“Jako su povezani ono što sam živio i ono što sam mislio. Moj život je putovanje, ali ne putovanje koje ide u jednom pravcu, nego koje je lutanje. Moja autobiografija mi je donijela velikih trenutaka i patnji. Nikada me nisu zanimali niti karijera, niti novac niti uspjeh. Za mene to nije postojalo, nego odgovori na pitanja zašto živim, gdje je spas, gdje je smisao – to je bila opsesija koja me nosila. Čovjek je slobodno i neslobodno biće koje ne može živjeti bez svoje suprotnosti – Boga, ono u čemu će naći svoj smisao i svrhu, a istovremeno se izgubiti kao sloboda. Želim biti slobodan, a istovremeno čežnja za nečim stabilnim i čvrstim oduzima slobodu. Kako u tome živjeti”, pitao se Stanko Lasić, 5. listopada u Parizu preminuli književni teoretičar i povjesničar književnosti, u mikrofon Hrvatskog radija 2008. godine, a taj je snimak pušten u petak u na zavičajnoj čajanki, skupu posvećenom upravo Lasiću, koja se održala na Zavičajnom odjelu Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić” u organizaciji te karlovačke ustanove u kulturi.
Tako se, posredstvom tehnike, Lasić “pridružio” novinarima Danku Plevniku i Tomislavu Čadežu te redatelju dokumentarnih filmova na Hrvatskoj radioteleviziji Mladenu Ćapinu u razmatranju svog života i rada.
Rođeni Karlovčanin, koji je preminuo u 91. godini života, se smatra jednim od najvećih hrvatskih intelektualaca u 20. stoljeću, a najpoznatiji je po temeljitom bavljenju Miroslavom Krležom, hrvatskim kanonskim piscem, što je urodilo posebnom granom znanosti o književnosti – krležologijom. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu je 1953. godine diplomirao jugoslavistiku i filozofiju, a 1965. je na istome sveučilištu doktorirao. Na matičnom fakultetu je do 1976. godine predavao noviju hrvatsku književnost, a potom odlazi u Amsterdam i Pariz gdje je bio lektor i profesor na slavističkim katedrama.
Od 1970. do 1977. je uređivao časopis “Croatica”, a od 1971. do 1975. godine i časopis “Književna smotra”. Objavio je niz članaka i knjiga, a najvažnija njegova djela su “Roman Šenoina doba” (1965.), “Sukob na književnoj ljevici” (1970.), “Poetika kriminalističkog romana”, (1973.), “Struktura Krležinih Zastava” (1974.), “Problemi narativne strukture” (1977.), “Krleža – kronologija života i rada” (1982.), “Književni počeci Marije Jurić-Zagorke” (1986), “Mladi Krleža i njegovi kritičari” (1987.), “Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži”, I-VI (1989-1993), “Tri eseja o Europi” (1992.), “Hermeneutika individualnosti i ontološki strukturalizam” (1994.), “Autobiografski zapisi” (2000.) i “Iz moje lektire – portreti” (2001.).
Nagradu “Vladimir Nazor” za životno djelo je dobio 2001. godine. Nagradu Grada Karlovca, na inicijativu i prijedlog Udruge za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka, dobio je 2014. godine. Počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu dodijeljen mu je 2015. godine.
“Ako si zapadno usmjeren i ozbiljan, jasno je da kao sveučilišni profesor moraš što više pisati na što više tema. Kod nas se napiše prva knjiga, pa živi od te slave, ili doktorat pa se više ništa ne napiše nakon toga. Sama činjenica da se Lasić natječe sa samim sobom je neugodna i prije ili kasnije takvi ljudi ili propadnu ili pobjegnu u inozemstvo”, komentirao je Čadež bogati Lasićev opus. Dodao je da je “Krležologija” roman 20. stoljeća i da se kao takav može i objaviti. “Lasić je veoma suzdržan i teško je od njega dobiti neki pridjev, atribut ili pohvalu, a s druge strane je veoma precizan i veoma pažljiv glede predmeta kojim se bavi”, rekao je Čadež.
Upozorio je da je Lasić iza sebe ostavio nepreglednu masu pisanog materijala i zalaže se za to da se Grad Karlovac zauzme za preuzimanje te baštine.
“Lasić je metonimija skribomaniji ovoga grada – nema mjesta ove veličine u Europi koje o sebi ima više knjiga, kronika i članaka. Grad Karlovac bi se trebao, najbolje preko Gradske knjižnice ‘Ivan Goran Kovačić’, boriti za Lasićevu ostavštinu, da na ovome mjestu bude dostupna svima za istraživanje i objavljivanje, da Grad osnuje nakladno poduzeće koje bi izdavalo ili reizdavalo vrijedne knjige koje se tiču Karlovca ili su iz Karlovca”, predložio je Čadež.
Ćapin pak apelira da se postavi u četvrti Gaza “barem spomen-ploča” Lasiću kojega je nazvao lavinom znanja, tradicije, strasti, sistematičnosti, upornosti i tvrdoglavosti”.
“Stanko je s Gaze. Prvi lom u njegovom životu je bio prelazak Gajeve ulice. Gaza, dom i kvart su bili totalitet. Izlaskom s Gaze je vidio nešto drugo što treba prevladati, pobijediti, saznati. Na tom principu Lasić djeluje cijeli život – ta drugotnost i borba da ga se osvoji, a i kada ga se osvoji, idemo dalje na nešto novo. To je duboko humanistička pozicija, to je pozicija čovjeka koji čitav život sve preispituje. Može se Lasiću prigovarati da je odustajao o načela i stavova, ali mu se ne može odreći traganje za samim sobom, dosljednost, trud i strast da pronikne u vlastitu nutrinu. Lasića se mora čitati jer vam svakim čitanjem daje nešto novo”, istaknuo je Ćapin.
Plevnik je usporedio Lasića s njegovom omiljenom temom – Krležom, a Ćapin je podsjetio na to da je novinar Boris Rašeta osmisio kletvu: “Dao Bog da ti Lasić igrao flastera” referirajući se pritom na upornost, temeljitost i preciznost kojom je Lasić obrađivao sve svoje teme, poglavito velikog hrvatskog pisca kojemu je posvetio umalo polovicu svoga knjižnog opusa.
“Jedna od nekroloških ocjena Lasićevog mjesta u hrvatskom vremenu i prostoru povodom njegove smrti bila je da ga se može svrstati među najvažnije intelektualce 20. stoljeća, uz bok Krleže. Premda je ovaj pisac bio 34 godine stariji od Lasića, a Lasić figurirao kao njegov odmetnuti duhovni sin, postoje mnoge sličnosti u strukturi njihova mentaliteta i identiteta, počevši od mladenačke ideološke vehementnosti pa do neiscrpne stvaralačke energije u starosti”, rekao je Plevnik.
Pojasnio je da ih obojicu u u idejnom smislu karakteriziraju sklonost radničkom pokretu i prenaglašeni antiklerikalizam. Nastavio je da su obojica bili “motivacijski ljevičari” – Lasić je neobuzdani terenski aktivist, a Krleža salonski propagator diktature proletarijata. Rekao je i da su djelovali kao dosljedni antifašisti osuđujući epohalno beščašće ustaštva i Nezavisne Države Hrvatske i istaknuo da Krleža nije otišao u partizane jer nije vidio perspektivu u tome hoće li ga likvidirati Eugen Kvatenik – Dido ili Milovan Đilas – Đido.
“Stanku je u 1994. u Narodnooslobodilačku borbu otišao brat Bogdan, pa je obitelj već bila pod prismotrom, ali su ga 1945. ustaše, kao i druge gimnazijalce, prisilno mobilizirali na put prema Bleiburgu. Lasić je u Drugom svjetskom ratu bio bliski prijatelj s Miljenkom Tusunom, sinom velikog župana Velike župe Pokuplje Nikole Tusuna, ali nije mogao spriječiti njegovo usmrćenje, kao što ni Krleža nije mogao od pogibije spasiti svog prijatelja Đuru Vranešića. Zarobljen boljševičkom doktrinom revolucionarne sile, Lasić je tu dramu lojalnosti prijatelju, kojemu se jedinome u životu do kraja povjeravao, apsolvirao njegovim zaboravom sve do ‘Autobiografskih zapisa’, dok je Krleža za svog univerzalnog nasljednika odredio Krešu Vranešića, sina pogubljenog Đure”, usporedio je Plevnik, koji je unazad 25 godina redovito s Lasićem komunicirao.
Spomenuo je da je Lasić prigovarao Krleži da je poslije 1945. napustio svoj kritički liberalizam, što se pak Lasiću prigovaralo 1991.
“Krleža nije kritizirao socijalističku Jugoslaviju i Josipa Broza Tita, Lasić neovisnu Hrvatsku i Franju Tuđmana, Krleža je branio Tita od sovjetskog ideološkog presezanja, a Lasić Tuđmana od velikosrpskog teritorijalnog osvajanja”, rekao je Plevnik.
Dodao je da se Krleža naljutio na Lasića zbog knjige “Krleža – kronologija života i rada” u kojoj su iznesene neke stvari koje bi pisac radije zaboravio.
“Poput svakog oca, pa tako i duhovnog, Krleža nije bio u stanju kontrolirati svog samooslobađajućeg sina koji je u emancipaciji od samoga prošlog sebe stvarao i moralističku distancu prema Krleži. U takvom novom sukobu na književnoj ljevici, s Krležom, on je htio biti Krleža svog doba. Došlo je do razmimoilaženja u shvaćanju granica autorstva i diskursa. Krleža je bio strasni umjetnik, Lasić strasni znanstvenik. Krleža je praktički proizvodio književnu građu za određene žanrove, a Lasić koristio različite žanrove kao građu za svoju teorijsku ekstrapolaciju. Od zanesenih ljevičara gotovo su u isto vrijeme zbog Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika postali umjereni nacional-patrioti. Nesuglasice su među njima nastale kada je Lasić od Krleže tražio da se distancira od tadašnjeg antideklaracijskog režima tražeći od njega da bude glasniji u otporu tadašnjem partijskom i jezičnom unitarizmu, ali je takav pasivistički stav i sam ponovio kada se našao u poziciji da osudi anomalije Tuđmanove vlasti. Lasić je ipak nakon Tuđmanove smrti ukazao na promašenost trijumfalizma vojno-redarstvene akcije ‘Oluja’, dok se Krleža nije usudio pisati o Bleiburgu ni poslije Titova odlaska braneći uspostavu Golog otoka, bez kojega bi se, po njegovim riječima, cijela zemlja pretvorila u Goli otok Josifa Visarionoviča Staljina”, naveo je Plevnik.
Nastavio je s usporedbom Lasića i Krleže navevši da su se “od imperativna, svakodnevna, političkog izjašnjavanja, pozitivistički sklonili u univerzalizam znanja, Krleža kao ravnatelj Leksikografskog zavoda, a Lasić kao ravnatelj Instituta za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu”. Rekao je da je Krleža svoju intelektualnu nadmoć demonstrirao u redigiranju enciklopedija, a Lasić u biografizmu hrvatske književnosti. Krleža je surađivao u “Forumu”, Lasić uređivao “Croaticu” i “Književnu smotru”, podsjetio je Plevnik i rekao da su otprilike u istim godinama otišli “u zavjetrinu akademizma” – Krleža je postao akademik s 54 godine života, a Lasić s 53 postavši, “nažalost, tek dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, mada je bio profesor i uzor nekim kudikamo mlađim redovnim članovima”.
“Kroniku svog doba Krleža je dao u romanu ‘Zastave’ u pet tomova, računajući da će uspjeti napisati i šesti. Lasić je ‘Krležologiju’ ostvario u šest tomova. Napustivši rolu akutnoga društvenog pravedništva posvetili su se onome što ih je uvijek držalo uspravnima – čitanju, mada je Krležu u tome sprečavala depresija, a Lasića glaukom. Književnost je bila nebo i Krleži i Lasiću s time da se Lasić odao promatranju Krležinog sazviježđa te mu posvetio deset svezaka svog viđenja. Životni fenomen Krleža dugo je funkcionirao kao unutarnji Lasićev fenomen. Obojica su bili frankofoni i frankofili, slaveći kulturocentrizam Pariza i ostajući do smrti vjerni francuskom običaju pisanja pisama rukom. Bez obzira na sve intelektualističke i historiografske, nerijetko posve sujetne nesporazume, jedan u drugome su cijenili mukotrpnu težnju za sustavnim perfekcionizmom”, protumačio je Plevnik.
Čadež je rekao da je Krleža jako volio sustavnost, no da je bio potpuno nesustavan i neškolovan formalno i akademski, što se “vidjelo po svemu”, dok je Lasić bio potpuno formalan i školovan i težio je Krležinoj razbarušenosti i vehementnosti. Čadež je ocijenio da su svaki na svoj način “u tom amaterizmu” uspjeli. Ustvrdio je da je “Krležologija” “nevjerojatan rukopis”.
“To je kulturna povijest Hrvatske kakvu je, nešto širu, možda s više stila, ali s manje dubine, ispisivao Josip Horvat. U jezgri opusa vidite da taj znanstvenik postaje znanstveni pripovjedač, a potom i autorski koji se skupa s Krležom zgraža nad njime, a zapravo nad sobom i svojom sudbinom. Teorijskim ekskursima od po 20 ili 30 stranica o ontološkom strukturalizmu, o putu kojim je došao do neke forme u kojoj razmišlja, prosijavaju vrlo osobne, čak petparačke, dionice. Lasićev stil funkcionira istodobno i kao publicistički i kao znanstveni, i kao filozofski i kao literarni. To je, dakle, neka vrst palimpsesta kakav je proizvodio i Krleža”, rekao je Čadež.
Dostupan je tonski snimak zavičajne čajanke.
