Loncu poklopac: Neuralgične točke i strukturni problemi Karlovca

Mandić, kojemu se ne mogu osporiti neki dobri potezi, kao što je nov režim naplate parkiranja ili ono dobro što je nabrojano već u ovom tekstu, može biti koristan gradonačelnik, ako riješi dovoljan broj neuralgičnih točaka, ali neće biti velik. Da bismo ga ocijenili velikim gradonačelnikom, kao što su to bili Ivan Banjavčić, Gustav Modrušan ili Josip Boljkovac, Mandić mora promijeniti karlovačku paradigmu, odnosno riješiti strukturne probleme, a on je toga i svjestan. Kao predsjednik Gradskog vijeća je ustvrdio da Karlovcu treba nova paradigma. Strukturni problemi Karlovca prekrivaju sve gradske neuralgične točke, a s nekima se i poklapaju, jer su neke od tih točaka prilično krupni i bitni problemi. Rješavanje strukturnih problema podrazumijeva oslobođenje svih kreativnih, oplođivanje ljudskih i prostornih potencijala

Autor: Marin Bakić

Zvijezda. Foto: Igor Beketić

Karlovac ima mnogo problema, a najveći su njegova vlast i opozicija. Vlast je velik gradski problem jer je uspjela u naumu da uspava politički i javni život i od Karlovca napravi nedinamičnu sredinu, a da je Karlovac nedinamična sredina ne mogu osporiti često vrijedna, po vlast benigna, djelovanja civilnog društva. Zajednica bez opozicije i javnosti nije dobra zajednica, čak uopće niti nije zajednica, osim možda “hrvatska” i “demokratska”.

Utoliko je odgovornost opozicije nedvojbena. No, vlast ne izgleda tako loša, ako je glavna oporbena stranka Živi zid, antisistemska i destruktivna politička opcija.

Mediji i građani također su nedovoljno aktivni u kreiranju boljeg života kreiranjem bolje lokalne zajednice. Ipak, unatoč tome što ne možemo karlovačkoj vlasti dati dobre ocjene jer opstaju krucijalni, strukturni problemi koje vladajući ne samo da ne rješavaju, nego nemaju niti motivaciju da riješe s obzirom da im odgovara stanje kontroliranog inertnog pomaka, a ne dinamičnog razvoja koje bi njihove pozicije učinio nestabilnim, ponekad se ipak čine vidljivi pomaci nabolje. Odnosi se to na rješavanje trajnih karlovačkih „šaka u oko“, neuralgičnih točaka.

Prva neuralgična točka bio bi, primjerice, razrušeni objekt Hotela „Korana“ dok ga nije zamijenio novi objekt koji također ima status neuralgične točke.

Druga neuralgična točka je, primjerice, famozni, nikada izgrađeni, bazen. Svaka politička opcija koja bi izašla na izbore s obećanjem da će izgraditi bazen bila bi u ostatku ostataka javnosti i među biračima diskvalificirana kao neozbiljna. Bazen, o čijoj se izgradnji priča od 1950-ih, je utopija o kojoj je bolje ne pričati, nego je jednostavno ostvariti u tišini, ako se želi, a sama činjenica da nam je nešto tako normalno u drugim sredinama tako nedostižno i predmet frustracija dovoljno govori o Karlovcu kao neobičnoj sredini.

Treća neuralgična točka su karlovačka kina. Ne postoji Karlovčanin koji nije osjetio bijes, zbunjenost, tugu i/ili razočaranje zbog sudbine Karlovačkog kinematografskog poduzeća i njegovih kina, odnosno činjenice da ih već desetljećima Karlovčani nemaju u svom gradu, osim ljeti kada Kinoklub Karlovac organizira Riječno kino, mogućnost prikladno ili uopće posjetiti kino projekciju. Prikazivanja filmova koje se organizira u Gradskom kazalištu „Zorin dom“ ne mogu nadomjestiti istinski filmski ugođaj koji nude zagrebačka kina, samo pedesetak kilometara udaljena, pa su stoga i izbor karlovačkih ljubitelja filmova. Damir Jelić je tek na samom kraju svojeg desetogodišnjeg gradonačelnikovanja uspio povratiti zgradu kina Edison u gradsko vlasništvo, ali je ipak uspio, i to mu se mora honorirati.

Četvrta karlovačka neuralgična točka je polustoljetno propadanje Banije, Rakovca, a posebno Gaze i Zvijezde s Radićevom ulicom te produkcija nevjerojatnih količina studija na tu temu, no o tome je sve znano. Na to građani jako emotivno gledaju. Sada se izrada novih dokumenata o Zvijezdi predstavlja presudnim, a, iskreno, sve što treba je – politička volja.

Peta karlovačka neuralgična točka su Karlovački dani piva. Manifestacija stara tridesetak godina je toliko poistovjećena s gradom da svaki Karlovčanin o njoj ima mišljenje i kao da ga se izravno tiče, a primjedbe su nerijetko protuslovne i nesuvisle. Mada je, realno gledajući, prilično nevažna, upravo je u tome i problem – ta manifestacija je neostvareni potencijal. Drugi problem s tom manifestacijom je da je čak antigradska – po sadržaju i formi mjesto joj nije u urbanoj sredini. Kada bi se urbanizirala, bila bi manifestacija na razini sličnih europskih kao što će to vjerojatno biti „Advent u Karlovcu“, što je povjereno ekipi sposobnog i poduzetnog Filipa Treznera. Pretpostavka je da će s istekom koncesije nad Danima piva ista ili slična ekipa koja organizira i „Advent u Karlovcu“ dobiti i zadatak da reformira glavnu karlovačku manifestaciju.

Šesta neuralgična točka je atletska staza, odnosno obnova staze na stadionu „Branko Čavlović-Čavlek“. Činjenica da je to još jedna vječita tema uistinu zbunjuje, ali ne treba dvojiti u najave gradskog vijećnika i predsjednika Karlovačke sportske zajednice Želimira Feitla da će se i taj problem do 2021. godine riješiti.

Sedma neuralgična točka je Hrvatski dom – mnogima kojima su zabave na tom mjestu uspomena žale zbog statusa tog objekta danas, ali je ipak proradila Mala scena Hrvatskog doma, što je dobro, unatoč tome što je vlast u uređenje krenula podmuklo, s krivim motivima, a i obrazovala se sve jača i utjecajnija nezavisna scena okupljena u KAoperativi koja se bori za ostvarenje svojih potencijala i stavljanje čitavog Hrvatskog doma u funkciju.

Osma neuralgična točka Karlovca je veliki pothodnik koji je desetljećima u očajnom stanju i opet je i na ovom slučaju nevjerojatno da ne može sanirati jer se čini, bez obzira koliko zahvat bio zahtjevan ili skup, da je riječ o komunalnom problemu koji se ipak može relativno jednostavno riješiti. Dakle, nije glavni problem takvo stanje pothodnika, nego što se ono ne rješava.

Deveta neuralgična točka Karlovca je do uređenja bio izgled Foginovog kupališta. Dakle, i to je riješeno.

Deseta neuralgična točka su slabi košarkaški i nogometni klubovi, odnosno želja da se u nogometu ili košarci stvore jaki prvoligaški sastavi jer to Karlovcu treba, tvrdi se nerijetko, možda i opravdano, no pokušaji da se to ostvari su rezultirali propašću klubova koje se htjelo učiniti jakima. Drugim riječima, postoji žal za time što nije nastavljeno s košarkaškim uspjesima jer je u kolektivno sjećanje upisana ekipa Željezničara, odnosno za time što Karlovac ne igra važniju ulogu u najpopularnijem sportu u Hrvatskoj i na svijetu, a to je ujedno i žal za vremenima kada je bilo tako, na što ćemo se vratiti.

Jedanaesta neuralgična točka je odnos prema činjenici da je u Karlovcu živio i školovao se Nikola Tesla, što se ne može nikako kapitalizirati ili, da kažemo to i vulgarnije, unovčiti ili, prošireno, neuralgična je točka slabo stanje karlovačkog turizma, odnosno osjećaj da se može više nego što se do sada činilo, unatoč tome što se bilježe neznatni pomaci nabolje u broju turista i onda to bombastično predstavlja. No, čini se da je gradonačelnik Damir Mandić odlučio intervenirati u taj problem i smijeniti direktoricu Turističke zajednice Karlovca Tihanu Bakarić o čijem radu ne postoji povoljno mišljenje u javnosti. Hoće li se na tome stati ili to služi samo za zamagljivanje – smijenit će se nepopularna direktorica, ali se neće napraviti zaokret u karlovačkom turizmu? Nevjerojatno je da grad udaljen sat od Plitvica to ne može iskoristiti.

Dvanaesta neuralgična točka je karlovačka industrija, odnosno njezina propast, kako to mnogi vide uspoređujući karlovačko gospodarstvo danas s onim u socijalističkoj Jugoslaviji, ali zaboravljajući da je tadašnji sistem pune zaposlenosti bio nategnut i stvaran, ali nestvaran, da se tako izrazimo. Puna zaposlenost nije bila moguća, mada je postojala.

Trinaesta neuralgična točka je zagađenje izgradnjom, kako bi se izrazio arhitekt Boris Morsan, a pritom se misli na očigledne „pogreške“ u prostoru kao što je to – sviđalo se nekome ili ne – crkva Župe Presvetog Srca Isusovog u Novom centru, poslovni objekt tvrtke Rudman commerc u istom kvartu, spomen Bedemu ljubavi ispred vojne komande, kolektor u šancu, zgrada Zagrebačke banke u Radićevoj ulici ili pogrešno postavljeni i koncipirani Spomenik žabi, objekt Lane Korane…

Četrnaesta neuralgična točka je i još jedna vječita tema, a to je nedovršeni sustav obrane od poplava o čemu se nije u javnosti intenzivno razmišljalo od 1970-ih kada je izgrađen kanal Kupa-Kupa, pa do zadnjih poplava.

Petnaesta neuralgična točka je neiskorištavanje činjenice da postoje geotermalne vode. Iako su otkrivene prije 34 godine, na tu temu se do ovog tjedna ništa konkretno nije učinilo i to spada među naše ludosti. Sada je gradonačelnik Mandić – i to mu se skida kapa do poda zbog toga što se bavi tim resursom i mogućnostima njegova korištenja – potpisao s ravnateljem Energetskog instituta „Hrvoje Požar“ Goranom Granićem sporazum o pružanju stručne i znanstvene potpore u istraživanju i energetskom razvoju grada, čime su pritisci, prvenstveno nezavisnog političara Davora Petračića i neovisnog stručnjaka Borisa Vrbanca, konačno urodili plodom, kako i sam Mandić ističe bez spominjanja ovih imena, a iskorištavanje geotermalne energije je bitno, između ostalog, i za trajno rješenje ogrjevnog problema Karlovca, što može biti neuralgična točka sama po sebi, ali, eto, neka ostane u sklopu ove. Bazen geotermalne vode ispod Karlovca ima potencijal da osigura novi gospodarski preporod ovome gradu.

Šesnaesta neuralgična točka, dakle problem koji je briga opće javnosti, je zbrinjavanje otpada, ali samo za toplijeg vremena masa o tome razmišlja kada nas u prilazu grada na autocesti zadesi karlovačka miomirisna dobrodošlica. Zbrinjavanje otpada i uspostava centra za gospodarenje otpadom je prioritetan gradski i županijski problem koji se presporo rješava.

Sedamnaesta neuralgična točka je konflikt između čvrsto ukorijenjenog lokalpatriotizma, čak i kampanilizma, i osjećaja da Karlovac u širem kontekstu gubi na značaju. Gradonačelnik Mandić je u kampanji često tvrdio da će biti energičniji u zastupanju karlovačkih interesa na nacionalnoj razini od Jelića, da Karlovac mora izboriti svoje mjesto u Hrvatskoj ili tako nekako. Mandić se prilično nesuvislo izražava ponekad, ali je i tada u biti jasno što želi reći kada dijelove njegovog iskaza u hodu kolažirate. Korijen ove neuralgične točke je u biti sudar između svijesti ili podsvijesti da je Karlovac nekada uistinu bio značajan, mnogo značajniji nego danas i osjećaja da je danas ovakav, odnosno sukob između svijesti o izuzetnim potencijalima i osjećaja da se ne ostvaruju, odnosno, trećim riječima, sukob između onoga što očekujemo od svog grada i njegovog vodstva i onoga kakvo je stanje stvari i kako to vodstvo radi, ali je taj status dobrim dijelom i odraz odnosa u Karlovcu vladajuće Hrvatske demokratske zajednice prema državnoj vlasti kada je na državnoj razini HDZ u opoziciji, odnosno pretpostavljanje stranačkih interesa gradskim. Vidjelo se to plastično na dugotrajnoj izgradnji željezničke stanice u Novom centru, što je bilo ulaganje Hrvatskih željeznica. Jelić nije negodovao dok se nije promijenila državna vlast 2011. godine, a tada je, vođen stranačkim interesima i svojim ambicijama za napretkom u stranci, počeo na usiljen i patvoren način prozivati i voditi svoju kampanju. Isto je sa sustavom obrane od poplava.

Osamnaesta neuralgična točka su politički nepotizam koji, voljom gradonačelnika Mandića, „postaje transparentniji“, i podređenost grada HDZ-u kao stranci, što se očituje i na medijskom planu, ali i na drugim društvenim područjima, a dobar primjer je i gradska tvrtka Inkasator čija glavna svrha nije usluga, nego zapošljavanje.

Devetnaesta neuralgična točka je izrazita isprepletenost gradskih vlasti s vlasnicima velikih gospodarskih sustava, što mnogi ne bi smatrali spornim. Međutim, nije problem u suradnji, nego u nelegitimnoj interesnoj povezanosti. Vidimo što se najizdašnijem donatoru HDZ-a dozvoljava na Korani, kao što vidimo i što se sve dozvoljava još jednom tajkunu, a ništa se ne radi da se u Karlovac privuče još kapitala, pa da se više osoba zaposli i smanji utjecaj pojedinog moćnika i time mogućnost zlouporabe moći.

Dvadeseta neuralgična točka je slučaj ratnog zločina s koranskog mosta jer to ostaje tabu, ono o čemu se ne priča. Čaršijska verzija priče se, za razliku od pravosudne, ne propitkuje. No, nije samo to problem, s time još lako, svatko ima pravo na svoju istinu, ali to ide toliko daleko, primjerice, da se onemogućava obiteljima stradalih i drugima, bez obzira na njihovu motivaciju, da na mostu iskažu pijetet prema ubijenima. Općenito dominira patetična, crno-bijela i nezanimljiva slika Domovinskog rata.

Dvadesetprva neuralgična točka je nikada uređeno jezerce u Novom centru, a postoji u svezi s time sjajan projekt pokojnog arhitekta Tomislava Lasića. Ovo je još jedan primjer kako treba „sto godina“ da se uradi malo, a značajno.

Kad smo već blizu Luščića, dvadesetdruga neuralgična točka je, naravno, prostor nekadašnje vojarne koji predstavlja izazov za urbaniste, arhitekte, sociologe i političare.

Dvadesettreća neuralgična točka je bio, ali sada više nije, što je još jedna pohvala ovoj vlasti, neiskorišteni prostor Starog grada Dubovca. Sada je tamo dobar ugostiteljski objekt. Dvadesetčetvrta neuralgična točka je socijalna slika Karlovca. Opet, htjeli mi to priznati ili ne, Karlovac je grad siromašnih – plaće su male, a usluge, kao što je, primjerice, smještaj u vrtiću, na što upozorava Dimitrije Birač, predvodnik Nezavisne liste „Za radnički Karlovac“, skupe.

Dvadesetpeta neuralgična točka je sankcioniranje nezavisnosti i honoriranje pokornosti u gradskom sustavu i izvan njega gdje politika ima utjecaja. Samo treba za dokaz uzeti primjer Branka Obradovića-Kine, bezvrijednog novinara, ali vrijedne ulizice, što mu je priskrbilo posao glavnog unerednika Karlovačkog tjednika i Hrvatskog radio Karlovca.

To nas dovodi do dvadesetšeste neuralgične točke, a tu ćemo i stati, mada bi se možda još štogod moglo navesti, a to je vrlo vjerojatno nikada slabija medijska scena u Karlovcu, što je uzrok ne samo upropaštavanja gradskih medija, nego i držanja dobrog dijela privatnih medija u sferi utjecaja SKHDZ-a.

Neuralgične točke, koje smo ovdje nabrojali, ali ne i rangirali po bilo kojem kriteriju, ne treba miješati sa strukturnim problemima, koji su pojmovi više razine, bez obzira što adresiraju isti problem. Mandić, kojemu se ne mogu osporiti neki dobri potezi, kao što je nov režim naplate parkiranja ili ono dobro što je nabrojano već u ovom tekstu, može biti koristan gradonačelnik, ako riješi dovoljan broj neuralgičnih točaka, ali neće biti velik. Da bismo ga ocijenili velikim gradonačelnikom, kao što su to bili Ivan Banjavčić, Gustav Modrušan ili Josip Boljkovac, Mandić mora stubokom mijenjati stvarnost, odnosno riješiti strukturne probleme, a on je toga i svjestan. Kao predsjednik Gradskog vijeća je ustvrdio da Karlovcu treba nova paradigma. Strukturni problemi Karlovca prekrivaju sve gradske neuralgične točke, a s nekima se i poklapaju  jer su neke od tih točaka prilično krupni i bitni problemi. Rješavanje strukturnih problema podrazumijeva oslobođenje svih kreativnih, oplođivanje ljudskih i prostornih potencijala.

Prvi strukturni problem Karlovca jest taj da je politika jača od društva. Politika i društvo nisu jednakovrijedni, mada se i to mijenja donekle razvojem civilnog društva, odnosno odnos je posljednjih godina bio dinamičniji. Međutim, onaj tko želi vidjeti, tome ne može promaknuti sve izraženija subordinacija nekih dijelova nezavisne kulturne scene – sada prvenstveno govorimo o tom dijelu civilnog društva – vlastima, prvenstveno onih čije glavne ličnosti ovise egzistencijalno o partnerstvima njihovih udruga s Gradom, pa se ne „ore duboko“ i ne provode projekti i akcije koje bi uznemirile lokalne vlasti. Akteri na nezavisnoj kulturnoj sceni stoga nerijetko „hodaju po jajima“ u koncipiranju i provedbi projekata, a neke udruge civilnog društva iz tog sektora već na očigled funkcioniraju kao ovisne gradske agencije. Nisu samo udruge te koje na takav način rezoniraju i djeluju, nego i dijelovi gradskih sustava, gospodarstvenici i mediji, ali i struka generalno, bilo koja. Karlovac je grad u kojemu se citoyen, građanin kao dio političke zajednice, mora ukrotiti ne bi li se održao bourgeois, građanin kao ekonomski akter.

Prvi strukturni problem nam otvara drugi, a to je pasivno građanstvo, pa možemo reći i deklasirano koje je zaboravilo na svoju povijest i koje dozvoljava da politika, primarno jedna stranka, zarobi grad. Karlovac je zatočenik i plijen SKHDZ-a i sve je podređeno toj stranci. Stvorena je kasta koja vlada gradom, a koju čini dobro ušančena struktura ovisna o gradskom sustavu i o plijenu. Ta struktura ima primarnu svrhu da se održi, i to kontrolom razvoja i održavanjem na vlasti. Na izbore uglavnom izlaze članovi političkih stranaka i njihove obitelji jer oni vide interes u tome s obzirom da su privilegirani u društvu. Ostali građani su pasivni. Zbog toga su svaki izbori hendikep utakmica za oporbu. Stoga je lokalna demokracija farsična, a zahvaljujući tome Mandić i može postati gradonačelnik. Od gradonačelnika je mnogo važnija stranka, a strankom i dalje suvereno upravlja bivši gradonačelnik, a sadašnji župan Jelić.

Treći strukturni problem je uzrokovan upravo drugim – ne postoji razvoj koji bi odgovarao potencijalima zajednice i potencijali se uporno guše jer, ako bi se oplođivali spontano i kreativno, ne bi bili pod kontrolom vladajuće kaste i ugrožavali bi vladajuću strukturu. Na svaku se inicijativu koja bi mogla u pitanje dovesti tu strukturu gleda nepovoljno i nositelji tih inicijativa bivaju marginalizirani.

Četvrti strukturni problem je nedostatak koncepta zajednice koji bi nadilazio kastinske interese. Da takav koncept postoji, Karlovac bi se možda postavio kao udaljeni zagrebački kvart vlastitog i jedinstvenog identiteta i samostalnosti, a da se to dogodi moraju postojati vrlo frekventne i brze željezničke veze između Karlovca i Zagreba. Kada se u Zagrebu osvijesti da za manje od sata dođeš iz centra jednog grada u centar drugog i koje su sve prednosti Karlovca, Karlovac bi mogao anulirati kampanjom doseljavanja svoj peti strukturni problem, a to je iseljavanje i sve manji broj stanovnika. U tom bi slučaju i prinosi u gradski proračun bili veći jer oni koji žive u Karlovcu, a putuju u Zagreb porez i prirez plaćaju tu. No, takav nagli razvoj bi također ugrozio vladajuću strukturu.

Šesti strukturni problem je zadovoljstvo postojećim, primjerice time da imamo nekolicinu velikih tvrtki, nismo propali poput Siska, kao što se često kod nas kaže, pa se ne osjeća potreba da se otvori svijetu i sustavno i uporno traže uvijek novi ulagači. Preveliku moć koncentriranu u rukama nekolicine gospodarskih moćnika i njihova sinergija s vladajućom strankom smo već naveli kao neuralgičnu točku. No, i mimo gospodarstva, zadovoljava se postojećim, a ne uvode se promjene, što je odlika zaspale sredine. Svaka čast izuzecima u toj sredini.

Sedmi strukturni problem je kampanilizam kojeg se miješa nerijetko s lokalpatriotizmom. Kampanilizam se očituje na mnogim područjima, a uzrokovan je izostankom usporedbe s drugim sredinama ili, ako usporedba postoji, uzimanje gorih kao dokaz da nije tako loše kod nas, dakle opravdanjem postojećeg stanja, odnosno izostankom osvještavanja onog dijela baštine koji govori o vremenu kada je Karlovac bio jedan od najprosperitetnijih gradova u ovom dijelu svijeta i koje može biti poticajno za promišljanje. Kampanilizam ne nudi realnu sliku Karlovca, nego samo samodostatnost i mitologiju kao izraz upućenosti u sebe, ali ne u sebe kao dio šireg konteksta.

Osmi strukturni problem Karlovca, da se vratimo na početak teksta, je nepostojanje dovoljno jake javnosti koja će biti platforma za rasprave, kristaliziranja stavova i politika, generator i motor ideja i razvoja. Gradski mediji su na povijesno niskim granama, a preostali ili pod izravnom ili neizravnom kontrolom ili nedovoljno agilni ili moćni da tvore istinsku lokalnu javnost kakva je nekada, i to ne tako davno, postojala. Njezino posrnuće nije samo dio „više sile“ u smislu vankarlovačkih faktora i kontingencije, nego i rezultat političkih nastojanja.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije