“Nakon smrti Slavka Goldsteina Karlovac je ostao bitno siromašniji za još jednog značajnog Karlovčanina i veliki intelektualni um čije ime s ponosom izgovaramo. Hvala mu”, stoji u vijesti o smrti Stanka Lasića na službenoj internetskoj stranici Grada Karlovca.
Književnom teoretičaru i povjesničaru, rođenom Karlovčaninu koji je preminuo u petak u Parizu, prije tri godine je pripala Nagrada Grada Karlovca.
Brojne su reakcije na Lasićevu smrt. Zvonko Kusić, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, čiji je Lasić bio dopisni član, Tportalu je kazao da je Lasić bio erudit, intelektualac od formata, koji je pisao sa strašću, osebujnim stilom i unoseći se u svaki napisani tekst te da njegov odlazak ostavlja bolnu prazninu u hrvatskoj kulturi. “Svojim zavidnim obrazovanjem, minucioznim istraživačkim radom, erudicijom i hrabrošću angažiranoga intelektualca dao je važan doprinos hrvatskoj znanosti o književnosti, približivši hrvatsku književnost brojnim generacijama inozemnih kroatista”, poručuje ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek.
- Nema mnogo književnih znanstvenika koji su se tako angažirano, hrabro i kritički suočili s esencijalnim i egzistencijalnim pitanjima ljudskoga postojanja artikuliranih u djelima hrvatskih pisaca, s pitanjima od kojih je ponekad najlakše odvratiti pogled – s pitanjima o samoći, nemoći, sumraku morala, dehumaniziranosti svijeta, uzaludnosti borbe, rezignaciji i gubitku nade… – stoji u izrazima sućuti ministrice N. Obuljen Koržinek.
“Poštovana obitelji, draga Lea,
S izrazitim sam žaljenjem primio vijest o smrti tvog oca, gospodina Stanka Lasića, znanstvenika, erudita i humanista, kojeg sam osobno poznavao i cijenio.
Domovina će ga pamtiti po iznimnome doprinosu hrvatskoj znanstveno-kulturnoj baštini.
Brojni objavljeni naslovi s područja hrvatske književne teorije i povijesti svoj su logičan slijed dobili u širenju hrvatske književno-povijesne misli gdje je u predanim angažmanima na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i slavističkim katedrama u Francuskoj i Amsterdamu život utkao u proučavanje i promicanje hrvatskoga kulturnog naslijeđa. Hvala mu.
U ime Vlade Republike Hrvatske i moje osobno primite, molim vas, izraze sućuti i dubokoga poštovanja”, izrazio je sućut predsjednik Vlade Andrej Plenković.
Novinar tjednika 24 sata Express Boris Rašeta je u članku “Umro Stanko Lasić – posljednji titan hrvatske književnosti” ustvrdio da je Lasić, uz Miroslava Krležu, bio najveći hrvatski intelektualac u 20. stoljeću. “Njegov je poduhvat jedinstven u europskim, pa i svjetskim razmjerima”, ističe Rašeta.
Spominje se, naravno, Lasićevo iscrpno naučno bavljenje Krležinim likom i djelom te utemeljenje krležologije kao znanosti o tom našem kanonskom piscu.
- Krleža je muljao, i imao tu nesreću da u taloge njegovih muljaža zaroni baš Lasić. Od knjige „Sukob na književnoj ljevici 1928.-1952“, preko knjige „Krleža: kronologija života i rada“ do fascinantne, šesterotomne „Krležologije“, Lasić se uvijek prihvaćao nezahvalnost posla traženja odgovora na pitanja koja je režim smatrao nedozvoljenim. Pretresao je svaki detalj piščeve biografije, pa o Krleži ispisao pet, šest, ako ne i deset tisuća stranica. Niti jedan svjetski pisac nije imao takav „flaster“ – piše Rašeta.
“Lasićeva teorija arhetipskih moralnih pozicija (esencijalizam, egzistencijalizam, pragmatizam, realizam) prikladan je alat za objašnjavanje politika, političara i politički djelatnih ljudi svih vremena i sustava. To nije samo puka taksonomija, kategorizcija političkih karaktera, već znanost koja nam pomaže u orijentaciji na teškim i neprohodnim putevima povijesti”, nastavlja.
- Lasićeve knjige ostat će najpouzdaniji vodič svima koji će htjeti čuti istinu o našem XX stoljeću; ako je itko dotakao istinu o njemu, bio je to on – objavio je Rašeta o Lasiću.
Marino Badurina na portalu tačno.net Lasića naziva paradigmatskim intelektualcem hrvatskog 20. stoljeća.
- Njegovo ime godinama se nije moglo čuti na hrvatskim televizijama, pročitati u hrvatskim dnevnim novinama, na portalima i tako dalje. Niste na njega mogli naići u poveznicama na fejsbuku, tviteru. Nije u tom prešućivanju bilo nekog sistema. Naprosto za jednu malu atrofiranu kulturu to ime kao da je odavno postalo preveliko i predaleko. Znakovito je da je Lasić otišao netom nakon svog vršnjaka i prijatelja iz djetinjstva Goldsteina. Obojica su rođeni u Karlovcu. On, Goldstein i Josip Vaništa činili su čuveni karlovački trio koji je taj grad uzvisivao, činio od njega ishodište visoke kulture. Sada je ostao još Vaništa – piše Badurina.
“Čitavo Lasićevo djelo, ako bi ga se uzelo u nekom kvazitotalitetu, zapravo se može čitati i kao jedno mukotrpno samoočišćenje i samoiskupljenje. On se, usuđujem se reći, od svih domaćih intelektualaca najbliže primakao toj, pretenciozno rečeno, katarzi. Možda je u tome i tajna njegovog (i fizičkog) distanciranja od vlastite, hrvatske kulture. U želji da se ostane što čišći”, nastavlja.
- Ako nečija smrt može imati kakvog smisla, ako može biti opomena ili poruka, njegova smrt bi imala smisla jedino ako bi poručila – čitajmo Lasića! I barem se načas zastidimo pred vlastitim uobraziljama, samorazumljivim identitetima, spoznajom da uglavnom živimo (i to ako imamo sreće) s jednom polovicom mozga. Proširimo svoja “predvorja”, oplemenimo ih i ukrasimo da ne bi ličila na čekaonice provincijskih, blatnih ambulanti. Upravo u Lasićevu djelu svatko tko to zaista želi može pronaći hintove za vlastitu, danas tako kronično zanemarenu, mentalnu higijenu – kaže Badurina.
“Lasić je veliki intelektualac i čovjek kojega sam – unatoč povremenim neslaganjima – doživljavao kao svoga uzora, učitelja i prijatelja. Pisao sam o njegovim knjigama, vodio zanimljive, duge, razgovore, dopisivao se. Surađivao je na enciklopedijama koje sam uređivao. Lasić je po mnogočemu u hrvatskoj znanosti o književnosti izdvojena autorska osobnost. Izraziti individualac, nerado se vezivao za strukovne klanove, izbjegavao je i dugotrajna vezivanja za fakultetske institucije, pokazujući koliko mu je važan osjećaj individualne slobode i intelektualne neovisnosti. Ostvario je iznimno zanimljiv i inovativan književnoznanstveni opus, izazivajući smionošću analitičkih uvida, veliko zanimanje šire intelektualne javnosti”, poručuje još jedan veliki krležolog, leksikograf Velimir Visković u Novom listu.
- Otišao je jedan od najznačajnijih hrvatskih intelektualaca i vjerojatno posljednji disident u našoj literaturi, prije svega teorijskoj. Njegove egistencijalističke nelagode odrazile su se na njegova teorijska razmatanja i interpretacije društva. Posebno mi je ostala upečatljiva polemika s Igorom Mandićem oko Krleže – kaže Žarko Puhovski, također Novom listu.
U Jutarnjem listu je nekrolog Lasiću napisao kolumnist Jurica Pavičić.
- Sukob na književnoj ljevici odveo je Lasića na teren koji će najdulje ostati njegova specijalizacija – a to je Krleža. S frapantnom vjernošću Lasić će Krleži posvetiti čak devet književno-znanstvenih tomova. Treba imati na umu da sve te knjige nastaju 1970-ih i 1980-ih, u vrijeme kada Krleža ni iz daleka nije tako šik kao danas. Danas – kad se pred našim očima ruši imperij Todorića/Glembaya, kad su Silberbrandti zauzeli sve društvene pozicije, a horvatinčići kočijom gaze sirote canjegove, te kad novine baš kao u trećem činu Gospode Glembajevih ‘zbrajaju pasivu’ banknota najvećeg nacionalnog poslovno-obiteljskog imperija – Krleža se očito nameće kao intelektualna moda. Tada – u kasnom socijalizmu – nije bilo tako. Krleža je imao status prašnjavog, mumificiranog klasika koji o društvu u kojem smo tada živjeli punih 40 godina, nije napisao ništa relevantno. U tim trenucima, kad je bavljenje Krležom zapravo bilo neopisivo nekul, Lasić svom književnom idolu posvećuje tomove – piše Pavičić.
Podsjeća i na druge Lasićeve doprinose.
- Proučavajući biografiju mlade Zagorke otkrio je osobu koju danas znamo – prvu hrvatsku novinarku, prvu Europljanku koja je radila kao novinski dopisnik iz parlamenta, autoricu prvog hrvatskog krimića i prvog igrano-filmskog scenarija – ukratko, znatiželjnu inovatoricu, osobu okretnu medijima i žanrovima 20. stoljeća koje upravo nastupa. Prateći biografiju mlade i neafirmirane novinarke Lasić rekonstruira i težak, patrijahalni ambijent u kojem se mlada književnica morala probijati kroz ugovorene brakove, obiteljsko nasilje, emocionalno zlostavljanje, reakcionarni klerikalizam i mizogine predrasude. Lasić je pomogao Zagorki da se uzdigne do statusa koji joj u hrvatskoj kulturi pripada – a to je status stvarne feminističke ikone – navodi Pavičić.
Za polemiku između Lasića i Mandića iz 1997. godine, povedenu povodom toga što je Lasić ustvrdio da će mu srpska književnost biti bliska/daleka koliko i bugarska, Pavičić je napisao da je njome otvorena rasprava koja traje do danas.
- Pitanje postoji li jugoslavenski (ili barem štokavski) kulturni prostor neovisno o državi koja se zvala Jugoslavija predmet je rasprava i danas. Dvadeset godina nakon slavne polemike, teško je prosuditi tko je bio bolji prorok, Lasić ili Mandić. Kad se gleda cjelina kulture, čini se da je Mandić bio u pravu, a dokazi njemu u prilog vise sa svakog zida s plakatima koncerta Željka Joskimovića ili Irene Radić. No, kad je sama književnost posrijedi, kao da su stvari išle onim smjerom koji je predvidio Lasić. Ljudi koji u Hrvatskoj i Srbiji imaju status ozbiljnih književnih zvijezda s onu drugu stranu Dunava teško nalaze publiku, a između dva tržišta kao da (još) postoji gumeni zid nezainteresiranosti – piše Pavičić.
“Teško je u polemici ispasti u pravu. U pravu je onaj koji zadnji umre. Na sprovodima vršnjaka svi se odmjeravaju: ‘Vidi ovoga, taj je još živ! Vidi ga, hoda, kriminalac! Kad će ovaj otegnut, u…’ U pravu je onaj koji posljednji umre”, odgovorio je prije tri godine u Karlovcu na Polkaviewu Mandić na pitanje tko je bio u pravu u toj polemici – on ili Lasić.
