Ravnatelj Gradskog kazališta “Zorin dom” nedavno je nagrađen nagradom za životno djelo za doprinos hrvatskom lutkarstvu. SpiKA #6
Kako ste ušli u svijet lutkarstva?
- Prethodio je tome značajan dio mog djetinjstva i mladosti. Rođen sam u Šibeniku, a otac mi je kao majstor pozornice radio u šibenskom kazalištu. Već s pet ili šest godina sam bio član dječjeg ansambla šibenskog kazališta. Dok sam pohađao osnovnu školu imali smo puno predstava i jako dobru produkciju. To je bilo slično onome što je danas u Karlovcu Dramski studio “Zorin doma”. Nakon srednje škole, koju sam završio u Zadru, na prvoj godini fakulteta sam se prijavio na audiciju zadarskog kazališta lutaka. Bio sam primljen, prvotno na ugovor, a potom i u stalnom angažmanu.
Kako to da ste upisali u Zadru srednju pomorsku školu?
- To je bila jedina srednja škola koja nije bila u Šibeniku. Kako bih kod roditelja mogao imati opravdanje da s 15 godina promijenim sredinu i pokušam nešto samostalno raditi, upisao sam pomorsku školu.
Jeste li plovili?
- Jesam, između trećeg i četvrtog razreda srednje škole sedam do 15 dana jer je praksa bila obvezna. Ukrcao sam se na brod “Šibenske plovidbe” potom i plovio sam čitavo ljeto da osjetim kako to izgleda. Plovili smo uglavnom Sredozemljem. Imali smo rutu od Šibenika do Ravenne, od Ravenne do luke blizu Istanbula. Od tamo smo otišli u Gruziju, pa u Solun. Tada su već prošla tri mjeseca, pa sam se tu iskrcao, ukrcao na vlak i preko Skopja i Beograda vratio za Šibenik.
Vi ste šibenski solunac?
- Moglo bi se i tako kazati, ako mislimo na sve one koji su tada švercali u Solunu žvakaćim gumama i lažnim trapericama iz Italije za rusko tržište. Prošao sam i tu solunsku školu.
Kakva ste životna iskustva stekli na brodu? Što brod napravi od čovjeka?
- Čovjek napravi od broda ugodnu ili neugodnu okolinu za život i za druženje. Prva dva do tri tjedna je bilo fenomenalno. Posada se nakon svake ture mijenja. Mi smo došli kao nova. Tu je bilo sjajnih, iskusnih, pomoraca. Znam da je kapetanu – barbi iz Dubrovnika, porijeklom iz Korčule – bio zadnji put pred mirovinu. Prvih petnaestak dana do tri tjedna međusobno se upoznaje i vlada vrlo intimna atmosfera na brodu. Danas nije kako je bilo ranije jer je sve svedeno na full automatic, ukrcaj, iskrcaj, automatizam… Najveći brodovi ne ostaju duže od pola dana u lukama. Tada su još postojali poluautomatski za utovar i istovar, strojevi koji su trebali imati 24-satno održavanje i nadgled, pa je ta komunikacija bila više moguća nego danas kada se čitav brod vodi iz kabine laptopom. Uglavnom, nakon tri tjedna, kada se posada upozna, kada steknemo spoznaje o dobrim i lošim stranama kolega, nema više ni kartanja u slobodno vrijeme u lukama, ribolova sa stranica broda, pa se svako povuče u svoje probleme, u svoju osamu, u svoj smjenski rad, u svoje gvardije, obroke, spavanje… Idilična atmosfera dobre posade, što gledamo u filmovima, polako blijedi.
Što Vam kao Dalmatincu predstavlja činjenica da ne živite uz more, nego ste, poput Đorđa Balaševića, nasukani u Panoniji? Što radite kada odete u zavičaj? Imate li jedrilicu, plovite li?
- Nemam jedrilicu, samo gotovo 30 godina staru pasaru koja je dobro očuvana jer je plastična. Vrlo je interesantno pitanje kako netko tko proveo najintenzivniji dio mladosti i djetinjstva uz more može bez mora. Zanimljivo, kad sam došao u Rijeku nisam vidio more. To je takav grad koji je rađen po austrougarskim arhitektonskim formama i sam grad je udaljen od mora. Pristup njemu je omogućen tek unazad dvije-tri godine kada se otvorio lukobran za šetače. U središtu Rijeke more jednostavno ne vidiš. Korzo je glavna žila kucavica, rijetko kad netko ode u Rivu Bodul gdje su neke kancelarije, ali tamo vidiš samo dio mora koji je opet ograđen lukobranima. U Rijeci sam bio svjestan da je more tu negdje blizu, ali imao sam osjećaj da živim na kontinentu. Tu sam se navikao na to, da živim na kontinentu. Na zadarskom poluotoku se događa sav život i u koju god ulicu zabasaš, na obali si. Stoga se i vrlo teško orijentirati u tom gradu jer je pravilo u priobalju da je more s jedne, a kopno s druge strane.
Koji su Vas pisci motivirali da upišete studij književnosti?
- Jedan od pisaca kojeg nosim na leđima čitav život je Ernest Hemingway, a drugi od stranih pisaca Erich Maria Remarque. Od naših baštinim pisce poput Marina Držića, komediografa. To su stari tekstovi Nikole Nalješkovića i Marka Marulića. Kako smo, nažalost, imali takav sustav studiranja, nismo imali toliko mogućnosti učiti latinski jezik. Stoga mi je dio Marulićevog opusa stao nedostupan.
To su pisci koji pišu na nama danas teško razumljivom jeziku. Čime su Vas privukli?
- Dio najranijeg djetinjstva proveo sam u Zablaću pored Šibenika. Danas je to jedna od gradskih četvrti, pet kilometara udaljena od središta. U to se mjesto u moje vrijeme išlo pješice. Nije bilo autobusa i sjećam se kozje stazice kojom smo se kretali prije no što je cesta napravljena, a obično je brodska pruga Šibenik-Zablaće-Zlarin-Prvić bila veza. Tu se govorila baš stara čakavica.
To je Vaš materinji jezik?
- To je jezik moje bake i djeda po tatinoj strani.
S kime danas razgovarate na tom jeziku?
- Pa kad dođem u Zablaće često s mojom generacijom koja je zadnja koja zna razgovarati na toj čakavici – kad dođem u kafić često nas ponese. Kad je ukinuta osnovna škola u Zablaću i kad su svi počeli pohađati Osnovnu školu “Maršal Tito” u Šibeniku vrlo brzo – kroz naraštaj ili dva – taj jezik je polako počeo odumirati. Ako želimo čuti pravi, izvorni, zablaćki dijalekt, koji se razlikuje od krapanjskog, zlarinskog i prvićkog – a to su sve mjesta koja su jedno od drugog udaljena po kilometar ili dva zračne linije – čekamo da se vrate stare generacije iseljenika iz Sjedinjenih Država. I mojoj generaciji je melodija tog narječja ostala u uhu.
Na čemu ste diplomirali?
- Na temi, kod pokojnog i meni vrlo dragog profesora Nikice Kolumbića, “Dubrovačke komedije nepoznatih autora s kraja 17. stoljeća”. Mentor mi je rekao da tu temu nitko na takav način nije obradio. Uspio sam skupiti sve dostupne komedije koje se čuvaju u arhivama i koje su Franjo Fancev i ostali između dva svjetska rata objavili u stručnoj literaturi ili kao separate. Pokušavao sam pronaći utjecaj talijanskog kazališta, commedie dell’arte, s jedne strane, a s druge tradiciju Nalješkovića i drugih velikana čije su komedije ostale sačuvane, te, s treće strane, ono što su ti spretni mladići i cure okupljeni oko pokladnih društava, i obično takve komedije izvodili za poklada, jednostavno uzimali iz života i stvarne likove i anegdote ubacivali kako bi tematizirali ono što bi se dogodilo protekle godine. To su radili u nekom kosturu commedie dell’arte i u strukturi, dramaturgiji, starih tekstova. Te komedije su nastale na zrakopraznom prostoru, nakon velike trešnje od 1667. godine. Da ne potpadaju u potpunosti uvozu strane literature, komedije su pisali sami, a poznato je iz povijesti književnosti, da su naši Dubrovčani, koji su putovali po Europi, donosili svježe tiskane Molièreove komedije i to bi u roku pola godine prebacili u dubrovački kontekst. Imamo čitav niz Molièreovih komedija koje zovemo frančezarije. One su lokalizirane, likovi se mogu prepoznati, a i danas se te komedije povremeno igraju.
Je li Hrvatska integrirana u svjetski sustav na način kako je to bila Dubrovačka republika, ako se takva usporedba uopće može napraviti?
- Hrvatska nije tisućama milja udaljena od svjetskih kulturnih centara. Dobro je uronjena, a primjer za to je nedavna nagrada koju je Tena Štivičić dobila u Sjedinjenim Državama. Narod od četiri i pol milijuna stanovnika dobro je prepoznat u europskom i svjetskom prostoru. Možda ne masovno, da bi svaki stanovnik Cape Towna znao što je Hrvatska, no oni koji se bave kulturom, oni koji proučavaju svjetsku kulturnu scenu, znaju što je Hrvatska i koje su njene kulturne vrijednosti.
Na studiju ste nastavili glumiti?
- Čitavo vrijeme, dakle od prve godine fakulteta sam bio angažiran. Prvi ugovor mi je 1980. U članku šest piše: “Potpisom ovog ugovora Srećko Šestan se obvezuje da će svoj glumački angažman izvršavati na kvalitetnom umjetničkom nivou, ali se isto tako obvezuje da svoje obveze iz školovanja, studij, završi s uspjehom.”
Dakle, bili ste ugovorno obvezani da se uspješno školujete?
- Da moram završiti studije.
Postoje li u današnjim ugovorima takve odredbe?
- Više za time nema potrebe. Postoje ugovori za stipendije koje daju neke tvrtke i jedinice lokalne samouprave. Ovakav tip ugovora u kazališnom svijetu više ne postoji jer imamo pet glumačkih akademija i za ovakvim angažmanima nema potrebe.
Koje predstave pamtite iz razdoblja studija i što Vas je usmjerilo?
- Zadarsko kazalište lutaka je tih godina pogotovo bilo najbolje kazalište u Jugoslaviji sa svojim antologijskim predstavama Luke Paljetka, “Ružno pače”, “Kositreni vojnik”… Tu su bili redatelj Zvonko Festini, Edi Majaron, Marin Carić, Abdulah Seferović, koji je prije bio glumac u zadarskom narodnom kazalištu, a potom uspješan novinar i dugogodišnji urednik “Slobodne Dalmacije”. Zadarsko kazalište je imalo dobre odnose s poljskim i češkim lutkarima. No, nije me samo lutkarstvo zanimalo. Kao student i glumac sam tih godina, kažu s uspjehom, vodio vrlo potentnu glumačku studentsku grupu koja se zvala “TOKAR – teatar omladine, kazališna amaterska radionica”…
A i šef države je bio tokar.
- Pa to je i bilo negdje dvosmisleno napravljeno, da se na pravi način asocira na pokojnog ondašnjeg predsjednika. Međutim, bili smo vrlo neobuzdani i nestašni. Prva predstava je bila “Kralj Ibi”. Dakle, tokarevci izvode “Kralja Ibija”. Radomir Sarađen, naš poznati kazališni fotograf, koji sada živi u Zagrebu, tvrdi da je ta izvedba “Kralja Ibija” najbolja koju je gledao. Bila je dosta provokativna i bogami nije bilo lako izbjeći sve napade i sva podmetanja s obzirom da smo radili pri domu mladih.
A tko vas je sve napadao?
- Boračke organizacije, omladinske organizacije…
Jeste li ikad bili član Saveza komunista Jugoslavije?
- Omladine jesam. I Partije, prema potrebi.
I Vaša vlastita organizacija Vas je napadala?
- Da. Pa to je bilo normalno.
Niste prethodno tražili pristanak na partijskom sastanku?
- Dajte danas nekome s 18, 19 ili 20 godina zabranite nekome nešto raditi. Pa radit ćeš s najvećim guštom! Ništa se u razvoju mladih promijenilo u fazama, možda su stilovi drugačiji.
Kako ste postali član Saveza komunističke omladine Jugoslavije?
- Upisivali su u đuture. Nije te nitko ništa pitao, nego si nakon pionira postao skojevac.
Jeste li išli na sastanke?
- Pa, hvala Bogu, morao si ići. Imao si obvezu biti na sastancima.
O čemu ste raspravljali na tim sastancima?
- Da puno ne trošim riječi, mislim da bi bilo najbolje sjetit se onih kadrova iz filma “Kako je počeo rat na mome otoku” kad Želimir Orešković našeg glumca Vlatka Dulića Lalu uči što treba govoriti kad kao lažni pukovnik uđe u kasarnu Jugoslavenske narodne armije koju čuva Ljubomir Kerekeš – “vanjski neprijatelj”, “moralno-politička odgovornost”, “drugovi, moramo se skupiti, opasnost je pred nama”… Znate te floskule.
Tko je bio predsjednik Vaše organizacije?
- Zanimljivo je da je u Zadru bio Marko Čulina, koji je poslije, kao i velika većina tadašnje mladeži, pristupio demokratskim promjenama i bio zapovjednik 112. brigade u Domovinskom ratu. Bez obzira tko je bio u Partiji ili u SKOJ-u, u Zadru su disali sasvim drugačije nego u velikoj većini drugih gradova.
Po čemu bi Zadar bio toliko specifičan?
- Prvenstveno stoga što je prošao tešku i krvavu povijest od 1920. godine, od Rapallskog sporazuma. Bio je pod talijanskom upravom, prije toga se borio protiv Turaka i Mlečana, a i križari su ga razrušili. To je možda jedini kršćanski grad na Mediteranu kojeg su križari sorili do temelja. Zašto? Kad su išli u križarski pohod na Svetu zemlju u borbu protiv “nevjernika” ostali su bez novca. Financirali su ih Mlečani, pod uvjetom da sa svojom armadom osvoje Zadar i to prepuste Mletačkoj republici. Poslije Drugog svjetskog rata Zadar je umalo ostao bez autohtonih stanovnika te su u razrušeni grad slali nepoćudne intelektualce i umjetnike po kazni. Ipak su svojim djelovanjem ostali opozicija tadašnjem režimu.
Kako je tekao Vaš put od Zadra do Bugojna, gdje ste dobili nagradu za najboljeg lutkarskog glumca u Jugoslaviji?
- Od prve godine studija sam bio član ansambla zadarskog kazališta lutaka. Hoću li biti angažiran preko radne knjižice ili na ugovor o djelu ovisilo je o tome ima li slobodno radno mjesto unutar ansambla. Imali smo kolegu koji je često oboljevao, bio je teško bolestan, i kad bi izbivao više do 42 dana, prešao bi s plaće kazališta na plaću zdravstvenog osiguranja, a ja bih ga zamjenjivao preko radne knjižice do “povratka radnika s bolovanja”. Tako sam tri ili četiri puta dobivao otkaz, pa bio priman. Radili smo svoj repertoar, predstave smo prijavljivali na festivale i tako smo te godine prijavili “Ribara Palunka”. Došla je selekcija, a između 50 predstava izabrano je 10 do 15, među kojima i naša. Odigrali smo je tamo, a stručni žiri je dodijelio nagradu kako je već to učinio. Te smo godine dobili četiri nagrade. Pokojni Branko Stojaković, jedan od naših najvećih scenografa i kreatora lutaka, dobio je nagradu za inscenaciju i lutke. Edi Majaron, poznati slovenski lutkar i režiser, te profesor na akademiji i glazbenik, dobio je nagradu za režiju. Kolegica Milena Dundov dobila je nagradu za najbolju žensku, a ja za najbolju mušku ulogu od svih predstava.
Član ste Hrvatske demokratske zajednice, a u Rijeci, gdje je na vlasti non-stop Socijaldemokratska partija Hrvatske, su Vas više puta birali za ravnatelja. Dosta je to čudno za Hrvatsku. Što se događa s tim Riječanima, nisu baš na liniji?
- Nemojte tako govoriti. Činjenica je da u profesionalnom radu treba odvojiti posao od politike.
To je u Hrvatskoj nemoguće.
- Svaka iznimka potvrđuje pravilo.
Rijeka, Istra i ostatak Hrvatske su kao dvije različite zemlje.
- Ne bih se složio s tako drastičnom podjelom. Mentaliteti pojedinih naših krajeva su oduvijek bili drugačiji i to je samo bogatstvo, a ne razlog razdora. Radio sam u šest gradova. Na vlasti su bile razne političke opcije. Ako se baviš nekim poslom, pogotovo nekim koji nije ekonomija, industrija i slično, ne smiješ dozvoliti da politika bude korektiv tvoga rada, nego tvoj rad treba biti korektiv ponašanja politike.
Kako ste se Vi za to izborili?
- Upornošću, tvrdoglavošću, rezultatima i promišljenošću kako do njih doći. Ne treba srljati, nego stvoriti dobru ekipu jer sam ne možeš napraviti ništa. Rijeka je oduvijek esdepeovski grad. Tamo sam došao 1992. Četiri puta je raspisivan natječaj za ravnatelja i četiri puta su u Gradskom vijeću vijećnici jednoglasno digli ruke za moje imenovanje na mjesto intendanta Hrvatskog narodnog kazališta “Ivan plemeniti Zajc” te za ravnatelja Gradskog kazališta lutaka. Svaki put su moj izvještaj o radu jednoglasno usvojili.
Kakav dojam je na Vas ostavio Slavko Linić kao gradonačelnik?
- Bio je vrlo korektan i fer poslodavac. Nikad nije muljao, što se zna dogoditi. Ne znam kakav je prema, primjerice, Upravi “Trećeg maja” ili neke druge tvrtke. Što se tiče kulture i mog odnosa s njim, kod njega si točno znao na čemu si. Iznio bih problem, a on bi odgovorio: “Sutra ti je ovo riješeno, a za ovo drugo nema šanse, snađi se sam”.
Čist račun, duga ljubav?
- Što smo se dogovorili, odradio bi. Volio sam oba kazališta. Poremećaji nastaju kada se političari ne drže svojih dogovora, a to je slučaj sa sadašnjim gradonačelnikom, koji je vrlo sklon obećanjima i umiljatom prikazivanju sebe kao velikog ljubitelja kulture, a vidimo da proračun drastično pada otkako je gradonačelnik.
Ali, gospodin Damir Jelić je ipak nagrađivan za svoj rad.
- Ne sadašnji gradonačelnik Karlovca, nego Rijeke. Bakiću, nemoj provocirati! Uspoređujem Linića i Vojka Obersnela.
Što pamtite iz svog boravka u Gradskom kazalištu lutaka u Rijeci?
- Došao sam u Rijeku 1992…
Nakon što ste se razvojačili?
- Bio sam pripadnik 112. brigade u Zadru, a nakon sporazuma s JNA o njihovom iseljenju iz zadarskih kasarni u studenom ili prosincu 1991. i kada je opasnost po sam grad splasnula, pokrenuli smo samostalni vod djelatnika u kulturi. Dakle, svi mi kulturnjaci koji smo bili na prvim linijama, a nije nas bilo puno koji su tada branili grad, radili smo taj dio posla i bili smo uvijek u pripravi ostavit se toga i priključiti se borbenom sektoru. Bilo nas je svega nekoliko stotina. Naravno, 30. travnja 1992., u prvom valu demobilizacije, nakon dolaska UNPROFOR-a, smo demobilizirani.
Kakav je osjećaj sudjelovati u bitkama?
- Nikad neću moći zaboraviti osjećaj vatrenog krštenja na potezu između starog masleničkog mosta i Jasenica, kada smo došli na ždrilo Vučjaka rano ujutro, a do jučer smo bili u japankama i kratkim hlačama i čekali da nam stigne…
Obično kažu da se u rat odlazilo u tenisicama, a Vi ste otišli u japankama?
- Zato što smo se na Boriku skupljali i imali ubrzani kurs obuke. Bio sam maljutkaš, dakle raketaš. Preuzeli smo lake raketne lansere i imali obuke. Trebalo je proći čitav grad, a ne biti uočljiv. Vojska je bila u gradu, čuda po svim selima, Slavonija je gorila, Kijevo je palo… Sve je bilo u pozicijama, samo se čekalo kada će se upaliti šibica i vatra. To se u Zadru dogodilo nekoliko dana prije devetog rujna, kada su se naše specijalne snage morale povući iz Jasenica preko masleničkog mosta na Ždrilo Vučjaka i spasit svo stanovništvo koje je bilo u opasnosti.
Tad je bilo Vaše vatreno krštenje?
- Kad smo došli na Ždrilo Vučjaka, vidiš galebove. Pogledaš ulijevo, prema Starigradu i vidiš bonacu, idilu, mir, tišinu, početak rujna, lijepo vrijeme, taman, a pogledaš desno, prema Obrovcu i vidiš pakao gori od Danteovog. Čitavo područje je bilo granatirano nekoliko sati uzastopce, čitavu noć, sve je gorjelo uokolo…
Vratimo se profesionalnim uspomenama u Rijeci.
- Kad sam 1992. stigao kazalište je bilo pred ukidanjem. Postojala je ideja da se zgrada kazališta lutaka na Brajdi pripoji HNK-u, da se ukine kao pravna osoba. Još je tada bio stari ustroj općina. Tek 1994. je stupio na snagu novi zakon o jedinicama regionalne i područje uprave i samouprave. Vlasnička struktura institucija u kulturi je bila još – općedruštvena. Trebalo je brzo uraditi organizacijske i statutarne promjene. Insistirao sam da se odmah u siječnju 1993., na prvoj sjednici Skupštine Općine, gasi Kazalište lutaka i osnuje Gradsko kazalište lutaka. Dakle, tu smo dobili prve te obrise novog ustroja. Sjećam se da smo 1993. imali čitav niz audicija i potrage za novim ansamblom. Nove glumce smo pronašli u amaterskim vodama. Nakon toga su došle afirmacije, nagrade, velika putovanja u Iran, Meksiko, Albaniju, nekakve egzotične zemlje gdje se nije moglo tako lako putovati.
Što ste doživjeli u Albaniji?
- Bilo je predivno. Bilo je to 1994. Sjećam se da su ceste bile razrovane. Komunistički režim je koju godinu prije toga pao, a predsjednik je bio Sali Beriša. Išli smo iz Venecije do Drača trajektom i dva kombija. Do Tirane smo bogami tri ili četiri sata “jahali” po tragovima asfalta. Bunker je na svakih 20 metara, a infrastruktura je bila nesređena. Spavali smo u hotelu “Dajti” jer su u Tirani postojala samo dva hotela. Jedan je bio “Tirana”, kojeg su tada kupili Talijani i počeli uređivati, pa su samo četiri kata radila. Hotel “Dajti” je izgrađen između dva svjetska rata, za Benita Mussollinija, od kamena. Hotel je uistinu reprezentativan, a za vladavine Envera Hodže tamo su mogli spavati samo partijski delegati za kongresa u glavnom gradu. Bila nam je velika čast da smo baš tamo spavali. Vode nije bilo, iako ta zemlja ima ogromno vodno bogatstvo. No, infrastruktura je bila loša, pa su redukcije struje i vode bile svakoga dana. Hotel Dajti je imao ipak 24 sata i vodu i struju.
Jesu li za Vašeg vođenja riječkoga HNK organizirane predstave na kojima se publiku gađale kondomima?
- Ne. Bila je predstava “Muškardin”…
Što ste vješali po pročelju?
- Nismo ništa.
Ni prasad?
- Ma gluposti. To su isprazne forme. Nije bio potreban takav način provokacije i reklame. Tada smo uistinu imali kvalitetnih i opernih i baletnih i dramskih predstava. I talijanska drama je radila fenomenalno. Takav tip grube, bezvezne provokacije, koja ne drži vodu, koja je samo štos radi štosa nismo radili. Proglašavati Hrvatsko narodno kazalište “Ivan plemeniti Zajc” u Rijeci narodnim, kao da ono to nije od samoga osnutka, je besmisleno. Od 1946. godine ravnopravno djeluju hrvatska i talijanska drama. To je jedina talijanska drama izvan talijanskih granica. I dok sam ga vodio, kazalište je bilo otvoreno i Rusima i Bjelorusima i Ukrajincima i Moldavcima, Talijanima, Romima, Albancima…
A Hrvatima?
- Apsolutno.
Spomenuli ste ranije jednu predstavu.
- Samo smo jednom interaktivno kukuruzno zrnje bacali po publici.
Ako je bilo interaktivno, i publika je mogla uzvratiti istom mjerom?
- Točno. I publika je sudjelovala u predstavi. Imala je pozornicu nakon toga. To je bila predstava “Mušica” Angela Ruzzantea, a nazvali smo je “Muškardin” jer smo je lokalizirali. To je bilo u režiji našeg prijatelja iz Dubrovnika Davora Mojaša, voditelja Studentskog teatra “Lero”. Bilo je izuzetnih predstava. Za godine Giuseppea Verdija jedini smo imali četiri naslova takozvanog željeznog repertoara – “Traviata”, “Don Carlos”, “Krabuljin ples” i “Rigoletto”.
