Branimir plemeniti Makanec u ožujku je novinarki lista Telegram Rašeljki Zemunović svjedočio o svom ocu Juliju plemenitom Makanecu, ministru narodne prosvjete u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Predstavio ga je kao naivnog intelektualca koji se nije najbolje snašao u povijesnim tokovima. Ubrzo se javio redakciji Telegrama Stanko Rozgaj, umirovljeni sveučilišni profesor, inženjer kemijske tehnologije i književnik, pripadnik ugledne karlovačke obitelji. Sin je astronoma Vjekoslava Slavka Rozgaja, po kojem je nazvan asteroid (9813) Rozgaj, ali i jedna ulica u Karlovcu, na Švarči. Stanko je brat jedne od najzaslužnijih hrvatskih kazalištarki Zvjezdane Ladika, koja je režirala oko 150 predstava u Zagrebačkom kazalištu mladih, osnovala kazalište “Mala scena” i na brojne druge načine zadužila hrvatski teatar, pa je stoga i nagrađena Nagradom za životno djelo “Vladimir Nazor”. Svo troje su rođeni Karlovčani o kojima piše i Karlovački leksikon, kojeg je Školska knjiga izdala 2008. Slavko je rođen 20. travnja 1895. godine, a preminuo je u Zagrebu 27. veljače 1978. Zvjezdana je rođena 28. svibnja 1921., a umrla je 17. kolovoza 2004., također u glavnom hrvatskom gradu. Stanko je rođen prvog lipnja 1923. godine. Živi u zagrebačkom naselju Dugave i nastavlja stvarati. Kao umirovljenik je aktivniji od mnogih radno aktivnih. Plodan je pisac. Izdao je petnaestak stručnih knjiga, ali i niz proznih djela. Kada smo ga posjetili u njegovu domu rekao nam je da je upravo dovršio novu knjigu i da traži izdavača, no ipak smo se prvotno posvetili Telegramu. “Dragi tata gospodina Makaneca bio je ratni zločinac. Nije bio tek običan ustaški činovnik, nego progonitelj svih slobodoljubivih, pogotovo u Bjelovaru, gdje je početkom rata bio direktor gimnazije i gradonačelnik”, iznio je u travnju svoje viđenje Makaneca novinarki tog zagrebačkog lista. Ne baš lijepa priča poslužila je ipak kao lijep povod za još jedan intervju u serijalu SpiKA.
Jeste li se nakon svog istupa u Telegramu čuli s Makanecom? Je li Vam se javio?
Nije. Nisam do članka u Telegramu pojma imao da postoji. Uopće se ne sjećam da je Julije Makanec imao djece.
Kada ste prvi put čuli za njega?
Bio sam 1940. godine đak u varaždinskoj gimnaziji kada je moj otac kao profesor matematike i fizike premješten iz te škole u bjelovarsku gimnaziju. Njezin ravnatelj bio je Andrija Ribar, brat Ivana Ribara. Na mjesto direktora ubrzo je došao Makanec, koji je radio i kao profesor njemačkog jezika.
Makanec je bio germanofil?
Bio je star oko 40 godina. Bio je visok, zgodan i kulturan po ponašanju. Prema đacima je bio vrlo pristojan. Kada bi se neki profesor razbolio, došao bi u razred i iskoristio taj sat kako bi pričao o njemačkoj kulturi, da nam čak i pušta glazbu s gramofonskih ploča, uglavnom skladbe Ludwiga van Beethovena i Richarda Wagnera. Uglavnom, vidjelo se da je velik poklonik njemačke kulture. To smo pripisivali tome što je germanist, pa je logično da je oduševljen Njemačkom.
Jesu li bila zanimljiva njegova predavanja?
Jesu. Bio je zanimljiv profesor. Bio je vrlo miran dok se nije dogodio incident s mojim ocem. Kada je odlazio na neki posao izvan Bjelovara na mjestu ravnatelja ga je kao najstariji profesor mijenjao upravo moj otac. Prije polaska na put upozorio je mog oca da postoji grupa đaka koja je objavila komunistički letak, te da je potrebno provesti istragu i primjereno ih kazniti. Otac je sazvao te đake, ispitao ih i ustanovio da se radi o mladenačkom idealizmu lijevog usmjerenja, da su htjeli tako raditi na ostvarenju boljeg društva. Bila je to grupa članova Saveza komunističke omladine Jugoslavije u Bjelovaru. Nakon nekoliko dana se Makanec vratio i pitao kako je prošla istraga. Moj otac mu je odgovorio da ih je temeljito ispitao, da su letak zbilja objavili, no da su to “dječja posla”. Uvijek se đaci protiv nečega bune, pa tako i ovi. Dodao je da iza toga nije stajala nikakva velika zloba i da im je radi upozorenja dao ukor i poručio im da politici nije mjesto u gimnaziji. Makanec se jako razljutio, rekao da ih je trebalo izbaciti iz škole i poručio mu je da će mu se zbog toga osvetiti. Otac se branio tvrdeći da je dugogodišnji profesor i da ne postoji niti jedan razlog da izbaci dobre đake. Među njima je bila i Nada Kareš, kasnije glumica i supruga poznatog arhitekta Vjenceslava Richtera.
Makanec se uistinu osvetio kada je došao na vlast i od tada je u Vašoj obitelji simbol iskvarene osobe?
Čim je Slavko Kvaternik proglasio osnivanje NDH, to je vrijedilo za čitavu Hrvatsku. U Bjelovaru su Makaneca kao uglednika i ustašu postavili za gradonačelnika. U to vrijeme su Nijemci već pobijedili vojsku Kraljevine Jugoslavije i dolazili sa sjevera, preko Koprivnice, u Bjelovar. Makanec ih je svečano dočekao. S podija im je održao govor dobrodošlice na njemačkom jeziku. Rekao je da postoji želja da u Bjelovar dođe njemačka kultura i slično. Tek je kao gradonačelnik pokazao svoje pravo lice. Bio je nacist. Na mjesto šefa gradskog redarstva u Bjelovaru došao je Alojz Čukman. Do rata je bio mali poštanski službenik zadojen hrvatskim nacionalizmom. Kada je postavljen za šefa policije postao je veoma neugodan. Zatvarao je, gnjavio, tukao… Bio je sadist i izazivao strah. Je li ga Makanec postavio ili netko drugi? U to vrijeme se moj otac vratio iz rata i odmah je uhapšen po nalogu Makaneca. Uhapšeni su i još neki gimnazijski profesori.
Vaš otac je sudjelovao u ratu? Bio je mobiliziran?
Da, kao i svi odrasli muškarci.
Makanec nije?
Ne. Bio je kao ravnatelj gimnazije valjda ostavljen na tom mjestu. Uglavnom, Čukman je mog oca i ostale zatvorene profesore usmjerio u logor “Danica” pokraj Koprivnice. To je bio tranzitni logor. Tamo su se skupljali zatočenici, pa su potom slani u Jasenovac i druge logore.
Kako su građani Bjelovara dočekali Nijemce?
Bili su prestrašeni. To je u ono vrijeme bio nacionalno vrlo mješovit grad. U njemu je živjelo mnogo Srba, Židova, pa i Cigana koji su se već uklopili u društvo i koji su radili u različitim bjelovarskim poduzećima i uredima, pa su građani bili prilično zabrinuti što će se događati nakon dolaska Nijemaca.
Kako je njihov dolazak utjecao na svakodnevni građanski život?
U prvih mjesec dana po uspostavi nove vlasti bilo je nekoliko bitnih događaja. Oni koji su prihvatili novu vlast slobodno su hodali po Bjelovaru i prijetili nama ostalima. Već su bile formirane grupe naoružanih antifašista koji su vršili pritisak na ustaše. To nisu još bili partizani. No, ustaše su organizirali dosta gimnazijalaca koji su bili njihovi istomišljenici, obukli im uniforme i poslali ih u okolicu Bjelovara da pobiju te buntovnike. Međutim, dogodilo se obratno. Ti su buntovnici – budući partizani – poubijali te mlade ustaše, između ostalih i nekoliko mojih kolega iz razreda. Drugo, bila su ubijena dva Nijemca i za osvetu je bilo ubijeno stotinjak građana srpske nacionalnosti. Iza toga je, čini se, također stajao Makanec jer je bio gradonačelnik i morao je s tom akcijom biti barem upoznat. Pamti se i događaj iz Gudovca, sela kod Bjelovara. Tamo je došao Eugen Dido Kvaternik, Slavkov sin, s ustašama. Poklali su 350 ljudi u tom selu. I za to je morao znati Makanec jer su ustaše u Gudovac došle iz Bjelovara. Ustaše su bili paravojna organizacija koja se u Hrvatsku vratila iz Mađarske i Italije gdje su imale sabirne logore u emigraciji. U tim logorima su učili kako se obračunati s neprijateljima – ubijati, čak klati. Dakle, bili su istrenirani. Mnogo toga se događalo u Bjelovaru. Zavladao je strah. Logoraši su zlostavljani. Imao sam priliku otići u Koprivnicu gdje se nalazio logor “Danica”. Posjetio sam svog oca. Došao sam, naravno, samo do kapije. Rekao sam mu da bih ga mogao izvući, ako bih se upisao u Kulturbund. To je bila nacistička kulturna organizacija. Otac mi je rekao da to “ni za Boga” ne radim i da ne smijem imati nikakve veze s Nijemcima. Povukao sam se, naravno, jer sam bio veliki protivnik nacizma. Moj otac je tako ostao nekoliko mjeseci u Danici. Bio je maltretiran. Tukli su logoraše, izvodili na strijeljanje, neke su ubili, neke nisu… Pojedine grupe su vodili u druge logore. U posebnoj baraci su bili smješteni komunisti, zatim Jugoslaveni i pripadnici Hrvatske seljačke stranke, a posebno mjesto u logoru je bilo za Židove, koje su, sa Srbima, najviše odvodili.
U taj je logor bio odveden i Ivo Goldstein, karlovački knjižničar, otac Slavka Goldsteina i Daniela Ivina. Iz Danice je odveden u Jadovno gdje je i ubijen.
Da. Slavko je bio mali dečko tada. On nije bio zatočen u logoru. Čini mi se da se skrivao u nekom selu.
I u ustaškom miljeu je Dido Kvaternik bio percipiran kao psihopat.
Da. Bio je ustaški funkcioner, sadist i ubojica. Njega su s ustašama-povratnicima slali na najprljavije zadatke, da pravi zulum. Naročito su u opasnosti bili oni Srbi koji nisu pobjegli u Srbiju. Isprva su Srbe utovarivali u vlakove i odvodili u Srbiju, no neki su ostali jer su smatrali da se neće dogoditi ništa prestrašno i da takva situacija ne može potrajati. Ti Srbi su poslani u logore i uglavnom su ubijeni.
U Bjelovar ste iz Karlovca došli preko Varaždina?
Tako je.
Možete li nam opisati taj put?
Otac je osam godina bio profesor u varaždinskoj gimnaziji. Bio je veoma ugledan, jedan od osnivača pučkog učilišta. Htio je tamo čak izgraditi zvjezdarnicu, no to je bilo preveliko ulaganje. Kretao se u projugoslavenskim krugovima. Nije bio rojalist, nego je jednostavno htio da Južni Slaveni budu ujedinjeni i da takvi ostvaruju svoja prava. Bio je dobar prijatelj s varaždinskim odvjetnikom Hinkom Krizmanom koji je pobjegao za rata u Austriju jer bi ga ustaše likvidirale. Bio je predsjednik Samostalne demokratske stranke u Varaždinu. Možda bi se ta stranka mogla po ideologiji usporediti s današnjom socijaldemokracijom. Dakle, bila je ljevičarska i projugoslavenska.
U Varaždinu ste izgradili osnovnu političku orijentaciju?
Tako je. Bio sam, takoreći, od malih nogu uvjereni ljevičar. U višoj gimnaziji sam se priključio SKOJ-u. Bilo nas je u grupi sedam ili osam. Vršili smo komunističku propagandu, proučavali djela Karla Marxa, Friedricha Engelsa i ostalih marksista, pa vlast na nas nije gledala blagonaklono, a posebno oni koji će kasnije postati ustaše.
O kojoj godini se radi?
To je bilo od 1935. do 1940. Za tih pet godina sam surađivao sa skojevskom organizacijom.
Tko je bio još član te organizacije?
Bilo je nekoliko mojih kolega i prijatelja. Sekretar skojevske ćelije je bio Ivica Kajzer. Bio je Židov i sin vrlo uglednog inženjera iz varaždinske tvrtke “Svilana”, koji je možda bio čak i njezin suvlasnik. Međutim, Ivica se okrenuo “na lijevo” i postao je skojevac. S nama je bio u ćeliji i moj veliki prijatelj Marijan Wanderer, pa pravoslavac Kljaić, zatim Steharnik i drugi.
Što radi skojevska organizacija?
Uglavnom se bavila politikom koja je bila usmjerena protiv frankovaca, predšasnika ustaša. Josip Frank je na prijelazu u 20. stoljeće osnovao Hrvatsku čistu stranku prava, koja je bila radikalna, a ne radićevski umjerena.
Toj stranci je pristupio i Ante Starčević.
Ali on nije bio toliko desničarski nastrojen. Samo je htio slobodnu Hrvatsku.
Što ste radili kada se niste bavili politikom?
Svirali smo. Osnovao sam čak malu jazz grupu – netko je svirao klavir, netko saksofon, imali smo bubanj…
Koji instrument ste svirali?
Violinu. Bio sam neka vrst šefa tog sastava. Kao skojevci smo razgovarali s dečkima i curama koji su nam bili politički bliski. Govorili smo kako frankovci i organizacija mladih “Hrvatskih junak”, preteča Ustaške mladeži, nisu dobri i da ne žele dobro Hrvatskoj te da se protiv takvih moramo boriti. To je trajalo do 1939. Tada je najedanput iz Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije stiglo smiješno naređenje da se SKOJ približi Hrvatskoj seljačkoj stranci, odnosno njezinoj omladini koja je imala svoje prostorije u Varaždinu pokraj gimnazije. Tvrdili su da se s njima moramo povezati jer je fašistička opasnost sve bliža s obzirom da je u Europi već počeo Drugi svjetski rat i da se sve snage moraju ujediniti protiv fašizma i nacizma.
Zašto Vam je to bilo smiješno?
Jer s HSS-ovcima nikad nismo imali nikakve veze – bili smo ljevičari. HSS nije bio desna stranka, ali nije htjela s komunistima surađivati.
Iako je Hrvatska republikanska seljačka stranka bila članica Seljačke internacionalne.
Da. Seljački pokret se u jednom trenutku podijelio. Jedan dio je gravitirao hrvatstvu, pomalo i desničarstvu, a drugi su gravitirali lijevo. E, pa s takvim HSS-ovcima smo se trebali povezati i propagandno raditi protiv fašista.
Je li u proljeće 1941. bilo nekih koji su Vas razočarali, odnosno onih koji su Vas ugodno iznenadili po onome kako su se postavili prema događajima?
Ugodno su me iznenadile kolege iz SKOJ-a. Ivica je bio sin kapitalista. Wanderer je bio sin trgovca, a bilo je još nekoliko takvih primjera. Ugodno je bilo iznenađenje da se buržuji – da se tako izrazim – priključe lijevom pokretu. Bilo je i onih koji su razočarali. Ugledan liječnik Mirko Ferkić je imao tri ili četiri sina, ne sjećam se točno. Najmlađi je išao sa mnom u gimnaziju. Učlanio se u organizaciju “Hrvatski junak”, a kad su ustaše došle na vlast obukao je uniformu. Vezali su ga organizacijski u grupu koja je trebala bilježiti Židove za odlazak u logor. Čudio sam se tome jer ga nisam poznavao takovog. Znao sam da je dobar dječak, da je dobar đak i tako dalje. Iznenadilo me to jako. Družio se s frankovcima, pa je valjda zbog toga pristupio ustašama. Hodao je po židovskim stanovima i popisivao njihovu imovinu. Tada su označavali Židove trakama i bilježili ih da im sve oduzmu, da ih onemoguće i u krajnjoj liniji da ih pošalju u logor.
Kako je došlo do toga da se nebesko tijelo nazove po Vašem ocu?
Otišao je 1917. godine u Prag studirati astronomiju. Tamo je radio dvije godine na zvjezdarnici. Bio je zapažen i marljiv student. Izradio je tamo doktorsku disertaciju. Kasnije se nigdje u Jugoslaviji nije mogao zaposliti kao astronom jer su mu beogradski astronomi rekli da je kod njih zvjezdarnica popunjena. Zagrebačka je bila mala i nerazvijena. Postojala je jedna na Višnjanu i druga na Hvaru. Sve su to bile male zvjezdarnice. Otac je negdje morao raditi, pa se zaposlio kao profesor matematike i fizike. U školi smo učili predmet kozmografija, što je osnova astronomije. To se predavalo u sedmom razredu gimnazije. Napisao je stručne članke i knjižicu o fizici. Kasnije je postao direktor zagrebačke zvjezdarnice. Modernizirao ju je, opremio s dobrim teleskopima i drugim napravama pomoću kojih je zvjezdarnica u Zagrebu ušla u spisak europskih zvjezdarnica s obvezama da dostavljaju podatke o pokretu zvijezda i slično. Čini mi se da je bio četiri godine direktor. Pisao je i stručne knjige iz astronomije.
Studij matematike i fizike je završio na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Zar nije tada bilo Prirodoslovno-matematičkog?
Nije. Prirodopisni studiji su bili u okviru Filozofskog fakulteta. I sam sam ga pohađao neko vrijeme. Moj otac je dvije godine studirao matematiku i fiziku, a onda je otišao u vojsku, međutim uglavnom se kao bolestan vucarao po bolnicama. Potom je otišao u Beč u kojem je bila veoma slaba situacija jer je bio zahvaćen ratom. Sugerirali su mu da upiše studij u Pragu. U glavnom češkom gradu se dobro smjestio. Preživljavao je, živio vrlo siromašno, ali je stanovao u dijelu grada koji se zove Vinohradi. Pješke je hodao od doma do fakulteta na drugi kraj Praga. Ostajao je čitavu noć u zvjezdarnici vršeći mjerenja, a potom se ujutro vraćao doma. U to vrijeme je predsjednik Čehoslovačke bio Tomáš Masaryk, a stanovali su blizu jedan drugome, pa su se susretali na putu kada bi predsjednik išao na posao, a moj otac doma sa zvjezdarnice. Bilo mu je dobro tamo. Posjetio sam tu prašku zvjezdarnicu i ispitao postoji li i dalje tamo netko tko poznaje moga oca. Sreo sam vrlo starog čovjeka koji je radio kao asistent na zvjezdarnici. Rekao je da se sjeća mog oca jer je kod njih doktorirao.
Je li se samostalno zainteresirao za astronomiju ili ga je netko za to zainteresirao?
Kao gimnazijalac je to prepoznao kao zanimljivo područje. Njegov brat Antun Rozgaj je otišao studirati teologiju i postao je župnik u Vivodini, a moj otac je otišao studirati matematiku i fiziku. Njihova obitelj je bila dosta siromašna. Stanovali su blizu Kupe i Velike promenade. Moj djed Antun Rozgaj stariji je bio klobučar, pravio je šešire. Imao je i kćerku Ljubicu koja je ostala u Karlovcu. Moj stric je prvotno bio kapelan na Dubovcu, potom otišao u Vivodinu, a moj otac si je zacrtao put da bude matematičar i astronom.
Je li i Vaša majka Karlovčanka?
Da. Moja majka Elizabeta prezivala se djevojački Benković. Bila je učiteljica. Radila je dvije godine u struci, no ne više kad se udala. Od tada je bila kućanica.
U Karlovcu je radila?
Ne. Bila je učiteljica u Slavoniji.
Gdje ste živjeli u Karlovcu?
Prvo smo bili u toj kući kod Promenade, u Florijanskoj ulici, koja je kasnije preimenovana u Draškovićevu. Otišli smo zatim na Rakovac. Stanovali smo blizu Gimnazije Karlovac u skromnoj kući na kat. Potom smo stanovali u kući u Grabriku koji je u to vrijeme bio šumarak s potokom. Za našeg boravka na Rakovcu u tri navrata je kuća gorjela. Vlasnica te kuće je namjerno izazivala požare kako bi dobila odštetu od osiguravatelja. Karlovac je općenito bio jako podložan požarima jer su palili kuće i tako dobivali odštete.
I nikad ih nisu skužili?
A čujte… Bila su neka ispitivanja, ali… Kroz Rakovac su prolazile čitave “vojske” graničara koji su tjerali ovce. Ulica Rakovac je bila usporedna s Koranom, pa smo trebali prijeći samo dvorište i vrt i bili bismo na Korani gdje smo se kupali.
S pet godina se selite u Varaždin. Zašto?
Otac je otišao na službu u Bjelovar. Tamo smo se dobro smjestili. Pristojno smo stanovali. Moj otac je kao mlad nastavnik radio dvije godine u gimnaziji. Polazio sam tamo pučku školu. Nakon Bjelovara je moj otac dobio premještaj u Varaždin gdje smo boravili osam godina. Tamo sam završio osnovnu školu i šest razreda gimnazije. U sedmom razredu je moj otac ponovno premješten u Bjelovar jer je bio jugoslavenskog uvjerenja i zamjerio se nekom lokalnom moćniku u Varaždinu. Posvadili su se i taj čovjek je uzrokovao premještaj mog oca u Bjelovar, jednostavno zato da ga makne iz Varaždina.
Je li Vaš otac bio samo snažnih osobnih stavova ili je bio agitator za neku stranku?
Nije bio agitator. Bio je prijatelj s Krizmanom i još jednim odvjetnikom – Mrzljakom, zatim s pravoslavnim svećenikom Ćirom Mađarcem. Bili su svi pristaše Jugoslavije kao državnog okvira za sve Južne Slavene, ali nisu, osim Krizmana, bili pripadnici niti jedne stranke. Inače, Krizmanova stranka nije bila velik prijatelj kuće Karađorđevića. Dapače, stalno su se svađali. Predsjednik stranke bio je Svetozar Pribičević koji se uporno “natezao” s kraljem Aleksandrom.
Jeste li u Bjelovaru upoznali Vojina Bakića?
Bilo je petoro braće Bakića. Vojin je bio mladi kipar i više-manje je kao student i kasnije akademski umjetnik boravio u Zagrebu. Drugi Bakići su bili namješteni u raznim bjelovarskim tvrtkama. Ćaćko, najmlađi od njih, nas je dosta okupljao. Bio je neka vrst starješina bjelovarskih gimnazijskih skojevaca. Bilo je još dječaka pripadnica naše skojevske organizacije, posebno se ističu dva brata koja su se prezivala Kareš. Stariji je kasnije bio liječnik. Mlađi je bio maltretiran od strane ustaša, teško je od toga obolio i preminuo brzo nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Po čemu pamtite Bakića?
Najviše po odnosu s mojim prijateljem iz SKOJ-a Franjom Lasnakom, Vlahovićem po majci, studentom kiparstva. Nadimak mu je bio Brancl. Zapazio ga je Bakić kao talentiranog mladog kipara. Lasnak mu se pridružio i Bakić mu je povjeravao različite poslove. Dobar dio poslova se odnosio na obnovu različitih likova i kipova po crkvama. Na tome se dobro zarađivalo. Franjo je bio kod Bakića u službi, da bi kasnije postao samostalni profesor. Predavao je na raznim školama. Nije se baš slagao s Bakićem.
Zašto?
Zato što ga je ovaj prilično iskorištavao. Davao mu je poslove po crkvama, u Frankopanskoj ulici u Zagrebu, primjerice, no nije ga plaćao ili vrlo bijedno. Dakle, bio je to prilično nezdrav odnos. Osim toga, Brancl je mnogo toga za Bakića napravio, a ovaj je to pripisao sebi. Dakle, što god je Brancl napravio reklo bi se: “Oh, pa to je Bakić napravio”. Postojao je određen loš odnos, iako su obojica bili komunisti. No, nisu se slagali po poslovnoj liniji.
Bakić je bio komunist i eksploatator?
Tako je. Njegova braća također su svi bili komunisti i organizatori radništva.
Nastradala su u ratu?
Jedan se zvao Nik, a ne sjećam se kako su se drugi zvali. Bilo ih je pet, a imali su i sestru. Svi su, osim Vojina, nastradali u ratu.
Nakon što je Vaš otac zatočen u logor pobjegli ste u Karlovac. Komu?
Tetki Ljubici. Udala se za Božidara Dočkala, direktora tvornice “Kordun”. Bio je tamo upravitelj. Jednom godišnje je dolazio norveški vlasnik tvrtke, pogledao je li sve u redu, pobrao novac i otišao. Po puštanju iz logora se moj otac na kratko vrijeme sklonio kod njih. Pobjegao sam iz Bjelovara jer mi je prijetilo hapšenje. Međutim, došao sam u Karlovac i bio – uhapšen. Karlovački zatvor je bio pod prijekim sudom za sve političke zatvorenike. Skupilo nas se sedmoro u ćeliji. Svakog su dana po jednog političkog zatvorenika vodili na prijeki sud. Koga bi odveli, nije se više vraćao jer je prijeki sud imao samo dvije osude – ili ostaneš živ ili ćeš biti strijeljan. Veoma rijetko se netko živ izvukao. To je bilo na prijelazu u 1942. kada su Božidar Adžija i 40 ostalih komunista bili uhapšeni i strijeljani.
Je li to bilo u Kerestincu?
Neki su bili tamo. Neki su i bježali. Većina ih je strijeljana. Polijepljeni su oglasi po gradu koji su nas obavještavali da su strijeljani.
I Vi ste u Karlovcu bili uhapšeni pod optužbom da ste komunist. Kako su znali?
Kad sam pobjegao u rodni grad, postao sam đak u Gimnaziji Karlovac. Tamo sam se sprijateljio, naravno, s istomišljenicima. Bila je to nekolicina ljevičara povezanih sa SKOJ-em. Bili smo organizirani. Skupljali smo novčane priloge od građana. Ustaška mladež nas je zadužila da skupljamo priloge “za borce na terenu”. No, mi smo skupljeni novac dostavljali jednoj osobi povezanoj s partizanima, koja im ga je prosljeđivala.
Dakle, ustaše su vas poslale da skupljate za njih novac, a davali ste ga partizanima.
Da, i to se doznalo naposljetku. Šef naše skojevske organizacije Ladislav Latković, najbolji đak u razredu, je bio sin ustaše s Hrvatskih državnih željeznica, koje su imale posebnu ustašku organizaciju. Dakle, sin ustaše je bio skojevac. Naš revir je bio Dubovac. Kucali smo na kuće Dubovčaka i predstavili se kao pripadnici Ustaške mladeži koji skupljaju novac za ustaške borce. Naravno da su davali jer je vladao ustaški teror. Nitko nije odbijao. Dosta smo novca skupili i kanalizirali partizanima. Međutim, to se doznalo i Latković je trebao biti uhapšen tri dana prije mature, a Čukman je u međuvremenu premješten iz Bjelovara u Karlovac gdje je također bio šef gradskog redarstva. Kad sam ga vidio na ulici izbezumio sam se od straha. Dečki su me pitali što mi je. Rekao sam da je to šef policije koji je opasan sadist i da ga se moraju čuvati. Smijali su mi se smatrajući da pretjerujem. Uglavnom, Latković je pobjegao u partizane prije no što su ga uhapsili. To je bilo tri dana prije mature. Za mature smo sjedili u gimnaziji čiji je direktor tada bio Antun Hurm. Zanimljivo, kao i Makanec je bio profesor njemačkog jezika, no bio je čvrsta ličnost. Kad su ustaše po Čukmanovom nalogu došle u školu da nas skojevce pohapse, Hurm im je zabranio ulazak. Rekao im je da moraju pričekati da se završi matura i da đaci izađu iz zgrade.
Tako ste uspjeli pobjeći?
Tako je. Položio sam maturu, a zatim sam preko dvorišta, vrtova i svinjaca pobjegao na vlak za Zagreb. Tamo je živjela moja sestra koja se već udala. Živjeli su blizu Kvaternikovog trga, u Tuškanovoj, u neposrednoj blizini Makančeve ulice. Još u 19. stoljeću je to bila ugledna obitelj.
Ta obitelj ima “pedigre”.
Da. U članku u Telegramu piše da su plemeniti. I moja baka je iz takve obitelji po majčinoj strani, ali to nisam htio niti spomenuti u intervjuu Telegramu. U Tuškanovoj smo nekako preživljavali rat. Nisam morao pobjeći u partizane jer je moja majka bila teško bolesna – slomila je nogu i imala je još neke nevolje s grlom. Kad bismo moj šogor Ivan Ladika i ja otišli u partizane, pogubili bismo majku. Moj se otac svakog dana morao javljati ustaškoj policiji kako bi znali gdje je. Uključio sam se u Narodnooslobodilački pokret tako što sam na Medicinskom fakultetu bio demonstrator u kemijskom laboratoriju. Tamo sam surađivao s dva ugledna naša kemičara – Proštenikom i Krešimirom Balenovićem. Radili smo lijekove za partizane i slali im ih preko veze.
Nikad niste pristali na to da budete pasivan podanik?
Uvijek sam nastojao ljevičarski djelovati. Bio sam uvjereni komunist. Tko je bio protiv Nijemaca, okupacije i ustaša bio je komunist. Naravno, bilo je onih koji nisu bili komunisti, no smatrali smo ih ljevičarima.
Iz karlovačkog zatvora ste prebačeni u zagrebački koji se nalazio u Ulici Franje Račkog?
Točno. Na toj zgradi i dalje stoje rešetke na prozoru. Sad je u tom objektu banka, čini mi se.
Svjedočili ste tamo tragičnoj smrti jednog mladića Židova.
Skočio je kroz prozor s namjerom da se ubije. No, ostao je živ, pa su ga zaliječili i mlatili kasnije, na koncu i ubili. Izašao sam iz tog zatvora. Tog dana je bio sprovod nekakvog ustaškog pukovnika kojeg su u Bosni ubili. Ustaše su zbog toga pobjesnile i dale su isprazniti zatvore iz osvete. Tako su ispraznili i zatvor u Ulici Franje Račkog gdje je bilo više od dvije tisuće zatvorenika. Svi su pobijeni, a tog dana sam pušten. Ostavio sam bio neke osobne predmete tamo, pa sam se naivno vratio po njih, a stražar mi je na ulazu rekao da nema tu više nikoga, a kasnije sam čuo da su bili svi pobijeni u Maksimiru.
Jesu li bili nasilni prema Vama u zatvoru?
Jesu. Tukli su zatvorenike, pa i mene, naravno. Sreća moja je bila da nisam ostao predugo. U bolnici Merkur je djelovao Jure Vranešić koji je pohađao gimnaziju s mojim ujakom. Pomogao je kao utjecajan da se moga oca pusti iz logora.
To je isti liječnik koji je spasio Miroslava Krležu za rata?
Da.
I Vas je izbavio iz zatvora i uz pomoć varaždinskog župnika Matije Markova?
Vrlo je vjerojatno da je i mene izbavio.
Je li Vas šokirao susret s ocem?
Svakako. Potpuno je iscrpljen bio kao logoraš. Prepričavao je strašne događaje o batinjanju i strijeljanju. Poredali bi ih i svakog petog strijeljali. Međutim, to je po karakteru bio tranzitni logor.
Ušao je u logor s 90 kilograma, a izašao sa 45?
Prepolovio se.
Zašto je Vaša sestra zatvorena?
Zato što se družila s onima koji su bili članovi Partije i SKOJ-a. Kao studentica se upoznala s Bakićem i čitavom njegovom obitelji, ali i s Đorđem Milojevićem, bjelovarskim pravoslavnim svećenikom. Bio je jako dobar čovjek, ali ne i komunist. Imao je nekoliko sinova i svi su bili komunisti. S njima smo se družili, dolazili čak i doma kod tog svećenika. Moja je sestra bila prijateljica s njima. Čukman je hapsio svakog sumnjivog omladinca, pa tako i nju. Bilo je neugodno u Bjelovaru hodati po ulici – vikali su za vama, prijetili, neke su i prebijali. Ta 1941. godina je bila jeziva. Za Zvjezdanu se zauzeo varaždinski svećenik Markov, koji je bio naš gimnazijski vjeroučitelj jer je bila jako dobra učenica i dobar čovjek. Potom je bila studentica u Zagrebu i udala se za mladog književnika Ladiku koji je bio iz Krležinog društva. Dobili su stan u Tuškanovoj. Tamo smo se naposljetku svi okupili u tom jednosobnom stanu – moj otac, moja majka, sestra, njezin muž i ja, a kasnije i neki drugi rođaci i prijatelji. Bili smo antifašistička obitelj.
Svjedočili ste teroru u Zagrebu. Kažete da su duž ceste za Dubravu na kandelabrima vješali ljude. Je li to bila redovna ustaška djelatnost ili su to radili nekim povodom?
Zatvori su svi bili puni, naročito ovaj u Ulici Franje Račkog i u Savskoj. U potonjem su bile dvije moje rođakinje – Beba Ladika i Ankica Klopović. Kad bi ustaše negdje izgubile bitku ili kad bi bila neka provokacija u Zagrebu poput napada na poštu ili akcija iz Runjaninove kad su pobili neke ustaše, sve sumnjive bi odmah zatvorili i odmah i pobili.
To je užasna slika terora. Kako gledate na to danas? Možete li vjerovati da ste živjeli u vrijeme u kojem ste na putu za Maksimir prolazili uz niz obješenih?
U to vrijeme od Maksimira do Dubrave nije bilo mnogo izgrađene infrastrukture, ali je bilo tih kandelabara. Tamo su ljude vješali.
Možete li s obzirom na to iskustvo i te slike shvatiti povijesni revizionizam koji se valja?
Starih poput mene, onih koji su živjeli u to doba i sve to gledali, malo je. Mladi ne znaju stvari o kojima sada pričamo. Mlade se odgaja danas proustaški. Danas u Hrvatskoj opet imamo podjelu na lijeve i na desne. Lijevi su protivnici ustaštva i revizionizma, a desni smatraju da je to potpuno u redu, iako političari poput Tomislava Karamarka uvjeravaju javnost da su antifašisti. Nisu. Kad bi bili, ne bi na vlast doveli ministra koji je bio član ustaškog pokreta. Revizionizam u Hrvatskoj je nešto loše. Vidjet ćemo što će se dalje događati. Pritisak na vlast je velik. Pokušava ih se – a posebno premijera koji ne poznaje prilike u Hrvatskoj – uvjeriti da je ovakav revizionizam opasan i da je protivan vrijednostima Europske unije i svih slobodoljubivih širom svijeta. Naravno da smo mi svi koji smo preživjeli ogorčeni jer znamo što slijedi iza svega toga – ništa dobro.
Vratimo se u Karlovac. S kime ste polazili gimnaziju? Jeste li poznavali Josipa Vaništu ili Stanka Lasića, primjerice?
Lasića nisam, ali Vaništa je bio dvije godine mlađi od mene i također je pohađao karlovačku gimnaziju. U mom razredu je bio spomenuti Latković, a zatim braća Majder. Jedan je bio ugledni liječnik, Branimir je bio sportaš. Liječnik je ranije sa mnom išao u gimnaziju i bio jako dobar đak. Također je bio antifašist. Poznavao sam i braću Benini – Božidar je pobjegao u partizane. Imali su još jednog brata, koji je bio pet-šest godina mlađi, Borisa. Taj je bio glazbenik. Isto su bili antifašisti i kao takvi imali problema jer ih je Čukman hapsio.
Studij kemije Vam nije bio prvi izbor?
Nije. Htio sam studirati glazbu, no nisam imao formalno obrazovanje.
Niste pohađali glazbenu školu?
Nisam, nego sam privatno učio svirati violinu. Kada sam došao na Muzičku akademiju zainteresiran za upis – a odveo me Ladika da razgovaram s nastavnicima – poznati zagrebački pijanist i profesor na Akademiji Petar Dumičić mi je rekao da ne bih mogao studirati glazbenu kompoziciju i dirigiranje, što sam naumio, nego da bih eventualno mogao studirati nastavni smjer. To mi nije bilo drago jer se nastavnike glazbenog odgoja smatralo polu-profesorima i nezanimljivima, pa zašto bih se onda time bavio? Rekao mi je da bih morao dvije ili tri godine učiti da dostignem razinu srednje glazbene škole, pa da se potom upišem na konzervatorij. To je bilo nemoguće jer smo bili siromašni, pa sam se upisao na studij kemije. Završio sam Tehnološki fakultet.
Što Vam je bilo zanimljivo u kemiji?
Sama kemija kao znanost. Na Tehnološkom fakultetu sam se, međutim, susreo s disciplinama koje nisam poznavao kao što su strojarstvo ili građevinstvo. Sve smo to učili sistematski, naročito rad sa strojevima i aparatima u kemijskoj industriji. Postao sam prvo inženjer i radio sam kao takav deset godina kojekuda. Potom sam postao direktor jednog instituta u Zagrebu kojeg sam uspio razviti. Stekao sam ugled u Hrvatskoj i stizali su prijedlozi da se zaposlim za sveučilišnog profesora. Zvala su me sveučilišta u Zagrebu, Splitu i Sarajevu. Nisam htio u Split. Prihvatio sam poziv u Sarajevo. Tehnološki fakultet sarajevskog univerziteta bio je u Tuzli. To je onda bio lijep i razvijen grad jer je imala rudnike uglja.
I danas je lijep grad.
Jest. Otišao sam tamo i bio neko vrijeme nastavnik. Nakon što sam doktorirao, postao sam redovni profesor. Ostao sam tamo 15 godina. Nakon toga sam dobio poziv na Tehnološki fakultet u Banja Luci. Rekli su da baš trebaju nekoga tko se razumije u kemijsku industriju i u strojeve koji se koriste u kemijskoj industriji. To sam prihvatio jer je Banja Luka bila bliža Zagrebu, gdje su mi bili roditelji i prijatelji, od Tuzle. U Banja Luci sam bio zadnjih osam godina službe, do 1984. kada sam napunio 60 godina i otišao u mirovinu. Zamijenili smo banjalučki stan za zagrebački. No, ostao sam do 1990. vezan za banjalučki fakultet. Odlazio sam na nastavu. Nisu me htjeli pustiti, nego su htjeli da dolazim koliko god mogu. Dosta mi se to svidjelo zbog honorara. Dolazio sam tako u Banja Luku u kojoj se udala mlađa kćer koja je tamo i živjela. Kad je počeo rat vidio sam da tamo više nemam posla. Napravili smo u Stubici vikendicu pa sam se bavio malo poljoprivredom i pisao tamo knjige. Ukupno sam napisao petnaestak stručnih knjiga. Većinom su to fakultetski udžbenici. Zatim sam napisao petnaestak beletrističkih. Po umirovljenju sam počeo pisati stručne knjige, uglavnom za srednju kemijsku školu, a potom sam se počeo baviti lijepom književnosti jer sam volio čitati, pa i kroz glazbenu kulturu sam bio vezan za umjetnost i književnost. Dosta mojih knjiga je o uglednim glazbenicima. Napisao sam dvosveščanu knjigu o Vatroslavu Lisinskom, zatim o Dori Pejačević i drugima. To mi nije bio hobi, nego duševna potreba. I danas pišem. Upravo sam sjedio za računalom kada ste ulazili. Dovršio sam još jednu knjigu.
Je li stručna ili nestručna?
Stručne više ne pišem. Otkako sam otišao s fakulteta – a već je prošlo tridesetak godina – mnogo toga se promijenilo, ne u tehnici, nego u prilazima materiji, pojedinostima, pa sam u zaostatku. Kako ne mogu više pisati stručne knjige, počeo sam pisati ove. Opterećeni smo obiteljski time. I moj stari je napisao petnaestak knjiga, uglavnom astronomskih. Sestra mi je također pisala. Njezin muž je bio pisac. Obiteljska tradicija je da se piše. Stoga sam napisao dosta tih romana.
Kako ste počeli pisati za djecu?
Ne sjećam se tko me nagovorio da dođem u Modru lastu i porazgovaram s urednicima da predam priču za djecu. To je prihvaćeno i tako je započeta suradnja. Za Modru lastu sam u nekoliko godina napisao tridesetak priča. To me potaknulo da pišem veće stvari, pa sam počeo pisati i knjige i zbirke priča za odrasle.
Zasvirate li violinu?
Prestao sam. Loše je ako ne svirate tri dana, a još i gore ako ne svirate tri godine. Posebno je loše ako ne svirate 30 godina. Poklonio sam ju. No, sviram klavir. Naučio sam ga svirati.
U mirovini?
Da, u mirovini. Kupio sam mali klavir, pa sam ga samostalno naučio svirati po notama.
Odličan ste primjer aktivnog umirovljenika.
Ove godine je bila promocija moje zadnje knjige – zbirke priča o fakultetskim profesorima.
Kad ste u Karlovcu bili posljednji put?
Dolazio sam povremeno na groblje. Zet ima kola pa smo znali poći u Karlovac na groblje, a potom malo prošetati. Za svoje zadovoljstvo sam u Karlovcu bio nekoliko dana kada mi je sestra bila živa. Obilazili smo skupa Karlovac, evocirali uspomene, sjedili u velikoj kavani na Promenadi. Nedaleko toga je Kupa, a na obali je bila kuća u kojoj je moj djed bio zanatlija.
Po čemu najviše pamtite svoju sestru?
Voljela se baviti glumom. U tome je bila ustrajna od djetinjstva. Nakon završenog studija jugoslavistike, francuskog i ruskog jezika na Filozofskom fakultetu završila je studij kazališne režije na Akademiji dramskih umjetnosti, a potom je radila kao režiser. Osnovala je kazalište “Mala scena”. Prvo je radila u Pionirskom kazalištu, a zatim u ZKM-u.
Nikad nije bila zainteresirana za prirodoslovlje?
Ne. Radila je kao profesor na gimnaziji, međutim kasnije je napustila taj poziv i radila je kao slobodan umjetnik. Imala je sina koji je sada u Americi.
Nije joj profesorski posao bio zanimljiv?
Ne.
Je li Vas poticala u nestručnom stvaralaštvu?
Nije. Zajedno nismo mnogo radili. Radila je zbirke priča, a u dvije sam nastupio svojim radovima. Nije bila sistematski pisac kao ja.
Je li Vam davala podršku?
Pa ne baš.
Jeste li išli na predstave koje je režirala?
Rijetko. Mnogo sam išao na predstave i koncerte kada sam bio student. Kasnije nisam išao u kazalište više, a na koncerte idem kad god je nešto zanimljivo u Zagrebu. Član sam Hrvatskog glazbenog zavoda i kad god imaju zanimljiv koncert odem tamo. Godinama smo odlazili u Koncertnu dvoranu “Vatroslav Lisinski”.
Počeli smo pričati o lijepim stvarima, a propustio sam pitati za još jednu ne tako lijepu. Nakon završetka Drugog svjetska rata je Vaš otac, koji je bio žrtva ustaškog režima, dobio otkaz u komunizmu?
Za ustaške vlasti je bio u mirovini i nije mogao predavati. Nakon rata se odmah aktivirao i bio je profesor na Devetoj ženskoj gimnaziji koja se nalazila na Savskoj cesti. Bilo je tu i dobrih i loših učenica. Moj je otac stoga rekao da učenice sa slabim uspjehom u školi ne bi trebale ići na radne akcije, kojih je bilo mnogo 1945. i 1946. godine. Smatrao je da bi bilo bolje da ljeti uče matematiku i isprave ocjene. To se shvatilo jako loše – da odgovara đake od odlazaka na radne akcije.
Tjerao ih je na radne akcije učenja?
Da. Ta njegova primjedba je toliko loše zvučala vlastima da su ga premjestili u Gimnaziju Karlovac.
U Karlovac po kazni?
Da. Stanovao je kod sestre. Bio je profesor na gimnaziji, ali je tamo bilo dosta loše. Direktor je bio Branko Rusan, veliki komunist, i nije mu se svidio stav mojeg oca. Poznavali su se još iz varaždinske gimnazije gdje je Rusan bio mladi profesor. Htio je da moj otac bude komunist, što ovaj nikako nije bio, nego uvjeren Jugoslaven i slobodoljubiv. Od svega toga se teško razbolio, pa je i hospitaliziran kada su mu pola želudca odrezali. Nakon toga je otišao opet u mirovinu i živio je u Zagrebu. Prije toga je bio direktor na zvjezdarnici nekoliko godina. Tada je razvio tu ljubav kod mladih prema astronomiji. Odredio je dane u tjednu kada je primao građanstvo i pokazivao im zvijezde na nebu. Pisao je dosta astronomskih knjiga, dvije vrlo zapažene – “Knjiga o zvijezdama” i “Astrognozija”.
Vaš otac nije bio član Partije?
Nikad.
A Vi?
Jesam. Bio sam SKOJ-evac, a potom kratko i u Partiji. Međutim, nije mi se 1948. godine svidjela situacija. Partija je veoma grubo postupala s onima koji nisu bili strogo na liniji CK KPJ. Bio sam među onima koji su tvrdili da moramo razgovarati s Rusima i pomiriti se. Ipak je to velika i ugledna komunistička zemlja. Rekli su mi da kao takav ne mogu biti član. Otpali smo iz Partije i ja i velik broj završenih studenata Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Kad sam bio direktor Instituta za kemiju i tehnologiju silikata nakon više od deset godina imao sam izvjesnog posla vezanog za zagrebački komitet. Tamo me dočekao čovjek koji mi je rekao da sam i dalje član KP. Nisam mu vjerovao dok nije izvadio moj dosje u kojem piše da sam “stavljen na led”. Bilo je mnogo onih koji nisu bili isključeni, nego su bili stavljeni na promatranje. No, bio sam takvog raspoloženja da se više nisam htio vratiti u Partiju.
Dobro ste još i prošli jer su neki zbog sličnih stvari završavali na Golom otoku.
Tako je. Moj drugi šurjak Grkinić, koji je bio čak razmatran za gradonačelnika Zagreba, završio je na Golom otoku.
Što znači drugi šurjak?
Bio je šurjakove sestre muž. Upoznao sam u Tuzli asistenta koji je bio na Golom otoku nekolikog godina. Uvijek su ga zvali i pitali želi li se vratiti u Partiju i priznati da je bio bedast, a on je to odbijao, pa je opet vraćen na Goli otok. Nakon pet godina su ga pustili. Dosadio im je već. Loše je to bilo na tamo. U seriji “Duga mračna noć” se opisuje kako je jedan komunist došao na Goli otok i kako su ga tamo maltretirali, pa je i smrtno stradao. Ta serija pokazuje kako je Goli otok bio velika gnjavaža.
Je li Vam bilo lijepo u Bosni?
Bio sam tamo jako zaposlen. Prevarili su me, da se blago izrazim. Kad su mi nudili posao rekli su da ću se nakon dva sata predavanja moći izvaliti na fotelji, dignuti noge na stol i da će mi biti lijepo. No, to nije bila istina. Postao sam kao ambiciozan vrlo marljiv i kao nastavnik i kao znanstveni radnik, ali i kao organizator na fakultetu. Bio sam često prodekan zadužen za nastavne planove i programe, dakle veoma aktivan, a uz sve to sam pisao stručne knjige. Dakle, moj radni dan je trajao deset sati dnevno, što na fakultetu nije običaj.
I to u komunizmu gdje je vladao princip “osam sati rada, osam sati uzdizanja, osam sati odmora”.
Tako je, ali fakultetski profesori nisu radili osam sati. Došli bi u 8 ili 9 sati na fakultet, održali predavanje, malo se zezali, popili kavu i pošli oko podneva kući. Došao bih u 7 na fakultet i uvijek radio do 15 sati, pogotovo stoga što sam bio prodekan za nastavu. To je bilo važno mjesto i bili su zadovoljni mojim radom. U Banja Luci sam imao možda nešto malo manje poslova, više slobodnog vremena. Banja Luka je lijep grad i šetao sam tamo, ali se nisam naročito zbližio s Bosnom. Uvijek su me percipirali kao Zagrepčanina, prvenstveno po jeziku. Nisam nikada naučio bosanski govoriti u toj mjeri da bi me smatrali Bosancem.
Koju ste knjigu upravo dovršili?
Manju, fantastičnu, knjigu od pedesetak stranica. Imali smo vikendicu na otoku Kaprije. Pisao sam priču o tome kako smo tamo slučajno naišli na izuzetno inteligentnu životinjicu. Mještani su nas ružno gledali tvrdeći da je ta životinja mali Đavo, htjeli su je likvidirati, a mi nismo dali. Na koncu je pobjegla u more, svoje stanište. Ne bavim se inače pisanjem fantastičnih priča, no kroz ovu sam izrazio svoju ljubav prema životinjama. Imamo mačku, a i kćerke imaju svoje, tako da smo obitelj ljubitelja životinja. Imam pet ili šest rukopisa. Danas je veoma teško objaviti knjigu. Volio bih da se objavi knjiga “Stvaraoci” u kojoj opisujem “obične” osobe, koje nisu znamenite, ali koje u sebi nose stvaralački duh kao što u meni postoji nagon da skladam, da pišem ili da slikam, čime sam se nekada bavio. Prva priča tematizira moje događaje iz dječačkih dana. Drugu priču o jednom slikaru sam prijavio na jedan književni natječaj i dobila je prvu nagradu. Treća je priča o jednom graditelju violina kojega smo u Bjelovaru zvali Stradivari. Sudbine sam opisao u toj knjizi i volio bih da se negdje objavi. Imam i dva antifašistička rukopisa. Jedan je o zbivanjima tokom rata kada sam bio u zatvoru, a drugi iz doba raskida s Informbiroom i svih nevolja koje su bile s time u vezi.
