Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta” najuglednija je kulturna organizacija Srba iz Hrvatske, recimo da je pandan Matici hrvatskoj, a s obzirom da je iz Hrvatske i da baštini kulturu hrvatskih Srba samim time je i hrvatska organizacija. Dakle, nije hrvatska organizacija zato što baštini kulturu hrvatskog naroda, nego zato što baštini kulturu srpskog.
Upravo iz tog razloga je Dragan Grubješić osjećao da mora uvodno posebno obrazlagati u Knjižnici za mlade zašto je karlovački pododbor Prosvjete, kojeg vodi, odlučio organizirati tribinu o Stanku Lasiću, teoretičaru i povjesničaru književnosti, koji nije Srbin iz Hrvatske niti Hrvat iz Srbije, nego – Hrvat iz Hrvatske. A Prosvjeta je, sasvim legitimno, odlučila tribinu o jednom od najuglednijih hrvatskih intelektualaca organizirati zato što, kako kaže Grubješić, do sada to nitko u Karlovcu nije uradio, osim što se predstavila njegova autobiografija izašla 2000. godine. Stoga se postavlja pitanje zašto je, pobogu, tome tako, zašto su se Hrvati, mada ne nominalno, ali realno, odrekli svoje ljevičarske i antifašističke tradicije, čitave te prošlosti, i to prepustili domeni koju bismo provokativno i politički nekorektno mogli nazvati – srpska posla.
Udruga za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka provela je svojedobno projekt “Krleža u Karlovcu” povodom 120. godišnjice rođenja Miroslava Krleže u kojem je naglasak stavila ne samo na opus tog autora i njegove osobne veze s našim gradom, nego i na Karlovčane koji su imali odnose s njime ili koji su se samo formirali kao intelektualci pod utjecajem njegova djela i njihovo stvaralaštvo, a niz je tu uistinu impresivan. U sklopu tog projekta govorilo se – o nekima detaljno, a o nekima usputno – o Lasiću, Slavku Goldsteinu, Josipu Vaništi, Marijanu Matkoviću, Gustavu Krklecu, Nadi Marinković, Svetozaru Petroviću i filozofu Gaji Petroviću, Milanu Miriću, Većeslavu Holjevcu, Milanu Marjanoviću, Vladimiru Pogačiću, Stanku Tomašiću, Ivi Vejvodi, Georgiju Paru… Kada bi si netko dao u zadatak samo da izučava Krležin život i opus, njegove veze s Karlovcem i živote i opuse nabrojanih imao bi što raditi pola života, pa i čitav život.
Iako je Polka za partnere u tom projektu imala sve gradske kulturne ustanove, jasno je ipak kako one ne rade sustavno na izučavanju ljevičarske/socijalističke/antifašističke tradicije/prošlosti/baštine Karlovca, a to ne obuhvaća samo opus spomenutih, nego i političku, društvenu, sindikalnu i druge povijesti grada – sve ono što se ne uklapa ili teško uklapa u prevladavajući hrvatski nacionalni ili nacionalistički narativ. Može se ustvrditi da se dovoljno to izučavalo za komunizma, da se tada nisu mogle izučavati druge teme i/ili na drugačiji način, ali taj argument je promašen iz nekoliko razloga. Prvo, isti koji bi to ustvrdili ujedno bi većinom diskreditirali historiografiju i ostalu publicističku produkciju iz razdoblja komunizma. Stoga, ako je to slučaj, eto prilike da se napravi revizija te historiografije i publicistike na ove značajne teme. Drugo, upravo zato što su te teme značajne, nije iščeznula potreba za njihovom obradom. Treće, ako je javnost uistinu bila zasićena takvim temama tokom 45 godina trajanja komunističke Jugoslavije, možda je sada nakon četvrt stoljeća od društvenog prevrata vrijeme da se te teme vrate, ali ne na treš sedlarovski način.
Kako će se i hoće li se uopće karlovačke ustanove priključiti čitavom svijetu u obilježavanju stote godišnjice Oktobarske revolucije? Neće to obilježavati samo poklonici komunizma, nego će to znanstvenici i drugi stručnjaci i intelektualci raditi interdisciplinarno na učilištima diljem svijeta i u svojim javnostima, jer je boljševička revolucija svijetu dala sasvim novu povijesnu epohu i ostavila brojne tragove u svim društvima, ne samo u onima “iza željezne zavjese”. Kakav je utjecaj Oktobarska revolucija izvršila na Karlovac u doba kada se industrijalizirao? Radi li neka ustanova na toj temi? Radi li se na pripremi obilježavanja Holjevčeve stote godišnjice rođenja, što je također 2017. godine? Za nadati se, jer je riječ o jednoj od najznačajnijih ličnosti koju je Karlovac ikada dao. Dobrodošlo je djelovanje organizacija civilnog društva na tom području, ali takve teme iziskuju sustavan pristup ustanova i ne bi smjele ostati samo predmet interesa sve malobrojnih partizanskih boraca, nekolicine promašenih opozicionara i srpske zajednice koja iz svojih specifičnih razloga baštini takve tradicije i u kojoj se uglavnom ne propitkuju saznanja koju nam je dala historiografija iz doba socijalizma.
Možemo postaviti i ovo pitanje – slabo je poznato da je Ante Pavelić, poglavnik Nezavisne Države Hrvatske, godinu dana kao đak karlovačke gimnazije živio u Zvijezdi. Je li igdje obrađen njegov život u Karlovcu? Stoga je Polka, kada se izrađivala Strategija Grada Karlovca 2013-2020., predložila da se osnuje Karlovački institut – krovno istraživačko tijelo koje bi koordiniralo produkciju članaka zaposlenih stručnjaka u gradskim ustanovama, odnosno honoriralo vanjske suradnike kao autore znanstvenih i stručnih članaka i knjiga koji bi tematizirali Karlovac i Karlovačku županiju – makar rubno – na području humanističkih, društvenih, tehničkih i prirodnih znanosti, a ti radovi bi se objavljivali u posebnom časopisu, pa bismo imali svake godine, recimo, izdanje kao što je monografija izdana povodom 400. godišnjice utemeljenja Karlovca. Time bi se omogućila trajna i sustavna znanstvena obrada grada. Treba li objašnjavati benefite toga i treba li navesti da je Polkin prijedlog – prešućen, iako smo – istina neformalno – obaviješteni u Razvojnoj agenciji Karlovačke županije “Karla”, koja je izrađivala taj dokument, da je Polka jedina, osim obrasca za iznošenje kritike teksta nacrta strategije, ispunila i obrazac prijedloga?
Dodatan je problem i što su karlovačke kulturne ustanove zanemarile i teme Srba u povijesti Karlovca. Dakle, to nisu samo “srpska posla”, nego i hrvatska, jer se radi o djelovanju Srba u Hrvatskoj koji su tema stručnog i znanstvenog rada uglavnom samo u kontekstu obrade Domovinskog rata. Mnogo je rečeno – a treba i dalje to obrađivati – o tome što smo prolazili s ove strane Kupe i Korane, no malo toga znamo kako je funkcionirao život za rata u okupiranim dijelovima grada. Ali, i mimo te teme, Srbi su u Karlovcu činili značajnu etničku zajednicu i mnoge tragove su ostavili, no o tome se ne piše.
Kada je posljednji put – mimo srpskih udruga i institucija – organiziran bilo kakav događaj na temu djelovanja Milana Radeke, Lukijana Mušickog, Save Mrkalja i ostalih značajnih Srba i čitave te zajednice? Zanemarivanje srpske baštine najjasnije se vidi u važećoj kulturnoj strategiji Karlovca jer na popisu vrijednih sakralnih objekata nema crkve svetog Nikole. Dakle, zbog povijesnih lomova i politika, na lokalnoj – a upravo nas lokalna razina prvenstveno zanima ovdje – stručnoj i nestručnoj, općoj i posebnoj, široj i užoj javnosti ostavljene su ogromne rupe. Povijest, tradicija i baština Karlovca – i hrvatska i srpska – su mnogo složenije i bogatije no što kulturna produkcija u Karlovcu odaje.
