Tatjana Holjevac: Otac Veco nam je ostavio ‘samo’ prezime

„Nismo naslijedili nikakvu nekretninu ili materijalnu ostavštinu, već ime na koje smo ponosni i koje je svuda u bivšoj državi poštovano", kaže kćerka čuvenog karlovačkog partizana i gradonačelnika Zagreba. SpiKA

Autor: Marin Bakić

Tatjana Holjevac (foto Marin Bakić, Zagreb, 6. 9. 2017.)

Ugledna stručnjakinja s područja elektrotehnike, gospodarstvenica i nekadašnja zagrebačka političarka, predsjednica Skupštine Grada Zagreba, sada 73-godišnja umirovljenica Tatjana Holjevac brižno čuva uspomenu na svog oca Većeslava Holjevca, čuvenog karlovačkog partizana, prvoborca, a zatim simbola poslijeratnog gospodarskog i urbanističkog preporoda glavnog hrvatskog grada kojeg je vodio kao gradonačelnik. Ovaj hrvatski velikan je rođen prije stotinu godina u Karlovcu, a ta obljetnica je još jedan povod za razgovor u ciklusu SpiKA.

Je li moguće da ste Vi i Vaš otac rođeni na isti dan – 22. kolovoza?

  • Ne mogu Vam odgovoriti na to pitanje, ali mogu reći čega se sjećam. Moja majka je uvijek tvrdila da sam rođena u Topuskom, u partizanima. Činjenica je da sam bila ogromna beba i da sam se teško rodila – par dana je taj porod trajao. Majka je uvijek tvrdila da sam rođena 16. kolovoza, a tata me nakon rata išao upisivati u knjigu rođenih. Vjerojatno je zaboravio datum mog rođenja, pa je upisao svoj.

Jeste li u isto vrijeme slavili rođendan?

  • Jesmo.

 Nije bitan stvaran dan Vašeg rođenja, nego upisani?

  • Tako je.

Sjeli smo u kafić u kompleksu Nacionalne i sveučilišne knjižnice koja se nalazi na Aveniji Većeslava Holjevca. Na toj aveniji je i spomenik Veci kojeg je izradio kipar Zvonimir Gračan. Ta avenija je uistinu nešto što najbolje simbolizira njegovu vlast u Zagrebu, jer spaja Mostom slobode stari i novi dio grada. Kako je biti dijete nekoga tko je toliko učinio za grad u kojem živiš i koji je toliko slavljen i poštovan? Kako je nositi prezime Holjevac?

  • Jako sam ponosna. Nemamo nikakve nekretnine niti ostavštine od našeg oca, osim slavnog i poštenog prezimena. „Jeste li od onog Holjevca“, pitaju nas gdje god dođemo. „Jesmo“, odgovaramo s ponosom. Po cijeloj bivšoj državi, gdje god smo došli, prezime je bilo štovano. Ova ulica je imenovana tako nakon očeve smrti. Prvo se prigovaralo što nema nikakvih kućnih brojeva, jer je to bilo potpuno prazno. Sada su na toj aveniji važne institucije. Ponosna sam na to i drago mi je zbog toga. Spomenik je napravljen upravo na iskoraku u Novi Zagreb i upravo na Mostu slobode gdje je promet miran – baš na pravom mjestu. To je spomenik za budućnost i za buduće generacije. Sloboda u nazivu Mosta slobode odnosi se na slobodu izgradnje – idemo preko Save i gradimo slobodno. Kod konstrukcije mosta otac je tražio da bude malo uzvišen kako bi se imalo prekrasan pogled približavanjem starom dijelu grada. Nadam se da neće taj pogled i tu vizuru uništavati kao što je uništeno sa zgradom poliklinike. Uistinu tu nije trebala biti – zatvorila je dio pogleda na grad.

Kažete da Vam otac nije ostavio ništa osim prezimena? Kako to da vlast nije iskoristio za stjecanje enormnog bogatstva, kako i priliči?

  • Cijelo vrijeme su mu se nudile nekakve nekretnine. „Čitavog života sam se borio protiv privatnog vlasništva“, odgovarao je tada šaljivo odbijajući ponude. Sve što imamo smo samostalno stekli, osim prezimena, što je najvažnije.

I vrijednosnog sklopa, pretpostavljam?

  • Svakako.

Kakav je bio njegov vrijednosni sklop?

  • Bio je nevjerojatno pravedan i pošten. Kod njega nije bilo zakulisnih igara – sve je bilo otvoreno i jasno. Borio se cijeloga života protiv nepravde, za potlačene i one koji nemaju pravo izraza. Takav je bio cijeli njegov ratni put. Za rata je bio najmlađi general Josipa Broza Tita. Cijelo vrijeme tog razdoblja se borio protiv nepravde i svih onih ratnih strahota. Branio je ljude na udaru vlasti. Za svojih kasnijih poslova je nastojao pridobiti ljude i materijalne dobitke za Hrvatsku i Zagreb. Kada je bio u Istri i sudjelovao u pariškim mirovnim pregovorima, već tada je za Zagreb priskrbio dvije vile koje su i danas u vlasništvu Grada, odnosno sindikata – jedna je u Mošćeničkoj Dragi, a druga u Lovranu. Vizionarski je gledao kako podignuti porušenu zemlju i napraviti veliki progres i iskorak. Uspio je u Trstu dobiti dijelove radio stanice za potrebe Radio Zagreba. Dakle, takve sitne stvari su bile isto važne za njega, uz to što je gradio Zagreb. Njegov moto je cijelo vrijeme bio napraviti nešto za budućnost i za građane, pomogni ljudima…

Kažete da je priskrbio Zagrebu dvije vile na moru, međutim nikada ih nije koristio, nego ste, i dok je bio na vrhuncu moći, ljetovali robinzonski u šatorima, jer je on bio stari karlovački izviđač?

  • Tako je, bio je skaut. Nikada u životu nismo ljetovali u hotelu, nego sa šatorima, čak ne niti s onim šatorima koji imaju dno, nego smo kanale kopali uokolo. Ljetovali bismo na otoku gdje nije bilo nikoga, eventualno neki samostan – u Porozini na Cresu i Glavotoku na Krku. Lovili smo ribe. Strašno je to tata volio, a nas je drilao – morali smo skautski živjeti, pa bismo se dizali u šest sati ujutro, čistili mreže i slično. Hodajući kroz šumu nas je upozoravao da moramo paziti kuda prolazimo i pamtiti drveće. To je nešto što smo stekli u životu s njime i što nam je ostalo za cijeli život. Učio nas je životno važnim stvarima. Htjela sam, primjerice, studirati povijest umjetnosti. „A od čega ćeš živjeti“, samo bi me pitao kada sam mu iznijela tu ideju. „Od tehnike se može živjeti“, dodao je. I sva sreća da je tako postupio. Imao je pravo. Zrelo je razmišljao s vizijom za budućnost.

Trebalo je imati hrabrosti i vizije zaputiti se 1941. godine iz Karlovca na Kordun, pridružiti se Srbima i ustati protiv nacističkog i fašističkog okupatora te marionetske Nezavisne Države Hrvatske.

  • Kada sagledate koje su sve vojske tamo bile i kako je u tome svemu trebalo pronaći pravi put shvatite koliko je moj otac postupio hrabro. To je bila njegova borba za pravednost.

Uistinu je trebalo imati hrabrosti izaći već u travnju 1941. godine iz Karlovca sa 24 godine života protiv vlasti koja je tek došla i uspostavlja se te koja ima potporu najjače tadašnje sile u Europi.

  • I svi su se pokorili toj sili. Nečuveno je bilo koliko je bilo tog sluganskog pokoravanja.

Njegov podvig je bio veći tim više što je bio Hrvat.

  • Da. Bio je prvi ranjenik na Kordunu. Sklonili su ga u srpskoj kući nakon jednog velikog pokolja, pa nisu baš razglašavali njegovu nacionalnost. Ponavljam, borio se za pravednost.

Prekinuo je gimnazijsko školovanje i postao je trgovački pomoćnik. U međuvremenu je obrazovanje demokratizirano, recimo to tako, i ne znam koji bi sadržajno stupanj obrazovanja danas bio ekvivalent onome kakvo je Vaš otac imao – srednja stručna sprema nije ista tada i danas.

  • Nije, naravno. Bilo je to obrazovanje na razini današnje gimnazijske mature, ako ne i dijela fakulteta. Gimnazijska matura je tada bila već razina današnje fakultetske diplome.

Uglavnom, jedan trgovački pomoćnik je rukovodio najvećim razvojem Zagreba ikada. Ta činjenica još jednom demantira one koji se zalažu za stručnost u politici, što je nonsens, jer su politika i struka nesumjerljive kategorije. Bitni su, Vecin slučaj to dokazuje, vizija i politička umješnost.

  • Sasvim sigurno je to tako, ali postoji još jedna bitna stvar koja se tiče mog oca – radio je uporno na vlastitom školovanju. Jako je puno čitao. Otišao je u London na dva mjeseca da nauči engleski jezik, jer je smatrao da ne može netko biti gradonačelnik da ne zna engleski. Dan danas imam magnetofon kojega je kupio pomoću kojeg je uporno učio kako bi mogao sa strancima komunicirati. Čitao je strašno puno. Cijeli dan bi radio, došao doma na ručak, pa legao potom, od 18 sati obilazio grad te do četiri sata ujutro čitao. Imao je visoku radnu sposobnost. Cijelog života je nastojao naučiti što više. Svako njegovo putovanje u gradove-prijatelje Zagreba bi uvijek urodilo nekim plodom za glavni hrvatski grad. Bavio se uvijek time kako je tamo organiziran grad, kako promet, kako rade i grade… Sve je to donio u Zagreb. Jako je važno koliko radi na sebi. Ako se pročitaju njegove knjige, vidi se da je puno radio. Nisam nikada pomislila da će napisati knjigu, a naposljetku jest, i to ne jednu. Imao je fantastično pamćenje.

Vaš otac nije skrivao da je Hrvat? Je li bio nacionalno osviješten u Drugom svjetskom ratu i nakon njega ili se postepeno osvještavao u socijalističkoj Jugoslaviji?

  • Već je 1943. godine postao svjestan da postoji namjera stvaranja srpske hegemonije. Borio se za Hrvatsku. Nije bio nacionalist. Bio jest osviješten nacionalno, ali nije smatrao da je hrvatska nacija nadnacija kao što nije prihvaćao da neka druga nacija stekne takav status ili shvaćanje. Njegova velika vrijednost je što kod njega nije bilo bitno tko je koje nacionalnosti – ako je netko sposoban, sposoban je bez obzira na narodnost.

Nije bio šovinist, a kao nacionalno osviješten je politički nastradao. Povod za to je bilo njegovo potpisivanje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoj književnog jezika 1967. godine.

  • To je pogrešan podatak. Nije potpisao Deklaraciju. Optužen je da je Matica iseljenika Hrvatske, koju je kao predsjednik vodio, „leglo nacionalizma“. Radio je na pripremama za Deklaraciju koju su potpisali učeni i stručni za taj dio tumačenja. Nije prisvajao nikada tuđe zasluge, ali je pomagao da se nešto, pa i ta Deklaracija, napravi. Doveden je u situaciju da mora dati ostavku u Centralnom komitetu Saveza komunista Hrvatske zato što su Nagradom „Božidar Adžija“ nagrađeni filozofi Milan Kangrga i Gajo Petrović koji su tada bili kao praksisovci žigosani. U komisiji za dodjelu nagrade su bili također stručnjaci. Jedne su godine nagrađivali doktorske disertacije, a druge godine nisu, a Kangrga i Petrović su bili kandidati. „Ako će se iduće godine nagrađivati disertacije, dobit ćete nagradu“, kazao im je moj otac. Tako je i bilo. Samo je kao političar proslijedio mišljenje cijele komisije koja je predložila njih za nagradu, bez obzira što su Srbi, a ne Hrvati.

U biografijama Vašeg oca se to ne spominje kao razlog njegove smjene, nego Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.

  • Razlog je ovo što sam Vam kazala.

Njegov vid hrvatstva se drastično razlikuje onog koji se nameće danas?

  • Naravno.

Jesu li prevladali nositelji ove druge vrste hrvatstva, šovinističkog i netolerantnog, ili ipak većina Hrvata i dalje baštini ono Vecino hrvatstvo? Jesu li baštinici agresivnog hrvatstva samo glasni, a baštinici tolerantnog hrvatstva kakvog povezujemo s Holjevcem tiha većina?

  • Tiha većina baštini tolerantno hrvatstvo.

Slažete se da su to dvije različite vrste hrvatstva?

  • Apsolutno. Hrvati su vrlo strpljiv narod i daju se jako iskorištavati, a možda nemaju niti hrabrosti dovoljno. Šteta je da je tako i da je prevladalo nešto što je rukovođeno neznanjem i nepoznavanjem cijele situacije. Barata se s pogrešnim povijesnim podacima. Voljela bih da ljudi od pera, a posebno povjesničari, više tu naprave.

Danas bi agresivni hrvatski nacionalisti zamjerali štošta Veci, a naročito sudjelovanje u Narodnooslobodilačkoj borbi, i zamjeraju to, no, Vaš je otac prvi počeo istraživati hrvatsko iseljeništvo, primjerice…

  • I prvi je radio na tome da se spoje iseljena i domovinska hrvatska. To je njegova ideja. No, i za to je bio jako optuživan.

Stalno je radio za hrvatske interese.

  • Jest.

Je li Vaš otac pričao rado o svom ratnom putu doma?

  • Jest. Nisu to bile priče kao što su bile bakine, koja je bila zatočena u Staroj Gradiški, ili tetine koja je bila logoraš u Jasenovcu. Moj otac je više priče o tome kako je vidio događaje i kako je sređivao situacije u kojima se našao. Njegova je hrabrost bila neizmjerna. Nevjerojatno je što je sve poduzeo za rata. Poznavanje prirode, šume i čitava strategija ratovanja su imali temelje u njegovom skautskom životu, jer je teren upoznao još kao izviđač.

Prije rata se sastajao sa svojim istomišljenicima komunistima upravo na skautskim rutama?

  • Najvjerojatnije je tako.

Što Vam je otac pisao o akciji spašavanja Marijana Čavića-Grge iz bolnice u okupiranom Karlovcu 17. studenog 1941. godine?

  • Bio je zadovoljan da se to na neki način verificira, jer je ta akcija odjeknula u čitavom svijetu. U od Njemačke pokorenoj Europi se pojavio nekakav zapovjednik koji vodi društvo od 24 partizana u Karlovac u kojemu su bile sve vojske – njemačka, talijanska, domobrani i ustaše. To je uradio sa željom da pokaže da stvari nisu takve kako svijet prikazuje. Htio je prikazati što se zapravo događa. Osjećao je nadmoć nad užasno jakim neprijateljem što je uspio ući u Karlovac s 24 hrabra mladića. Prošli su kroz grad kojeg je poznavao i točno je znao gdje treba skrenuti, u koju ulicu, da izbjegne ono što se u tom trenutku trebalo izbjeći. Igrani film o tome „Signali nad gradom“, kojeg je režirao Živorad Mitrović po scenariju Slavka Goldsteina je vrlo dobro napravljen. Tata i Slavko su danima pričali o tome kako će film izgledati. Imam doma knjigu snimanja i mislim da je vrlo vjerno napravljen. Ušli su s fesovima na glavi, a ne u domobranskim kapama, kako je prikazano u filmu.

Ta je akcija danas nekima sporna i nikako da se obnovi spomen-ploča tom događaju koja se nalazila na pročelju zgrade Doma zdravlja Karlovac na Dubovcu. Kako to tumačite?

  • To su podgrijali neki koristeći neznanje onih koji su akteri te zabrane vraćanja ploče. Nepoznavanje povijesti je i uklanjanje poprsja narodih heroja u parku pokraj kina Edison. Revizija povijesti koja je na sceni upravo je apsolutno neprihvatljiva.

Jedna od bizarniji stvari u toj priči, koja je bizarna sama po sebi, je i podizanje kaznene prijave protiv Vašeg oca i sudionika te akcije zbog ratnog zločina – u trenutku podizanja te prijave Vaš otac je desetljećima pokojni. Koja je sudbina te prijave.

  • Odbijena je.

Tadašnji župan Karlovačke županije Ivan Vučić – Dom zdravlja je u županijskoj nadležnosti – je koristio činjenicu podizanja te kaznene prijave kao opravdanje za to da se spomen-ploča ne vrati. Zašto se to događa? Vidimo da se u Zagrebu drugačije odnosi prema Holjevcu.

  • Teško mi je kazati zašto se ovakve stvari događaju u Karlovcu. U tom je gradu sasvim drugačija situacija nego u Rijeci ili Šibeniku, primjerice. Potpuno su različiti pristupi tumačenju partizanske borbe u Jugoslaviji i koje je značenje imala u Europi te kakav smo ugled uživali zbog partizanskog otpora njemačkoj i talijanskoj okupaciji. Druge zemlje se diče svojim partizanskim otporima i organizacijama. Partizani su hrvatski narod svrstali na listu pobjednika. Zašto se to negira? Je li na sceni lažiranje povijesti? Tjera li se strah ljudima u kosti? Teško mi je odgovoriti na ta pitanja, jer se time ne bavim. Znam da uživamo zbog partizanske borbe i otpora okupatoru ugled u svijetu. Imale su i druge države podražavatelje okupatora, ali nikada kao što ovdje imamo danas.

Na djelu je naknadna afirmacija marionetskog režima u Hrvatskoj iz razdoblja Drugog svjetskog rata?

  • Ne bih to nazvala afirmacijom. Kada pogledamo tko sije strah među građanima, vidimo da su neznalice, a plašim se i da neki manipuliraju sa strane.

Vaš je otac iz rata izašao sa činom general-potpukovnika. Nakon toga je bio imenovan zapovjednikom oslobođenog Zagreba. U glavnom hrvatskom gradu je bio jedna od vodećih ličnosti. Što Vam je pričao o tome vremenu, prvim danima slobodnog Zagreba?

  • Grad nije funkcionirao. Nisu radile trgovine, plinara, vodovod… Njegov angažman je bio usmjeren u to da grad profunkcionira. Naložio je da se ne smiju kažnjavati djeca ustaša i domobrana za zločine njihovih roditelja. Zabranio je da se bilo što nažao napravi onima koji su ostali u Zagrebu. Vladala je velika glad, a grad je bio u dobroj mjeri porušen, pa je bio jako angažiran da se sve dovede u red.

Postao je potom zapovjednik Vojne uprave Jugoslavenske armije za Istru i Slovensko primorje. Živjeli ste tada na moru?

  • U Opatiji smo živjeli.

Čega se sjećate iz tog razdoblja?

  • Malo toga. Moj otac je bio komesar Četvrtog hrvatskog korpusa Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije koji je oslobodio Trst 1945. godine. Nije, dakle, moj otac bio među onima koji su oslobodili Zagreb četvrtog svibnja, nego je došao dan ili dva kasnije. Uvijek je govorio da su ubrzanim tempom išli da bi stigli čim prije u Zagreb. Očekivalo se da poznaje područje Trsta jer je tamo ratovao. U Istri je sve poduzeo da dođe do mirne tranzicije i da stanovništvo što manje osjeti posljedice rata. Istra je bila pod talijanskom upravom. Moj rodni list, primjerice, je na talijanskom jeziku. Bilo je strašno puno problema poraća i s onima koji nisu htjeli prihvatiti poraz u ratu. Moj je otac bio poslan za vojnog atašea u Berlin, a kasnije su ga opet vratili u Istru, jer su počeli problem glede neprijateljstava nakon rata.

Ima li to veze s takozvanim fojbama?

  • Ne bih to znala reći. Možemo pitati gospodina Jurja Hrženjaka, koji je bio očev zamjenik tada.

Koji je bio zadatak Vašeg oca u Berlinu?

  • Ishoditi što veće ratne reparacije za Jugoslaviju. U toj želji da se što prije osposobi država i da započnu proizvodnja i normalan život došao je u kontakt s inženjerima, pa je, primjerice, pronašao inženjere koji su bili Nijemci i koje je angažirao u Jugoturbini. Uredio je da se zbirka umjetnika Ante Topića Mimare dovede u Hrvatsku. Želja mog oca je bila ishoditi što više novca da se ratom porušena zemlja digne iz neimaštine.

Iz Berlina se selite u Beograd nakon što je Vaš otac postao zastupnikom u Ustavotvornoj skupštini i Saveznoj narodnoj skupštini?

  • Da. Tada je tražio od Tita da izađe iz armije, što mu je ovaj jako zamjerio, jer je bio dobar kadar. No, tata je htio raditi civilne poslove, a i bio je neposlušan donekle – nije volio slušati komandu iznad sebe, nego je imao svoja viđenja i vizije. Bio je ministar u Vladi Federativne Narodne Republike Jugoslavije, a potom ministar prometa u Vladi Narodne Republike Hrvatske te član CK SKH. Tada se vraćamo u Zagreb.

Živjeli ste u Nazorovoj ulici, a prvi susjedi su Vam bili obitelj Tuđman?

  • Nisu bili prvi susjedi, ali jesu susjedi.

Mnogi iz povijesnih čitanki su bili gosti u Vašoj kući?

  • Jesu.

Tko je sve dolazio u dom Holjevčevih?

  • Holjevac je uvijek bio osoba koja je razgovorima stjecala nova znanja. Volio se okružiti stručnjacima, umjetnicima i uopće onima od kojih može dobiti informacije kako koje područje razvijati. Veliki utjecaj na njega su napravili pisac Miroslav Krleža, general Ivan Rukavina, operni pjevači Vladimir Ruždjak i Ruža Pospiš-Baldani… To su bili oni koje je okupljao. Stalno se okruživao sposobnima. Najveći utjecaj na njega je napravio inženjer Zdenko Kolacio kojeg je doveo iz Rijeke da mu pomogne izgraditi Zagreb. Bio je raspisan natječaj za viziju grada, a tada je inženjer Kolacio s grupom arhitekata dobio prvu nagradu i onda ih je moj otac nagovorio da dođu u Zagreb. Dnevno su se svadili i nadmudrivali da bi grad ovako izgledao, dobio ovakvu vizuru koja se jest donekle uništila i poremetila, ali je opstala u osnovnom dijelu kako je zamišljena. Dakle, oko sebe je okupljao intelektualce i direktore velikih tvrtki koje su bile ključne za izgradnju grada, jer je novac bio držan u Beogradu. Grad Zagreb nije imao svojih sredstava, ali je podizanjem industrije i stanogradnjom – temeljem direktive „seljaci u gradove“ – urađeno je sve ono što i dalje baštinimo u Zagrebu. U tome su ključnu ulogu imale tvrtke kao što su Tvornica parnih kotlova, Uljara, Prvomajska, OKI, Končar, Nikola Tesla, Elektro-Kontakt, Ina… Te su tvornice izdvajale na razne načine sredstva za izgradnju radničkih stanova i za održavanje kulturnih ustanova kao što je, primjerice, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu koje se tada već rušilo, a moj otac je dogovorio da će svaka od tih velikih tvrtki podržati obnovu jednog dijela kazališta. Zagreb nije imao novca, a Holjevac je čuo da će u Beogradu napraviti velesajam, pa je odlučio napraviti kod nas novi i u tome je uspio u roku godinu ili godinu i pol dana. Razgovarao je s veleposlanicima i konzulima da svaka država u Zagrebu napravi svoj paviljon i oni su to platili.

Vaš otac se oslanjao na stručnjake, ali ne bilo kakve, nego vrhunske?

  • Tako je. Uvijek se raspitivao tko znade nešto napraviti. Oni na gradilištu obično znaju tko vodi posao kako spada, a tko zabušava.

Što je bilo ključno u njegovom uspjehu u borbi za hrvatske interese – osobni kontakti, umijeće pregovaranja, nešto treće?

  • Sve je to igralo ulogu u uspjehu. Prije svega je bio odličan organizator, vrlo sposoban rukovoditelj. Njegova sposobnost da sa smiješkom surađuje s mnogima je pomogla oko toga. Sve su te stvari bile vrlo regularno napravljene – da je i najmanje pogriješio, glava bi mu isti čas letjela. Imao je različita saznanja. Kazao je da ne treba graditi na trasi kojom se kreću rukovoditelji, nego sa strane. Zagreb je dobio prvi zimski bazen u Jugoslaviji, i to „sa strane“, da ga nitko ne vidi. Izdao je dozvolu za zgradu radijskog doma. Prvi smo imali u Jugoslaviji televiziju i prvi televizijski prijenos je emitiran sa Zagrebačkog velesajma 1956. godine. Mog oca danas niti ne spominju u Leksikonu radija i televizije Hrvatske radiotelevizije, a Grad Zagreb je dao novac za osnivanje televizije. Sjećam se biranja opreme, dvojbi između marki Thompson i Marconi, koja je bolja, čije će kamere doći, napravljen je stup na Sljemenu… To je sve činilo Zagreb velegradom. Nije bilo predviđeno da bude velegrad, a nego industrijsko središte, a s Velesajmom dobiva međunarodni značaj. I dalje je Nogometnom klubu Dinamo osvajanje Kupa velesajamskih gradova 1967. godine najveće postignuće. Kako bi se natjecao bez Velesajma? Postojao je vojni aerodrom. Kako su moj otac i zapovjednik Pete armijske oblasti general Rukavina bili bliski – jedan je bio komesar, a drugi zapovjednik Četvrtog hrvatskog korpusa u ratu – armija je čistila teren za izgradnju Velesajma, pa su dogovorili da zračna luka bude napola civilna, napola vojna. Trebalo je doći na tu ideju i imati hrabrosti reći armiji da će Grad uložiti u aerodrom i da će ga koristiti. Donedavno je taj aerodrom bio u funkciji. U to vrijeme je bio veličine minhenskog aerodroma.

Koliko su bili važni njegovi osobni odnosi s Titom?

  • Kazala sam već da su se razišli Holjevčevim odlaskom iz armije, ali je Tito uvažavao svu njegovu sposobnost u izgradnji grada. Aleksandar Ranković je zaprijetio da će velesajam ići u Beograd ili će moj otac na Goli otok. Tata je bio i prisluškivan zbog toga, pa se sastajao, primjerice, s Krležom i Rukavinom na Tuškancu, šetali su i razgovarali te se dogovarali daleko od prislušnih uređaja. General Ivan Gošnjak, kada je čuo za pritiske da se gradi velesajam – a nije se moglo to izravno zabraniti, jer su strane države u to ulagale, što je vrlo lukavo osmišljeno – rekao je mom ocu: „Veco, idem na Brijune sa Starim. Spustit ću se u Zagreb po tebe, vozim te tamo i imat ćeš 40 minuta za razgovor s Titom da mu objasniš tu situaciju s Velesajmom“. Navodno su razgovarali četiri sata i Tito je naposljetku rekao da dolazi na otvorenje. Tada su stali svi pritisci i sva prisluškivanja.

Osjećao li se Tito Zagrepčaninom?

  • Apsolutno da, po onome što sam čula. Volio je dolaziti tu. Bio je silno zadovoljan izgradnjom i razvojem grada, naročito industrije. Institut „Ruđer Bošković“ je tada bio snažan i poznat u cijelom svijetu. Moćne tvornice su dale zamah gradu.

Što je još urađeno u Zagrebu za vlasti Vašeg oca?

  • Napravljena je, primjerice, Ulica proleterskih brigada, danas Vukovarska. Među arhitektima je danas cijenjena kao izložbeni prostor na otvorenom. Sve zgrade na njoj su bila posebna arhitektonska postignuća. Uz Velesajam je napravljena i toplana. Ideja da se grad svijetli, a ujedno i grije je također njegova ideja. Napravljen je Dom sportova, započeta je izgradnja Koncertne dvorane „Vatroslav Lisinski“, izgrađene su palača pravde, zgrada socijalnog osiguranja, zgrada gradskog poglavarstva, no taj objekt nije nikada dovršena. Kad je bio gradonačelnik, ured mu je bio u Matoševoj, u za gradsku upravu skučenom prostoru. Čitav potez naselja preko Save je rađen na način da je svako imalo vrtić, školu, sportsku dvoranu, trgovački centar i dom zdravlja.

Svu infrastrukturu koja je bila potrebna?

  • To su životne potrebe. Izgrađeni su zračna luka, sljemenska žičara, najduža žičara u Europi tada.

Kada je gradonačelnik Milan Bandić započeo svoju pustolovinu s fontanama, baš na Aveniji Većeslava Holjevca, tumačio je da je to nastavak Lenuzzijeve potkove, a to je donjogradski sklop ulica i trgova kako ga je zamislio Milan Lenuzzi, također Karlovčanin. Biskup Maksimilijan Vrhovec, isto Karlovčanin, je osnovao park Maksimir, a Holjevac Novi Zagreb. Karlovčani su izgradili pola Zagreba.

  • To je točno. Očito im je Zagreb dao prostora za rad.

Sjećate li se osobno Rukavine, Gošnjaka, Krleže i drugih koje smo spomenuli?

  • Da.

Po čemu ih pamtite?

  • Odlazili smo na izlete i družili se, a onda bi se stariji malo povukli i razgovarali, ne mogu kazati o čemu, ali su te osobe imale velik utjecaj na moga oca i on se s njima redovito savjetovao da bi se utvrdio smjer budućeg djelovanja.

Pod kojim okolnostima je Vaš otac postao predsjednik Matice iseljenika Hrvatske? Zašto se i kako počeo baviti iseljeništvom?

  • Nisam sigurna, ali mislim da je bio postavljen na to mjesto, jer je bilo nevažno i nije se tu trebalo puno raditi. Na neki način je imenovanjem na tu funkciju marginaliziran.

Ali je opet i iz toga izvukao maksimum?

  • Apsolutno. Bio je to veliki šok svima.

Kako je osobno doživio pad u političku nemilost?

  • Jako teško mu je palo to što je morao izaći iz CK SKH. Mislim da je šok koji je tada doživio kumovalo i nastanku bolesti. Za sve što je napravio nikakvu zahvalu nije dobio. Bio je užasno razočaran što su ga neke vrlo bliske osobe počele izbjegavati i prelazile na drugu stranu ceste kada bi ga vidjele. No, Zagrepčani, oni koji znaju što je napravljeno i koji pamte polet koji je vladao u vrijeme očeve vlasti, smatraju ga najvećim gradonačelnikom ikada.

Kakav je bio njegov odnos prema Karlovcu nakon Drugog svjetskog rata? Je li često odlazio u rodni grad?

  • Svakog vikenda smo bili u Karlovcu.

Gradonačelnik Zagreba je svakog vikenda bio u Karlovcu?

  • Da, i puno je pomagao Josipu Boljkovcu u razvoju grada. Tog karlovačkog gradonačelnika je mnogo savjetovao, a mislim da je Grad Zagreb i financijski pomagao Karlovac, kao što je pomagao i Split, primjerice, osnivanjem Splitske banke. To je sve omogućila zagrebačka industrija koja je genijalno napravljena.

Kada ste dolazili svakog vikenda u Karlovac, što ste radili?

  • Igrali bismo se po šancima ili bismo išli na kupanje po svim rijekama. Vrlo često smo bili u Novigradu na Dobri. Uvijek je to bila kombinacija nekih očevih razgovora i izlet u prirodu.

Je li u Karlovcu obilazio svoju obiteljsku kuću?

  • Obilazio je svoju majku dok se nije preselila u Zagreb i prijatelje. Skautsko društvo se i dalje nalazilo. To su bili njegovi iskreni prijatelji i u njih je imao najviše povjerenja. U politici ima svega. Znao je procijeniti ljude, tko mu je namješten. Oni koji su bez njegova znanja dijelili stanove, momentalno su dobili otkaz. Vodio je računa o pravednosti. Naglašavam, bio je izuzetno pravedan.

Je li Vaš otac bio duhovit?

  • Izuzetno. Volio je pjevati, a nije imao sluha. Stalno se šalio na svoj račun, a i druge je zezao.

Kažu da je general Ivan Šibl bio izuzetno duhovit.

  • To je točno.

Najbliži obiteljski prijatelji bili su Vam Priselci?

  • Jesu. Branko Priselac je bio očev najbolji prijatelj, također i jedan od savjetnika.

Po čemu pamtite Priselca, također predratnog karlovačkog komunista i partizana, urednika i novinara?

  • Branko je bio jako staložen. Mnogo je čitao i mnogo znao što se događa u književnim krugovima i u tome je mnogo savjetovao tatu. „Idem do Branka, to moramo raspraviti“, kazao bi moj otac usred noći. Brankova prerana smrt je bila velika tragedija. Mom je ocu uvijek nedostajao.

Ubrzo nakon pada u političku nemilost je Vaš otac, nažalost, preminuo. U intervjuu Novom listu otprije pet godina Vaš brat Većeslav Holjevac mlađi kaže da postoji mogućnost da je Vaš otac otrovan, a ne da je preminuo od zloćudne bolesti. Smatrate li da postoji osnova za takva nagađanja?

  • Teško je kazati. Mog oca ne može ništa više vratiti. Nemamo mogućnosti da istražimo takve sumnje. Možda će povijest dati neke dodatne odgovore u tom pogledu. Preminuo je u roku deset dana otkako je otišao u bolnicu i to je bila velika tragedija.

Vaš brat je kao mogući motiv za trovanje naveo to što je Vaš otac bio jedan od kandidata za vođu Hrvatskog proljeća. Je li bio blizak s kasnijim proljećarima?

  • Bio je blizak s Mikom Tripalom, Perom Pirkerom, a i sa Savkom Dapčević-Kučar u CK SKH. Tvrdio je da je njegova popularnost daleko veća. Je li to nekome smetalo i kome? Teško mi je dati odgovor na to. Njegov izuzetan fizički napor za rata, a zatim i njegov bespoštedni posao nakon rata ga je sigurno istrošilo.

Danas bi se reklo da je živio stresno.

  • Da.

Je li postojala razlika u odnosu društva prema obitelji u odnosu na Holjevčevo razdoblje vlasti, odnosno nemilosti, te nakon smrti?

  • Odgojeni smo kao normalna djeca, a ne djeca rukovoditelja. Kada su svi išli u Plitvice u novootvoreni hotel, mi bismo otišli na slamarice. Otac nas je odgojem osposobio za samostalan život od vlastitog rada. Nismo živjeli drugačije od druge djece i mladih ljudi. To je kod nas bilo vrlo strogo postavljeno. U Berlinu smo moja sestra i ja imale punu sobu igračaka. „Uzmi si jednu igračku, koliko imaju djeca u Zagrebu, ako i toliko“, rekao je otac kada smo se vraćali iz Njemačke. Izabrala sam lutku koja mi je pala na štengama i razbila se, pa sam se vratila bez igračke. „Djeca imaju po jedan par cipela. Toliko i vi možete imati“, kazao nam je. Isto se odnosilo na haljine, kute za školu… Nismo, dakle, živjeli pod staklenim zvonom, nego kao i ostala zagrebačka djeca. Sestra i ja smo završile fakultetske studije. Nastavili smo nakon očeve smrti život kako nas je postavio na noge.

Ove godine se obilježava sto godina od Holjevčevog rođenja. Kako se glede toga osjećate i što biste voljeli da se dogodi?

  • Drago mi je da se organiziralo obilježavanje te obljetnice u Gradskoj skupštini Zagreba prilikom čega smo se prisjetili što je Holjevac napravio za grad. Gradonačelnik Milan Bandić je najavio još jednu izložbu i dovršetak dokumentarnog filma. Bilo bi mi drago da se to sve napravi. Neki povjesničari žele pisati i neku monografiju. Možda će se više razmotriti njegovo djelovanje u Matici iseljenika Hrvatske. Taj dio njegove biografije je maknut u stranu. Bilo bi zanimljivo vidjeti gdje je sve putovao i s kime se sastajao. Znam da je održavao odnose s Hrvatskom bratskom zajednicom.

Ne najavljuje se velik program u Karlovcu povodom ove obljetnice koju će vjerojatno antifašističke organizacije obilježiti, no to je uski krug ljudi. Žalite li što se Karlovac nije ozbiljnije upustio u obilježavanje stote godišnjice rođenja Vašeg oca i šteti li to ponajviše ipak Karlovcu?

  • Tužno je da je tako. Veličina Holjevca prelazi granice Zagreba, on je hrvatski velikan. U jednom razdoblju nakon rata je čak bio gradonačelnik Rijeke i tada je pustio u promet prvi trolejbus. Gdje god je radio, radio je na dobrobit građana. Žao mi je što nije zapisano što je Holjevac za Karlovac napravio, a to se u njegovom rodnom gradu sigurno zna. Žao je to i mnogim Karlovčanima. U Karlovcu postoji ulica koja se zove Prilaz Većeslava Holjevca, a cijenim i što je vraćena njegova bista. Treba ga sagledavati u kontekstu gdje je bio najbolji. Što god je radio, ostavio je velikog traga. Niti jedan skup i niti jednu odluku nije prepuštao slučaju. Zato je uspio od Zagreba stvoriti veliko industrijsko središte koje je moglo pomagati druge sredine. Imao je viziju, što također nitko ne zna, da se izradi jadranska magistrala. „Neka Shell dobije za to koncesiju“, kazao je, a zbog te ideje su ga na galge htjeli objesiti. Njegova ideja je bila da Grad Zagreb da inicijalna sredstva, a Shell neka bude koncesionar, neka postavi svoje benzinske crpke i neka imamo svoju cestu. Takve njegove ideje su u velikoj mjeri rezultat toga što je s puno pažnje pratio što se događa u velikim gradovima, a ujedno je pomagao manje. Zagreb danas može puno pomoći drugim gradovima. Bilo bi dobro da Karlovac to cijeni. Ostaviti to na razini onog ulaska u okupirani Karlovac nije dovoljno. Dao je, primjerice, doprinos izgradnji mostova, Jugoturbine…

Aktivni ste u Društvu Karlovčana i prijatelja Karlovca u Karlovcu. Ima li ono perspektivu?

  • Čitava aktivnost se nadasve temelji na predsjednici i Izvršnom odboru. Njihovom inicijativom i željom da se obilaze Karlovac i njegova okolica nije dobra. Nedostaje veća suradnja s Gradom Karlovcem. Karlovac je prekrasan grad s velikim mogućnostima.
Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije