Za neke liberale/ljevičare Hrvatska demokratska zajednica je očigledno uvijek ista, bez obzira krojio toj stranci politiku Tomislav Karamarko ili Andrej Plenković. HDZ je za takve van-povijesni simbol zla, Đavo, a svatko tko s njime tikve bude sadio prelazi na mračnu stranu.
Masu redaka je ovdje ispisano kritički o HDZ-u, stranci koja je odgovorna za mnoge katastrofalne politike na nacionalnoj i lokalnoj razini. Međutim, unatoč tome što svaki entitet, pa i ta stranka, ima svoje generalne značajke, pogrešno je ne primijetiti promjene, a posebno je promašeno kao liberal ne podržavati afirmaciju liberalne politike, odnosno kao ljevičar odmak od desničarenja.
Problem je, naravno, odluka Hrvatske narodne stranke-liberalnih demokrata o pristupanju vlasti na nacionalnoj razini, a već se predviđa i potop te stranke, dok se Ivana Vrdoljaka, donedavnog predsjednika, razvlači na sve moguće načine po medijima zbog toga što se izborio za to da “narodnjaci”, stranka – koliko god to paradoksalno zvučalo – velikog utjecaja, ali nedovoljne “prođe” među biračima za samostalan nastup na izborima, promijene političkog partnera. Liberalni/tehnomenadžerski HNS se do sada uglavnom držao Socijaldemokratske partije Hrvatske kao saveznika, međutim, zar bi s ovime što je ostalo od najjače hrvatske socijaldemokratske stranke trebala propasti i najjača liberalna? SDP pod vodstvom Davora Bernardića je kadrovski, idejno i uopće politički istrošena i neprepoznatljiva stranka i Plenković je saborskim zastupnicima te stranke dobro odbrusio da nikada nisu bili slabiji. Upravo bi se u slabosti SDP-a moglo pronaći opravdanje za neraspisivanje prijevremenih parlamentarnih izbora. Ako Plenković računa da bi protestne, populističke stranke mogle od njih profitirati nauštrb socijaldemokrata, i ako se time povodi, dobro postupa odgađanjem. HNS bi tek propao, da je ostao slijepo privržen Iblerovom trgu.
Može se promijeniti politički partner i ostati privržen svojim principima, pogotovo ako svjetonazor i doktrina tog partnera nisu potpuno suprotni. Koje je svoje principe HNS pogazio? Bili su dosljedna opozicija HDZ-u godinama, ali je moguće da raskidaš stara i stvaraš nova savezništva, a ostaješ vjeran svojoj platformi. Može zvučati nepopularno, ali time što je Vrdoljak otvoreno lagao o pregovorima s HDZ-om, mjesecima uvjeravajući javnost da ne postoje i da stranka koju vodi nikada neće ući u “Titanik vladu”, kako je volio govoriti, bi se moglo okarakterizirati kao nemoralno, međutim učinio je forsiranjem koalicije s HDZ-om veliku, pozitivnu, stvar za hrvatsku političku stabilnost i za opstanak vlastite stranke, dok je drugo pitanje je li to učinio etično i je li bilo korektno od njega da je “minirao” svojom objavom na Twitteru kojom je dao naslutiti da se pregovori ipak vode predizbornu kampanju Anke Mrak Taritaš za gradonačelnicu Zagreba. Možda je to bila i cijena da se napravi ovaj vrlo odvažan i politički pametan te dugoročno koristan potez na nacionalnoj razini, pa, bez obzira koliko visoka, plaćena je.
Nadalje, ne treba niti zaboraviti da je čitavu višegodišnju političku krizu, koja se sada valjda raspetljava, zakuhao Most nezavisnih lista svojim odabirom da nakon izbora 2015. godine koalira s Karamarkovim HDZ-om, ali kao “korektiv”, odnosno njihova moralistička/populistička politika na krilima koje su ostvarivali uspjeh kod protestnih glasača, no koja ih je učinila nemogućim/neodrživim partnerom na vlasti i uopće destruktivnima. Ako novo političko savezništvo omogući Mostu njegov prirodni, opozicijski, status, tim bolje, a ako omogući da takve “misionarske” stranke jednostavno iščeznu, još i bolje.
Ako se itko u dvojcu novih partnera mijenja, to je HDZ, a da je njegova politika drukčija od vremena kada je tu stranku vodio Karamarko, vidi baš svaka politički pismena osoba koja otvori oči. Za razliku od svoga prethodnika na mjestu predsjednika stranke, Plenković ne potiče ideološke sukobe, nego ih nastoji premostiti, a suočen s najvećom gospodarskom prijetnjom od okončanja rata uspijeva zadržati stabilnost. Zaboravni bi se trebali sjetiti histerije koju je proizvodio Karamarko kroz iskopavanje kostiju žrtava nakon Drugog svjetskog rata, tuđmanističku retoriku i prokazivanje izdajnika ili čegagod, kroz odabir kadrova i politika, pa neka to usporede s današnjom HDZ-ovom garniturom i politikom. Iz te dominantne hrvatske stranke ili njezine orbite polako ispadaju svi oni koji su priječili učvršćivanje HDZ-a u desnom centru povlačeći ga više udesno – Davor Ivan Stier, Zlatko Hasanbegović, Ladislav Ilčić, Željko Glasnović, Bruna Esih… Nisu “narodnjaci” promijenili ploču, nego je mijenja HDZ i tako postaje poželjan partner strankama centra. Ne može ista stranka koalirati s Hrastom ili Hrvatskom strankom prava doktor Ante Starčević te s HNS-om. Promjena političkih saveznika pokazuje smjer u kojem se HDZ pod Plenkovićem kreće.
Je li stoga s pozicije nekoga tko dijeli haenesove/liberalne/ljevičarske vrijednosti principijelno rogoboriti protiv koalicije s HDZ-om, protiv njegove liberalizacije koja se na taj način provodi i protiv njegova usidrenja u politički centar? Zašto bi netko, kao, primjerice kolumnist Kaportala Tihomir Ivka, pomislio da su HNS i HDZ ideološki nespojivi, a HNS i SDP nisu? Ivka piše protiv oportunističkih motiva pojedinih političara kao što je Predrag Štromar, pa i lokalnih kao što je, primjerice, Marina Novaković Matanić. Uzroke promjene političkog partnera vidi uglavnom u tome, međutim interesi pojedinih političara ne mogu biti glavni razlog, nego se on krije upravo u slabosti i besperspektivnosti SDP-a, odnosno centriranju i jačanju HDZ-a, te izbjegavanju izbora poradi održanja i jačanja političke stabilnosti.
Ostati dosljedan protivnik HDZ-u ili, uz očuvanje političkog identiteta, spasiti stranku od propadanja s donedavnim saveznikom i preliti svoje vrijednosti u Vladu i učvrstit Plenkovićev stranački?
Forma ili sadržaj, što je važnije, to je jedina dilema.
