Stjepan Benić, 69-godišnja legenda karlovačkog nogometa, je ušao u povijest svjetskog, jer je vodio obje momčadi na jednoj utakmici.
Kako je došlo do toga?
- U Nogometnom klubu Karlovac sam bio koordinator kada sam zamoljen od prijatelja iz NK Petrova gora da im pomognem. Natjecali su se tada u drugoj županijskoj nogometnoj ligi, a željeli su u viši rang natjecanja. Procijenio sam da imaju potencijala i da s malo stručne pomoći mogu ostvariti ambicije. U tome smo i uspjeli. U međuvremenu je u NK Karlovac Mario Vrbanić prestao voditi seniore, pa sam od njega preuzeo taj posao. Međutim, ne mogu biti trener u dva kluba, ne mogu biti licencirani trener u oba. To isprva nismo znali. Stoga sam poništio licenciju koju sam imao u NK Petrova gora, ali sam mogao ostati na njihovoj klupi kao član stručnog stožera. Ždrijeb je htio da se u četvrtfinalu županijskog nogometnog kupa sastanu NK Karlovac i NK Petrova gora. Dao sam upute jednima, a potom drugima. Za sjećanje su mi poklonili dres koji je bio kombinacija dresa NK Karlovac i NK Petrova gora, s grbovima tih klubova. Slučajno je, dakle, sve to ispalo, ali sam ponosan na tu priču.
Tko je prošao u polufinale? Vi ste sigurno.
- NK Karlovac je pobijedio 8:0. To je ipak odraz razlike u kvaliteti.
U biti ste samo pustili dečke da igraju?
- Tako je. Rekao sam im da igraju fer, da poštuju suigrače i to je to. Prijateljski smo se rastali, a tako smo se i sastali.
Taj slučaj je imao velik odjek.
- Pa posebnost je kada je isti trener obje momčadi na utakmici. Ne vidim ništa loše u tome da pomognem jednima i drugima.
Je li Vas zvao Michel Platini?
- Nije nitko iz struke zvao niti sam imao problema sa savezom.
Razlučimo NK Karlovac i NK Karlovac 1919. U kojem ste klubu?
- Koordinator sam struke u NK Karlovac 1919. Nasljednici smo NK Karlovac. Ispadanjem iz prve hrvatske nogometne lige nastaju financijski problemi koje nije bilo moguće riješiti. Dug je iznosio oko od dva milijuna eura. Ne bismo li spasili stogodišnji klub nekolicina nas je osnovala NK Karlovac 1919. Htjeli smo spasiti omladinski pogon i aktivnosti, a NK Karlovac je brisan iz registra udruga nakon stečaja. Ono malo imovine što je imao prebacili smo na NK Karlovac 1919.
Kolokvijalno klub nazivate NK Karlovac?
- Tako je.
U nogometu ste 57 godina. Vodite statistike, pa navedimo neke Vaše nogometne.
- S 13 godina života sam ušao u nogomet. Počeo sam igrati za NK Zadrugar sa Mostanja, pa za NK Duga Resa. Dvije godine sam igrao za NK Lokomotiva iz Zagreba u drugoj nogometnoj ligi zapad. Tamo sam ostvaren kao igrač i kao takav igrao i protiv NK Karlovac koji je tada ušao u ligu. Jedan naspram nula smo izgubili. Tada su me zvali da se vratim u Karlovac, što sam i učinio 1970. No, osjetio sam tada potrebu za zaradom i putovanjima. Bio sam student prava, a imao sam i prometnu nesreću koja me šest mjeseci udaljila od igranja i studiranja. Stoga sam u drugoj godini studija napustio fakultet. Otvorila mi se potom prilika da odem u Australiju. Posredstvom Ante Pavlovića i Zorislava Srebrića, koji su bili djelatnici u nogometnom savezu, uspio sam ostvariti kontakt i prelazak u NK Croatia iz Melborunea. To je bilo nakon sloma Hrvatskog proljeća 1972. godine.
Tamo ste bili cimer sa Stjepanom Lamzom?
- Tako je. Bili su tamo i Vid Horvat, Martin Boban, Zlatko Lepan… Bili su to amaterski reprezentativci Jugoslavije. U tom klubu sam proveo godinu i pol. Nažalost, morao sam se vratiti jer mi je isticao ugovor, a i čekao me poziv za služenje vojske. Nadao sam se da ću izbjeći to zbog prometne nesreće. Čim sam se vratio iz Australije dočekao me poziv za odsluženje vojske, no uspio sam se osloboditi vojne obveze. Nakon toga sam pola godine proveo u Švicarskoj, u St. Gallenu, te par mjeseci u Monteu na Ženevskom jezeru, da bih se od ljeta 1974. godine skrasio u NK Bellinzona iz Švicarske kao igrač, a potom još godinu i pol u Mendrisiou. Po isteku ugovora navršio sam tridesetu godinu života, a nisam imao staža niti socijalnog i zdravstvenog osiguranja, pa sam se odlučio vratiti doma. Bila je još jedna mogućnost da odem igrati u Caracas, no zapeli su pregovori. Moj menadžer Slobodan Kašić je bio i menadžer venecuelanske vaterpolo reprezentacije, pa sam posredstvom njega pokušavao srediti taj angažman, no bilo je tu problema s vizama. Nisam htio ići tamo potpisivati ugovor, nego sam htio da ga potpišemo u Europi, jer po ugovorima u pravilu nastrada igrač, a htio sam neka jamstva… Ipak sam dobio posao u Konteksu, karlovačkoj tekstilnoj tvornici, i tako je započela moja profesionalna karijera. Priključio sam se tada Branku Čavloviću-Čavleku u stručnom radu s pionirima, pa je tako počela moja trenerska nogometna karijera. S obzirom da nisam pušio i da sam do 26. godine života pio isključivo sokove…
A nakon toga…
- …sam na vino lagano krenuo. I dan-danas volim popiti crno vino. Uglavnom, živio sam zdravo i očekivao sam da ću igrati do 40. godine života. No, ipak sam se posvetio trenerskom zvanju. Vodio sam seniore NK Karlovac 15 godina u 11 navrata.
Koliki je prosjek trajanja “mandata”?
- Trenirao sam ih po godinu, pola godine, dvije godine… Uvijek je trebalo uskočiti. I nedavno sam vodio juniorsku momčad na kupskoj utakmici u Kostreni, jer je kolega Miro Pribanić, trener te momčadi, obolio. Vodio sam ove godine i seniorsku momčad tri kola, nakon što je kolega Sanjin Lucijanić otišao u Saudijsku Arabiju gdje je angažiran. Uvijek sam bio najjeftiniji trener i onaj tko je gasio požar. Ako bi se zbog slabih rezultata smijenilo trenera, uskočio bih privremeno na njegovo mjesto. Trenirao sam kadete, limače, pionire, sve selekcije… Više od 15 godina sam radio s mladim selekcijama. U klubu sam 33 godine. Često sam slušao primjedbe sa strane da je lako raditi u NK Karlovac zbog dobrih uvjeta. Stoga sam se htio maknuti malo. U tri navrata po pola godine sam radio u NK Ilovac, godinu i pol sam vodio NK Jaska, a zatim sam bio po godinu u Dugoj Resi i u NK Tehničar, NK Korana, NK Slunj, a dvije godine u Vojniću. Godinu sam proveo i u Krašiću. Dakle, vodio sam deset klubova. S NK Karlovac sam ostvario nekoliko važnih uspjeha. Pobijedili smo u dva navrata Hajduk u prijateljskim susretima – u Karlovcu 3:2, a u Splitu 2:1. Pobijedili smo u Školskoj sportskoj dvorani “Mladost” Dinamo u malom nogometu 3:1, a vrlo jaku juniorsku ekipu Dinama s juniorima Karlovca 5:2 u malom i 3:2 u velikom nogometu. S Karlovcem sam osvojio kup Nogometnog saveza Središte, a iz daljnjeg natjecanja izbacio nas je Vardar iz Skopja. Imao sam mogućnost trenirati i jače klubove u Varaždinu, Bjelovaru i Velikoj Kladuši, no procijenio sam da je profesionalni nogomet kruh sa sedam kora. Stoga sam ostao u Konteksu gdje sam napredovao s vremenom od trgovačkog putnika i komercijalnog direktora pa do mjesta generalnog direktora. S time sam zadovoljan. Konteks mi je osigurao egzistenciju i relativno dobru mirovinu. U nogometu mogu biti profesionalni trener, ali taj posao je vrlo nesiguran. Ako izgubiš tri utakmice uzastopce, smijene te. Da mi se to dogodi, sam bih sebe smijenio. Bio sam tri godine direktor stadiona i osam godina predsjednik Škole nogometa “Branko Čavlović-Čavlek”, te nastavljao vršiti različite stručne funkcije kao što su sportski direktor, koordinator struke i slično. U NK Karlovac 1919 imamo 12 selekcija. Imamo u njima više od 150 igrača, devet trenera… Sve ih treba koordinirati. Najvažnija selekcija su karliči, jer su baza. Ako se zaljube u sport, ostaju vjerni njemu.
Koliko ste država obišli?
- Bio sam na tri kontinenta i u 24 države. Noćio sam u 169 hotela. Pretežno mi je to nogomet dao.
To su najluksuzniji hoteli?
- Vrlo su luksuzni. Bio sam na Tasmaniji, po ostalim dijelovima Australije, pola Europe sam prošao…
Kako pamtite te brojke?
- Kad ne mogu zaspati, krenem nabrajati, raditi statistike…
To je radite po sjećanju?
- Da.
Koji je bio najbolji hotel u kojem ste odsjeli?
- Hoteli iz lanca Intercontinental. Radio sam šest mjeseci u hotelu Intercontinental u Australiji, i to kada je na svijetu bilo samo 49 hotela u tom lancu. U mjesec dana sam savladao zanat. Dobio sam certifikat da mogu raditi u svakom hotelu Intercontinental. Promoviran sam bio za glavnog konobara u posluživanju hrane i pića. Certifikat koji sam dobio mi je koristio u Švicarskoj, jer sam temeljem toga dobio posao. To je lijepo zanimanje. Bilo mi je lijepo to raditi i bilo mi je žao kad sam napuštao taj posao, no moje su ambicije bile vezane za nogomet.
Svijet glamura Vam je bio manje sjajan od svijeta nogometa?
- Bio je. Ugošćavali smo u hotelima različita prvenstva – za izbor miss tinejdžerice Australije, za najboljeg barmena Australije, snimane su emisije za Fidži, radile su se kod nas različite revije… Moglo se lijepo zaraditi, posebno na Božić i Novu godinu.
Kako se dogodilo da se vratite u Jugoslaviju iz Australije, iz kluba NK Croatia, a da nemate problema s vlastima?
- Hrvat sam i volim sve hrvatsko.
U nezgodno vrijeme ste otišli u Australiju. Je li Vas tamo ugostila ustaška emigracija?
- Bilo je ustaških elemenata tamo. No, klupski čelnici su se ograđivali od politike. Bili smo hrvatski klub i tada sam znao što je Hrvatska, a što Srbija. Tada sam doživio najljepše nogometne trenutke. Osvojili smo državni kup igrajući u finalu protiv srpskog kluba JUST, što je skraćenica za “Jugoslavenski ujedinjeni sportski tim”. Predsjednik tog kluba je bio Ante Kovač koji se niti mrtav nije smio vratiti u Jugoslaviju. Bio je Hrvat i četnik.
Poznavali ste ga?
- Jesam. Bio je vlasnik restorana u koji sam otišao jednom. Na finalu, u kojem smo igrali s JUST-om, bilo je prisutno 10.000-11.000 gledatelja. Od tog broja sedam tisuća su bili naši navijači. U našoj momčadi je bilo Hrvata, Škota, Iraca i Engleza, a bio je i jedan Grk. I tada je u politici bilo pet ili šest hrvatskih stranaka koji su radili biznis od hrvatstva i međusobno govorili jedni protiv drugih. Međusobno bi se u čaši vode utopili. Poseban je osjećaj nakon pada Hrvatskog proljeća zaigrati za Croatiu iz Melbournea. Kad sam se vratio u zemlju imao sam nekoliko obavijesnih razgovora, no ne prevelikih komplikacija.
S Vama je u klubu igrao Lamza?
- Imao je tu nesreću da je nakon utakmice Dinama protiv Eintracht Frankfurta pao s balkona vile Rebar. Drugi dan je trebao ići Lieg da odabere stan, jer je već potpisao predugovor sa Standardom, a potom je trebao potpisati i ugovor vrijedan 55.000 američkih dolara. Fahrudin Jusufi je s menadžerom Eintrachta došao u kupaonicu, pod tuš, i Štefu dao karton da upiše na njega cifru. Upisao je sto, što je značilo da je trebao od njih dobiti sto tisuća dolara. Inače, to je bilo čudo – Eintracht Frankfurt je na domaćem terenu dobio Dinamo 3:0, a u Zagrebu je, prvenstveno Štefovom zaslugom, Dinamo dobio 4:0. Poslije takvih utakmica je običaj da se momčad malo odmori. Lamza je ostao zaključan u sobi. Probudio se u 11 sati, jer je u podne imao dogovor u Gradskoj kavani u vezi odlaska u Belgiju, i nije mogao otvoriti vrata, pa se pokušao spustiti preko balkona. No, poskliznuo se. S prvog kata je pao na glavu i rame te, naravno, nastradao. Probudio se u bolnici. Propali su svi transferi, jer je njegov oporavak trajao godinama. Oproštajnu utakmicu za Dinamo je odigrao protiv Benfice. Igrao je potom u NK Rijeka i NK Zagreb. U Croatiju iz Melbourna je došao 1972. Šest mjeseci smo zajedno spavali i živjeli u Australiji. Igrao je do nove povrede, gležnja. Štef je najveće igračko ime Dinama. Ostali smo do danas prijatelji. Ponosan sam na to prijateljstvo.
Kako su izgledala vaša druženja u Australiji?
- Divna su bila. Štef je zaslužan što sam oženio suprugu Anu. Upoznao me s njom, koja je u Australiji boravila u posjeti kod svog ujaka, nakon jedne utakmice. Dok smo bili tamo, živjeli smo kod gospođe Branke Zubović, inače Zagrepčanke. U emigraciji je bila od 1945. Ana je došla nedugo nakon našeg upoznavanja živjeti također kod nje u kući. Nakon šest mjeseci zajedničkog življenja vratila se sa mnom u Hrvatsku. Vjenačali smo se 21. travnja 1973. godine, na Veliku subotu. Uglavnom, nakon što neko vrijeme nije pio, Štef je počeo uistinu puno piti i tu nije bilo pomoći. Klub je osigurao karte, ispratili smo ga na lijepom oproštaju. Pričao mi je o svojoj karijeri. Nekada je igrao u Karlovcu, kad je gostovao s mariborskom momčadi s kojom je kao mladić nastupao. Često je dolazio u Karlovac gdje je imao sebi slične. Rekao mi je da je znao zaspati u vlaku, pa se probuditi u Karlovcu, a sljedeći vlak čekati u Europi na Baniji.
Možete li rekonstruirati baš svaku utakmicu u kojoj ste sudjelovali? Uočavam da imate precizno pamćenje.
- Ne mogu, ali mogu važne. Dvadesetak utakmica ne mogu zaboraviti. Najvažnija je ona kada smo osvojili australski kup. Čitav stadion je odjekivao od uzvika: “Hrvatska, Hrvatska”. Ograda nema tamo, ali nitko nije uletio u igralište dok je trajala utakmica, jer je osiguranje bilo jako. JUST je baštinio jugoslavenski, a mi engleski način igre. Nismo centar mogli prijeći 20 minuta, no kada smo ga prešli prvi puta zabili smo gol. Htjeli smo pobijediti za sve naše navijače, računali smo da će ih poraz jako pogoditi. Deset minuta prije kraja utakmice s 20 metara nam sjajan igrač Tommy Stanković, koji je načinom igre podsjećao na Dragoslava Šekularca, krasnim lobom zabije gol. Za produžetka, poput idola Dražana Jerkovića, pokušao sam zabiti gol škaricama. Lopta je pogodila gredu i odbila se, a Jimmy Mackay je potom zabio za 2:1 i tako je ostalo. Nakon što je utakmica završila, tisuću gledatelja se spustilo na teren. Nosili su nas, gurali nam dolare u gaćice… Inače, Mackay je bio naš kapetan, ali i kapetan reprezentacije Australije koja je na svjetskom prvenstvu u Münchenu izgubila samo 3:0 od tada moćne reprezentacije Zapadne Njemačke, a nije bio profesionalni nogometaš, nego krovopokrivač i u radničkom kombinezonu je dolazio na treninge. Krasnu sam utakmicu odigrao i u Švicarskoj, u Mendrisiu. Igrali smo za ulazak u drugu ligu i u odlučujućoj utakmici sam bio jedan od boljih igrača. Odgovarao nam je i neriješeni rezultat, ali smo pobijedili 3:2. Tisuće navijača nas je dočekalo na željezničkoj postaji. Svaki igrač je stao na jedan automobil, dvadeset starih volkswagena je vozilo 20 igrača na krovovima do središta grada gdje je bila fešta. I s Lokomotivom sam imao zapaženih utakmica. Na prvoj u Banjaluci zabio sam jedan, a namjestio još jedan gol. Prije toga Lokomotiva nije četiri kola postigla zgoditak. Na sljedećoj utakmici, koju smo igrali u Zagrebu, protiv Jedinstva iz Bihaća, gosti su poveli, a potom sam zabio za 1:1 i “narihtao” gol za 2:1. Proglašen sam igračem utakmice. U novinama je sljedećeg dana izašla moja slika s naslovom “Drugi Crnić”, jer sam naslijedio Antu Crnića koji je bio dvije godine najbolji strijelac druge lige zapad, nakon čega je otišao u Dinamo, no nije se zadržao u nogometu, nego je završio studij prava i ostao je raditi na željeznici. Dakle, uspio sam se afirmirati. Na sam Uskrs 1979. igrali smo na Kajzerici pred tri tisuće gledatelja protiv Borca iz Banja Luke kada sam zabio gol i bio proglašen igračem kola. Čitav tjedan su novine pisale o meni. Za daljnji napredak je trebalo sreće i odvažnosti. Kad sam došao u Švicarsku zaigrao sam isprva za Lugano, koji je bio prvoligaški klub. No, bilo je to konfuzno, sa sedam novih igrača na probi. Taj transfer bi iznosio 250.000 njemačkih maraka, od čega bi 50.000 išlo menadžeru. Vrlo dobro sam igrao, no pojavio se na probi i Argentinac iz River Platea koji je bio star 38 godina, ali je došao s putovnicom na kojoj piše da je deset godina mlađi. Zabio je na probnoj utakmici gol, pa su ga odabrali. Da ga nije bilo, prošao bih probu. Stajao je 450.000 njemačkih maraka. Prijatelj Zvonimir Magdić-Amigo mi je rekao da je taj igrač bio prvak svijeta s River Plateom. Da sam prošao, financijski bih se osigurao, mogao bih kupiti tri dvosobna stana u Karlovcu.
Ali i bez toga ste zaradili enormno bogatstvo baveći se nogometom?
- Pa ne baš enormno.
Vozite mercedes…
- Nešto jesam zaradio. Kupio sam si stan. Mercedese vozim 28 godina, automatike 22 godine. Nikad nisam kupio nov automobil. Prevezao sam kao trgovački putnik i komercijalist više od milijun kilometara. Uvijek sam htio voziti velik automobil zbog udobnosti i sigurnosti. Imao sam peugeot 404, citroen DS21 – ajkulu, mercedesa 280SE… Sad vozim mercedes 300SL cabrio. To mi je posljednji mercedes i ostavit ću ga unuku. Ne bih taj auto prodao za ništa. Bila je privilegija igrati nogomet, jer sam obišao svijet i zaradio novac. I u Karlovcu smo imali skromnu, činovničku, plaću. Na poslu je bila solidna. Automobil je zarađivao i za sebe i za mene. Samo od samostalnosti Hrvatske mi je više od 50.000 eura ostalo u klubu, jer sam često “krpao” financijske “rupe”. Nisam klub nikada tužio. Da imaju novac vratili bi ga.
Spomenuli ste Mackaya i da je u kombinezonu dolazio na treninge. Često se kod nas tvrdi da nogometaši mnogo zarađuju, a slabo igraju, dok u inozemstvu postoje poluprofesionalni ili amaterski klubovi koji bolje funkcioniraju, pa čak i čije momčadi bolje igraju bolje nego ove naše profesionalne. Kako to komentirate?
- U pravu ste. U inozemstvu nogometaši rade i zarade mirovinu. Novac koji lagano dolazi se i lagano troši. Nitko ne razmišlja da se sutra može nešto dogoditi i da primanja mogu presušiti. Poznajem drastične primjere nogometaša koji su nekada zarađivali mnogo, a i mnogo trošili, da danas ne bi više imali za kavu. Valja odati priznanje Zdravku Mamiću, jer je učinio to da nogometaši Dinama i osoblje kluba primaju uredne plaće, da se u tom klubu može zaraditi i solidna mirovina. Kad sam došao u Švicarsku, nitko od nogometaša nije bio profesionalac. Unatoč tome, Zürich je igrao u polufinalu Lige prvaka s Manchester Unitedom od kojeg je izgubio minimalno, s golom razlike. Ilija Katić iz Osijeka je igrao za Partizan, a onda je došao u Švicarsku, gdje je pola dana radio, a potom igrao nogomet, jer inače ne bi mogao dobiti dozvolu da živi u toj zemlji.
Niste u Švicarsku mogli doći kao nogometaš?
- Ne. Niti kao skijaš. Moj kapetan u Australiji je, ponavljam, bio krovopokrivač i prljav je dolazio a trening, a bio je prvi u trčanju i uopće najmarljiviji. Slobodan Santrač je bio najbolji jugoslavenski strijelac, njegov transfer je vrijedio pola milijuna njemačkih maraka, ali je morao pola dana raditi kada je igrao za Grasshopper.
Što je radio?
- Nešto na nekoj hotelskoj recepciji. U Švicarskoj su Vam radnu dozvolu mogli osigurati samo ugostiteljstvo, hotelijerstvo i medicina. Prvo sam radio u hotelu, a onda sam u jednoj bolnici sa tri stotine kreveta bio šef čistačicama. Na taj način sam zarađivao, uz to što sam zarađivao igrajući nogomet, a ujedno mi je obračunat staž i za mene isplaćivani doprinosi. Nakon što sam stigao u Švicarsku prva tri mjeseca nisam ništa radio, a onda sam, jer sam bio slobodniji, počeo i više trošiti, pa bih otišao u Milano…
Posjećivali ste mode revije?
- Ne, nego konjske trke. Inače, pola stoljeća sam navijač Milana, pa sam i utakmice posjećivao. Uglavnom, dok ne radim više trošim. Imao sam tolike sreće s konjima da sam tri puta u Australiji dobio kvadreru. To znači da sam u četiri trke, od osam u tom ciklusu, pogodio pobjednika. To je kao da dobijete sedmicu na lotu.
Koliko ste zaradili kladeći se na konjskim utrkama?
- Dobio bih i po pet stotina australskih dolara. To je bilo puno, jer je plaća bila 60-70 dolara. A uložio bih pola dolara.
Kladili biste se, dakle, na najveće autsajdere?
- Pratio sam kako je pojedini konj nastupio na prethodnim utrkama. Ako bih vidio da podiže formu, kladio bih se na njega.
U Švicarskoj nije bilo konjskih utrka?
- Nije. Milano je poznat i po njima.
Što Vam je rekao Silvio Berlusconi?
- Ništa. Nisam ga upoznao, nažalost. Možda ću 20. studenog otići na derbi Inter-Milano. No, da se vratim na utrke. Kad netko dobije velik novac, dobio ga je kladeći se na utrke s 25 konja. To je lutrija koja nosi milijune dolara. Dogodilo se da je jedan naš čovjek iz Barilovića dobio milijun i pol dolara kladeći se na konje. U ponedjeljak je predviđeno da se vratim iz Australije. Prije toga, u subotu, sam otišao na veliko trkalište na Flemington streetu u Melbournu – kladim se, igram kvadreru. Pogodim ishod tri trke, od toga pobjedu dva autsajdera. Jedan konj se zvao Velež, poput mostarskog nogometnog kluba. Za četvrte utrke na 1800 metara trči konj All Shot. Bilo je jasno da će pobijediti i to bi mi donijelo oko 15.000 dolara. Već slavimo, no tada se približava drugi konj, favorit. Pokazuje se fotofiniš – džokej konja na kojeg smo se kladili drži tako da mu je podvio glavu, a ovom drugom konju je glava bila isturena naprijed.
Za njušku je dobio?
- Za njušku! To je taj prljavi posao. Svi koji su izgubili sedam prethodnih utrka kladili su se na tog favorita. Dakle, tako su spašeni vlasnici kladionice od isplaćivanja velikih suma novca. Igraju Dinamo i Osijek, primjerice. Koeficijent na Dinamo je 1.20, a na Osijek 7.00, recimo. Svi se klade na Dinamo, a on izgubi, pa kladionici ostane lova.
Ima li u nogometu namještanja?
- Postoje džentlmenski dogovori ponekad. Nisam nikada svjedočio kupovini utakmice ili sličnome, ali se može pogodovati. Ako Real Madridu ili Milanu treba pokoji bod da nastavi s natjecanjem, pomoći će si međusobno.
Dakle, i na najvišoj razini toga ima?
- Ima.
A na nižim razinama?
- Uvijek postoje nekakvi interesi, kao što postoje u biznisu, politici i tako dalje. Nismo toliko moralni i toliko čvrstog karaktera da ne bismo popustili ponekad. Radimo li to iz prijateljstva ili da pomognemo slabijoj postavi ili nešto treće…
Vratimo se u Lugano.
- Nakon što nisam prošao probu, otišao sam u drugoligaški klub Bellinzona. Taj transfer je bio mnogo manje novčane vrijednosti, nego što je trebao biti u Lugano, jer ovima baš nije niti trebalo pojačanje. Zato sam i otišao u Mendrisio, koji je igrao u trećoj ligi, gdje je bio Andrija Perčić iz Rijeke trener. Vratili smo se u drugu ligu, no nismo se nešto sporazumjeli, pa sam prekinuo suradnju, a i očekivao sam da ću se dogovoriti za odlazak u Venezuelu.
Jeste li se u Švicarskoj viđali sa Željkom Perušićem?
- Jako puno. Bio sam kod njega dva tjedna. Susjedi smo u zavičaju, takoreći. Spojio nas je novinar Miroslav Rede, koji mu je vjenčani kum. Igrali smo jednu revijalnu utakmicu, a poslije smo otišli u restoran. Tada je Miro predložio da odem kod Željka u St. Gallen, gdje je bio trener već četvrtu godinu. Sljedeći sam tjedan već otišao tamo i proveo sam kod Željka dva tjedna. No, tog ljeta je prelazio u Vaduz, glavni grad Linhenštajna, a to je bio četvrti rang natjecanja. Bilo mi je vrlo čudno da igrač i trener takvog ugleda odlazi na takav posao, no kad sam vidio kakvu su mu plaću namijenili pomislio sam da se to ne može odbiti. Predložio je da mu se priključim. Trenirao sam s njima dva tjedna. Možda bih i ostao da sam razumio tu njihovu vrstu njemačkog jezika. Ubilo me to. U osmogodišnjoj školi sam ostvarivao odličan uspjeh iz svih predmeta osim iz njemačkog jezika, gdje sam uvijek dobivao trojke. Ništa nisam razumio u Vaduzu. Prošao sam Švicarsku uzduž-i-poprijeko, ali je skupa i godine trebaju minuti da se nešto stvori. Inače, dok sam boravio tamo, 30. rujna 1975. godine, rodila mi se prva kćer i preminuo mi je otac, dakle istoga dana. Kad sam se vratio u Švicarsku, prije početka prve utakmice, pred dvije tisuće gledatelja, održana je prvo minuta šutnje za mog oca, a potom je obznanjena radosna vijest o rođenju moje kćeri, pa se prolomio aplauz.
Kada ste upoznali Čavleka?
- Imao sam možda deset ili 11 godina. Ne sjećam ga se kao igrača u naponu snage, ali ga se sjećam kao veterana. Radio je i igrao za Žitoproizvod, a te sam utakmice gledao. Svi smo ga poznavali kao djeca. Jako smo se družili. U potpunosti smo se sprijateljili nakon što sam se ostvario kao igrač. Bio je vrlo ljubazan. S Tomicom Vlainićem mi je otvorio vrata Zagreba. Ugodno je bilo družiti se s njima. Upoznali su se s mnogim poznatim osobama iz svijeta sporta i sportskog novinarstva. Volio sam ga kao oca. Nosio sam ga, vukao sam ga, pomagao mu do zadnjeg dana života. I danas ga cijenim i pohodim njegov grob, jer sam počeo raditi s njime kao trener. Znam čitav njegov put. Igrao je s Ivanom Hitrecom-Icom, a to je najveće ime u povijesti hrvatskog nogometa. Čavlek je 1942. godine na stadionu u današnjoj Kranjčevićevoj zabio dva gola za pobjedu HAŠK-a protiv Ferencvaroša od 4:2, koji je tada bio nešto poput Real Madrida danas. Sudjelovao je 1943. u pobjedi mlade reprezentacije Nezavisne Države Hrvatske protiv Italije u Padovi, a Talijani su tada bili svjetski prvaci… Čavleka su kao trenera svi cijenili, bio je u rangu sa Stevanom Vilotićem, Lukom Kaliternom, Franom Matošićem… Svaki dan se poklonim njegovoj slici na stadionu. Bio je cijenjen izvan Karlovca više nego u Karlovcu. Afirmirao sam i nogometnu školu koja nosi njegovo ime. Brinuo je o školovanju djece koju je trenirao. Jedan dečko je imao iz zemljopisa negativnu ocjenu. Nije znao odgovoriti koji je glavni grad Francuske. Čavlek mu je opalio čvrgu i pitao ga je li čuo za Pariz. “Jesam”, odgovorio je taj učenik, a potom je Čavlek rekao učiteljici: “Vidite da zna, samo se srami”. Čuda je izvađao. Igrači koje je školovao bi mu trebali dignuti spomenik.
Koliko je nogometaša prošlo kroz njegove noge?
- Tisuće.
Tko je najbolji Čavlekov učenik?
- To je vječito pitanje. Najveći talent u povijesti karlovačkog nogometa je Vladimir Baršić. Međutim, zadovoljavao se malim stvarima. Bio je amaterski reprezentativac Jugoslavije i član Dinama, ali nije zagrizao za to. Nogomet je shvaćao kao igru, zabavu. Vidio je da može na vrh. Veliki izdanci Čavlekove škole su Zvjezdan i Boro Cvetković, Rajko i Željko Janjanin, Mihajlo Bošnjak… Napravili su velike karijere, no Ivan Pešut, Zdravko Marčetić, Đuro Batinić, Miroslav Kralovec i Marijan Žitko su bili bolji igrači, a stjecajem okolnosti nisu nastavili karijeru u višim razinama natjecanja. Neki koji su deset ili 15 godina igrali za Karlovac za taj klub su dali zasigurno više od Bore, primjerice, ali Cvetković je igrač reprezentativnog formata. Sve sam ih trenirao. Ponosan sam na njih.
Jeste li u kontaktu?
- Kako da ne? Sad će biti deseta godina kako se družimo. Svi ti izbjegli, otišli, prognani iz Karlovca, kako već želite to nazvati, sastaju se zadnjeg četvrtka u lipnju u Beogradu. Dolaze na to druženje iz sedam država – Slovačke, Češke, Slovenije, Kanade…
Dolazi li netko iz Karlovca?
- Dolazimo Borivoj Bijelić-Bobo, Jako Filipi, Ivan Božić i ja. Tri dana se igra nogomet, druži… Prisjećamo se lijepih vremena, poštujemo međusobno…
Poznata je epizoda iz kvalifikacija za drugu ligu 1960. godine. Nikad nije utvrđeno tko je otrovao nogometaše Karlovca u Mariboru, ali sam siguran da to znate.
- Znam.
Tko ih je otrovao?
- Rukovodstvo NK Karlovac.
Ne Mariborčani?
- Ne. Znam dosta o toj utakmici. Pratio sam već tada nogomet. Bio sam na prvoj utakmici u Karlovcu kada smo tukli NK Branik 2:0. Lamza je igrao tada za njih. Igrali su dosta ležerno. Zašto? Pričali smo o tome danima za naših australskih druženja. Pitao sam ga zašto su tako ležerno igrali. Odgovorio je da bi dobili Karlovac 6:0 u Mariboru, da su u prvoj utakmici izgubili 5:0. Rekao je da je bilo sve poduzeto da se kvalificiraju u drugu ligu. Između ostalog je u tu svrhu angažiran Konstantin Zečević, sudac iz miljea Crvene zvezde. Sve je bilo, kaže Lamza, dogovoreno. Da se napravi takav incident ne bi li se spriječila namještaljka je mudra odluka Josipa Boljkovca i njegovih suradnika, te uprave. U juhu je stavljena kemikalija koja je izazvala iritaciju probavnog sustava, proljev. Igrači su se potom tjedan dana slikali za novine u pidžamama. Maribor je, nažalost, suspendiran.
A uopće nisu krivi?
- Kao domaćini su bili. Pretpostavilo se da jesu.
No, riječ je o Boljkovčevoj lukavosti?
- Da. Sjećam se da smo svi čekali prijenos iz Maribora, a utakmice nije bilo.
Dakle, Boljkovac je jedan od najzaslužnijih za uspjeh karlovačkog nogometa?
- Jest, jako je zaslužan za ulazak u drugu ligu. No, narod kaže da se sve vraća i sve plaća. Igrali smo 1990. godine kvalifikacije za međurepubličku ligu. Pobijedili smo 4:0 Pazinku za koju je igrao i Igor Pamić. Taj klub nikada nije doživio toliki poraz. Potom u Pazinu igramo revanš, koji je bio zakazan za srijedu. U ponedjeljak nakon treninga odemo u hotel. Na poluvremenu je bilo 1:1. Igrači su se počeli čudno ponašati. Kaže mi jedan od njih da ćemo Pazinku dobiti u uzvratnoj utakmici. “Kakvoj uzvratnoj utakmici, što je vama?”, odgovorio sam. Vidim da se ponašaju čudno. Sudac iz Metkovića je u drugom poluvremenu dosudio Pazinki nepostojeći jedanaesterac, i domaćini su poveli. Minutu nakon toga su zabili još jedan gol, a zatim još jedan… U tri minute su poveli 4:1. Da su zabili peti gol, šesti bismo si sami zabili. Uletio sam u igralište, zamijenio igrača i zabili smo za 4:2. Vraćajući se doma stali smo u Delnicama u lovačkom domu. Poslužili su nam gulaš od divljači, roštilj od divljači, šnicle… No, nitko da jede – svi su kao pokisli purani. Ujutro me tajnik nazvao i rekao da su dečki bili na pretragama – svi su osim mene dobili salmonelu i bili četiri ili pet mjeseci u inkubaciji. U to vrijeme sam, po uzoru na Ivicu Osima, pio viski i jeo jabuke. Ponekad stavim mlijeko u viski. Tome se svi čude, ali sam se to naučio u Intercontinentalu. Uglavnom, odgođena je utakmica s Trešnjevkom. Infuzije smo primali, uzimali vitamine, sve pokušali učiniti da se oporavimo… Kako smo dobili salmonelu, ne znam.
Je li iza Vašeg kupanja na igralištu za poplava bilo neke poruke ili je riječ samo o zajebanciji?
- Bila je to zajebancija. To je moj hir. Prvi puta nam je voda izašla na te terene. Činilo mi se da to neće više dogoditi. Novinar Branko Obradović-Kina je došao i slikao to – podigla se i umjetna trava. Skinuo sam se u kupaće gaće i hodao po terenu, a odjednom sam se počeo bacati i kupati se.
Jel’ bila hladna voda?
- Nije. Kad je voda sa snijegom boli koliko je hladna, a ova nije bila toliko. Nakon što sam se kupao, otišao sam u saunu. Potom su došli iz Večernjeg lista i zamolili me da se ponovno okupam. Nakon toga sam se opet osušio kada su me zvali iz 24 sata, pa sam opet išao u vodu. Osušim se – zove RTL televizija. I za njih sam se okupao. Vele mi da otvaram turističku sezonu u zimi. To je trebala biti udarna vijest u svim medijima, ali su baš privodili Ivu Sanadera, pa je moje kupanje palo u drugi plan. Hladno mi je bilo kad je bila poplava sa snijegom. Nisam se usudio tada kupati. Bili smo jedne godine na manjim pripremama u Selcu. Igrači su imali upale mišića, a znam pravilo da se na upale uvijek stavlja nešto hladno. Današnji kondicioni treneri izmišljaju 50 godina staru toplu vodu. Rekao sam u Selcu nakon treninga igračima da se skinu u gaćice, da idemo u vodu. Temperatura je tada, početkom veljače, bila devet stupnjeva Celzijusa. Kupali smo se, a nikome nije ništa bilo.
Održali ste 50 govora na sahranama. Odakle ta potreba?
- Iz humanih, prijateljskih, emotivnih, sentimentalnih razloga. U travnju 1971. godine prijatelj iz Mostanja Velimir Grčić-Grga je umro od raka. Bio je divan čovjek i nogometaš koji je bez problema mogao napraviti škarice. Tada sam održao prvi govor. Nije to lako. Držao sam govore i prijateljima i rođacima i tetku svome. Svatko je u životu nešto napravio, makar dijete. Mnogo je lijepih dana u životu. Na sve događaje kao što su krštenja, svatovi ili rođendani možete kasniti, ali na sahranu ne možete. Ako ne mogu doći najmanje pola sata ranije na ukop, neću niti doći. Smeta me ako netko dolazi izraziti sućut kada mrtvozornik već odnosi vijence, cvijeće i svijeće. Uglavnom, nakon par govora sam ušao u taj neki ritam. Imam već sada naručenih pet govora.
Traže li unaprijed tekst da vide što ćete reći?
- Ne. Imam neku svoju šablonu – spomenem biografske podatke, obrazovanje, što je radio, gdje se kretao… Svakome igraču stavim plavo-bijeli dres na sanduk. Čavleku smo loptu stavili u raku. Ne volim da se netko iz mog okruženja zakopa bez par prigodnih riječi. Držao sam govore na sahranama na kojima je bilo jako mnogo ljudi – na Čavlekovoj sahrani, sahrani Josipa Perkovića-Pepača, sahrani Miroslava Mišića-Minga je bilo po dvije tisuće ljudi, na ispraćaju Ivana Markovića-Đalme na Mirogoju tri tisuće. Desetak govora nisam čitao, nego sam ih izgovirio “iz glave”. Na stotine mi je došlo čestitati zbog govora. U Đakovu su mi prišle dvije Ruskinje i rekle da ne poznaju jezik, ali da su razumjele što sam govorio i da sam ih rasplakao. To je obaveza prema prijateljima. To je bitno. Dok sam živ, nitko se iz mog društva neće sahraniti šutke. Znamo što su Josip Zaborski-Mata i Vitomir Majoli značili u karlovačkom sportskom, političkom i uopće društvenom životu. Bilo mi je teško gledati kako se sahranjuju bez riječi. To je sramotno, jer je svatko nešto napravio. Najgore je kada nema niti svećenika. Ne postoji takav koji nešto dobro nije napravio, a o lošim stvarima ne treba niti pričati. Dakle, imam pet naručenih govora. Meni su rekli da si sam napišem govor za vlastitu sahranu.
Jeste li napisali?
- Nisam. Ne znam odakle krenuti. Imao sam bogat život. Razgovaramo u Hotelu “Korana-Srakovčić”, što je za mene kultno mjesto, jer sam se tu oženio, dvije moje kćeri su se tu udale i jedan moj unuk se tu oženio. Vezan sam za ovaj prostor. Volim tradiciju i da se neki običaji ne mijenjaju.
Što bi se onda trebalo o Vama izgovoriti? Na pomalo smo morbidnom terenu, ali kad već pričamo o tome…
- Kraći životopis – gdje sam se rodio, gdje sam radio… Igrao sam nogomet, nešto najljepše u životu, nešto što priušti velike radosti i žalost, ali pruža mogućnost za brz povratak iz poraza, zatim da sam vodio brigu o preminulim prijateljima i da sam posebno držao do obljetnica, da se ne zaboravi čovjek. Krasna je mudrost da netko živi dok ga se ne zaboravi. Dobitnik sam Nagrade za životno djelo Saveza trenera Karlovačke županije, Nagrade za životno djelo Karlovačke sportske zajednice i Saveza sportova Karlovačke županije, a i Srebrne plakete Nogometnog saveza Karlovačke županije za 57-godišnji rad. Imam krasnu obitelj – tri kćeri, tri zeta, četiri unuka od kojih je jedan zavolio nogomet i živi za njega. Sretan sam s takvom obitelji. Želja mi je ponovno posjetiti Australiju prije no što umrem. Volim glazbu, a naročito starogradsku. Najveći glazbeni idol mi je Zvonko Bogdan. I sam zapjevam, a kažu i da dobro pjevam. Posebno volim violinu. Mercedes vozim 28 godina, a klompe nosim 30. Čavlek mi je jednom rekao da ću “zgasnuti u klompama”. Pozlatile mu se riječi. Najveća mi je želja u životu da umrem od zatajenja srca, i to na terenu.
Od srca, na nogometnom terenu i u klompama?
- E, tako. To mi je najveća želja. Patim od aritmija. Rekao sam liječnicima da se previše ne trude oko srca, jer su na metar od mene dvije osobe umrle, a da nisam niti shvatio da su mrtvi. Umrli su od zatajenja srca.
Ako se već mora ići, to je najbezbolnije?
- A mora se ići. Plašim se umiranja. Radije bih danas umro od zatajenja srca, nego da umirem godinama. Vlatko Marković je umro 23. rujna, Čavlek 13. travnja, Vlainić 26. svibnja, Đalma 15. studenog, a Mingo 12. prosinca. Tada su im godišnjice. Do toga držim i uvijek na obljetnice smrti obiđem njihove grobove. Moj trenerski idoli su Čavlek, Vlatko, Đalma, Jerković i Tomislav Ivić.
V. Markovića šira javnost najviše pamti kao predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza, a bio je jedan od najboljih igrača u našoj povijesti?
- Vlatko je najveće ime. Bio je reprezentativac Jugoslavije, a onda je bio vrhunski trener Dinama, Hajduka i Jugoslavije. Jedino je žalio što Cibaliju nikad nije trenirao. Bio je 12 godina predsjednik saveza. Najveće je ime hrvatskog nogometa.
Gdje ste ga upoznali?
- Dva tjedna sam trenirao u NK Zagreb i trebao sam prijeći u njegovu momčad. Volio me. Uvijek me pitao: “Beno, kako si?”. Njegova krasna izreka igračima je bila: “Kao trener sam uvijek u pravu. Kada nisam, primjenjuje se ovo prvo”. Uvijek me pitao za Čavleka i Vlainića. Posjetio sam i njegov grob. Najveći naš trener je bio Ivić. Od svakog se ponešto nauči. Ne čitam analize novinara. Više mi vrijede izjave trenera.
Ne cijenite sportsko novinarstvo?
- Cijenio sam, ali sada reporteri pričaju besmislice. Ne mogu to slušati. Dođe mi da isključim ton na televizoru.
Koje sportske novinare cijenite?
- Naučen sam na Ivu Tomića, Amiga, Mirka Kamenjaševića, Milivoja Nikolića, Redea. Nažalost, Tomić i Kamenjašević više nisu među živima. Od lokalnih sportskih novinara sam cijenio pokojne Tomicu Belavića, Pepača, Zdravka Švegara, kao što cijenim i dalje Marijana Bakića. Kao nogometaš imam svoje nogometne uzore, zašto nemaju mlađi sportski novinari? Tri života sam proživio zahvaljujući obitelji. Supruga se trudila, radila 12 godina u inozemstvu. Djeca su školovana – jedna je kćerka profesorica, druga arhitektica, treća pravnica. Jedna je u Kataru. Ostat će tamo pet godina. Druga ima svoj biro. Nažalost, kćerka profesorica već 14 godina ne može posao naći. Ne znam da li me netko reketira… Ne mogu to protumačiti.
Nadam se da će se to ispraviti. Idemo u nove pobjede.
- Prošlost je važna, no pametan je onaj koji zna što će biti sutra. Moram biti korektan, konkretan, ne volim izmišljati, nego pričati nešto što drži vodu, kako se kaže. Lagat se ne može vječito. Ima nekih koji mi jednu stvar u tri mjeseca ispričaju u tri verzije. Istina je najvažnija. Pet životnih postulata su mi, prvo, imati dovoljno novca za dostojan život, jer, ako toga nema, razboliš se. Drugo, bitna je briga o održavanju zdravlja. Treće, važno mi je da obitelj živi dostojanstveno. Četvrti postulat je da što duže ostanem aktivan u nogometu, a peti da za sva četiri prethodna treba i malo sreće.
