Hrvoje Ivančić: Sirija je unazađena 40 godina

Autor: Marin Bakić

Hrvoje Ivančić. Foto: Josipa Gorički

Ime slobodnog novinara Hrvoja Ivančića možete pronaći u potpisu reportaža s Bliskog istoka i iz Afrike, zatim na policama knjižnica kao autora knjiga “Dunavski blues” i “Samsara”, koju je promovirao na Kunstbunker Music&Art festivalu. Nedavno prije no što je posjetio Dugu Resu, vratio se iz ratom uništene Sirije. SpiKA 14

Kažeš da je Sirija unazađena građanskim ratom za 40 godina. Mi smo unazađeni za sto?

  • Ujedinjeni narodi procjenjuju da toj zemlji treba 40 godina da se oporavi. Mi smo našim ratom dosta unazađeni, ali ne bih rekao baš za sto ili 40 godina. Nismo toliko bačeni unazad uništavanjem komunalne infrastrukture, nego mentalno.

Bačeni smo 70 godina unazad?

  • Pogubljeni smo. Izgubili smo dio identiteta i počeli smo stvarati nov koji još nije zaživio. Najgore od svega je što smo se pokvarili, što smo izgubili radne navike i vjeru u vlastite sposobnosti.

Postoji li ta vjera u Siriji?

  • Postoji vjera da će obraniti zemlju od islamista. Nisu baš svi koji se bune protiv režima krajnji islamisti. Ima onih koji su 2011. počeli prosvjedovati mirno protiv režima, a koji su silom prilika na drugoj strani. Pričao sam s puno izbjeglica u Jordanu i Libanonu. Svi su mahom izbjegli od režima 2011. godine. Iako se ne slažu sa sirijskom vlašću, podržavaju Bašara Al Asada u njegovoj borbi s Islamskom državom.

Kakvo je stanje umjerene opozicije?

  • Gotovo da je više nema. Nestala je unazad nekoliko godina. Nalazi se djelomično na jugu zemlje, kod grada Dare, gdje je i počela mirna pobuna protiv Asadovog režima, i nazivaju se Slobodnom sirijskom vojskom. Kad usporedimo njihov broj s brojem drugih pobunjeničkih skupina, malo ih je.

Koja je vojska najjača u Siriji?

  • Teško je reći. Sirijska vojska je, smatra se, najjača. Da nema pomoć paravojnih milicija, odavno bi izgubila rat. Te vladine snage broje 200.000 vojnika, no država ne stigne puniti kadrove iskusnima zbog toga što se ratuje na brojnim bojištima. Stoga vojsku čine mladi i neiskusni vojnici koji ginu u velikom broju. Jedina premoći im je to što imaju zračne snage, dok druge vojske imaju malo zrakoplova ili ih uopće nemaju. Da Hezbolah, vrlo jaka i organizirana vojska, nije stao na stranu vladinih snaga, Sirija bi odavno izgubila rat. Ima tu još i National Defence Forces, kršćanskih milicija koje su stale uz Vladu… Islamska država je vrlo jaka i dobro organizirana vojska.

Koja je njihova najveća snaga?

  • Ideologija i gerilski pristup ratovanju. Oni su stvorili paradržavu, a to je u povijesti uspjelo samo jednoj terorističkoj organizaciji. Tako je stvorena država Izrael. Svrgnuli su britansku kolonijalnu vlast i stvorili paradržavu koja je kasnije priznata.

Izrael nije država terora.

  • Nastala je iz terorizma, kao što bi mogla nastati i Islamska država.

Postoje li snage u Islamskoj državi koje su spremne za normalizaciju i integraciju u međunarodne odnose?

  • Nadam se da se to neće dogoditi. Ukoliko se to dogodi, poput ostalih država će se ponašati pragmatično. Mijenjat će retoriku prema okolnostima. Prilično dobro se financiraju prodajom nafte.

Kome?

  • Najviše se to radi preko Turske. Najviše boraca Islamske države je došlo preko te zemlje. Turska vlada je tajni podupiratelj ekstremizma u Siriji. Jedini cilj turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana je da sirijski Bašar al-Asad bude svrgnut.

Zašto?

  • Ima neke svoje interese, a i južni dio Turske je nekad bio dio Sirije. Erdoğan je velik igrač u tom ratu i dosta nepovoljno djeluje na situaciju u Siriji.

Ne može za saveznike uzeti Kurde.

  • To je točno. Sjedinjene Države podupiru Kurde, s kojima Turci imaju znamo kakve probleme, pa im sada, zbog članstva u NATO paktu ipak moraju pomagati. No, znamo i da su pripadnici Islamske države liječeni u turskim bolnicama. Oko grada Idliba, koji se nalazi u blizini granice s Turskom na sjeverozapadu Sirije, nastao je al-Nusra front, ogranak al-Kaide, i plašim se da će situacija biti pogoršana, ukoliko se različite ekstremističke grupacije povežu u koaliciju. Na rubovima Damaska je osnovana koalicija Džahil-islam koju čini 80 paravojnih islamističkih skupina s područja glavnog grada. Tamo svako selo i svaka četvrt ima paravojsku. Financiraju ih razne zaljevske vlade, a sada se ujedinjuju. Gledao sam nedavno video snimak primanja novaka u njihove redove. Tih 1600 novaka je bilo postrojeno poput prave vojske na nekom stadionu u predgrađu.

Da li je izgledno da će islamisti osvojiti Damask?

  • Damask je uistinu jezgro sirijske države. Teško je da će do toga doći, ne vjerujem, jer je gradska borba ipak drugačija od borbi kakve se sad vode. Vjerojatnije je da će doći do primirja. Ako Damask padne, to neće biti propast samo Sirije kao države, nego i svjetskog kulturnog dobra.

Kako je izgledao Asadov režim prije rata? Što su uzroci ovakvog raspada države i društva? Bio si i prije rata tamo. Da li je tada vladalo “bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti” u Siriji?

  • Nije, nego režim koji je potčinjavao građane, bez obzira kojoj sekti su pripadali. Jedna je bila ipak dominantnija, a to su bili alaviti, mada je bilo i sunita u strukturama moći. Država je bila prosperitetna. Izvozili su povrće i voće, bili su socijalna i sekularna država. Mogao si sjediti pored džamije u Damasku i ispijati pivo, postojali su džambo plakati koji su reklamirali telefonski seks…

Jesu li jeli svinjetinu?

  • Muslimani ne jedu svinjetinu, to je njihova civilizacijska tekovina. Tamo ni kršćani ne jedu svinjetinu.

Čime se taj režim održavao?

  • Sirijci nisu voljeli pričati sa strancima o politici, da ih netko ne bi čuo.

Bili su neopterećeni time, nisu niti znali tko je na vlasti?

  • Kako ne bi znali? Nisi mogao pogriješiti uz toliko Asadovih plakata. Morao si upiti svaku crtu njegovog lica. Bio sam u Alepu 2007. godine i prisustvovao javnom vješanju petoro mladih. Kažu da su otimali taksistima novac i objesili su ih ujutro u šest sati na glavnom trgu.

Kako si to doživio?

  • Napisao sam o tome kratku priču. Loše sam to doživio, naravno. Nije bilo ugodno to gledati.

Dakle, režim se održavao terorom?

  • Strogim nadzorom i tajnim službama. Vojska je bila vrlo korumpirana. Taj režim se morao mijenjati, no nije tu potrebu na vrijeme prepoznao, pa je mirne prosvjednike pozatvarao, a trebao im je dati maksimalan ustupak. No, nije se htio maknuti s vlasti. Sada imamo kao alternativu Muslimansko bratstvo i ostale islamiste. Dakle, alternative nema.

Muslimansko bratstvo je umjerena politička opcija?

  • Mislim da nije. Jest, ako ih usporedimo s al-Kaidom, no ona je teroristička organizacija, a ne politička stranka. Muslimansko bratstvo nije poput HDZ-a umjerena desnica.

Linija razdvajanja se tamo slobodno prelazi?

  • I u našem posljednjem ratu je bilo cirkulacije, a tamo je to frekventnije. Dakle, iz al- Rake u Damask i obratno dnevno prometuju četiri autobusa. Posjećuje se rodbina, a i posluje, dakle – živi se. Čak sam upoznao ravnatelja arheološkog muzeja u Damasku. Njegovi bivši studenti su pripadnici nekih islamističkih skupina i s njima se dopisuje putem aplikacija What’s Up i Viber na temu očuvanja umjetnina. Dakle, komunicira s neprijateljskim vojnikom.

Kako je izgledao tvoj zadnji ulazak u Damask?

  • To mi je najljepši grad Bliskog istoka. Drevan je i mnogo znači svim bliskoistočnim religijama, a sekularan je i zabavan, jer su njegovi stanovnici otvoreni. Da biste ušli u grad, morate proći mnogo kontrolnih točaka, pa i podmićivati vojnike. Nisu to veliki iznosi, ali su to sirijski običaju.

Za što ih mitiš?

  • Da ti automobil ne pretresu. Načelno, ispada da, ukoliko poželiš izvršiti teroristički napad, platiš policajcu vrlo malen iznos da ti ne pretrese vozilo i pronađe bombu. Ipak je mnogo kontrolnih točaka, pa je to postalo teško za izvesti, mada je bilo takvih ulaza terorista u grad. I nedavno je bio jedan takav napad u središtu grada, kod zgrade narodne banke.

Sirijci masovno napuštaju Siriji, a ti odlaziš tamo.

  • I mašemo si kad se mimoiđemo.

Dojavljujete gdje stoji policija?

  • Da, blicamo.

Da li je odluka da odeš u tu najgoru ratnu zonu danas bila teška?

  • Nije. Nadam se da ću uskoro otići snimati tamo dokumentarac o Damasku. Prije odlaska na put i ulaska u grad bilo me je strah da ne bih doslovno ostao bez glave, no čim sam ušao “među ljude”, stekao kontakte i snašao se na terenu strah je nestao, bez obzira na granatiranja, na sve što se ostalo događalo, niti u Homsu koji je razrušen poput našeg Vukovara. Osjećao sam se u stvari dobro. To može zvučati nenormalno, ali osjećao sam sjajnu energiju tih ljudi.

Što kažu Sirijci? Kako žive? Jesi li razgovarao sa širokim narodnim masama? Kako funkcionira ekonomija?

  • Inflacija je strašno visoka. Dolar je bio 50 sirijskih funti, a sada je više od 200. Redukcije električne energije su sve češće. Po nekoliko sati nema struje, pa se vrati… Hrana koja je uzgajana na farmama u okolici Damaska je sve teže dostupna. Teško ju je više i uzgajati, a prijevoz do središta grada traje sada četiri ili pet sati, a prije je trajao sat. Namirnica je sve manje. Školski sustav funkcionira, ali su plaće pale. Teško je stanovnicima. Povukli su se. Damask je ranije bio poznat po noćnom životu.

Trguju li posredstvom novca ili je ekonomija vraćena na razinu izravne robne razmjene?

  • Plaća se sirijskom funtom ili američkim dolarom. I dalje imaju dovoljno hrane, a za izbjeglice u Siriji dolazi humanitarna pomoć. Van zemlje je četiri milijuna Sirijaca, dakle čitava Hrvatska. Uglavnom su u Turskoj, Libanonu i Jordanu.

Da li bi se odvažio ući u Islamsku državu?

  • Dobro bih razmislio. Možda bih otišao kada bi mi netko jamčio da mi nitko neće odrezati glavu.

Može kalif jamčiti.

  • Nemam baš povjerenja.

Kako Islamska država gleda na Hrvate i hrvatske novinare? Gledaju li na nas u potpunosti isto kao i na Amerikance?

  • Hrvatska podržava borbu protiv Islamske države, pa bi vjerojatno gledali to na takav način. Ne znam koliko bi im medijski bilo zanimljivo da Hrvatu skinu glavu. Hrvatska glava vrijedi manje od glave novinara iz jedne od moćnijih zapadnih zemalja.

Islamska država stalno inovira nove načine mučenja i likvidacija. Odakle im toliko maštovitosti? Imaju li te metode korijenje u kulturi?

  • Znamo za mnogo kolonizatora koji su rezali glave pripadnicima pokorenih naroda, kao što su činili Francuzi u Indokini, primjerice. Ne biraju pripadnici Islamske države nasumično po ulici kome će skinuti glavu. Oni to rade smišljeno marketinški radi zastrašivanja.

Kako živi stanovništvo Islamske države?

  • Loše. I tu postoji nedostatak namirnica. U mjestima koja pripadaju ratnoj zoni Islamska država je uvela svojevrsnu stabilnost. Pokrenuli su proizvodnju hrane, distribuciju kruha, postoje socijalne ustanove i ta “država” nekako funkcionira.

Nije to veća stabilnost od one koja postoji u Damasku?

  • Naravno da nije. Ipak je sirijski režim najstabilniji. Ako Sirija i ostane cjelovita, nije mi jasno kako će se konsolidirati svi ti elementi priče. Sad mi se čini da će ili sirijski režim pasti ili da će rat trajati još 500 godina.

Islamska država se prostire i na području Iraka. Nisi tamo bio, ali si sigurno upućen postoji li u toj zemlji snaga koja može pobijediti Islamsku državu.

  • Irak također pati od sektaške podijeljenosti. Plašim se da sunitska plemena ne vide u iračkoj vladi nekoga kome bi dali povjerenje i da je to plodno tlo za opstanak Islamske države.

Irak je u većoj nevolji od Sirije?

  • Od američke invazije uporno i stalno puca i sad se do kraja raspao.

Korijeni problema mogu se pronaći u sporazumu Sykes-Picot kojim su Velika Britanija i Francuska podijelili Bliski istok 1916. godine. Kako su oni to podijelili? Uzeli su ravnalo i dijelili kartu po principu ravnim linijama po principu “To je pustinja, tu nema ništa”?

  • Sirija i Libanon su pripali Francuskoj, a južni dio Velikoj Britaniji. Dijelili su područje po principu “pola-pola”. Nisu gledali na etničke razlike na terenu.

Da li je moguća promjena tih granica u ovoj krizi?

  • Granice su nastale brzo i nasilno, ali su se ipak neke države unazad sto godina oblikovale i postojale. Naravno da se granice mogu prekrojiti, no teško mi je reći da li je bolje da se to učini ili nije.

Jesu li se oblikovale iračka i sirijska nacija ili su jednostavno te različite skupine bile prisiljene živjeti u istoj državi?

  • Nacije su izgrađene, sirijska posebice. Korijene vuku duboko iz povijesti, kao i Egipćani. Oni su tu oduvijek. Reći će da tu žive tisućljećima i tu se osjeća ta duboka sirijska posebnost, bez obzira na sektašku podjelu. Nije Sirija još samo jedna arapska država.

U koliko si ratova bio?

  • Bio sam u Južnom Sudanu, Kongu, Pakistanu…

Što si vidio u Južnom Sudanu? U Sudanu je izvršen jedan od najvećih genocida u povijesti, u Darfuru?

  • U Darfuru nisam bio. Bio sam u Južnom Sudanu baš kad su kršćani proglašavali neovisnost od Sudana, odnosno sjevera zemlje u kojem su uglavnom arapi. Taj rat je trajao 50 godina. To je uništena zemlja.

Naše tvrtke su odlazile poslovati u Sudan unatoč tome.

  • Išle su crpiti naftu na sjever zemlje, koji je bogatiji. Takvu metropolu kao što je Juba, glavni grad Južnog Sudana, nigdje nisam vidio. Tamo nema ništa.

Nema semafora?

  • Kakav semafor? Čitava država je u tom trenutku imala sto kilometara asfaltiranih cesta. To nisu autoceste, nego minimalno asfaltiran šoder.

Kako si se kretao?

  • Bili smo motorizirani. To je zemlja bogata naftom, a sada su dva najveća plemena Dinka i Nuer zaratili i taj građanski rat u Južnom Sudanu i dalje traje. Predsjednik Salva Kiir Mayardiit je iz plemena Dinka, a tadašnji potpredsjednik Riek Machar iz plemena Nuer. Ponovno je milijun stanovnika raseljeno. O tome se kod nas ništa ne govori.

Zašto?

  • Urednike to ne zanima, jer misle da čitatelje ne zanima. Koga zaboli za Južni Sudan?

Što urednike zanima iz vanjske politike?

  • Većinu urednika zanimaju pop teme iz života, recimo Baracka Obame, dakle nekakvi tračevi. Što se tiče ozbiljnih tema i analiza, to nikoga ne zanima.

Gdje se informiraš?

  • Čitam isključivo strane medije kao što su The New York Times, Washington Post, Russia Today, Daily Mail

Kad smo patili u tamnici naroda, Jugoslavija je bila predvodnica trećeg bloka, nesvrstanih, pa je s obzirom na taj geopolitički položaj bilo mnogo više vijesti iz svijeta u našim medijima i građani Jugoslavije su bili mnogo informiraniji o događanjima u vanjskoj politici. Razina informiranosti je, dakle, odraz statusa kojeg imamo u geopolitičkim odnosima?

  • Jugoslavija nije bila vrhunska i najuređenija zemlja. Bila je puna korupcije i vladao je moto “sutra ćemo”, no na njezinom nasljeđu se moglo graditi. Kod nas se 1990-ih godina dogodio veliki kulturni obrat, kulturocid, jer je građanstvo ustupilo prostor čobanluku koji je u građanski život na opancima dobio svoje običaje koji ne obuhvaćaju čitanje vanjskopolitičkih stranica u tisku, a niti mnoge druge stvari. Jugoslavija je imala čak tri dopisnika iz Kinšase. Možemo vjerojatno na prste jedne ruke nabrojati koliko je tekstova napisano o Kongu unazad 20 godina u našem novinstvu.

Ček’, više nemamo dopisnika u Kongu?!

  • Da, zamisli! Neki zaposlenici Ministarstva vanjskih i europskih poslova upitali su me znadem li gdje se nalaze u Kampali, Kartumu i drugim gradovima zgrade bivših jugoslavenskih ambasada.

Država te pita gdje je njezina imovina?

  • Deset ili više zgrada koje su bile u vlasništvu Jugoslavije je pripalo Hrvatskoj. Naša vanjska politika zadnjih četvrt stoljeća prstom nije po tom pitanju mrdnula i nemaju pojma o svojoj imovini dole. Možeš li to vjerovati?

Mogu.

  • Naša vanjska politika je bila potpuno usmjerena na pridruživanje Europskoj uniji. Kad u SAD-u zapadne malo snijega, to je odmah udarna vijest u našim televizijskim dnevnicima.

Bivši predsjednik Stjepan Mesić je dosta igrao na kartu naslijeđa nesvrstanih. Obilazio je te zemlje i stvarao poslovne uvjete za naše tvrtke, ali ništa od toga nije iskorišteno. Valjda je svrha tih zemalja da ih izrabljujemo i da bolje živimo.

  • Moramo surađivati sa svijetom. Svi moramo trgovati. Zašto ne bismo od njih nešto uvozili?

Što možemo uvoziti iz Južnog Sudana?

  • Naftu. Zašto iz Ugande ne bismo uvozili ananas? U velikim afričkim jezerima živi riba tilapija. Navodno je Osijek 1980-ih bio najveća europska luka za uvoz te vrste ribe iz Afrike. Mogli bismo imati veliku korist od suradnje s takvim zemljama. Predsjednik Mesić je bio na dobrom tragu, no Hrvatska je politikantsko društvo i tu se mogu dobivati politički bodovi samo na temelju nekih besmislenih ideologija.

Što smo sve propustili, koje poslove?

  • Teško je na to odgovoriti. Znam da se išlo u Libiju i da je sa Sirijom mnogo toga dogovarano, da je Asad bio u Hrvatskoj, a Mesić u Damasku. Iz pouzdanih izvora znam da je Hrvatska trebala otvoriti veleposlanstvo u Damasku.

Nije ga nikad imala?

  • Nije.

Postoje li Hrvati u Siriji koji rade na naftnim bušotinama i, ako su tamo, jesi li ih sreo?

  • Ne znam da li ih ima u Siriji još. Mislim da u Palmiri nema nikoga. Našli su otišli prije nekoliko godina kada su priznali nepostojeću pobunjeničku vladu i poslali joj oružje, nekih 70 zrakoplova. U Egiptu ima hrvatskih radnika.

Koja je najegzotičnija zemlja u kojoj si bio?

  • Slovenija. Tako je zelena, lijepa i pitoma, ljudi su zarumeni u licu…

Obilaziš crne rupe na planeti, ratne zone u kojima vladaju jad i bijeda samo da bi lakše prebrodio posrnuće hrvatskog društva?

  • Kad se vratim iz tako derutnih zemalja, čini mi se da je Hrvatska u dobrom stanju, mada uvijek treba težiti boljem. Trebali smo napraviti više, imali smo dobre temelje, a nismo ništa napravili.

Primjećuješ li građane zapadnih zemalja da trguju s partnerima u zemljama “trećeg svijeta” čiji smo predvodnik svojevremeno bili?

  • Gledam poduzetinke od svukud, one koji znaju raditi po čitavom svijetu – jednostavno negdje dođu i naprave posao. Nas je i dalje strah otići u inozemstvo poslovati. Hrvat Toni Raguž je na Zanzibaru vlasnik lanca vrlo luksuznih hotela, Danko Končar je vlasnik rundika u Africi. Oni imaju ogromna poslovna carstva. Uganda ima godišnje pet ili šest posto stopu gospodarskog rasta već sedam godina.

Kako izgleda Uganda?

  • To je zemlja u razvoju, u izgradnji.

Veliko je gradilište?

  • Ne gradi se samo komunalna infrastruktura, nego sve, čitavo društvo. To je zemlja mladih. Oko 70 posto populacije čine mlađi od 30 godina. To je ogromna energija, oni imaju velike potrebe. Najbolje je pokrenuti posao u zemlji u razvoju. Svi želimo otići raditi u Njemačku. Naravno da je tamo život dobar i odličan je ukoliko želiš biti šljaker. No, ako dođeš u zemlju trećeg svijeta, svojim kapitalom možeš izgraditi biznis, poslovno carstvo.

To ne mora biti velik kapital?

  • Ne mora, dovoljno je da s deset ili 20 tisuća eura počneš.

Otvorene su granice s Njemačkom i pitanje je tko će ovdje ostati, ali dobro je znati da se može otići i u Ganu, Gabon, Mozambik i slične zemlje.

  • Svugdje možemo odlaziti, zašto ne? Naravno da nećeš otići u Ugandu raditi kao konobar.

Kakva je pravna država u tim zemljama? Postoji li pravna država koja je stabilna i osigurava imovinu i život?

  • U Ugandi postoji. Nije na razini američke ili europske, ali institucije postoje i zaštićen si. Prilagodiš se njihovim običajima i načinu života, a to nije tako teško.

Planiraš napisati knjigu o Africi?

  • To ću sljedeće godine napisati. Bit će to putopisne impresije u prozi.

Ne voliš putopise u stilu “Otišao sam u New Delhi. Tamo je kebab dva eura, a kod nas tri?” Puno je danas putopisaca. Kako ti scena izgleda?

  • Draže mi je da se putuje, nego da se ne putuje. Legitimno je da se izabere način pisanja, a da li je kvalitetan, neka procijene čitatelji i struka. Putopisci znaju biti egocentrični, pa svima dokazati da su negdje bili. U načelu je to u redu, reci svima da si bio na odmoru u Španjolskoj, objavi fotografije.

Dođi do aerodroma, udari žig, okreni se i vrati, pa hvali po selu gdje si bio?

  • Tako je. Ne želim impresije “na prvu loptu”. Uvijek je dobro kad malo zagrebeš.

Kakve si sve ljude sretao u Indiji?

  • Indija mi se sviđa zbog svoje raznolikosti. Mnogo je ljudi, jako mnogo različitih jezika i naroda i religija da je to fascinantno. Sreo sam puno prevaranata, primjerice. Jedan se prikazivao kao sadu, svetac indijski, a bio je toliko sređen, kao da je išao u salon da mu urede bradu, stave plašt i ostalo. Nudio mi je da će mi pokazati sve znamenitosti, upoznati me s mjestom. Htio sam ga intervjuirati i snimiti s kamerom, a tražio me sto dolara.

Jesi li mu dao?

  • Nisam.

Koji bi dio svijeta još htio posjetiti? Što te najviše privlači? Sad je trend da se odlazi u Sjevernu Koreju i snebiva nad režimom

  • Novinare tamo uopće ne puštaju. Mora se ući na turističkoj vizi. Ima tvrtki koje rade turističke ture. To nije nešto najjeftinije na svijetu. Može se tamo boraviti pet dana ili deset dana i tamo imate vodiča i posjećujete samo mjesta za razgledavanje. Fotografirate samo što oni kažu. Ne smije se pričati o režimu, jer je sve ozvučeno. Ne znam koliko bi se uopće isplatilo ići tamo. Zar da odem da mi pokazuju Potemkinova sela? Ne možeš ići sam na teren i istraživati.

Prošao si sva ta mjesta, vidio teške sudbine naroda i pojedinaca, život ti je visio o koncu, a najuzbudljiviji dio života ti je u Karlovcu, gdje si živio?

  • Velika mi je avantura bio Karlovac. To mi je drugi dom.

Više pamtiš reportaže iz Skakavca, nego iz Južnog Sudana?

  • Ako me netko pita gdje mi je uzbudljivije, u Skakavcu ili negdje u Egiptu, uvijek biram Skakavac.

Postoji li u Egiptu, Gabonu ili u nekoj drugoj zemlji skup građana ispred trgovine koji razmatra sva društveno-politička pitanja?

  • Najviše se raspravlja oko džamija, ispred dućana… Raspravi se o svemu.

Kako ti je bilo u Karlovcu?

  • Lijepo. Stvarno me iznenadio grad. Tu sam montirao putopis “Put za Katmandu” s Leonardom Lesićem.

Čuveni Leni?

  • Tako je. Potom me urednik i vlasnik lokalne televizije Josip Grdina zaposlio. Godinu sam radio na Televiziji 4 rijeke. Promijenio sam dva stana, živio sam na Gazi. U šali to uvijek mogu reći i svi misle da se radi o pojasu Gaze.

Inače si poduzetnik koji se bavi reciklažom tekstilnog otpada, što je malo poznato.

  • Moj otac je imao tvrtku koja se bavila krpama za brisanje u industriji, a prije dvije godine sam pokrenuo tvrtku za prikupljanje sirovina. Toga u Hrvatskoj tada nije bilo. Upoznao sam se u inozemstvu s takvom djelatnošću, a zašto u Hrvatskoj ne primijeniti ono dobro što postoji u Austriji ili Italiji? To se pokazalo dobrim potezom. Imam deset zaposlenih.

Kako to funkcionira? Imaš kontejnere za prikupljanje stare garderobe?

  • Tako je.

To je i u Karlovcu bilo postavljeno, no nije zaživjelo. U koliko gradova imaš svoje kontejnere?

  • To su manje-više gradovi na sjeverozapadu Hrvatske – Krapina, Zabok, Jastrebarsko, Zagreb, Sveti Ivan Zelina, Dugo Selo, Sesvete… Mislili smo ih postaviti i u Karlovcu, no htjeli su nam naplatiti površinu, pa to nismo prihvatili.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije