Povodom objave drugog izdanja „Prijapovog problema-vulgarnih eseja ili eseja o vulgarnosti“ (VBZ, Zagreb, 2013.) i „Oklopa od papira“ (VBZ, Zagreb, 2014.), trećeg dijela autobiografije, ugostili smo Igora Mandića u četvrtak u Knjižnici za mlade u Karlovcu. Suradnik portala “Lupiga” odgovarao je na na naša i pitanja publike u vrlo iscrpnom intervjuu koji bi se mogao shvatiti i kao “uvod u Igora Mandića”. Simbol „PP“ označava pitanje iz publike.
Hvala Udruzi za društveni razvoj Ka-MATRIX na ispomoći u organizaciji i Društvu arhitekata, građevinara i geodeta Karlovac na pokroviteljstvu, te svim posjetiocima-sudionicima, VBZ-u i, naravno, gospodinu Mandiću, kojem smo darovali njegov portret, rad dugoreško-zagrebačkog konceptualnog umjetnika Nikole Vukmanića, kojem smo također zahvalni.
Smatramo Vas najvećim živućim novinarom s prostora bivše države, a uporno, kada govorite o sebi, kažete “moja malenkost“. Odakle taj nesklad?
- Hiljadu osamsto šezdeset osme (sic), kada sam počeo pisati u “Vjesniku u srijedu” na poziv redakcije, Krešimir Džeba mi je ponudio da pišem što hoću, da imam autorsku rubriku. Do tada se uopće nije znalo što je to autorstvo u novinama. “VUS” je bio novina reportaža, političkih izvještaja, skandalmaherskih projekata, vrlo humoran tiražni list koji je bio jedinstven po svom prijelomu, veličini… U cijeloj Jugoslaviji se prodavao u nevjerojatnim nakladama, koje su išle ponekad do 300.000 primjeraka. Džebi je sijevnula ideja da vodim samo svoju rubriku u novinama. Do tad se to nije znalo što bi to moglo biti. Kako to netko sam može voditi svoje pisanje, kada postoji samo kolektivno „mi“? Već sam u književnoj kritici u “Vjesniku”, dnevnom listu, to „mi“ pretvorio u „ja“, pa je to očito za Džebu bio signal da se „ja“ pojavljuje na sceni. Dugo se, od 1945. do 1965/6/7/8. književnu kritiku pisalo: „Mi mislimo da je ova knjiga…“ ili „Zaključili bismo…“ Pazite, autor koji je potpisan govori o sebi u množini! To je bio duh vremena u Jugoslaviji jer je partijski kolektivizam od svih tražio da budu podvrgnuti cjelini. U marksističkoj teoriji društva se čak išlo do tog paradoksa da se Partiju smatralo kolektivnim intelektualcem. To je, inače, poznati talijanski teoretičar Antonio Gramsci prononsirao i to je dugo bilo prihvaćeno kao nešto jako valjano: „Partija je kolektivni intelektualac, postoji samo ‘mi’, kakav ‘ja’“. Zatim se odjednom, iz čista mira, javio tip poput mene u “Notesu” u “Vjesniku u srijedu”. Na ideju za takvu kolumnu dobio sam čitajući svjetske novine, pa me tako poticao Bloc-notes Françoisa Mauriaca. “Bloc-notes” u prijevodu znači notes, a to sam kopirao i napravio “Notes I. M.” Spontano mi je odmah na početku palo na um da izražavanje u prvom licu jednine treba nekako ublažiti, pa sam se dosjetio „moje malenkosti“, forme koja je već postojala u književnosti, u hrvatskoj kod Miroslava Krleže, a prije toga kod Antuna Gustava Matoša i Ante Starčevića. No, oni to nisu upotrebljavali sustavno i u stotinama navrata jer nisu sustavno radili u novinama. Jedan od poznatijih Krležinih polemičkih tekstova je nazvan „Najnovija anatema moje malenkosti“, ali to je samo jedan tekst, a, ako se netko deset, 20, 30, 50 puta godišnje u svojim tekstovima štiti pod izrazom „moja malenkost“, što to znači? U antičkoj literaturi o retorici se savjetuje u prvim poglavljima, da je potrebno da govornik – u našem slučaju pisac – nekako pridobije dobrohotnost publike, odnosno čitateljstva. To se, inače, na latinskom kaže captatio benevolentie. Kada se nastupa, ne smije se nastupati oholo, ako se ne radi o Gaju Juliju Cezaru, Napoleonu Bonaparteu ili Josipu Brozu Titu. Ako na nekom sudu, raspravi ili pogrebu govorite, morate biti manji od svojih slušatelja i reći: „Oprostite mi što se javljam i miješam u vaše poslove…“, čime poručujete: „Ne solim vam pamet, ja sam samo malenkost“. To se na latinskom jeziku kaže mea parvitas. To je formula u retorici za koju danas nitko ne haje, jasna stvar. Nisam baš stručnjak u antičkoj retorici, nešto sam malo čitao. Pokušavao sam u to prodrijeti, ali ne da bih uljepšao svoje pisanje, nego, kad sam otkrio da se skrivam u tome što su pametniji od mene pokušavali nametnuti kao zaštitu za svoje „ja“, onda sam svoj kornjačin oklop „moja malenkost“ koristio konstantno, i tako jedno 50 godina. Engleskoj travi treba petsto godina da naraste. Tako sam to puno godina forsirao i to je prešlo u neku vrstu moje zamjedbe. Mnogima se to dopalo. Od Triglava do Đevđelije nemate više gotovo situacije da se netko s tim ne zaleti – od nogometnog terena do politike – pa se toga sjete i kažu: „Pa nećemo kopirati tog Mandića, jebemu…“ Međutim, svako malo im se omakne ta „moja malenkost“. No, dobro, to je način da se pisac dopadne svom čitateljstvu, da pokaže da je skroman, jednak njima, da ništa ne pretendira pretjerano, da će solit pamet, ali ne puno, i da je „moja malenkost“, da nije tako strašno važan. Način za izbjegavanje metaka je taj da kažete: „Nemojte pucat’ u mene, pucajte u jače i veće, u sekretare Partije… Ajde da vas vidim“. E, pa nitko nije, nego samo u mene, tako da je ta „moja malenkost“ meni navukla masu polemičkih kavgi na leđa. No, preživio sam.
Spomenuli ste Karlovčanina Džebu, glavnog urednika “VUS”. Koje ste novinske autore cijenili i voljeli čitati, a koje danas volite?
- A, malokoga. Novinar sam samo po nuždi, po spasenju, za životnu crkavicu. Draže bi mi bilo da nisam bio nikad u novinama, ali sam znao da se od pisanja u časopisima i revijama te od objavljivanja knjiga ne može preživjeti, pa sam potražio spas u nečemu što je lukrativnije, pogodnije za preživljavanje. Masovni mediji su, barem ranije, dosta dobro plaćali. S jednom plaćom sam uzdržavao obitelj, pa mi se žena nije morala zaposliti. To nije bilo ništa naročito, u okvirima optimalnog, ne pretjerano dobro, ne pretjerano loše. Pronašao sam svoj kruh u tom ambijentu i tom načinu izražavanja. Previše sam godina ostao u tome, ali kad sam se počeo oglašavati u visokotiražnom tisku nije bilo nikoga koji bi mi bio uzor. Sam sam svoj otac. Značajni pisci poput Džebe nisu bili moje vrste pisci. Ekonomiku socijalizma, koju su oni obrađivali, nisam ništa razumio, a ne razumijem danas ni kapitalizma. Dopali su mi se neki samo po svom stavu, izrazu ličnosti, a ne po onome što su pisali, a u kulturnjačkim rubrikama nitko. To su sve bili samo prolazni ekscesi, zapošljavali su se kao kritičari za kratak period, kad bi vidjeli da je to gorak kruh, da ne mogu izdržati taj tempo svakodnevnog i svakotjednog pisanja i borbe s urednicima, honorarima i veličinom teksta… Najgori su mi umišljeni književnici koji su se zapošljavali u novinama i radili priloge koji su bili predugački jer su smatrali da su novine prilika za objavljivanje književnih tekstova. E nisu, nego se važno prilagoditi medijskom izričaju. U tome sam uspio jer sam najdosadnije književnokritičke teme znao prilagoditi novinskom izričaju, da budu čitljive u svakoj prilici, približio čitateljstvu različitog uzrasta i obrazovanja, da to štivo bude prilagodljivo različitim ukusima, a da opet izražava stav.
A Veselko Tenžera?
- On dolazi nakon mene. Samo je oponašao što sam radio. Mlađi je od mene nekoliko godina. Uveo sam ga u “Vjesnik” i društvo književnika i branio ga 1972. kada ga je Centralni komitet htio derogirati. Bili smo jako dobri prijatelji i uostalom on je sjajan pisac. Vjerojatno su neke od njegovih knjiga bolje od mojih jer ima ljepši stil, senzualniji, feminističkiji, puno podatniji modernim metaforama od mene koji sam već od početka bio škripav… Bio je bolji u nekim stvarima, to je sigurno, ali je došao nakon, to je razlika.
Kada gledate karijeru unazad, ocjenjujete li rad u “VUS” Vašim najplodnijim razdobljem?
- Ne.
Koje je Vaše najplodnije razdoblje?
- Ne bih se baš tako sada raspoređivao po decenijama… Ne znam…
Gdje Vam je bilo najljepše?
- Nigdje mi nije bilo lijepo. Mladost i vrijeme provedeno sa ženom i kćerkom, to je sve što je bilo lijepo. U redakcijama se nikad nisam dobro osjećao – ta muška zloba, ta odurna borba štakora za prvenstvo, izguravanje, cinkanje, korumpiranje, dodvoravanje… Sve mi je to išlo na nerve. Sreća je bila da nikad nisam bio dio kolektiva, zato se tako nadmeno mogu odnositi prema njima. Od prvih dana – od 1865. Ili 1866. (sic) – kada sam počeo pisati za “Vjesnik u srijedu” izborio pravo da pišem od kuće, makar u ono vrijeme nije bilo mobitela ili kompjutera kojima bi se napisano moglo direktno prenositi u redakciju. Izborio sam pravo da ne sjedim u redakciji. Nisam bio novinar, nego književni kritičar u novinama i argumentirao sam da kao takav moram kod kuće, u svojoj biblioteci, složiti tih par stranica. To je za mene bio samo fizički problem jer je trebalo ustati ujutro u šest ili osam sati, kako koji dan, napisati jedan ili dva teksta, pa sjesti u jedan i prijeći u drugi tramvaj, i predati tekst u “Vjesnik”. Bio sam, dakle, izuzet od redakcijskog života i to mi je jako spasilo živce. Jedan sam od rijetkih koji je ostao tamo godinama, a da nisam dobio niti čir na želucu, na dvanaestniku, niti na jedanaestercu niti na šestnaestercu.
Međutim, kada ste bili glavni urednik “Vjesnika” niste bili samo dio redakcije, nego na njezinom čelu.
- Tada sam upao u sanduk pun čavala.
Pod kojim okolnostima?
- Za pare. To je bilo fantastično plaćeno. U to vrijeme je moja plaća bila ravna plaći predsjednika države i premijerovoj. Pod kojim okolnostima? Vrlo čudnim i bedastim. Pazite, riječ je o 2000. godini. U to vrijeme kao suradnik pišem autorsku kolumnu za “Vjesnik”, kojega nitko živ nije čitao – imao je nakladu od pet tisuća – ali ja sam ga čitao i u njemu sam pisao. Tada sam napisao neke od najboljih tekstova u svojoj maloj karijeri. Povremeno sam se družio s glavnim urednikom Nenadom Ivankovićem, prononsiranim HDZ-ovcem, zagrebačkim bonvivanom i ljepotanom, u to vrijeme mondenim protagonistom, ali vatrenim HDZ-ovcem, čistim prirepkom Franje Tuđmana. Služeći Tuđmanu te novine je srozavao sve niže, sve do biltena HDZ-ovske partije, koja nije partija nego stranka (U, velike razlike!). Pomogao mi je 1888. (sic) da me maknu s crne liste na kojoj sam u Hrvatskoj bio deset do dvanaest godina. Kao urednik lista “Danas” pozvao me da napišem koji tekst i tako je pokazao volju, pa sam u vrijeme kad je bio glavni urednik “Vjesnika” pisao i za njegove novine potpuno slobodno i bez ikakve kontrole, cenzure i zadiranja u moj integritet. Dapače, on je u to vrijeme vodio glasoviti Press klub na Hrvatskoj televiziji i u tu emisiju je 1999. pozvao i mene zajedno s nekolicinom više-manje pravovjernih HDZ-ovaca, odnosno desničara. Pozvao me po nekoj svojoj simpatiji i tu sam napravio skandal koji je dosta odjeknuo. Slaven Letica je za diskusije nešto promrmljao o ratu između Sjevernoatlantskog saveza i Srbije, na što sam dreknuo i skočio: „Što govorite, kolega, što je Vama? Riječ je o agresiji 28 država na jednu zemljicu s raketama s brodova usidrenih tko zna gdje i iz Italije… To što zovete rat je brutalna agresija!“ Ivanković je nekako zataškao taj nesporazum jer je jasna stvar da se kod nas to nije tumačilo kao agresija, a bilo je brutalno kršenje svih međunarodnih prava. Ivanković je prihvatio takav moj stav i pustio me u diskusiji da to izgovorim. S takvim sam se čovjekom povremeno susretao u redakciji “Vjesnika”. I onda mi odjednom javlja na telefon da postoji prijedlog Nadzornog odbora – a to je bilo samo neko falš tijelo, mjesto za dobivanje sinekura – da mi se povjeri mjesto glavnog urednika. Pitao sam otkuda mene, a odgovorio je da sam se već iskazao. U to sam vrijeme napisao za “Vjesnik” nekoliko polemičkih tekstova protiv glasovitoga vlasnika tjednika “Nacional” Pukanića koji se razmetao kako će ga u općem raspadu hrvatskog medijskog prostora kupiti, makar i za kunu, jer da on to može. U tome su mu asistirali i političari, Slavko Linić i još neki, koji su tvrdili da “Vjesnik” treba rasprodati, privatizirati. Poludio sam i još prije 2000., dakle 1999. sam napisao nekoliko tekstova protiv te ideje, o tome da se nacionalne institucije ne može privatizirati. Sad je slično i s autocestama. Uglavnom, pisao sam da se takvu medijsku kuću, koja je kičma hrvatske pismene riječi, staru u to doba 60 godina, koja potiče još iz doba ilegale u Zagrebu, pa preko Narodnooslobodilačke borbe i svih onih godina socijalizma do te 1999., proda nekim pizdunima koji su stekli pare u pretvorbi, jatacima kriminalaca i samim kriminalcima. U “Vjesniku” su to shvatili kao neku vrstu mog miga, da „pucam“ na mjesto glavnog urednika. Ivanković je rekao da njemu ističe mandat. Dakle, u suradnji s Nadzornim odborom me predložio, dok je moj ženski biro – žena i kćerka – to razmotrio, vagao argumente za i protiv, a kad su vidjele koja je plaća u pitanju rekle su: „Dobro“.
Zašto ste se kratko zadržali na mjestu glavnog urednika?
- Jer me smijenila Socijaldemokratska partija Hrvatske.
Hrvatska demokratska zajednica Vas je postavila, a SDP smijenio?
- Da, što ćeš, to je tako. Osam mjeseci sam pokušavao izvući “Vjesnik” iz te letargije, crne rupe u koju je upao zahvaljujući HDZ-ovom srozavanju, ali i srozavanju otprije. Htio sam napraviti višestranačko glasilo, a ne partijsko ili državno, da to bude glasilo Hrvatskog sabora, prvog višestranačkog sjedišta u Hrvatskoj nakon toliko desetljeća, da to bude glasilo novostvorenog pluralizma. Ideja je to, koliko lijepa, toliko blesava jer se ispostavilo da taj pluralizam ne vrijedi ništa. U prvo vrijeme nekako se ipak činilo da tu plamti nekakav žar slobode, slobodoljubivosti, istine, pa sam to htio postići, ali nije mi polazilo za rukom. U tih osam mjeseci uveo sam čitav niz inovacija u prijelomu, okupio niz fantastičnih kolumnista, potpuno novih i čudnih orijentacija za tadašnje HDZ-ovske novine – od Vice Vukova do Danka Plevnika, Nikice Mihaljevića… Uglavnom, okupio sam pet-šest takvih kolumnista, da su novine počele ličiti na nešto napokon. A onda mi je na um pala jedna vrlo bizarna ideja, da preispitam Vojno-redarstvenu akciju “Oluja” i slavni Domovinski rat. Nešto ne štima u mitologizaciji Domovinskog rata. „Domovinski rat“ je jedna bezvezna sintagma izmišljena u novinskoj redakciji. Ona nije pala s neba, nije nju darovao dragi Bog. Mogli ste to nazvati „Tatinski rat“ ili „Maminski rat“, ali „Domovinski“ tako lijepo zvuči. A zašto? Smislila su ga dva stara pokvarena lisca u tjedniku “Globus”, s kojim sam na početku surađivao. Kako su počeli pratiti rat – a sva ta ratna zbivanja su mi naličila, i danas je tako, na građanski i bratoubilački, seljački sukob – procjenjivali su da ga nekako treba nazvati jer ne možemo voditi rat, a da ne znamo kako se zove. Onda su dva meštra, lažitorbe, lukavci Denis Kuljiš i Marko Grčić kao redaktori “Globusa” smislili da se zove Domovinski u paraleli sa sovjetskim Otadžbinskim ratom. Za Drugog svjetskog rata Rusi su svoj otpor Nijemcima nazivali Otadžbinski rat. Kad su Kuljiš i Grčić to ponudili, u roku keksa je ta sintagma zavladala, kao da je neki anđeo Mihael to šapnuo Tuđmanu na uho. Od tada je to postala sveta sintagma. Čak je izdana i neka deklaracija o dostojanstvu Domovinskog rata, pa sam kao glavni urednik morao i to objaviti. No, nisam to podnosio, nešto mi nije štimalo. Rat ne može biti svet! Svaki rat je svinjarija i prljav! Tada mi je pala na um ideja da uz pomoć čitavog niza stručnjaka svih mogućih vrsta to preispitam, dakle što je bio Domovinski rat, koji su njegovi korijeni, što je značio i što je bilo za Oluje, da li je to zaista naše sveto doživljeno mjesto ili naša blamaža, etničko čišćenje ili ne. Dakle, samo postavljam retorička pitanja, ništa ne tvrdim. Došao sam na ideju da 60 ljudi širom Hrvatske i inozemstva, uključujući i dijasporu, ako treba, dakle i ustašku, svejedno mi je – makar su ustaše već bile etablirane u Hrvatskoj i po sudovima i policiji i podzemlju i poduzećima – ponudim da napišu četiri-pet kartica, da otvorimo jednu tribinu „Istina o Domovinskom ratu i Oluji“. Zamislio sam kada se ispuni ta tribina – a ponuđen je prostor filozofima, sociolozima, politolozima, svoj mogućoj čeljadi kulturološkoj, filozofskoj, političkoj, politikantskoj – da bi iz te mješavine ispala ne baš istina, ali nešto nalik istini. Očekivao sam da ću od toga napraviti čak i knjigu na kraju, prvu svesku te vrste o tome čemu smo ratovali, što je to bilo i kako se to zvalo. Krenuli su prvi prilozi Nikole Viskovića, Tomislava Jakića, čak i Gojka Borića, ovejanog ustaše iz Njemačke, jedno pet-šest priloga, kad se naprasno prekida ta diskusija. Dan nakon toga me Nadzorni odbor, u kojem sjede SDP-ovci, smjenjuje. Nitko mi nikad nije naveo prave razloge jer me Nadzorni odbor mogao smijeniti kako je htio. Kasnije sam doznao, ispod žita, da su neoudbaške snage u redakciji moje intencije, koje u prvi mah nisu bile očite, ali sam o tome govorio na kolegiju, vrlo brzo dojavljivale na prava mjesta. Nastala je uzbuna u SDP-ovskim krugovima: „Što nam ovaj radi gore? Mi smo u slozi s HDZ-om i moramo provoditi takvu politiku u kojoj se više Domovinski rat ne može dovoditi u pitanje. Ovaj će nam sad pomrsiti račune. Sad će početi nekakvo čačkanje po nekakvim ranama. Ne može to“.
PP: Jeste li barem dobili menadžersku otpremninu?
- Je…
PP: Koliko, sto hiljada maraka?
- Dobro sam dobio, prema ugovoru kojeg sam potpisao na početku. Da sam dao ostavku, ne bih ništa dobio. Htio sam da me otpuste, pa sam dobio pristojnu otpremninu. A svaku sramotu treba platiti.
Je li Vam žao “Vjesnika”?
- Mog otpuštanja mi nije žao.
Je li Vam žao što ta novina ne postoji?
- Deset godina nakon mene se počela rastakati. Spasio sam živu supstancu “Vjesnika”. Nitko kod mene nije bio otpušten, osim jednog ili dvoje ustaša, Carla Gustava Ströhma i Maje Freundlich. Ne mogu surađivati s nekim tko ima ideološku potku protivnu mojoj. Drugi su se brzo prilagodili i pristali raditi na kursu moga višepartijskoga slaganja… Jedno s drugim ne ide. Makar danas mislim obrnuto – jednopartijski pluralizam je bio najbolja stvar za Jugoslaviju i za Hrvatsku u Jugoslaviji, koje nema. Žao mi je što je ta kuća uništena na kraju, opet menadžerskim trikovima, uništavanjem supstance, ljude su raspustili, a sve samo da se domognu fantastičnog zemljišta na kojem stoji neboder, koji je isto rasparceliran, raskomadan, a tek ono zemljište koje vrijedi puno i koje je baš za jednu robnu kuću – austrijsku!
Jednom ste opisali kako je izgledao Vaš prvi kolegij u ulozi glavnog urednika “Vjesnika” i kako su reagirali kolege. Mislim na onu slavnu izjavu: „Ostaje sve po starom, samo nema govora mržnje“.
- Neki su bili prestrašeni kad sam došao. Nekolicina njih je pisala protiv mene 1996. kada sam prvi od poznatih prešao bio granicu sa Srbijom nakon Daytonskog sporazuma. Išao sam u posjetu mojoj redakciji tjednika “NIN”, a najviše su me kritizirali baš u “Vjesniku”, dva-tri autora me ispljuvalo na pasja kola, a sad za četiri godine evo mene za glavnog urednika tim istim ljudima. A meni je savršeno svejedno. Briga me za njihove kukavičluke, znam da su se u stanju vrlo lako promijeniti. Na prvom kolegiju sam rekao: „Ljudi moji, ostavimo se tih idiotskih riječi i ponašanja u našem listu“. “Vjesnik” je tada bio strašilo, bilten za gonjenje vještica – ljevičara, komunista, Jugoslavena, a Srba specijalno. „Ostavimo se toga, to se ne radi u normalnom građanskom društvu, ako smo građansko društvo. Ako smo demokratsko i pluralističko društvo, ne može se to tako raditi. Nismo mi nekakva zloćudna policija, pa da radimo posao nekakvih inkvizitora, istražitelja. To se tako ne radi. Budite pristojni, uljuđeni i takozvani govor mržnje više ne dopuštam u ovim novinama. Nećete mrziti nikoga, ni Židove ni pedere, ni Srbe ni bicikliste.“ Zašto mrzim bicikliste, uvijek me pitaju, zašto ne Srbe i Židove? A ja mrzim bicikliste baš…
Što mislite o biciklistima?
- Užas! Što rade na pločnicima?! Neka idu na livadu!
Koju polemiku posebno pamtite? Vi ste najpoznatiji naš polemičar…
- Ma nisam… To ti je sve vrag odnio. To su klišeji. Puno je bilo velikih. Najveća i najgluplja je bila s Predragom Matvejevićem. Ispisivali smo cijele plahte i to je trajalo nekoliko mjeseci. To nije bila obična polemičica tuk-na-utuk i gotovo, nego nešto vrlo neugodno. On se kao partijac bunio protiv mene kao nepartijca, predbacio mi da sam ne-komunista, da sam građanski desničar. To u socijalizmu nije bilo baš lijepo čuti.
PP: Iz kojeg je to perioda?
- Iz ’75. ili ’77…
PP: A ono oko pušenja na televiziji?
- Dobro, to je benigno.
Pamtite polemiku sa Stankom Lasićem?
- Kako ne?! No, to nije polemika. Pazite ovako, riječ polemika dolazi od grčke riječi polemos, što više-manje znači rat. Polemikom su stari Grci nazivali borbu s barbarima, a unutar sebe stasis. Cijela Europa je krivo preuzela polemiku kao aposlutno određenje za ratni osjećaj i za ratovanje. Kod Grka je kod rata s barbarima bila riječ o polemosu, a unutar sebe kad bi se svađali, to je bilo stasis. No, to se više ne da popraviti. Prema tome, ostaje polemika prihvaćena kao takav pojam i to ne treba niti mijenjati.
Tko je ispao u pravu u toj polemici?
- Teško je u polemici ispasti u pravu. U pravu je onaj koji zadnji umre. Na sprovodima vršnjaka svi se odmjeravaju: „Vidi ovoga, taj je još živ! Vidi ga, hoda, kriminalac! Kad će ovaj otegnut, u…“ U pravu je onaj koji posljednji umre.
Danas je najživlja polemika uvijek ispod novinskih tekstova na internetu. Kako gledate na tu pojavu?
- Ne gledam, jer nemam internet.
Ali znate…
- Nemam kompjuter iliti računalo. Nisam ga kupio na početku, pa se više nisam htio takmičiti s djecom. Nemam niti internet, dakle, mada postoji neki moj facebook. Nemojte nasjesti – to nisam ja. Postoji neki imaginarni, tko zna koji, tip, neki moj ljubimac ili ljubimica. Pogledao sam o čemu se radi. Navedeni su korektno biografski podaci, poneki izvadak iz štampe i prikupljeni prijatelji, njih 600-700-800. Svako malo mi prilaze ljudi na ulici i kažu: „Hvala što ste me primili.“ Velim: „Gdje sam te primio, u SK ili u HDZ?“ i „Nisam te ja primio, ne postojim na internetu“. Naši pjevači, koji su puno slavniji od mene, imaju po četiri-pet lažnih facebooka. Nema tko nema lažni facebook.
PP: Postoje li na internetu Vaši tekstovi?
- To je sad slučajno. Dva mjeseca tek predajem tekst čovjeku koji to stavlja na platformu, na portal Lupiga. To čitajte, tu jedino sad pišem. Svi me pitaju što sad ne pišem, a onda me prijatelj Ladislav Tomičić, koji inače piše za “Novi list”, nagovorio da surađujem na portalu za tu siću koju sam prije trošio na kave, ali eto toliko da se pokušam boriti protiv Alzheimera kojeg osjećam da kuca oko mene, pa idem se kao pokušat ponovno probuditi. Sad sam napisao već jedno sedam tekstova. Tek kad ih vidite o njima ćemo razgovarati dalje.
PP: Što čitate danas? Ili koga čitate?
- Uglavnom novine, esejističke knjige o kojima bolje ne govoriti jer će vam se smračiti. Recimo, „Smrt“ Vladimira Jankélévitcha. Što da vam govorim? Nema smisla – od Epikura do Jankélévitcha sve o smrti što postoji.
PP: Iz straha?
- Ne. Iz veselja! Prije smrti moram napisati jednu filozofsku knjigu o tome kako se veselim smrti. Samo to čitam, tako da… Norveške krimiće ne čitam, da se razumijemo, to mi je sranje apsolutno.
Zašto ste prestali pisati na portalu “Autograf”?
- Jer me nisu plaćali. Tako je uopće u javnom prostoru. Kad me zovu s televizije kažu: „Bilo bi nam drago…“, a ja kažem: „Ma nemoj?! Vidi, boga ti, bilo bi im drago“. Kad ih pitam koliko plaćaju, odgovore da nemaju taj običaj. Onda im kažem: „Ma gonite se u neku stvar.“ Odbio sam neke viđenije emisije, a kad ih odbiješ jedanput, više te ne zovu. Tako je meni uvijek bilo sa ženama.
Prije par dana ste stigli iz Beograda. Kako Vam je bilo na sajmu knjiga?
- Bio sam na tom sajmu, mislim da je 59. To je najveći sajam južno od frankfurtskog, a uskoro bi ga mogao i prešišati jer je od početka poznatiji po svojoj atmosferi, po klimi koja se samo u srpskim domaćinstvima može stvoriti, a sajam je jedno veliko domaćinstvo, dakako, kao i svako domaćinstvo, puno zavjera, komplota, podmetanja, otimanja, mržnje… Na primjer, hrvatskim izdavačima ne daju mjesto u glavnoj areni, tamo su samo srpski izdavači. Prema tome, ne možemo ravnopravno sudjelovati na tom sajmu. To mi teško pada jer volim taj sajam. Strašno me smeta i jezan sam što takva propozicija postoji. Potrudit ću se tu nešto promijeniti s ono malo utjecaja što mi je ostalo u nekim beogradskim kulturnim krugovima. Tamo me primaju dosta benevolentno. Neki doduše smatraju da sam ustaša, ali nisam. U Hrvatskoj me zovu Jugoslavenom, što opet nisam. Snalazim se između te dvije krajnosti. U Srbiji su oduvijek moje knjige bile jako dobro prihvaćene, recenzirane… A ovogodišnji sajam nisam uspio niti vidjeti jer sam bio angažiran previše na intervjuima novinskim, radijskim, radio-televizijskim… Čak nisam ništa dobro ni jeo.
Dali ste intervju za tjednik “Vreme”. Tamo ste ustvrdili da je ruski predsjednik Putin Vaša nova simpatija…
- Moja simpatija je Severina! Napravili su intervju od osam stranica. To treba pročitati. Onda su ti dečki htjeli napraviti neke cvebe, pa su mi namjestili kviz, kao što se djecu pita vole li više mamu ili tatu. Pisca se pita: „Radomir Konstantinović?“, „Tin Ujević?“, „Charles Baudelaire?“, „Dobrica Ćosić?“, „Vladimir Putin?“… Čovjek ispali u brzini neku malu odrednicu. To su cvebe na tom intervjuu, a cvebe su ukras na kolaču, koji daje neki izgled i malo slađi ukus – samo to. Putina ne bismo smjeli tako intimizirati, kao ono „Kolinda“. Zamislite bezobraštine jednu ženu zvati samo imenom. Ona je Grabar-Kitarović, a ne „Kolinda“.
Podržavate li Putina?
- Kako ga podržavati kad nemam divizije, nemam love?
Pa, ovako, deklarativno…
- Pa baš me on pitao…
A pitao Vas je?
- Kažem, baš me pitao… Što se njega tiče što nekakvi pikzibneri po svijetu o njemu drndaju.
Rekli ste u tom tjedniku, odnosno u njegovom aktualnom broju, ne znam može li se kupiti u Hrvatskoj…
- Nema, nema… Dolazi li u Karlovac beogradska štampa?
Ne.
PP: Dolazi, kako ne?! Imaš “Politiku” na nekoliko kioska.
Pa to vas par koji ste još ostali poberete.
PP: Što znači „koji ste još ostali…“
Pa bilo je više Srba, pa je bilo više beogradske štampe…
- Nije to razlog…
Ništa uvredljivo…
- Prvo, smatram se Slavenom. Svi mi ovdje smo Južni Slaveni, dio jedne velike grane slavenstva koje dolazi iz Rusije. Panslaven sam i sve što je iz Srbije i iz majčice Rusije mi je drago. Neću baš pretjerati kako se govorilo u doba najstrašnije partizanštine: „Draže mi je rusko govno, nego engleska pita“. To je iz doba fanatičkoga socijalističkog pseudoodgoja. Volim dosta stvari američkih, pop-kulturu i sve ostalo što znače u svijetu, ali ih mrzim kao imperijalnu silu. To je jedna imperijalna sila, za razliku od Rusije. To što radi s Ukrajinom je prisvajanje vlastitog teritorija koje povijesno pripada Rusiji. Ukrajina je srce Rusije iz koje je Rusija nastala. Ukrajina je proto-Rusija. No, sad neću dublje ulazit u to jer sam vrlo slab u geopolitici. Uglavnom, izvalio sam, kad su me brzinski pitali za Putina, da je to moja simpatija.
Ovdje možete polako i nadugačko. I dalje pišete na pisaćoj mašini?
- Da.
Zašto ne volite modernu tehnologiju? Imate li Kindl?
- Što ti je to?
Znate…
- Ne znam.
Elektronski čitač knjiga…
- Što će mi to? To je uvredljivo.
Na Kindlu možete imati pohranjeno pola knjižnice…
- Ne može se to čitati, to je laž. Neka mi netko dokaže da je netko pročitao knjigu na Kindlu. Ta vrsta zurenja gore-dolje, lijevo-desno je neprimjerena fiziologiji ljudskog oka. To se čitati ne-mo-že! Tekst mora biti nepomičan, da ga oko može pratiti svojim prirodnim fiziološkim slijedom, a naša zapadna civilizacija je naučena s lijeva na desno, a tekst na Kindlu ti ponekad ide s desna na lijevo. Kako ćeš se tako snaći? Sve je to samo plemenit, ali glup pokušaj spašavanja književnosti, koja se nikad na taj način neće preseliti u elektroniku. Ona može biti pomoćno sredstvo u nekim stvarima koje meni nedostaju, kao što je na primjer traženje informacija. No, ako ih ne doznam, ne znači da će svijet propast. A sad što ne koristim tu spravu… To je možda toliko djetinjasto od mene bilo… Kad se ona tek pojavila, znao sam za to, pratio sam razvoj te tehnologije. Prvo, znate li koja je razlika između pasa i mačaka? Znate svi, naravno, kad vidite psa i mačku. No, koja je jedina prednost mačaka nad psima? Mačke nikada nisu radile za policiju, a internet je od svog rođenja radio za policiju! Internet je kao velika mreža stvoren kao ARPANET i služio je za svjetsku vojničku podršku Sjedinjenih Država i saveznika protiv Rusije u doba Hladnog rata. Budući da je stvoren kao organ ili produžetak za agente, razbojnike, kriminalce, krijumčare, političare, vojnike, zavjerenike svih vrsta, ogadio mi se. Jednostavno, nisam od prvih dana, kada je to trebalo, prihvatio se te sprave, a ta nekakva idiosinkrazija koja se pojavila je teško objašnjiva. Uglavnom, odbijalo me… Kad sam jednom zaostao u razvoju, odustao sam rasti dalje s modernim vremenom. Veća je prednost biti posljednji Mohikanac tiska, nego jedan od deset milijuna jednakih u virtualnom.
Jeste li ikad imali mobitel?
- Ne.
Niti kao glavni urednik “Vjesnika”?
- A to je službeno oruđe, da, to sam imao. Imao sam čak i kola sa šoferom, a nikad nisam imao kola, nikada to nisam kupio.
PP: Što mislite o hrvatskom jeziku u medijima i na ulici danas?
- Razlikuje se, dakako, jezik u medijima i na ulici i jezik u književnosti. Postoji hrvatski književni standard, koji je ulickan i sređen, pristojno odvojen od srpskog književnog jezika, što nije trebalo činiti. Lingvistički naziv za moj jezik je srpskohrvatski, a moj domovinski jezik jest hrvatski. Prema tome, svatko ima pravo govoriti kako hoće, po imenu svog naroda, ali je lingvistički naziv za taj jezik srpskohrvatski. Moj materinski jezik je talijanski.
PP: Mislio sam na tuđice u medijima, koje se sustavno koriste.
- Ništa nije sustavno, to je slučajno. To se ljudi prave učeni ili nedoučeni…
PP: Engleski se koristi…
- Da, imate pravo. To su greške u komunikaciji. Takve ljude se slabo čita. Vrlo brzo se vidi tko blefira rasipajući besmislene ili nerazumljive izraze, a tko tu i tamo upotrijebi neku riječ da učenije protumači neku činjenicu, neku stvar. Ne bih se nervirao oko toga – kako su došle, tako će i otići. Njemački jezik je svojevremeno bio domaći u Hrvatskoj, latinski jezik je bio službeni hrvatski do 17. stoljeća u državnim institucijama, pa njemački, pa mađarski. Mađarski je bio službeni kad su naši djedovi i očevi bili živi, do 1914. Bio je služben na željeznici u Karlovcu, u Zagrebu, Matoša su tukli kad je protestirao protiv natpisa u kupeu, zahodu, na stanici. Dakle, ne samo da su bile tuđice, nego je cijeli jezik nametnut – u Dalmaciji talijanski, a u cijeloj Hrvatskoj njemački i mađarski. U vojsci je isto tako – njemački, mađarski, srpski, što kažemo, a u biti srpskohrvatski. Tuđice su sudbina globaliziranog vremena. A što možemo kad smo svi preplavljeni tom medijskom kulturom koja je uglavnom angloamerička? Pjesme, reklame, estrada, masovni proizvodi, svi su oni stvoreni pod egidom stranoga jezika i neizbježno je da se ubace u hrvatski. Ne treba biti purist, pa baš sve istjerivati, ali velike gluposti treba izbacivati.
PP: Pitao sam to jer smatram da se to danas namjerno radi i sustavno. Izvana je dirigirano da se još i jezik uništi i onda nas nema.
- Ne, ne. Dobra je teorija zavjere, ali je previše paranoična. Doduše, paranoik je uvijek u pravu jer uvijek netko nekoga prati. Jezici sami po sebi opstaju i sami po sebi umiru. Svakoga dana umire po jedan jezik u svijetu. Što mislite koliko je jezika na svijetu? Šest hiljada.
PP: Sedam tisuća…
- Sedam, eto…
PP: Što mislite o Romanu Bolkoviću, Miljenku Jergoviću i Tomislavu Čadežu?
- Tko će sad sve jednog po jednog?!
PP: Kada, zašto i kako ste otišli u Beograd, “Dugu” i “NIN”, te kako ocjenjujete rad u Samostalnom srpskom tjedniku “Novosti” i zašto ste otišli u “Jutarnji list”?
- Asti Gospu, koji biografski esej! Al’ dobro… Već kao mlad pisac, kao student, počeo prekoračivati granice Zagreba i Hrvatske. Znao sam da postoji književnost i s one strane granice. Već u školi smo učili neke srpske pisce. To sam analizirao i kad sam uočio da ima ljudi koje mogu cijeniti i voljeti jednako kao i domaće, hrvatske, pisce, vidio sam da postoji razvijena književnost koja je s hrvatskom ukorijenjena u veliku jezičnu tradiciju. Tako da sam već 1960-ih godina otišao raditi kao student, najprije u Novi Sad, koji je bio neka vrst Atene za nas u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Sloveniji jer je imao auru Sremskih Karlovaca, Branka Radičevića. Imao je i Sterijino pozorje. U Novom Sadu su u to vrijeme izlazili neki od najboljih književnih časopisa koji su se ikad pojavili kod nas. Nekolicina nas mladih pisaca okupljenih oko časopisa “Razlog” pokazali smo interes da surađujemo s istovrsnicima iz drugih sredina, posebno Srbije i Vojvodine. Tako smo se posjećivali, mi smo odlazili tamo, oni ovamo i tako su se počela stvarati prva prijateljstva. Taj razvoj je išao normalno, počeli su me zvati na suradnju u novinama i časopisima, prvo omladinskim i studentskim, a potom i ozbiljnijima, što mi je bilo drago. Mogao sam proizvoditi koliko sam htio. Bio sam u punom radnom elanu. Nije mi bilo teško pisati četiri ili pet tekstova tjedno raznih vrsta i medijskog profila i za hrvatske i za srpske novine, premda, dakako, uvijek na istom jeziku svome. A onda su me počeli pozivati čak i na razne tribine. Njima je uvijek bilo drago da dolazi netko iz Hrvatske. Srbi jako vole Hrvatsku. Nemojte misliti da je to zbog velikosrpstva, nego upravo zbog toga što vide u nama svoju braću koja je imala priliku da odraste pod tim latinskim kišobranom, pa se više približila Zapadu i razvila neke od karakteristika svoje kulture koje upravo Srbiji nedostaju, za kojima čeznu. Tako da postoji neka vrsta ljubavnog odnosa. Počeli su me pozivati na razne tribine da predstavljam hrvatske pisce ili da čak govorim o srpskim piscima. Već je 1960-ih to bila specijalna pikanterija, da imate autora iz Hrvatske koji će govoriti o srpskom piscu u Beogradu. Obrnuto je bilo malo rjeđe. Zagreb je uvijek bila zatvorena sredina, mi smo uvijek bili dosta austrougarski zakopčani, kruti i suhoparni. Teško se probijaju kod nas, no u drugom smjeru je to išlo mnogo lakše. Nisam bio jedini, bilo je nas dosta koji smo pokazali neku širinu, a ne otpor srbijanstvu ili srpstvu u Srbiji i u Hrvatskoj. Tako sam odlazio i koristio priliku da stvaram nove krugove poznanstava i prijateljstava, te za suradnju u novinama koje su u nekim razdobljima u Jugoslaviji bile među najboljima. Zatim sam od ’75. počeo pisati za srpsku reviju “Duga” koja me uvela u svoj krug i koja je na neki način replicirala ono što je u Hrvatskoj bio “Start”. Pružala je na velikom broju stranica mogućnost za mnogo pisanja, a ne samo za neko crtičarenje, a plaćanje je bilo isto kao i u Hrvatskoj, ništa ni bolje ni gore, jer je ekonomska politika bila jedna u obje republike, ali sam imao veće mogućnosti izražavanja. A krajem 1970-ih sam došao u neke svađe u Hrvatskoj i došao na crnu listu zbog jednog političara iz Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske – nije on ništa kriv, nego ulizice i skute oko njega – pa sam 12 godina bio onemogućen u objavljivanju u Hrvatskoj. Stoga sam toliko više objavljivao u Srbiji – ista zemlja, isti problem, domovina i jezik, svi me razumiju, tamo me hoće i traže me da pišem. Onda sam objavljivao u “Dugi”, pa puno ozbiljnije stvari u “NIN”-u, koji je u to vrijeme bio europski vrijedan news magazin. Pisao sam vrlo ozbiljnu književnu kritiku, prateći i hrvatski i srpski roman. To je jedinstven slučaj u našim međusobnim odnosima. Nikad se nije dogodilo da neki srpski kritičar u Hrvatskoj piše o srpskom i hrvatskom romanu na dugi rok, a ne da tu i tamo preda neki tekstić. U glavnom news magazinu dali su mi priliku da iz tjedna u tjedan pišem književnu kritiku suvremenog hrvatskog i srpskog romana, a postoji i knjiga tih kritika objavljena 2011. u Beogradu. Moja je suradnja u srpskim “Novostima” u Zagrebu toliko logičnija jer sam od početka bio zauzet za stvar ugrožene manjine u Hrvatskoj, pišući ranije na raznim mjestima o tom problemu. Sad sam dobio priliku da u jednoj kolumni iz tjedna u tjedan pišem neku vrstu antiustaške kolumne u listu koji se naziva listom racionalne manjine. Pazite, ne nacionalne, nego racionalne! E, toj racionalnoj manjini pripadam. Pisao sam godinu dana, u početku kao jedini Hrvat u srpskom okružju tog lista. To je dosta bolo oči, a kasnije se i broj nas nečiste krvi povećao i list je izgubio tu svoju ekskluzivnost srpskog tjednika, makar ga i dan danas na kioscima možemo naći samo među stranom štampom. Stalno bjesnim na tim kioscima. Kad tražim beogradsku štampu, oni kažu: „Imate ‘Novosti’“. Ne, te “Novosti” su zagrebački, hrvatski, list, najbolje novine u Hrvatskoj. Oni ih stavljaju s “Politikom”, a onda im kažem: “Ne spada Vam to tu, to spada na glavni štand. To su hrvatske novine“. No, ništa od toga… Uglavnom, u “Novostima” sam pisao godinu i od toga je nastala knjiga „Zauzeto, Hrvat!“. Potom me “Jutarnji list” privukao s većim honorarom. A šta mogu: „Hvala lipo, braćo moja, ali odoh u novine s puno većom tiražom i za veću lovu“. Pisao sam tamo šest mjeseci dok njemački vlasnici nisu zatražili smanjivanje broja vanjskih suradnika, što je istina, ali je to bio i dobar izgovor da se i mene otjera. Tamo sam jako puno čačkao po jeziku a propos jezikoslovke Snježane Kordić i ostalim stvarima koje su bile nepoćudne čak i za jedan navodno liberalni “Jutarnji list”. I kako su me od tamo otjerali otišao sam u penziju.
Spomenut je ranije Bolković. Pratite li televizijsku emisiju “2u9″…
- Ne.
…ili “Žurnaliste”?
- To ponekad.
Danas mu je rođendan, pa evo…
– Neka, i meni je za deset dana, pa što onda…
Spomenut je Čadež….
- Odličan je kazališni kritičar, moja simpatija, isto kao i Putin!
…pa Jergović.
- Izvrstan je pisac, jedan od najboljih pripovjedača Hrvatske, Jugoslavije i Europe. Apsolutno veliki pisac, budući nobelovac sigurno…
Zašto ste izdali treći dio autobiografije?
- A da dokrajčim sebe samoga. Više nemam što puno originalnog reći, pa sam sakupio svoju retrospektivu. To i slikari rade u mojim godinama, naprave retrospektivu „Moj 60-godišnji rad“, pa izlože sve – od dječjeg crteža do zadnje mazarije. U toj knjizi sam izložio svoje črčkarije od 1966. godine do 2013., da bih prikazao dijapazon ideja koje su me odredile, razgraničile i onemogućile. Neke su me proslavile, a neke osramotile, pa da to sve bude potpuno fer izneseno pred sud javnosti. A kako sam kroz sva ta desetljeća pisao o mnogim aktualnim problemima, čitatelji, koji se žele vratiti u neka svoja vremena, mogu po datumima proći epohu koju smo zajedno živjeli. Može se tu vidjeti što je moja malenkost pisala u to vrijeme, što je smatrala važnim…
Bili ste, a i dalje jeste, jedan od najvećih branioca pušača i njihovog prava na pušenje. Toga nema u knjizi. To Vas nije toliko razgraničilo?
- Nije me uopće razgraničilo. Odavno počinju te moje polemike. Samo sam protiv državnog aparata koji nameće te sankcije pretvarajući svoje državljane u terapeutsko roblje: „U cilju vašega zdravlja zabranit ćemo vam užitke“. A za dobrobit koga? Države i njezine kase.
Kakav je bio Vaš stav prema Hrvatskom proljeću i u čemu se sastoji Vaš nesporazum s dijelom javnosti na tu temu?
- Na liniji mojih nesporazuma taj mi je jedan od dražih. Bio sam na vrijeme dosta sumnjičav prema onome što su komunističke elite u Hrvatskoj htjele napraviti od takozvanog Hrvatskog proljeća manipulirajući sa svojim komunistima u kulturnjačkim redovima. Stvoren je mit o nekoj fenomenalnoj plodnosti i značaju toga „proljeća“ za hrvatsko društvo i kulturu, a od početka sam, dakle od 1971., u to sumnjao i distancirao sam se. Nisam htio puhati s njima u isti rog, nije mi do toga bilo.
To Vam i dalje predbacuju.
- Napisao sam 1972. neke rečenice koje se mogu shvatiti kao malo podozrive, da hrvatska kultura nije ugrožena, ako je ugroženo nekoliko pisaca. I danas to spominju neki krugovi, primjerice Tihomir Dujmović. Da nije i on Karlovčanin?
On je Ogulinac.
- Pisao sam to što sam mislio i kod toga i dalje ostajem. Nitko se u Hrvatskoj nije ozbiljno zgrozio zbog hapšenja određenih proljećara, samo je u mitomanskoj projekciji ispalo…
PP: Jednom ste rekli da nema tog demantija koji može pobiti izjavljenu laž.
- Točno. Imate pravo.
PP: Ne, Vi imate pravo, Vi ste to rekli.
- Ja sam to rekao? Svi su demantiji uzaludni. Neće mi nitko vjerovati da sam imao najobičnije, normalne društvene namjere da pokažem kako je sva kultura žilav organizam, mastodont koji ne reagira na ubode komaraca sa strane. Zvuči mazohistički ružno, ali je tako. Kad sam morao objašnjavati tu polemiku govorio sam: „Žao mi je što sam bio u pravu“. Ono što se dogodilo ’71., ono negativno za hrvatsku kulturnjačku elitu, među kojima su neki pjesnici i političari bili, nije imalo takvog odjeka u široj javnosti, kao što ga nije imalo ni 1941. kad su ustaše pobile čitav niz hrvatskih intelektualaca koje su dovukli iz Kerestinca, a na kraju Augusta Cesarca, prije toga Ognjena Pricu, Otokara Keršovanija, Božidara Adžiju… Streljali su ih k’o pseta tamo na Dotrščini. Je li se tada hrvatska kultura nešto zgražala? Nije. Hrvatsko narodno kazalište je radilo normalno u Zagrebu, Bela Krleža je u njemu igrala i izdavači su radili, cvjetali, sve se odvijalo normalnim svojim tokom. Ustvari kultura se cinično opire vlastitoj sramoti. Tako je bilo i ’72. kad nitko nije u Hrvatskoj zaplakao osim članova obitelji uhapšenih kad se socijalizam osvećuje nepravdama prvo hapseći, pa dovodeći na sud i osuđujući na zatvorske kazne. To je, jasna stvar, bilo sve stupidno, ali je tada još nekako išlo po zakonu. E, ovo „po zakonu“ mi nitko ne može oprostiti. Išlo je po zakonu tadašnje države u kojoj su svi pisci i komunisti sudjelovali.
Tko je Prijap i kakav on to problem ima?
- Taj problem imaju svi muški, netko više, netko manje, netko prije, netko kasnije. Problem je dizanja. Prijap je glupi, smiješni polubog. Smiješan je upravo zbog toga što je prikazan s enormnim falusom. Zbog toga su ga čak i sami Grci i Rimljani ismijavali, iako su ga držali na svom nekom spisku bogova i polubogova, ali nisu baš voljeli njegov lik jer podsjeća na muškost ili ne-muškost, pa su ga držali u voćnjacima. Uglavnom, bio je zaštitnik voćnjaka i nije slučajno da je njegov kip uvijek bio građen od smokvina drveta. To je samo jedna sintagma koja ne mora opisati sve, ona je više-manje zajebantska na radnoj temi na koju sam naišao u našem vremenu i našim vremenima. Ona ima pretenziju da bude kulturološka, esejističko-feljtonska razradba tema koje mnoge muče, a da se o njima nigdje ništa ne može doznati, nigdje ne piše ništa o njima. Samo da Vam pročitam neke teme iz knjige. Što su vrata paklena svi znate. Koje su epohe u kojima prevladavaju u kulturi i u modi, recimo, ženske sise, a kad guzice? To sve izgleda kao smiješno i može se apsorbirati u jednom vicu, ali za svaku tu temu donosim čitav niz potkrjepa citatima i pregledom povijesti i kulture, koja govori o prirodi vremena u kojemu živimo. Nije samo tako lako apsorbirati što je kult penisa, a što kult mice, kad se pojavljuje u antici, u Srednjem vijeku, 19. ili 20. stoljeću, zašto i kako i što znači, kako se provodi, koji su mu protagonisti, koji antagonisti… Što su perverzije, što je pornografija? Koja je razlika između erotike i pornografije, postoji li uopće? Može li pornografija biti umjetnost? Može li spolni čin biti umjetnost? Čitajte knjigu, pa ćete vidjeti.
Može li?
- Malo mi je to dvojbeno, kao i svima. Kod današnjih poremećenih kriterija dogodi se jedan kriminalan nesporazum. Na primjer, postoji jedan veliki ljubavni par, muško-ženski. On je slikar i kipar, a ona je porno glumica, on se zove Jeff Koons, a ona Cicciolina. Upravo u vrijeme kad se njihova veza raspada oni strastveno kopuliraju u privatnosti, ali to muž slikar sve fotografira, radi niz fotografija njihovog čina, ono što mnogi rade koji imaju ta pomagala razna, kamerice po kući. On je to napravio na smišljen i razrađen način. Na osnovu tih fotografija je napravio trodimenzionalne predmete, skulpture sebe i svoje ljubavnice u svim mogućim erotskim pozama. Obojao ih je u više-manje jednim ljudskim ili kričećim bojama i svi bismo danas, kad bi nam se, recimo, figura te njihove jebačine pojavila rekli: „Ma to je sranje, to je kič“. Ali to je prikazano na Venecijanskom bijenalu, ušlo je u normalni program! Dakle, na mala vrata je ušla kao nekakav umjetnički predmet u bijenalsku atmosferu. To je jedan od načina kad se subverzivno vlastiti užitak predstavi kao umjetnički rad. Vrlo je malo takvih primjera jer većina kućnih uradaka nije dosegla tu razinu. Kako razgraničiti, dakle, pornografiju i senzualnost, odnosno erotiku? Danas se za najobičnije obnaženo dupe ili sise kaže da je pornografija. Nije, nego samo malo u mesu prikazane erotičnosti. Pornografija je smišljen čin kopulacije koji mora biti potpuno vidno ostvaren u tri faze – erekcija, penetracija i ejakulacija. Ako te tri faze nisu zorno, čulno, vidljivo prikazane, ne može se govoriti o pornografiji. U 18. Ili 19. stoljeću nastaju radovi na kojima su razni graveri, litografi, crtači prikazivali spolni čin u jasnim varijantama, ali da bi sakrili vlastitu požudu rekli bi: „Hektor i Andromaha u krevetu“, i sad je to onda neka slika, ali pornografija nije jer se ne vidi penis i jer nema kinetičnosti u njihovim položajima. Tek je audio-vizualna kultura omogućila nastanak pornografije. Je li slika nastala na platnu u 19. stoljeću bila pornografija? Nije, to je bila obična gola ženska. U svemu tome nešto nedostaje, a to je muški akt. U antičkih vremena su muškarci prikazivani samo kao sportaši, a ne kao antički ljubavnici, da ne kažem jebači. Uvijek se golog muškarca prikazivalo s pišonjom, malim pekom. Niti jedan muški akt kroz povijest nema normalan penis. Ne mora biti pretjerani, nego prosječan, na razini kao što je to kod nas danas u svijetu – 20 centimetara. Šalim se, znate što je prosječno. Takav muški akt ne postoji u povijesti umjetnosti i o tome masa tekstova u „Prijapovom problemu“ govori: „Zašto su muškarci tako prognani, zašto nisu ravnopravni sa ženama, zašto ne mogu biti goli kao one?“ Zbog te nemogućnosti da se razgraniči erotika od pornografije nastaju se grozni nesporazumi, sudski akti, pogrešna gonjenja protiv osoba po nekakvim činima i prikazima, dok se pravom pornografijom može zvati jedino pornografija vlasti. Tu nema nikakve čulne izvedbene akcije, snošaja muško-ženskih, nego oni jebu sve nas u glavu. To je pornografija.
