Bez Lasića Krleža mrtvo slovo na papiru

Donosimo, uz autorovu suglasnost, spojena dva ogleda o odnedavno pokojnom povjesničaru i teoretičaru književnosti, jedan je pisan za komemoraciju u Hrvatskom društvu pisaca, drugi za karlovački skup "Zavičajna čajanka"

Autor: Zdravko Zima

Zdravko Zima (skrinšot)

Prošla je koja godina otkako sam u Gradskom kazalištu “Zorin dom” u Karlovcu sudjelovao na književnoj večeri posvećenoj Viktoru Žmegaču. Tom prilikom dopustio sam si svojevrsni presedan. Prije nego što sam govorio o našem uglednom germanistu, kroatistu i muzikologu, osjetio sam potrebu da kažem nekoliko riječi o Stanku Lasiću. Razloga za to bilo je više nego dovoljno – Lasić je rođeni Karlovčanin, sa Žmegačem je godinama dijelio sudbinu na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, obojica su znatan dio svog znanstvenog rada posvetili opusu Miroslava Krleže, a, što se moje malenkosti tiče, za studija Lasić je na mene ostavio velik i neizbrisiv trag. Latinska mudrost nas uči da o pokojnicima svjedočimo samo dobro. U ovom slučaju ta mudrost i nije nužna, jer znam da o svom profesoru ne bih mogao svjedočiti drukčije. Ako ikome nešto dugujem, makar na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, onda dugujem Lasiću.

Bio je Karlovčanin, ali isto tako Zagrepčanin i Parižanin, pisac u egzilu i kozmopolit, Hrvat i citoyen du monde. Sveučilišni profesor i kroatist koji je djelovao u dvjema kulturama, nastojeći pomiriti njihove različitosti – a, ako to nije bilo moguće – nastojao je barem posredovati među njima. Premda je znatan dio svog vijeka proveo u inozemstvu, za svoju domovinu i svoju kulturu Lasić je učinio neusporedivo više od mnogih koji se nikada nisu makli iz Hrvatske. Slavni mađarski pisac Sándor Márai u dva je navrata napuštao svoju domovinu –  prvi put 1919. i drugi put – definitivno – 1948. Premda je živio gotovo 90 godina, u domovinu se nikada nije vratio, niti je dočekao slom komunizma i rušenje Berlinskog zida. Poslije svega, Ágota N. Goller se retorički zapitala je li Márai poslije toliko godina ispao iz mađarskog književnog toka? Naravno da nije „ispao“, kao što nije ni Lasić iz hrvatskog.

Bez njegovih studija Krleža bi danas bio mrtvo slovo na papiru, a ne meritum jedne književnosti bez kakvih su sve nacionalne kulture teško ili nikako zamislive. Bez njegove monografije o Mariji Jurić Zagorki autorica „Gričke vještice“ bila bi i dalje objekt omalovažavanja i usputnih seminarskih radova. Bez njegovih sintetskih radova o Milutinu Cihlaru Nehajevu, Augustu Šenoi i Anti Starčeviću, bez teorijskih tekstova o naratologiji, trivijalnoj književnosti, sukobu na ljevici, krimiću i tako dalje, napokon, bez njegovih bibliografija, spram kojih je gajio posebnu strast, hrvatska znanost o književnost bila bi kudikamo siromašnija nego što jest. Koliko god je živio i umro u Parizu, koji nije grad nego svijet (non urbs, sed orbis), toliko se stječe dojam da iz Hrvatske nikada nije ni otišao. Za one koji poznaju njegov opus, njegovu mudrost i njegovu hrabrost, to i nije fantazija nego puka činjenica. Bio je kamijevski l’homme révolté koji je ujedinio um i srce, želju za čistoćom i želju za etičnošću na način na koji je to pošlo za rukom samo rijetkim, istodobno posvećenim i prokletim piscima. Uz takva imena kao što su Dragojla Jarnević, Vjekoslav Karas, Gajo Petrović, Oto Šolc, Slavko Mihalić, Slavko Goldstein i drugi, u elizejskim poljima Karlovca nalazi se odsad i Lasić.

Budući da je poznat ponajprije kao sveučilišni profesor, ovaj hommage ga ne želi pokazati kao sterilnog kabinetskog mislioca nego kao čovjeka od krvi i mesa. Moj sentimentalni adieu poštovanom i dragom mentoru nije zato nikakva indiskrecija, tim više što se Lasić o tome izjasnio u vlastitim, publici dostupnim, zapisima.

Nedavno, dok sam ponovo čitao Zweigov „Jučerašnji svijet“, pogled mi zastao na jednoj kratkoj rečenici: „Sami, ali ipak ne sasvim sami.“ Kao uvjereni kozmopolit i mirotvorac, koji je veličao osnivačicu pacifističkog pokreta Bertu von Suttner, austrijski pisac je tom rečenicom označio raspoloženje velikog kruga europskih intelektualaca koji su sumirali posljedice Prvog svjetskog rata, svjesni da su već na pragu novog, još većeg i još fatalnijeg. Poslije Zweigove memoarske proze čitalac može po tko zna koji put zaključiti da nema ničeg novog pod Suncem i da se povijest reprizira kao poznata i davno odgledana predstava. Jednako kao i danas, slavni Bečanin zdvajao je nad apodiktičkom vjerom naroda u jednostranu pravednost, sudarajući se s ultrapatriotima i objašnjavajući da lakše podnosi progonstvo nego osjećaj samoće u vlastitoj domovini. Upravo taj osjećaj samoće u matičnoj sredini nagnao je Lasića da se 1976. otputi u Pariz u kojem je, uz lektorate u drugim francuskim gradovima i višegodišnju profesuru u Amsterdamu, ostao do smrti, 5. listopada 2017.

Naravno, ključ za dešifriranje Lasićeva života i djela krije se ponajprije u njegovim „Autobiografskim zapisima“. Paradoksalnom se možda doima tvrdnja da ih je pisao manje zbog javnosti, a više zbog sebe sama. Zašto? Zato što je vjerovao da poslije bespoštedne vivisekcije Krležinog života i djela, istu strogost valja primijeniti i prema samome sebi. Nije mu stalo do privatnih pikanterija koje su same sebi svrhom, nego do toga da u procesu autobiografskog zrcaljenja dospije do vlastite srži. U tom procesu oslanjao se na svijest o smrti, na samoću i literaturu. Pisanje je izjednačio sa življenjem i umiranjem, samoću s idejom svetosti, a smrt s najvećom opsesijom koja ga nikada nije napuštala i u kojoj je otkrivao antitetičnost i dihotomičnost.

Razloge za tvrdnju da je autobiografiju pisao zbog sebe, a tek onda zbog publike nalazimo u svjedočanstvima o Krleži, u rezimiranju prošlosti, u komentarima koji se tiču njegove obitelji, ali isto tako u zaključnim detaljima knjige u kojima sudi o svom manjku smisla za humor te alkoholnim i nikotinskim izazovima. Lasić otkriva da je s alkoholom odlučio raskrstiti jednog dana u uredu svog brata Bogdana. Nevolja se krila u nesposobnosti da bude umjeren. Kad je jednom s Krležom i Predragom Matvejevićem ručao u Gradskom podrumu, nije se usudio naručiti ni pivo, sve u strahu da ne aktivira pomno prikrivanu potrebu za alkoholom. Jednako je bilo i sa cigaretama. Pušio je Camel i Gauloise, Dravu i Drinu, konzumirajući u jednom času sto cigareta na dan. Ali kako nikada nije htio biti ničiji rob, uspio se oduprijeti i nikotinskoj napasti. Ili kako navodi na jednome mjestu: „Za polovičnost nisam bio sposoban. Ni s alkoholom ni s cigaretom.“ Ali boginje Mojre potrudile su se da ga na neki način ipak kazne. Premda se oslobodio ovozemaljskih poroka, u jednoj bizarnoj nesreći 2010. u Parizu slomio je kuk, ostajući nakon toga u krevetu i bolujući sve do svog kraja. Pisac i sveučilišni profesor, književni teoretičar i istraživač koji se ostentativno bunio protiv svakog totalitarizma, otkrivajući u godinama svog neprestanog rasta da je sve puka parada, ako se ne pobuni i protiv totalitarizma iz vlastite nutrine.

Samo takav pisac mogao je dospjeti do točke u kojoj će bez krzmanja priznati da ga je spasilo to što nije posjedovao moć jer bi u protivnom – da je posjedovao moć – postao zločinac. Samo takvom zanesenjaku koji je vrijeme mladenačkog stasanja izjednačio s „fundamentalističkim fanatizmom“ ili „komunističkom religioznošću“, moglo se dogoditi da mu majka u instinktivnom strahu prigovori da će zbog svoje čistoće i neukrotivog temperamenta skončati na vješalima. Samo takav duh mogao je pretpostaviti kako će biti dovoljno onih koji će priznanje o vlastitim slabostima i zabludama dočekati s likovanjem, iako ga to nije spriječilo da se ogoli do kraja, svjestan da bi iznevjerio sebe i ideju autobiografske proze da je zatajio ono što ga je formiralo i/ili deformiralo u mukotrpnom traganju za slobodom. Samo takav intelektualac mogao je priznati da je njegov kolega i prijatelj Jure Kaštelan 1956. godine, za dolaska u Pariz, poželio ući Sacré Coeur i Muzej suvremene umjetnosti, dok je on, Lasić, najprije želio vidjeti dvorište rastanka s Gardom (Cour des Adieux) u Fontainbleauu i platno Jean-Louisa Ernesta Meissoniera „1814“ u Louvreu.

Samo takav nepotkupljiv um mogao se zapitati „kako je moguće da vlasti Republike Hrvatske nisu donijele zakone koji bi predviđali teške kazne za one koji govore o endehaškom ‘grijehu, zločinu i ludosti’ kao o nečem posve prirodnom“. Samo takav povjesničar, koji svoj poziv nije shvatio kao nojevsko guranje glave u pijesak, mogao je zdvajati jer se u Zagrebu nije moglo skupiti „najmanje pola milijuna ljudi da rikne protiv veličanja Nezavisne Države Hrvatske“. Samo takav osobenjak mogao je dočekati da ga u austrijskoj provinciji, u Villachu, privede policija jer je u gluho doba noći zurio u izlog s knjigama, samo takav profesor koji je mislio glavom, ali isto tako srcem i utrobom, mogao je biti doma svugdje i nigdje, u Zagrebu jednako kao u Parizu, u Karlovcu kao u Amsterdamu ili tko zna kojem planetarnom punktu. Samo takav autor i autoritet mogao je izjaviti da su jednakost među ljudima i socijalna pravda njegovi najveći imperativi, svjestan da su imperijalizam i sloboda inkompatibilni te da korporativne sile koje kontroliraju državu neće ili ne žele dopustiti zbiljske reforme. Samo takav um koji se otvorio do kraja mogao je doći do spoznaje da nije vredniji od kosovskih ili hercegovačkih emigranata s kojima putuje u kušetima „Simplona“, samo takav oporbenjak i pustinjak koji je shvatio da je sloboda „neophodna hrana ljudske duše“ (Simone Weil) mogao je tvrditi da nitko nije posve nevin i da je polovičnost angažmana, pogotovo za intelektualca, bila i ostala najgori izbor.

Sve što je za svog vijeka poduzimao, od doktorata o Nehajevu i „Poetike kriminalističkog romana“ do monografije o Zagorki, deset studija o Krleži i drugih naslova, ne bi bilo moguće bez sustavnog rada. U „Autobiografskim zapisima“ Lasić piše o radu kao temelju svog života. I više od toga, rad je za njega svojevrsni kompas, vrsta zaljubljenosti kojom se opija, gotovo drogira. Koliki je u tome udio genetike, ranog ucijepljenog katolicizma koji je postupno derivirao u komunističku religioznost i potrebu za samoispitivanjem, na dodatan način probuđenu čitanjem Jean-Paula Sartrea, Alberta Camusa i drugih autora, pitanje je na koje nije lako odgovoriti. „Moja je marljivost doista bila užasna“, priznaje sâm, precizirajući da efikasan rad nije mogao zamisliti bez bilježaka, teka i klasera te zaključujući gotovo frojdovski da je rad shvaćao kao kaznu u kojoj je uživao. Na jednome mjestu piše doslovce: „Nema za mene ljepše slike od oranice i čovjeka na njoj.“ Divio se podjednako seljacima, kovačima i liječnicima, onima koji barataju alatom, nalazeći u njihovu radu elementarnu, možda i opstetričku dimenziju. Putovao je iz Zagreba u Pariz, iz Pariza u Zagreb i Karlovac, u Lyon i Amsterdam, Kopenhagen i Toledo, a u tom cirkuliranju od istoka na zapad i od sjevera na jug jedina konstanta bio je rad.

Porodiljske muke koje su pratile izdavanje knjige „Krleža – kronologija života i rada“ (1982) simptomatične su za vrijeme u kojem je ideologijska nedodirljivost imala pandan u isto takvim nedodirljivim piscima. U tim godinama vremešni i umorni Krleža okomio se na Lasića, iako se poslije svega stječe dojam da mu je učinio uslugu. On ga je beskompromisno secirao zato da bi ga reinkarnirao i onda, oslobođenog od zabluda i reduciranog na najbolje, ostavio u zalog novim naraštajima. Osim što je jednog od najvećih i najutjecajnijih hrvatskih pisaca novijeg doba sveo na odgovarajuću mjeru, ta monografija je važna zbog tvrdnje da je proročkih stigmatizacija u našoj povijesti bilo iznimno malo. Taj nedostatak Lasić smatra našom najvećom nesrećom.

I jedna usputna napomena. Prvi književnu kritiku objavio sam početkom 1971. godine u zagrebačkom „Omladinskom tjedniku“. Bio je to prikaz Lasićeve knjige „Sukob na književnoj ljevici“. Ne sjećam se da sam ikad prije ili poslije s takvim žarom čitao jednu književno-povijesnu i svim mogućim fusnotama opremljenu studiju. Dakako, bio je to žar kojim je Lasić, nošen svojom erudicijom i podjednako snažnim moralnim impetusom, sveudilj zarazio svoju publiku. To će reći da je bio sam, ali ipak ne sasvim sam, baš kao što je u citiranoj rečenici zaključio Zweig. Od Lasića smo učili da strogost koju primjenjujemo prema drugima, valja isto tako testirati na vlastitom primjeru. Njegova veličina ogleda se u činjenici da se tako ponašao i sam, ne prakticirajući strogost isključivo kad je posrijedi bio Krleža. Da je u Hrvatskoj više pisaca i intelektualaca koji su slijedili Lasićev fundamentalni princip, ni naša stvarnost ne bi bila takva kakva jest.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije