Dinko Neskusil: Kafotka je najbolje što sam napravio u životu

Autor: Marin Bakić

Dinko Neskusil. Foto: Kafotka

Spikamo s fotoreporterom, fotografom, grafičkim urednikom i istraživačem karlovačke foto-povijesti Dinkom Neskusilom bez nepotrebnih uvoda osim s naznakom da informacije o tome kako novčano donirati ovaj vrijedan projekt možete pronaći na ovoj poveznici: http://www.kafotka.net/galerija/foto-donacija

Vrijeme dijelimo na doba prije i poslije rata. Kako je rat podijelio tvoj život?

  • Postavio si pitanje kao da si pričao s nekim mojim intimusom prije razgovora. Uistinu postoji život prije i poslije Domovinskog rata. Kao da je sjekirom podijelio naše živote. Najbolje godine moje mladosti su bile do rata.

Imao si 25 godina kada je počeo rat?

  • Da. Od 1985. do 1990. su bile najbolje godine mog života.

Po čemu ih pamtiš?

  • Pa tu je najvažnija fotografija. Moj otac Zdravko Neskusil je bio fotograf i time se oduvijek bavim. Slikao sam čitavu školu pred spomenikom Matije Gupca.

To je bilo u Hrvatskom zagorju?

  • Da, išli smo na izlet tamo u petom razredu osnovne škole. I danas je ta fotka popularna. S Korane se nisam micao, živio sam na njoj. Imao sam drveni čamac na Korani, pa smo odlazili do slapa, kupali se… Nismo imali vremena za ručak. Zatim sam maturirao na Gimnaziji i otišao na odsluženje vojnog roka, pa se vratio u Karlovac i nastavio odlaziti biciklom na Koranu, družio se sa curama, obilazio kafiće kao što su Jelica i Tomato, pa odlazio u Hrvatski dom, Videoklub, odlazili smo na more šatorom… Vladala je neopisiva i apsolutna sloboda. Fotografirao sam i to je bilo dobro plaćeno. Radio sam kao suradnik Večernjeg lista, a i “fušario”, pa novca nije nikad nedostajalo. Mogao sam ići gdje sam poželio, mjesec dana na more… Išli smo biciklima u Rijeku, na Krk. Htjeli smo i na Cres, no kad smo vidjeli uspon, odustali smo. Nismo bili baš neki sportaši.

Vratimo se na Koranu.

  • Čim bih se probudio ujutro otišao bih do čamca koji je bio vezan ispod hotela “Korana”, novog. Potom bih “zaglavio” čamac na slapu, pa, kad mi dosadi, otišao do turanjskog slapa. Čamac je bio pun prijatelja. Noću bismo se kupali na slapu, gdje nije bilo komaraca, i slušali glazbu s terase hotela.

Tko bi svirao?

  • Neki bendovi. Stranci su nas gledali s terase kako se kupamo goli. Volio sam i roniti. Izbjegavali smo ručak, no došli smo jesti, pa smo opet izlazili van. Nismo se okupljali ili zvali. Živio sam na Promenadi, pa sam išao prvo do Jelice, pa do Ane, pa u Tomato, zatim u Kavalo, onda u Videoklub Hrvatskog doma, pa bih se vratio do Jelice, onda do Nule, pa opet do Jelice gdje je držala bačvu vode i često se događalo da se špricamo u dva ujutro vodenim pištoljima. Isti je ritam bio zimi, samo bez kupanja.

U hotelu “Korana” nastupali su poznati glazbenici?

  • Jesu, da. Na Trgu su 1984. organizirani prvi Dani piva. No, prije toga je postojalo nešto što se zvalo Karlovačko kulturno ljeto. Relativno je dobro Zvijezda živjela tada. U Tijesnoj ulici su znala biti različita gostovanja, pa sam gledao u njoj nastupe Fabijana Šovagovića, Ibrice Jusića, Arsena Dedića…

Nije mu bilo tijesno?

  • Nije. Bilo je to idealno tamo. Izvođači su bili zadovoljni prostorom, prvenstveno akustikom.

Tijesna ulica je i dalje tamo. Zašto nema događanja u njoj više?

  • Ne znam zašto se ne koristi, ali tada se koristila često.

Karlovačko kulturno ljeto je bilo nešto poput današnjeg programa za Dan grada?

  • Da. U Radićevoj ulici je bilo mnogo štandova na kojima su se prodavale čestitke i ostali predmeti. To je doba pokušaja izlaska iz socijalizma. Bio sam željan dobrih traperica. Po to se moralo ići u inozemstvo, a tek se 1988. pojavljuje Levi’s trgovina u Standard konfekciji, da bi se kasnije taj butik preselio u Mačekovu. Majice je bilo teško nabaviti, pa se javila preprodaja ili se šaralo po majicama. Odlazilo se zatim na Polnoćku.

Nije te nitko hapsio zbog toga?

  • Nije. Za Božić je sve radilo, ali se nije ništa posebno odvijalo. Izašao bih na Badnjak oko 22 sata van iz kuće, pa bismo otišli u hotel “Korana” ili Central do Polnoćke. U crkvi Presvetog Trojstva bili bi redari koji su pazili da se ne bacaju petarde. Kupovale su se kod Cigana koji je imao preko puta kavane drvenu građevinu koja se naginjala i tu je inače prodavao igračke. Švercao je petarde i svi su znali da se tamo mogu kupiti, ali je dozirao – ako si imao 14 ili 15 godina, nisi mogao kupiti najjače, no ako si bio već klipan od 19 ili 20 godina, mogao si birati. Do toga je bio kiosk, pa Džela sa svojim pomfrijem i telefonska govornica. Išli smo i u kino.

Što si gledao?

  • U Edisonu dobre holivudske filmove ili, recimo, Glembajeve. Svi smo ih išli gledati zbog Ene Begović, pa bismo razočarani odlazili van, jer smo samo u jednom trenu vidjeli njezine cice. Prvi put u životu sam Dvanaestoricu žigosanih gledao u kinu “Luxor”, a na Baniji smo gledali “Hopa-cupa u krevetu” i “Njoj se mili u svili” te ostale razuzdane filmove. Nikad nisam bio na Švarči u kinu. To mi je bilo daleko.

Gdje sad gledaš filmove?

  • Sina vodim u Zagreb da vidi što je kino. Doduše, bio je u Edisonu kao dijete. Smrzli smo se gledajući neki hit tipa “Kronike iz Narnije”.

Što je bilo nakon rata?

  • Oženio sam se.

Pao si u zatočeništvo?

  • Bio je to totalni obrat.

Je li poraće gore od raća?

  • Najgore je sada. Rat je završio 1995., a 1996. sam smatrao da će za pet do deset godina kod nas cvasti ruže, a da ćemo za 20 godina živjeti sjajno, da ćemo se razviti kao Nijemci između 1945. i 1965. godine.

Postojala je nada?

  • Apsolutno. Oženio sam se 1997. Nisam htio u ratu niti sam htio djecu tada imati. Nakon rata sam računao da možemo ići samo naprijed, a dvadeset godina nakon rata nikad mi teže nije bilo, ako ćemo gledati u nekim realnim životnim stvarima.

Nestao je optimizam?

  • Da, iako nisam niti pesimist. Ne volim kada se na Kafotki u komentarima piše da je nekad bilo bolje. Jest, jer smo bili mlađi, no nije baš sve bilo bolje. Tu sam stranicu podigao da baštinimo uspomene. Nastojim uživati u životu, no mislio sam da ću s 50 godina u veljači ili ožujku planirati put za ljeto sa ženom i djetetom, da ću si odabrati jednu hrvatsku i jednu stranu destinaciju, ništa raskošno.

Ne Maldivi…

  • Ne Maldivi, nego Vis i izlet u Rim, da sin to vidi. Sad je bio tamo sa školom. Inače takav put ne bismo mogli dvije godine otplatiti. Mislio sam da ću moći tako živjeti. Imam sreću što nemam kredita, jer su mi roditelji kupili stan. Automobil mi je star nekih 15 godina. Mislio sam da ću s 25 godina radnog staža moći kupiti auto.

Što duže radiš, siromašniji si?

  • Nevjerojatno, ali istinito.

Kakav Karlovac neposredno nakon rata pamtiš?

  • Teško mi je o tome govoriti. Radićeva je bila još 1996. puna. Ne izlazim nigdje posebno više, no kad prošećem sa ženom strašno mi je kad vidim da je sve zatvoreno, da nema nigdje osobe, osim onih koji šeću pse. U nekim kvartovima nema ničega, Zvijezda ne može biti više mrtva nego što jest. Ne sjećam se takvog mrtvila nakon rata. Još su se 1994. održavali koncerti, što je nevjerojatno, i grad je živio jače. Danas gledam po sinu i njegovim prijateljima da postoje tri ili četiri varijante – uglavnom se izlazi u nekoliko kafića gdje mogu piti sve. Ispitao sam to, a čak sam i policiju upozorio da se u bilo kojem kafiću u Karlovcu, posebno u Radićevoj i u sporednim ulicama, može maloljetnaosoba napiti s tri litre žestokog pića, može past “mrtva” pod šank, a konobar će joj i dalje točiti i naplaćivati. To je Karlovac danas.

To nije bilo moguće ranije?

  • Nisam tome svjedočio. S 15 ili 16 godina sam pio kokakolu u Jolly pubu, a sa 17 bismo se ohrabrili i subotom navečer pili rum-kolu ili džin-tonik, ali jedno ili možda dva pića, to jest čaše. Nisi mogao zamisliti da bismo se na okruglom šanku u hotelu “Korana” mogli opijati žesticom. Iza šanka su bile fotelje u mraku, gdje je bila videoteka. Tamo smo mogli sjediti čitavu noć da nas nitko ništa ne pita, što je danas nezamislivo. Neki se bave sportom ili nekim drugim hobijem, ali guraju ih roditelji i bez njih nema ništa. Treća djeca ne idu nikuda. Izbor je dosta sužen. Voli se spominjati centar za mlade. Možda je to ipak većini odbojno. Postoji zasigurno krug onih koji to vole. Odvijaju se tamo zanimljive radionice, ali…

Ne mogu igrati stolni tenis…

  • Da.

Milan Mirić je svjedočio o društvenim mijenama u Karlovcu nakon Drugog svjetskog rata, o izmjeni stanovništva, o posljedicama toga… Možeš li povući paralelu s promjenama koje je donio ovaj rat?

  • Mogu. Zanima me kraj Drugog svjetskog rata i vrijeme neposredno nakon njegova završetka. Dosta toga znam i iz priča svoje obitelji te drugih svjedočenja. Oni koji su 1945. došli u Karlovac i ulazili u tuđe stanove su se kroz 20 ili 30 godina prilagodili gradu. Htjeli su da grad dobro živi. Grad je mjesto gdje se gradi i gradski živi. Kakav je slučaj bio 1995.? Možda će nakon još 20 godina grad ponovno zaživjeti. Drugi svjetski rat je bio prije 70 godina. Tada su bila i strijeljanja, a nakon završetka ovog rata ipak nisu. No, grad je sada pokleknuo. Borimo se, no možda ne dovoljno snažno. Kaže mi šefica VBZ-ove knjižare u Karlovcu, koja je nedavno zatvorena, da masa Karlovčana kod njih nije kupovala knjige. Neki su čak dolazili, zapisali naslove, pa odlazili kupiti te knjige u Zagrebu.

Kakva je to logika?

  • Da se prošećeš po Zagrebu, usput kupiš knjigu, pa ćeš biti pametniji kad dođeš u Karlovac ili će to ljepše zvučati. Trebalo je kupiti knjigu u Karlovcu, da opstane VBZ-ova knjiga u Radićevoj.

Što se dogodilo tvojoj obitelji nakon Drugog svjetskog rata?

  • To su obiteljske legende. Useljavalo se u kuće i stanove. Kada je baka umrla prekrižio sam te priče i s onima s kojima je bila 50 ili 60 godina u svađi sam se pomirio. Nastavili smo se dogovarati, jer imamo suvlasničke odnose. Vraćam se na fotografiju. Kada želim danas rasplamsati bilo kakvu raspravu objavim sliku ustaša, pa se jave tri dežurna partizana koji zovu i dolaze doma i žale se da ih takve slike vrijeđaju. No, ne moraju ih gledati, to je kao televizijski program – samo prebaciš, ako ti se ne sviđa. Jako pazim na to što piše u opisu fotografije.

Jesi li dobio kritike te vrste zbog izložbe “Drugi svjetski rat na drugi način”?

  • Jesam, i to opet od dežurnih partizana. No, kad stavim sliku partizana – a malo ih je, jer živi i dalje nevojljko daju fotografije koje imaju u posjedu – dobijem kritiku dežurnih ustaša. Imam predivnu sliku dvije partizanke, od kojih je jedna osnivačica Karlovačkog tjednika Marica Erdeljac-Zatezalo. Odmah se, kažem, nakon objave javljaju dežurne ustaše koji vrijeđaju, pa obrišem komentare. Već sam ih navikao na to. Volim te fotografije kao dokument vremena. Uživam u njima. Imam fotografije zrakoplovca Kraljevine Jugoslavije Josipa Helebranta, koji je potom letio za zrakoplovstvo Nezavisne Države Hrvatske, pa za Nijemce kod Staljingrada gdje je postao zračni as, pa je prebjegao u Mostar partizanima 1944., a u 90. godini života je preminuo u Zagrebu kao visokoodlikovani zrakoplovac i instruktor JNA. To je genijalna priča koju mnogi ne mogu shvatiti. Slična je priča i Zlatka Šegine, čije fotografije također posjedujem. Bio je dijete iz siromašne kuće, ali iznimno talentirani matematičar, pa su ga poslali u Beograd da bude matematičar-topnik. Nakon prevrata 1941. preko Bosne se vratio u Karlovac, gdje su ga uhapsili Nijemci. Postavili su mu dilemu – hoće li im se pridružiti ili biti streljan. Izbor i nije bio baš velik, pa je poslan u Stockerau na školovanje. Iz tog razdoblja datiraju njegove fotografije u nacističkoj uniformi. Prebjegao je partizanima 1944., pa opet imamo i njegovu fotografiju u partizanskoj uniformi. Dakle, nosio je tri različite uniforme. Volim takve priče, a priču o mojoj obitelji nakon završetka Drugog svjetskog rata sam prekrižio.

Otkrio si i našeg prvog fotoreportera.

  • Da, Alfonsusa Šibenika. Gradski muzej će izraditi izložbu samo o njemu, po pločama koje sam skenirao. To će biti u travnju. Ne zna se točan datum, no izložba je skoro pripremljena.

Gdje si našao njegove fotografije?

  • Obitelj Šibenik je podrijetlom iz Lipe. Imali su veliko gospodarstvo tamo. Bilo je petoro braće i svi su bili školovani, bogati i zanimljivi. Alfonsus se školovao za vojnog časnika u Leibnitzu i Frankfurtu, čini mi se. Izbio je Prvi svjetski rat i tu je iskoristio svoje vještine kao fotoamater. Pripadao je motoriziranim jedinicima za rata. Uglavnom, fotografije je razvijao na svom imanju u Lipi, a to imanje je kupila naknadno obitelj Tironi, Talijani koji održavaju veze s Hrvatskom. Trideset godina nakon toga u svinjcu pronalaze tri kutije staklenih ploča. U foto-radnjama ni znali niti što je to. Tu su kutiju pokazali Valentini Malović, časnici Hrvatske vojske, koja se bavi očuvanjem lipske tradicije, pa me se sjetila zbog Kafotke. Upoznali smo se i dala mi je tu kutiju koja mi je zasmrdila čitav stan. Deset posto ploča sam uspio sačuvati. Malo-po-malo smo istraživali njegov ratni put. Bio sam u Černičima u Sloveniji. Šibenik je tamo fotografirao – točno se prepoznaje krajobraz s njegovih staklenih ploča.

Na kakvoj tehnologiji je tvoj otac radio i jesi li naučio raditi na njoj?

  • Radio je na filmu, čak i na pločama. Staklena ploča je komad stakla na kojeg je nanešena fotografska emulzija. To je ono što gledamo u filmovima kada fotograf ima krpu preko glave i vadi neku ploču iz aparata.

Jesi li naučio raditi sa staklenom pločom?

  • Nisam nikad na takav način fotografirao. Radio sam s njima sada kada sam ih čistio. Moj otac je sa 16 ili 17 godina starosti fotografirao kamerama sa staklenim pločama, no ubrzo je prešao na film. Čitav Domovinski rat sam fotografirao na film. I osamdesetih godina sam tako fotografirao. Fotografirao sam i koncert Filma na film, kao i ostale koncerte u Hrvatskom domu. Staviš film u fotoaparat, imaš 36 snimaka i nemaš pojma što si snimio. Moraš razviti film da saznaš. Ako to odneseš u neku foto-radnju, plaćaš izradu fotografija, makar sve bile mutne. Radio sam na velikim i malim formatima, da sad ne idem u detalje.

Je li korisno mladim fotografima, kojih je sve više, učiti stare tehnike i tehnologije?

  • Nije. Uvijek sam volio vizualne umjetnosti. Osamdesetih i početkom devedesetih godina, kada sam snimao čamce na rijeci ili radio kao fotoreporter, zavidio sam slikarima. Ako je čamac desno, uslikam ga takvog, drukčije ne mogu, a ulakovac pokraj mene ga je mogao naslikati lijevo. Kažem ulakovac, jer je sam slikao kolonije članova Udruge likovnih autora, obilazio ih.

Jesi li upoznao Franju Korena?

  • Jesam. Bio je nekomunikativan tip. Bio sam još dijete, a on je funkcionirao samo preko konjaka. Stalno bi visio u Nuli u ćošku, pio konjak i crtao po salvetama. To je karlovačka legenda kojoj sam svjedočio sto puta. Došao bi na izložbe, popio sva pića i otišao prije no što bi govornik zaustio prvo slovo na otvorenju. Uglavnom, slikar može što fotograf ne može. Cijenim fotoreportažu – što sam vidio, snimio sam. Što se danas događa curama i dečkima koji se bave fotografijom? Naprave snimku, pa filtriraju, no može li se to isprintati na papir? Kako bi to izgledalo? Sve fotografiram digitalno, ali i sve radim na papiru.

Nisi staromodan?

  • Nemam vremena za to. Klasična fotografija će opstati kao izložbena. Tehnika za to je postojana i jako je cijenjena, sve više, dok se digitalnom fotografijom svi bavimo.

Obrate li ti se mladi fotografi za savjet ili misle da su najpametniji?

  • Mladi su pa misle da jesu, no to je normalno. U mnogo toga i jesu pametniji. Često danas pet sati obrađuju fotografiju u nekom programu. To je strašno. Ako unaprijed, prije snimanja, ne vidiš fotografiju, to je loše. Kada pokažu film na facebooku kojim se hvale da su s tisuću i pol poteza obrađivali neku svoju fotografiju, zaključim da je to suludo. To ne cijenim. Znam raditi kratka predavanja po školama, sad sam to radio u Krnjaku. Pokušavam osvijestiti djecu o značaju fotografije, jer je to najjači medij danas. Zašto? Pa pogledaj 24 sata – temelje se na fotografiji, isto kao i facebook ili instagram. Eventualno se napiše rečenica i to je to. Djeci kažem dvije stvari – da ću ih u roku dva sata naučiti slikati selfie i rođendane da im frendovi nemaju crvene oči. No, da biste bili fotografi, morate vidjeti fotku prije nego je snimite, i to je najteže. Netko to vidi, netko ne. Vrlo teško je to naučiti, moraš imati opću kulturu i baviti se nekim drugim stvarima za to.

Kad si zadnji put bio u tamnoj komori?

  • Pa nisam tako davno, prevario bi se.

Gdje uopće postoji tamna komora danas?

  • Doma u WC-u. Ako imaš sreću da nemaš prozor u toaletu, to je super. Ima u Fotoklubu jako dobra tamna komora – nema niti svjetla niti zraka.

Dakle, moraš biti brz, da se ne ugušiš?

  • Moraš biti brz i lud. Obično svi posustanu unutra, pogotovo zbog mirisa. Ventilacija 20 godina ne radi, jer se nešto ugnijezdilo u njoj. Vraćamo se na Drugi svjetski rat, može?

Ajmo…

  • Prije nekih godinu dana sam dobio desetak nerazvijenih negativa starih 70 godina. Fotograf u partizanima, kojima je pripadao od 1941. do 1945., ulazi u oslobođeni Karlovac i još se dvije godina bavi fotografijom. Odlazi potom raditi u Udbu i policiju, pa u mirovinu i umire u dubokoj starosti.

Kako se zove?

  • Obećao sam da neću iznositi njegovo ime. Dao je nerazvijene negative svom prijatelju. Već se 1945. i 1946. razočarao. Uglavnom, taj njegov prijatelj je vidio Kafotku, nazvao me i dao mi deset “špulica” starih negativa označenih s “1945.”. Ispričao mi je što bi moglo biti na jednom dijelu negativa, dok nema pojma što bi moglo biti na ostatku.

Što je na njima?

  • Morao sam raditi probu, rezati i bacati komade. Na njima su dva zanimljiva zapisa, od kojih sam jedan objavio. Neke fotografije prikazuju one koji na Gazi sami sebi kopaju grobove prije no što će ih partizani strijeljati. Čovjek kopa svoj grob, do njega su dvojica sa šmajserima, hrpa djece trčkara… Taj partizan je snimio te fotografije, ima ih možda samo pet ili šest oštrih na kojima se raspoznaju lica. Vide se i ljudi koji dolaze s dječjim kolicima punima jela i koji potom čekaju na nekoj zamišljenoj crti. Vidi se zatim polje, pa barake u kojima su njihovi sinovi ili muževi kojima su došli donijeti hranu i ostale stvari. Imam i fotku kako zrakoplov baca dvije bombe na Korzo. To sam objavio. Stručnjak za vojno zrakoplovstvo iz doba Drugog svjetskog rata Mario Raguž mi je otkrio vjerojatno ime pilota i odakle je poletio – s aerodroma Čemernica na Kordunu. Postoje zapisi o tome. Bacio bi dvije bombe na Karlovac i zbrisao nazad čisto da izazove pomutnju. Ima zanimljivih, a neobjavljenih fotografija vile Jakil, što je danas dječji vrtić “Park”. Prikazuju napuštenu kuću koju partizani razgledavaju. Imam i fotke “ćorava kutija” o prvim izborima. Prikazuju doktora Ivana Ribara i razne generale. Ima tu i strašno zanimljiva fotka tribine na Vunskom polju. Među zastavama je bila i američka, pa su zabilježeni i govor Većeslava Holjevca kod zgrade današnje Karlovačke županije, pa nošenje Ribara na ramenima i slično. Nešto sam slika uništio, ali mogu reći da sam uspio razviti 70 godina star negativ ne znajući o čemu se radi.

Koliko je zahtjevno razviti takve fotke?

  • Strašno, no tome pristupam jednostavno. Zamisli da imaš 70 godina star automobil – što bi utočio, benzin ili dizel? Da je savršeno ispravan, ako natočiš krivo gorivo, eksplodirat će. Tako je i s filmovima – ne znaš je li to agfa, ilford, kodak…

Što to znači?

  • To su vrste filmova. Imaš neki kemijski sastojak, razvijač s kojim razvijaš film, nešto sa čime to prekidaš i nešto sa čime fiksiraš, fixir.

Dakle, lutrija je na takav način izrađivati fotke, jer ne znaš koristiš li ispravnu “kemiju”. To ovisi o vrsti filma?

  • Tako je. Nisam mogao vjerovati da se 70 godina star film može sačuvati toliko da se razvije. Vraćamo se na digitalnu fotografiju. Nekad smo pohranjivali fotografije na CD ili DVD, a danas kad ih otvaramo svaki drugi ne radi, dok je film iz 1916., odnosno staklena ploča, jednaka kao i tada, ako fizički nije uništena. Film je isti – staviš ga u skener i dobiješ savršenu sliku bilo kojeg formata. U tome je razlika.

Ima li Kafotka uvjete za rad?

  • Ima, naravno. To se sve odvija u 60 četvornih metara stana, kod mene doma. Hrvatska televizija je radila prilog o Kafotki za emisiju “Dobro jutro, Hrvatska”. Bili su u šoku kad sam im rekao da dođu u stan na trećem katu. Skener i arhivski diskovi stoje u ormaru s majicama i košuljama, a računalo je na stolu u spavaćoj sobi. Kad mnogo skeniram donesem laptop u dnevni boravak pa skeniram svakog drugog vikenda u pravilu, da mi ne bude prenaporno. Sve to radim u stanu.

Kakve uvjete bi htio ostvariti?

  • Kad bismo bili u nekoj skandinavskoj zemlji, možda bi mi netko omogućio da radim samo to na način da mi dodijeli deset četvornih metara prostora u kojem mogu boraviti čitav dan i da mogu ostvariti prosječne prihode od tog rada. Kad bi se to radilo institucionalno, da neka ustanova sad to preuzme, ne bi funkcioniralo. To je projekt koji ovisi o mojim odnosima s nekoliko tisuća osoba. Moraš biti i rođen u Karlovcu. Postojala je ideja da se projekt proširi na Ogulin, Dugu Resu i druge gradove, no to je teško, jer ne poznajem stanovnike tih mjesta. Može postojati suradnik, ali mora biti tome posvećen poput mene, a sam ne mogu obrađivati Ogulin, primjerice, jer ga ne poznajem. Idealno bi bilo kada bih, dakle, imao mali poslovni prostor i redovni izvor prosječnih prihoda. Tada bi se projekt mogao širiti. Uspio sam u tri godine napraviti tri izložbe, a sad radim četvrtu. U četiri godine ću, dakle, napraviti četiri izložbe i masu drugih stvari.

Jesi li tražio pomoć?

  • Grad Karlovac mi je pomogao kupiti skener. Sudjelovao sam na gradskim natječajima i tražio sredstva, pa ih i dobio. To je u današnjim prilikama odlično. A ovo što govorim bi bili idealni uvjeti.

Ne zvuče neostvarivo.

  • To bi bilo divno. Vikendom skeniram, postavljam navečer stranicu, ali samo koliko stignem. Marko Pekić mi je pomogao – polovicu posla je odradio besplatno, a polovicu mu nisam nikad platio, pa je na nuli. No, voli to i sam skuplja stare razglednice i filmove. Postojala je ideja da se prikupljaju i stari filmovi. Nekada su snimani “osmicama” i “super osmicama” različiti događaji. To je bilo uglavnom pet minuta zapisa u koje “strpaš” čitavu godinu. Kad bi kupio u Austriji film dobio si vrećicu na kojoj si napisao ime i prezime, stavio film i slao u Austriju ili Njemačku na razvijanje, jer je već kupnjom plaćena ta usluga. Vani postoje klubovi obožavatelja “super osmica”. Počeo sam ih digitalizirati i objavljivati, no ipak je to preskupo i preteško za mene. Takav film se mora digitalizirati u tri formata, da bi se mogao gledati na računalima, mekovima, pisijevima, mobitelima i tako dalje. Svaki od tih formata zauzima sto megabajta prostora, to je, dakle, tristo megabajta prostora, jer su tri formata, zatim deset filmova je tri gigabajta, sto filmova je ludilo. S time sam stoga prestao, ali ipak odradim i to ako naletim na neki dobar materijal. Objavio sam takav film motokros utrka na šančevima i na Dubovcu, jedan snimak iz Radićeve, sanjkanja na šančevima iz 1960-ih… Imam i snimak izviđača, pa stari plac, ali je jako oštećen.

Prije nego što si digao stranicu, morao si imati početnu arhivu. Koliko je toga bilo i koliko si radio na njezinom sređivanju?

  • Imao sam vlastitu arhivu i fotke mog oca. Tu je bilo oko tisuću fotografija i radio sam oko godinu dana na njezinom sređivanju. Ideja Kafotke nastala je 2011. godine. Napravio sam probu na facebooku, gdje sam objavio albume starih fotki. Marko je onda složio stranicu, a ja sam je punio sadržajima mjesec dana. Prvo sam stavio oko četiri stotine svojih fotografija, pa oko stotinu starih razglednica koje imam u arhivi. Stranicu sam objavio 12. veljače 2012. Pitao sam Marka koliko bi moglo biti posjetitelja, a odgovorio je 30 dnevno. Zaključili smo da je to previše, a bilo je više od tisuću posjetitelja, pa se sve urušilo, server je stalno nadograđivan i slično. I danas non-stop selimo stranicu na različite, što jeftinije, servere. Sad smo na serveru tko-zna-gdje, mislim u Engleskoj.

Kakvi su statistički podaci?

  • Objavljeno je više od sedam tisuća fotografija. Otvorene su više od deset milijuna puta. Dnevno imamo između sedam stotina i 1.100 pojedinačnih posjetitelja. Kada bi to institucionalno zaživjelo, demografi i ostali stručnjaci bi imali na čemu raditi. Na toj stranici imam podatke koliko je posjetitelja iz Karlovca, iz Hrvatske i drugih zemalja. Gdje su žene, gdje su muškarci…

Nema kutka planete u kojem nema Karlovčana?

  • Da. Iz Čilea stranicu redovito prate, primjerice.

Pišu li ti iz inozemstva?

  • Da. Postoji fan klub Kafotke u Beogradu. Uporno nude da napravimo izložbu tamo. Stvar prestiža im je biti na Kafotki. To je dio Beograđana koji su otišli početkom rata, a uglavnom su odvjetnici, inženjeri… Šalju mi fotke, pitaju kada ćemo doći i tako dalje. Poštu dobivam od svukud. Nekidan je došao čovjek iz Kanade. Donio je trideset ili četrdeset svojih fotki iz 1950-ih i pitao me želim li to skenirati. Svašta se tu može saznati u bilo koju svrhu, za posao, mogu se ostvariti različiti kontakti… Što misliš koja je najgledanija fotka na stranici?

Koja?

  • Inokorespodneti Gimnazije iz 1990. Druga po gledanosti je iz Miloša od 1993., zadnja učinjena tamo. Ove s “ustašama” i “partizanima” nisu po posjećenosti niti blizu ovima.

Gdje te još zovu da radiš izložbe u inozemstvu?

  • Pa nigdje. Na Zapadu vode prilično drukčije živote nego ovdje i zajednice su raštrkane. Najviše mi pomažu žene starije od pedeset godina. Devedeset posto svih fotki su mi dale žene. Muškarci su lijeni i ne da im se. Pedeset ili šezdeset posto svih posjetitelja su stariji od pedeset godina. Jako puno se stranica otvara u Švedskoj, Njemačkoj, Kanadi, Sjedinjenim Državama… Strašno je koliko naših ljudi ima u dijaspori.

Gdje su Karlovčani i koliko ih ima je zahvalan podatak.

  • Jest. Karlovačka gospodarska komora ne može imati takve podatke. Ovdje se javi svatko, pa i oni koji se ne kreću u zavičajnim ili narodnim klubovima. Nikad na stranici nisam dozvoljavao nikakve političke komentare, vrijeđanje i prostačenje. Od prvog dana su to svi prihvatili, osim možda nekoliko iznimki, no i oni su se ubrzo korigirali. Možda se malo zakače, pa se sukob stiša, a onda se ispričavaju. Kafotka je najbolje što sam ikad napravio.

Koja je perspektiva Kafotke?

  • Ne znam.

Postoji li netko zainteresiran da ti pomaže u tome, da ga naučiš zanatu?

  • Ne.

Nitko se nije javio?

  • Nisam niti tražio. Mnogo mi je od prvog dana pomogao Zoran Gajšak, tajnik Fotokluba Karlovac. Morao bi to netko nastaviti, a o tome uopće nisam razmišljao. Da mi sada padne cigla na glavu, to je kraj projekta. Šifre sam sve zapisao – pohranjene su u ormaru.

Pored skenera?

  • Ne, skoro među gaćama. To je malo niže. Mnogi su pokušali napraviti nešto slično.

U drugim sredinama?

  • Da, ali čak i u Karlovcu. No, da bi takav projekt uspio, mora se spojiti više stvari. Problem je i to što se tri fotografa međusobno mogu posvaditi. No, prvo, volim fotografiju. Volim svu fotografiju. Obožavam fotoreportažu, ali i modnu, iako je ne želim slikati. Volim i fotografije na kojima balavi klinci pušu u svjećice na rođendanskoj torti. To je strašno bitno. Svake godine izrađujem tri stotine obiteljskih fotografija. Na svaku fotografiju napišem tko je na njima, gdje i kada je snimljena fotka. Na mojim tečajevima je strogo zabranjeno učiti da budeš foto-umjetnik. Učim djecu kako izraditi uspomenu, a možda se jedan od polaznika iskristalizira kao talent za umjetničku fotografiju. Bitno je da voliš fotografirati, da znaš odabrati fotku i da poznaješ tehniku. Kod mene se to spojilo i rad na Kafotki me dodatno naučio drugim vještinama kao što je skeniranje. Teško je onima s kojima sam kontaktirao i koji su mi pomogli, da odrede koja fotografija vrijedi, pa mi donesu čitavu kutiju fotki da ih sam preberem. Moraš to voljeti. Kada bi netko sada zaposlio u Gradskom muzeju Karlovac mladog povjesničara ili povjesničara umjetnosti, da mu se omogući sva moguća tehnika i da zadatak da prikupi sedam tisuća fotki, skenira, stavi na internet i osigura tisuću posjeta dnevno, to bi teško funkcioniralo. Prvo, bio bi premlad i ne bi poznavao ljude, pa bi tu pao.

Što bi konkretno podrazumijevala institucionalizacija? Polazimo od stava da je Kafotka od gradskog interesa.

  • Tehnika je sve više dostupna, no problem je što moram raditi, da bih preživio. Na to trošim jako puno vremena. I sve što na ovom području stvaram, stvaram svakog drugog ili trećeg vikenda. No, kada bi to netko prepoznao kao gradski interes i dao mi na raspolaganje deset ‘kvadrata’ toplog prostora i mjesečnu plaću, to bi moglo funkcionirati. Radio bih to po čitav dan, uz organiziranje izložbi. Zadnjeg tjedna u svibnju organiziram izložbu arhivskih snimaka tri fotografa-amatera vezanih uz Fotoklub i koji su studiozno radili fotke. Njihovi radovi datiraju iz razdoblja 1960-ih i 1980-ih godina. U Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu je otvorena upravno izložba “’45.” Ustupio sam im pedesetak fotografija, a ne znam što su odabrali od toga, ali da neke jesu vidio sam u prilogu na televiziji. Mnogo sam različitih priča otkrio. Zadnje što sam pronašao su fotografije koje prikazuju bakinu sestru Mery Berti, koju sam nazvao karlovačka Žuži. Rođena je 1900., a sa 16 godina se preselila u Italiju, da bi naknadno bila vlasnica tri modna salona – u Trstu, Milanu i Parizu. Imam fotografije kako 1940-ih elegantno šeće po Italiji u odjeći koju je dizajnirala. Umrla je u Trstu u dubokoj starosti. Bio sam jednom kod nje. Nije imala djece, samo ljubavnike. Ma to je luda priča! Isto tako, u Karlovačkom leksikonu stoji da je fotograf Stjepan Šantić 1945. otišao iz Karlovca u nepoznatom pravcu. Tu je došao 1922. i počeo graditi svoj paviljon, tada najmoderniji studio u Europi vjerojatno. Danas je ta zgrada dom ULAK-a. Imati takav objekt za foto-studio je nešto veličanstveno. Projektiran je tako da danju uvijek imaš svjetlo koje koristiš za snimanje. Dakle, svjetlo je savršeno u koje god doba dana dođeš. Imao je sina Aleksandra, Lijepog Sašu. Spominje ga i Slavko Goldstein u svojoj knjizi “1941. – godina koja se vraća”. Bili su do kraja rata nacistički špijuni, a Saša je bio i na školovanju u Njemačkoj. Sve što su slikali slali su u Njemačku, a Stjepan je fotografirao čitav društveni život, baš sve. Htio sam doći do njegovih staklenih ploča. Mislio sam da obitelj Šantić u Karlovcu s njima ima veze, no nema, kao niti jedna sisačka obitelj Šantić kojoj sam se javio. Pronašao sam ipak podatak da se Saša vratio iz Njemačke kao časnik Whermachta i u Ogulinu je imao nekakav glavni štab za čitav ovaj dio Balkana i 1945. je uspio pobjeći, dok su starog strijeljali. Čitava arhiva je završila u Udbi, u Beogradu, pa je nedostupna. Sašu su Englezi isporučili 1947. jugoslavenskim vlastima. Sudili su mu u Hrvatskom domu i to je suđenje bilo otvoreno za javnost. Šest mjeseci su ga ispitivali, no nisu skužili isprva da su suradnici čija im je imena dao već odavno u Argentini. Kad su to shvatili, strijeljali su ga. Nadalje, arhive Silve Deur i Ivana Pucaka su, stjecajem obiteljskih okolnosti, završile u smeću. To je tragedija.

Tvoj otac je radio u tiskari “Ognjen Prica” kao reprofotograf. Što je to?

  • To je izumrla djelatnost. Novina se radila tako što su se slagala olovna slova. Kad je tehnika napredovala, tekst se rezao škarama, a fotografije su se lijepile na špahtlu. To se zatim presnimilo, od toga je rađen film koji se potom presnimio na ploču i zatim slao u tisak. Tako su se izrađivale knjige, brošure, letci i ostale tiskovine. Dakle, morao se izraditi film. Ako se radilo u koloru, radio si četiri filma u rasteru, a, ako se radilo u crno-bijeloj tehnici, jedan. A moj otac je čitav život bio fotoamater. Šezdesetih je počeo raditi u tiskari, a 1997. je, s promjenom vlasništva, napustio taj posao.

Kupio ti je prvu kameru?

  • Jest. Stari nije imao niti volje niti vremena da me uči fotografirati, ali sam imao nepresušan izvor materijala – očev film sam nemilosrdno trošio i uništavao. Primjerice, kada smo išli na maturalno putovanje za fotografiranje djevojaka imao sam nepresušan izvor filmova. Imao je 24 filma s 36 snimaka i to bi nestalo u jednom vikendu, jer bih samo na jednu djevojku potrošio čitavu zalihu. No, tolerirao je to. Tako sam stekao veliko iskustvo. Čitav rat sam fotografirao na crno-bijelim filmovima i nikad nije bilo greške.

Prešao si liniju fronta na Turnju kao jedan od rijetkih Karlovčana. Koga si sreo tamo?

  • U travnju 1994. sam tamo slikao grafite. Iznad škole se nalazio kontejner Ujedinjenih naroda. Motao sam se tuda i prestrašio, jer nije bilo nigdje nikoga, da bih odjednom se okrenuo u nekom dvorištu i vidio tipa ispred sebe, a nisam nikoga do tada niti čuo niti vidio. To je bio moj odraz u ogledalu.

Sreo si sebe?

  • Da. Odjednom vidim tri osobe da dolaze, ali ne vidim dobro koje. Pomislio sam da bi mogao biti neki političar, no dečko na straži je rekao da bi u tom slučaju prvo došla specijalna policija, pa psi, pa garda, pa onda političar. A u biti to je bio Peter Galbraight s glumicom Morgan Fairchild. U štiklama, minici i dekolteu do pupka se s američkim veleposlanikom prošetala do prve crte. S njima je bio vozač i tjelesni čuvar. Imao sam akreditaciju UN-a tada. Pitao sam Galbraighta mogu li ga slikati. Pristao je pod uvjetom da mu dostavim fotografije u veleposlanstvo. Zatim me pozvao “preko”, kako bih ga i tamo slikao. Smirio me rekavši: “Danas je tu američki veleposlanik. Niti najagresivniji pijanac danas neće raditi probleme”. Pošli smo “preko” i slikao sam se kod table na ulasku u Republiku Srpsku Krajinu, jer mi u suprotnom nitko u Karlovcu ne bi vjerovao da sam bio tamo. Sreo sam i prijatelja iz razreda.

Što ti je rekao?

  • Pitao me kako njegov stan, tko je u njemu, kod nas zavadi, rukovali smo se i to je to. Bio je to kratak susret. Bio je na straži, u uniformi i naoružan, a ja sam bio u levisicama i u nekoj jakni. Galbraight je s nekim tamo razgovarao, vjerojatno kako bi zadivio glumicu koja je bila vidno fascinirana čitavim obilaskom. Bio sam u užasnom strahu. Vratio me džipom nazad, a kasnije sam mu odnio fotke u veleposlanstvo koje je tada bilo na Zrinjevcu. Došao sam tamo i dočekale su me tri kolone onih koji su tražili vize za odlazak u SAD. Tada se masovno odlazilo u Ameriku. Imao sam dogovoreno kod veleposlanika u 17 sati, a uopće ne mogu prići ulazu, a potom, kao u filmu, izlazi na cestu marinac i čita moje ime. Kad me identificirao, uveo me unutra. Galbraight mi se potpisao na fotkama i to je bilo zanimljivo iskustvo.

Kad si prvi put otišao na Turanj?

  • Petog ili šestog listopada 1991. godine.

Što si zatekao?

  • Pet policajaca specijalne policije kod škole i nešto pripadnika Narodne zaštite. I to je sve.

Nije bilo nikoga drugog?

  • Nije, ali ne znam okolnosti i što se događalo tada. Došao sam kao civil uz pratnju Narodne zaštite. Uglavnom, Turanj je bio kaos.

Nije se pucalo?

  • Nije, bilo je interval između napada. Drugi put sam bio kad je Želimir Feitl ranjen. Taman su ga nosili pored mene. Ispočetka se nismo bojali ničega. Nekolicina je novinara kojima sam neizmjerno zahvalan, a inače su rijetke kolege koje žele prenositi znanje. Upravo sam navršio 25 godina radnog staža u stalnom radnom odnosu u novinarstvu i mogu navesti dvojicu kojima sam zahvalan. Jedan od njih je bio Velimir Franić, jedan divan čovjek. Bio je tada časnik Hrvatske vojske. Mi fotoreporteri i novinari smo divljali, slikali, a Franić me zgrabio za ruku, bacio na banderu i rekao: “Pogledaj, Dinko, kak’ geler prolazi kroz željeznu banderu, što misliš kak’ će kroz tebe proć'”. Tad sam počeo prvi put razmišljati i bio sam oprezniji. Savjetovao me o mnogo drugih stvari također. Danas pamtiš samo dobre stvari. Izravno je nekoliko puta, pred mojim očima, spasio živote karlovačkim novinarima.

Kako?

  • Spriječio ih je, primjerice, da odu u minsko polje, jer se u histeriji netko i tamo zaputio. Kad je Logorište palo, strpao je mene i kolegicu u automobil i krenuli smo za tenkovima koji su u nekoliko pravaca krenuli prema Korani. Postavio nas je na jedno mjesto, a on i kolega su otišli vidjeti što je dalje. Kolegica je izašla i odmah su počeli pucati na nas. Bacili smo se u neku kanalizacijsku grabu i kroz nju sam pobjegao, a kolegica je ostala ležati iza nekog grma. Franić joj je spasio život, jer se vratio automobilom s otvorenim vratima, zaputio u polje i jedva ju je s kolegom izvukao van. Sami smo skrivili tu situaciju, jer ga nismo poslušali. Prvi put sam bio na praksi u Karlovačkom tjedniku i Večernjem listu 1984. godine, a 1985. sam radio za Vjesnik, pa zatim opet za Večernjak od 1986. i od 1990. za Karlovački tjednik kao suradnik, a od 1991. u stalnom radnom odnosu. Za čitavo to vrijeme jedini koji su me podučavali ili savjetovali novinarstvu bili su Franić i Bogdan Glodić. S potonjim sam više kontaktirao, jer mi je bio urednik, pa me po toj logici i više naučio. Uglavnom, samo su me njih dvojica podučavala. Zato i danas kada učim djecu kako fotografirati uživam u tome. Zamrzio sam ismijavanja, a uobičajeno je da mladog fotoreportera koji tek počinje raditi ismijavaju zbog fotki koje donese, a dečko ne zna niti doći na zadatak, a kamoli ga odraditi, jer mu nitko ne pokazuje kako se radi. Inače, Glodić je već bio pred mirovinom kada smo radili skupa, a s Franićem sam divno surađivao cijeli rat, ali baš čitavi.

Dinko Neskusil. Foto: Kafotka
Dinko Neskusil. Foto: Kafotka
Dinko Neskusil. U pozadini snimak Velimira Franića. Foto: Kafotka
Dinko Neskusil. U pozadini snimak Velimira Franića. Foto: Kafotka
Dinko Neskusil 1966. Foto: Zdravko Neskusil. Izvor: Kafotka
Dinko Neskusil 1966. Foto: Zdravko Neskusil. Izvor: Kafotka
Dinko Neskusil. Foto: Kafotka
Dinko Neskusil. Foto: Kafotka
Dinko Neskusil u Korani. Foto: Kafotka
Dinko Neskusil u Korani. Foto: Kafotka

 

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije