojim znanjem o metalu u metalnoj tvornici Jugoturbini. To su bili dečki koji su se znali napiti, potući, vikati… Bila je to vrlo tvrda sredina. U nju sam došao jer su se moji roditelji razveli. Inače, moj djed je bio hrvatski slikar Oton Postružnik. Zamisli „baciti“ sad tamo jedno takvo dijete. Bili smo i plemenita obitelj, jer je naša prabaka bila grofica celjska. Sada je jedan, dakle, plemenitaš bačen u radničku sredinu, proletarijat, i uživao sam, jer je to bilo pošteno i iskreno, ti ljudi su bili radnici, bili su časni. To mi je najljepše doba života ne samo zato što je riječ o djetinjstvu, nego i zato što je radnik bio uvažavan i što se znanje cijenilo. Danas se cijene laži i prevare, a tada se cijenilo znanje. U Jugoturbini smo tada radili lopatice za Rolls Royce i za zrakoplove, dakle riječ je bila o vrhunskom znanju naših metalaca, a danas dominiraju nekakvi talent šouovi. Ono je vrijeme bilo mnogo napunjenije istinom. Zato sam i počeo kao mladi novinar u listu Jugoturbina, a ne na Radio Karlovcu ili u Večernjem listu.
Jesu li tvoji roditelji radili u Jugoturbini?
- Majka Ana je bila tehnički crtač, a moj otac je bio elektroprojektant, autor je elektroprojekta Školske sportske dvorane „Mladost“, radio je, između ostalog, i u AGI-46. Cijenili su ga jer je radio na vrhunski profesionalan način, a imao je srednju stručnu spremu.
Zašto je rođen u Ogulinu? Je li obitelj Postružnik iz tog grada porijeklom?
- Postružnici su i u južnoj Poljskoj, i u Austriji, pa Slovenci… Tako se moja obitelj selila kroz stoljeća. Međutim, važno je za moju obitelj kazati da smo se u potpunosti poistovjetili s Hrvatima i Hrvatskom u kojoj smo živjeli. Zašto je moja baka Marija završila u Ogulinu? Bila je učiteljica i po befelu se morala seliti – kako te ministarstvo rasporedilo, tako se selilo. Učila je djecu i u Kragujevcu, onu koju su nacisti kasnije pobili u stravičnim zločinima tijekom Drugog svjetskog rata. Moja baka je voljela Srbiju i Bosnu i Hercegovinu, u kojoj je također radila. No, u jednom trenutku je došla u Ogulin. Moj djed je kao etablirani slikar i ljevičar, dio grupe Zemlja, živio u Zagrebu. Njihov brak je bio praktično dopisni, jer su se rijetko viđali. U tim se okolnostima moj otac rodio u Ogulinu. Moja je baka morala službovati. Jednom mi je ispričala da je nosila ručak suprugu svoje prijateljice koji je bio stražar u ogulinskoj kuli. „Hoćeš li vidjeti najstrašnijeg komunista kojega smo uhapsili“, pitao ju je, otvorio prozorčić ćelije i rekao: „To ti je Josip Broz“.
Je li bio?
- Bio je unutra, nešto je pisao, okrenuo se kada je vidio da se otvara prozorčić, jer je mislio da ga nešto trebaju.
Pamtiš li djeda Postružnika?
- Kako da ne? Bio je zanimljiv čovjek, bonvivan. Uvijek je imao novca, bio je cijenjen, trebali su ga i bio je veliki, moram to reći, zagrebački zavodnik. Njegove su ljubavnice u pravilu uvijek bile balerine, operne pjevačice, prvakinje drame… Preko mojega djeda, koji je napravio mnogo djece koju nikada nije priznao, imamo mnogo rođaka. Bio je pravi dečko.
Kada se tvoja baka s tvojim ocem preselila u Karlovac?
- Mislim da je to bilo 1940. godine. Uselili su u stan na Baniji koji je bio vrlo blizu željezničkog kolodvora. Nakon Drugog svjetskog rata je ta ulica dobila ime po Ognjenu Prici. Došla je u stan koji je držala obitelj Marinković – Ivo Marinković je bio narodni heroj. Moja majka je nekoliko mjeseci stan dijelila sa Marinkovićevom suprugom – bili su podstanari. Već tada je Marinković bio poznati komunist koji se kasnije pridružio partizanima. Njegova supruga je otišla iz tog stana, a moja baka je ostala u njemu do svoje smrti 1988. godine. To je bio čaroban stan ispunjen knjigama. Čitala je mnogo, poznavala izvanredno pet ili šest stranih jezika, znam da je njemački jezik čitala na gotici, ruski, bugarski… Bila je fantastična žena. Pronašao sam kod nje putopise. Prva knjiga koju sam kao klinac dobio bila je o Roaldu Amundsenu, osvajaču Južnog pola. To sam čitao kao Bibliju – putuje, osvaja, plovi na ovom, pa na onom brodu, a naposljetku nestaje s tim nesretnim avionom… To je mene opilo. Tko kao dijete nije htio biti pustolov? Baka mi je odredila sudbinu, a ne moja majka koja je bila zauzeta i koja je puno radila. Nikome ništa ne zamjeram. Biti dijete rastavljenih roditelja nije nepogoda, sve je ovisno o tome kako to iskoristiš i hoćeš li se dignuti kao čovjek.
Tvoj otac se kao glazbenik bavio jazzom. Jesi li slušao njegove svirke?
- Bio je svirač kontrabasa čuven po tome što je imao tri kontrabasa – jedan je bio u Glazbenoj školi Karlovac, drugi u jazz orkestru, a treći u svadbarskom bendu. Postoji jedna anegdota s time u vezi. Na svadbi su odjednom prestali svirati, pa im je prišao gazda i pitao zašto. „Pošaljite šešir da kruži, jer koliko će biti novca, toliko će biti glazbe“, rekao mu je moj otac. Kad se šešir vratio, otac je pogledao koliko je unutra novca i zaključio: „Ovo je dosta do dva ujutro“. Moj je tata bio dobar glazbenik. Uvijek je slušao jazz iz New Orleansa, a bavio se amaterski i fotografijom.
Bio je i speleolog. Jesi li neke interese od njega pokupio?
- Užasno se plašim visina, iako sam bio planinar. No, uvijek sam volio vulkane, jer tu nema okomitih stijena. Bio sam kukavica i to moji prijatelji znaju. Ostao sam na Kleku osupnut.
Jedan si od najpoznatijih naših planinara, a plašiš se visine?
- Alpinisti su uvijek bili bolji od mene, pa mogu izdvojiti Igora Jelinića-Jelu, Damira Basaru i druge prave dečke koji se ne plaše visina poput mene. Penjali smo ipak jako lijepo neke vulkane, primjerice ovaj u Gvatemali zbog – Tajumulca sam i završio ovdje. Tražio sam na internetu podatak koja je najviša planina Srednje Amerike da je ispenjemo i vidio sam da je to Tajumulco sa svojih 4202 metra. Došli smo u Gvatemalu i u hotel kojim je upravljala moja sadašnja žena. Bila je vrlo ljubazna prema nama i savjetovala nas je kako se uspeti na vrh. Uspon je bila divna priča. Vratili smo se potom u glavni grad Guatemala u kojemu smo se zadržali turistički.
Prije toga nikada nisi bio u toj zemlji?
- Nisam, jer nas Srednja Amerika nikada nije privlačila. Više nas je zbog Mirka Seljana i naše karlovačke povijesti privlačio Peru. Zbog toga smo uvijek htjeli u Južnu Ameriku, dok Mladen Kuka nije predložio da pokušamo nešto ostvariti i u Centralnoj. Tako je i bilo. Ostao sam prijatelj sa svojom sadašnjom suprugom, razmjenjivao sam elektronsku poštu dok mi nije, i zbog toga što sam se stalno žalio na stanje u Hrvatskoj, ponudila da dođem kod nje i da ćemo živjeti skupa. Tako sam i napravio prije sedam godina.
Od čega živiš tamo?
- Izrađujem internetske stranice. Za nekoliko tvrtki održavam njihovu prisutnost na internetu. Na koncu sam završio u informatičkom sektoru. Novinarstvo sam napustio 2003. godine. Do tada sam u novinarstvu bio i na radiju i u novinama i na televiziji. Sve sam isprobao, a imao sam i svoju video produkciju u sklopu koje smo izrađivali i dokumentarce te nastavne filmove o vatrogastvu i drugim temama. No, to mi se izjalovilo, pa sam otišao u Gvatemalu, savladao prvo Joomla platformu i počeo sam izrađivati internetske stranice. U međuvremenu sam savladao i Word Press platformu te druge. I dalje radim u Hrvatskoj za privatne osobe koje žele svoje stranice. Slobodni sam pružatelj usluga i prihvatit ću posao iz bilo koje zemlje. Imam svoju cijenu, odradim posao, naručitelj plati i to je to.
Kada si se počeo baviti planinarstvom i speleologijom?
- Nisam se nikada bavio speleologijom, bio sam možda u dvije ili tri špilje u životu. To je strahovito zahtjevan disciplina, a nisam imao očevu energiju za to. Moj otac je radio nacrte špilja, među prvima je bio koji su fotografirali unutar spilja. Bio sam ipak za livadarenje. Znali su me svi koji su livadarili. Poanta planinarstva je bila boraviti u prirodi, jer čovjeku daje novu energiju, napuni mu baterije. Nisam bio naročiti alpinist. Pristao sam prijateljem ispeljati Gitaru, no samo s njime, bez ostalih. U međuvremenu sam odselio iz države, pa mi taj dug i dalje ostaje.
Što znači da moraš ispeljati Gitaru?
- To je smjer na jednom od koljena Kleka. Zove se Gitara jer je njegova oblina slična oblini gitare. Denis Stošić je od naših novinara to ispeljao. Daleko je veći planinar nego što sam ja.
Nedavno si bio u Hrvatskoj? Išao si po dokumente?
- Bio sam lani. Taj me posjet jako potresao, nemoj me ništa o tome pitati. Morao sam doći u Hrvatsku da si obnovim dokumente, no to je ostavilo potresan dojam na mene. Ne mogu reći da sam bio veliki nacionalist, no zaboljelo je kada vidiš u što se zemlja pretvorila.
Pratiš i u Gvatemali hrvatske medije pa si upoznat sa stanjem.
- Pratim i vidim kakav je javni diskurs, pa mi dođe žao zbog silnih svađa, prijepora i gluparija. Hrvatska je korumpirana zemlja, a za to je zaslužna politička elita. Zna se što se mora napraviti – uspostaviti pravna država s pravnim sustavom. No, to se ne radi i zbog toga mi je žao. Čak i u međunarodnim odnosima je Hrvatska na glasu kao neuspješna zemlja. „Evo susreta dviju najjačih europskih ekonomija“, prokomentirao sam ironično nedavno kada su igrale nogometne reprezentacije Hrvatske i Grčke u dodatnim kvalifikacijama za svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji. Možda ćemo uspjeti promijeniti ekonomski i politički sustav te se izboriti za pravnu državu, no pitanje je koliko nas još tamo ima.
Vratimo se planinarstvu.
- Počeo sam se time baviti krajem 1970-ih godina kada sam pročitao u novinama poziv Planinarskog društva „Dubovac“ na godišnju skupštinu s najavom da će biti kobasica, pića i priče o planinarenju. Kao klincu od 14 ili 15 godina mi je to zvučalo fantastično. Otišao sam na taj skup i tako sam počeo malo po malo. U međuvremenu sam se počeo baviti novinarstvom i tome sam se posvetio, pa sam zanemario planinarenje do 1990-ih kada sam se opet aktivirao, i to zahvaljujući Kuki. Bio je izuzetan mobilizator novih planinara. Divota je što taj čovjek radi. Bilo im je zanimljivo što sam novinar, jer se tako otvarala mogućnost da populariziramo planinarstvo u novinama. Tada još nije bilo interneta. Tako sam počeo pisati, pa me Kuka zarobio, da se tako izrazim. Sjećam se da smo bili u Ekvadoru.
To je bilo 1997. godine?
- Tako je, u siječnju. „Ovo je dobro, ispeljali smo Chimborazo, hajdemo sada nešto drugo“, rekao mi je Kuka dok smo sjedili u jednom pajzlu od birtije. Predložio je tada da krenemo putevima braće Seljan. To mi je bio ideal. Pronašao sam nekoga tko ispunjava dječačke snove. Tako smo osnovali i Centar za ekspedicionizam, istraživanje i kulturu „Braća Seljan“.
Zaputili ste se potom u Afriku?
- Da, to je bilo 1999. godine.
U leksikonu koji je sastavni dio monografije „Povijest planinarstva u Karlovcu“ stoji da je to bilo 1997. godine.
- Ne, 1997. je bio Ekvador, 1998. veliko putovanje od pacifičke do atlantske obale Južne Amerike, 1999. godine odlazak u Seljaville. Sljedeće godine se putovalo u Petrograd, no u tome nisam sudjelovao, a 2001. smo konačno imali suočavanje s mjestom smrti M. Seljana u Peruu. Tamo smo 2007. godine postali kumovi jednom dječaku koji se zove Bucco Mirko Navaro Ayala. Ponosni smo na njega. S njegovom majkom Mercedes kontaktiram redovito. Dakle, njegovali smo odnose s ljudima koje smo sretali na putovanjima. To smo radili u uspomeni na S. Seljana koji se uvijek pitao što je iza zavoja rijeke. To je ta ljudska i karlovačka znatiželja. Karlovac je grad svjetskih putnika – tu su Janko Mikić, Dragutin Lerman, kartografi Afrike, istraživači. Kažu da je Karlovac grad susreta, a u biti je grad istraživanja – Karlovac je istraživao svijet. Pokojni profesor Vladimir Peršin je bio naklonjen tome i uvijek je naglašavao da smo istraživači, pustolovi, ali nikada osvajači, nikada nismo pokoravali druge, nego smo uvijek bili znatiželjni i to je divna karlovačka karakteristika.
Koliko si bio star kada si došao na Švarču?
- Dvije godine. Stanovao sam s majkom u hotelu za samce. To su bile garsonijere, a ta je zgrada srušena za vlasti gradonačelnika Damira Jelića, jer je bila zapuštena i opasna. No, jedan od mojih susjeda tada je bio Cigan Braco Mimić, drugi frend je bio Željko Tušek, treći Damir Malić, četvrti Željko Miljenović… To su bila velika prijateljstva, jer smo bili dečkići. Ratovali smo kuća protiv kuće – napravimo grude, oni naprave grude, mi napravimo ledenice, a oni onda grude s kamenom… U radničkom kvartu je to bilo žestoko, tuča do bola, to sam prolazio s tri ili četiri godine.
Kada si postao pustolov?
- Moja prva pustolovina je bila kada sam sa četrnaest godina otkrio da imamo mjesnu zajednicu. Došli smo teti u MZ s molbom da tamo napravimo feštu. Slušali smo Azru i Prljavo kazalište, kupili smo cugu, pa se prvi puta napili… Tako je to krenulo. Kako ćemo biti drugačiji od svojih očeva u radničkom naselju koji su svi cugali? Tako smo provodili naše mlade dane. Postao sam dopredsjednik omladinske organizacije, a predsjednik je bio danas ugledan policajac Dubravko Lugarić. Bio je vrlo odmjeren i pametan dečko. Organizirali smo akcije čišćenja, rukometne turnire, radničke sportske igre… To je bilo divno vrijeme u kojemu smo otkrivali svijet.
Kada si se počeo baviti novinarstvom?
- U Gimnaziji Karlovac se otvorio smjer „Kultura i novinarstvo“. Prvi i drugi razred sam pohađao Medicinsku školu, ali nisam htio biti liječnik. U novinama sam čitao koji smjerovi se nude u školama i pročitao „Kultura i novinarstvo“. „To je za mene! Hoću biti novinar“, rekao sam mami. To sam i upisao. Bili smo F razred, a ostali razredi su bili smjerovi tipa „Odgajatelji u razredi“ i slično. Tako sam konačno došao u karlovačku gimnaziju. Razrednik nam je bio profesor Antun Hakenberg i učili smo to novinarstvo. Morali smo ići i na praksu, pa sam tako završio u listu Jugoturbina i objavio prvi tekst.
O čemu?
- Poslali su me u tvornicu ŽE-ČE gdje je postavljeno prvo računalo. Riječ je o 1981. godini. Imali su jedan kompjuter velik kao pola sobe u kojem su očitavali kartice ulaska i izlaska, pa su tako procjenjivali produktivnost i slično.
Koliko si se zadržao u listu Jugoturbina?
- Neko vrijeme sam tamo surađivao, a onda su me primili na Radio Karlovac kao novinara-suradnika. Morali smo proći audiciju gdje smo dobili tekst u ruke, pa išli u studijo na snimanje. Bila je komisija koja je moj glas ocijenila dobrim, pa sam počeo surađivati. Odmah nakon te audicije sam uletio u Karlovački tjednik. Stigle su demokratske promjene, a direktor je bio Marinko Ogorec. Rekao mi je da znam dobro pisati, da pustim radio i da mu se pridružim. Tamo sam bio do 1993. godine kada sam dobio otkaz.
Nisi prije 1990. radio u Karlovačkom tjedniku?
- Nisam, već sam ušao u tu redakciju 1990. kada je direktor postao Ogorec, a Mirjana Bašić kada je postala glavna urednica.
Tko ti je do kolega novinara imponirao?
- Bašićka je bila super žena, dobra novinarka i urednica. Predivnog Bogdana Glodića bih naveo kao najboljeg urednika kojeg je Karlovac ikada imao. To je intelektualac širokih zanimanja koji je kao čovjek sjajan. Jednog dana ujutro je dolazio i zamijetio me da nešto piskaram za računalom. Pitao me radim li što ozbiljno. „Iskreno, tek oko deset moram biti na nekom intervjuu“, rekao sam. „Jednom da naučiš za sva vremena da je novinar u redakciji koji ne isporučuje tekst za mene mrtav kapital. Trebaš biti u birtiji, među ljudima, slušati što ti govore, da ti daju ideje kako napraviti dobre tekstove. Marš van“, poručio mi je. Takav je urednik bio Glodić, a drugi urednici su nam cvikali kartice „da se vidi da li ste po kavama“. Novinar mora biti među ljudima. U mojemu životu je jedino Bogdan to znao i zato je velik.
O čemu si pisao?
- Najviše o kulturi. No, sve je to zavisilo od toga kamo te urednik pošalje. Riječ je o 1990-im godinama kada počinje rat. Željka Pulez je predložila da otvorimo rubriku „Četnici iz susjedstva“ u kojoj bismo izvijestili tko je napustio Karlovac i prešao na „onu stranu“. Svi su pisali za tu rubriku i zapao je mene red da napišem tekst o čovjeku koji je otišao iz Karlovca, ali problem je ispao što sam jedino ja bio potpisan pod neki tekst u toj rubrici.
Drugi se nisu potpisivali?
- Nisu, nego je to je bila redakcijska stvar. „Jedino si mene potpisao“, rekao sam Bogdanu prosvjedujući.
Pozivali ste na linč Srba?
- Ne želim braniti tu uređivačku politiku, no činilo nam se tada da oni koji odlaze na drugu stranu, uvjetno rečeno, izdaju svoju zemlju Hrvatsku, jer bi trebala biti i zemlja srpskog naroda. Na kraju krajeva, taj se narod i spominjao u Ustavu, no nacionalisti su to izbrisali i pronašli smo se u potpuno glupom prostoru.
Je li se dogodilo da ste nekoga prozvali zbog odlaska „preko“, a da je ta osoba ostala tu?
- Nije nam se to dogodilo. Uistinu se odlazilo „preko“, čak su i neki Hrvati odlazili na drugu stranu, jer su se prepoznavali u nekakvoj Jugoslaviji.
Kako si gledao na novinare koji su osnovali Novi Karlovački tjednik (NOKAT)?
- Na njih sam gledao kao na novinare koji imaju pravo da to naprave u demokratskoj državi. Problem je bio u tome što su prije toga bili otpušteni s posla i na to nisam gledao blakonaklono, bez obzira što sam bio mlad novinar koji je tražio prostor za sebe.
Tada si pristupio Hrvatskoj stranci prava?
- Da, zato što je bila protiv politike Franje Tuđmana i Hrvatske demokratske zajednice. Tuđmanovu Hrvatsku nisam osjećao kao svoju, ali nisam bio niti veliki desničar. Pravaški vođa Dobroslav Paraga me privlačio kao enfant terrible koji je htio s vlasti oboriti tog i takvog Tuđmana. Kasnije smo saznali o privatizaciji i pretvorbi. Ostali smo pokradeni. Bio sam protiv te hrvatske varijante. Znao sam da se radi o ustaštvu. Možeš biti ustaša dok padaju po tebi granate, ali ne kada kreneš raditi novu i modernu državu. Ova epizoda je greška moje mladosti.
Jesi li ikada pozdravljao „starim hrvatskim pozdravom“?
- Jesam, i od toga ne bježim. Tek sam naknadno shvatio da to nije bio stari hrvatski pozdrav i gdje je moja obitelj bila u Drugom svjetskom ratu. Od toga sam se unazad 20 godina distancirao mnogo puta. Uputio sam prije nekoliko dana poruku Velimiru Bujancu, poznatom hrvatskom za dom pospremaču koji je bio u našoj pravaškoj mladeži. U poruci sam mu rekao da nam treba pravna država i da je prvi problem koji moramo riješiti korupcija. To bi trebala biti želja i desnih i lijevih. To je ono što zagovaram.
Pamtiš Bujanca iz mladih dana?
- Bio sam se našao u nezgodnoj situaciji – došao sam u središnjicu HSP-a i shvatio da je urednik našeg lista Mladen Schwartz, Židov, ali desničar. Bujanac je bo glavni distributer našeg lista, dijelio ga je po trgovima i vikao. Zapitao sam se je li to baš sredina za mene, no pomislio sam da će se vjerojatno promijeniti nabolje. U jednom trenutku me na telefon nazvao Ante Đapić, naš dopredsjednik. „Što želite da Vam učinim“; pitao sam ga. „Paraga je komunistički agent, to ćemo razjebati. Odluči se hoćeš li sa mnom ili s njime“, pitao me. „To nije normalno“, odgovorio sam. Prije toga sam razgovarao s Antom Paradžikom koji me upozorio da budem uvijek uz Antu Starčevića, a nikada uz Antu Pavelića. Usvojivši to što mi je Paradžik rekao bio sam vrlo sumnjičav prema Đapiću. Paraga je zaključio da su nam ovi uzeli stranku i da je to maslo Vladimira Šeksa. Ostao sam uz Paragu, mada sam mu rekao da ne možemo više voditi ustašku politiku i da se moramo poput Paradžika vratiti starčevićanstvu. Rekao mi je da imam pravo i drugi dan na sastanku su bili Josip Manolić, Stjepan Kralj i Daniel Ivin. Počeli smo tada graditi drugačiju pravašku stranku – starčevićansku. Karlovački pravaši su 1990. i 1991. godine najbolje odnose imali sa Socijaldemokratskom unijom, strankom Branka Horvata, u kojoj su bili Mile Sokolić, Jelka Glumičić… Moji pravaški dečki kao što su bili Vjekoslav Klobučar ili Mladen Muić nisu htjeli biti ustaše, ali su htjeli biti starčevićanci, a to znači da smo htjeli neovisnu Hrvatsku, i to bolju od ove postojeće. No, potukli su nas. Bili smo šutirani, ali smo još i dobro prošli u usporedbi sa sudbinom Mire Ljubić-Lorger i Dalmatinske akcije. Kao zemlja smo jako propustili što na stranu naše nezavisnosti nismo pridobili dio stanovništva koji nije hrvatski, ali koji je tu stoljećima. Zbog tog propusta tih ljudi nema u Hrvatskoj.
Po čemu pamtiš Muića?
- Bio je osebujna osoba, ali je bio dobar novinar i karlovački duh. Ponekad ga baš nisam razumio. No, kao i ja je plivao u tim vremenima i nastojao je činiti dobro za sve ljude. Teško je to bilo. Žao mi je što je pokojni. Ako bi me netko pitao koga želim vratiti iz mrtvih, to bi bio Muić.
A koga bi htio vidjeti od živih?
- Volio bih mnoge vidjeti. Primjerice, Milana Cimešu i predivnog čovjeka Vladu Dražića, pa Miroslava Brežana. S njima bih se zagrlio na prvu i bio s njima cijeli dan. No, daleko sam. Volim još mnogo ljudi. Veliki Karlovčanin i Šibenčanin je Nikola Gojanović. Živi na periferiji. Za njega osjećam nešto posebno, a on zna zašto. Hrvat je i nacionalist, što nisam bio. Razlikujemo se, ali se i volimo. Bio je boksač Boksačkog kluba Karlovac u poluteškoj kategoriji i veliki sportaš. Trebamo dati svako poštovanje sportašima kao što je Gojanović. Kada bi mi čarobnica dala mogućnost, zagrlio bih ga još danas.
Hoćeš li se vraćati u Hrvatsku?
- Naravno da hoću. Ljudi odlaze iz Hrvatske, pa mrze. Problem je što Hrvatska koja postoji nije možda onakva kakvu bih želio, no to su moje preferencije. Hrvatsku ću uvijek voljeti, no mora i malo napredovati, promijeniti se na bolje i pružiti bolji život građanima. Legenda je kako mi iz dijaspore glasamo, pa izaberemo političare. To nije točno – glasaju Hrvati u Bosni i Hercegovini. Mi Hrvati iz drugih dijelova svijeta ne smatramo da je naročito važno sudjelovati na hrvatskim izborima, ali smatramo da je važno da se za Hrvatsku više čuje po nekim kvalitetama. Neću sigurno glasati na izborima kao što ne vjerujem da će to raditi moji prijatelji Hrvati koji žive širom svijeta. To je vaša zemlja i vi odlučujete.
Posjećuju li te ljudi iz Hrvatske?
- Vrlo rijetko dođe netko. U zadnje dvije ili tri godine u Gvatemali je bilo možda dvadesetak Hrvata. Ova zemlja nije važna, nema niti veliku hrvatsku emigraciju.
Gdje su ti najbliže veleposlanstvo i konzulat Republike Hrvatske?
- U New Yorku i Washingtonu.
Baš si daleko od hrvatske države.
- Mogu s ponosom objaviti da sam uputio pismo Ministarstvu vanjskih i europskih poslova da imenuju počasnog konzula u Gvatemali i bio sam sasvim neskroman – predložio sam da to budem ja. Svijet je danas takav da se moraš promovirati. Tko bi bio bolji konzul u Gvatemali od mene? Nema Hrvata ovdje. Postoji nekolicina obitelji hrvatskog porijekla. Jedna televizijska voditeljica je porijeklom Hrvatica. Nemamo diplomatsko predstavništvo nikakvo. Kada sam išao u Hrvatsku da produžim putovnicu, morao sam kod Španjolaca da mi izdaju nekakav papir. Moramo biti prisutni u Srednjoj Americi čija je najveća zemlja upravo Gvatemala.
Koja ti je prva domovina, Gvatemala ili Hrvatska?
- Čovjek može imati više domovina. Moja domovina je Hrvatska, ali ne ova koja postoji, nego ona koju smo trebali napraviti. U mojoj rezervnoj domovini Gvatemali se također borimo jako protiv korupcije. Moja domovina je tamo gdje su pošteni ljudi. Pronašao sam toliko divnih u Gvatemali da bi se zadivio, a i u Hrvatskoj ih je. Moja je domovina tamo gdje postoji želja da se bori protiv korupcije i da se izgradi pravna država. Ako jednoga danas u Hrvatskoj sazri želja da se obračuna s korupcijom, bit ću tu – to je moja zemlja.
