Tiho i nenametljivo kako je i živjela, napustila nas je doktorica književnosti Irena Lukšić. Vjerujem da nas je vijest sve zatekla i da još uvijek u nevjerici iščekujemo njen poziv.
Dugogodišnje drugovanje s ovom samozatajnom ženom izrazite djelatne kulture, dugujem bliskosti naših temeljnih struka a produbljen je radom na objavljivanju Dragojlinog romana Dva pira u kojem je aktivno sudjelovala napisavši pogovor i rječnik a potom i na reprintu Domorodnih poviesti.
Irenin put samoprijegorne kulturne radnice kao spisateljice, prevoditeljice i znanstvenice, ostavio je veliki korpus značajnih djela hrvatskoj književnosti, bilo da govorimo o njenim romanima, esejima, znanstvenim radovima ili pak prijevodima. Posebno bih istaknula njen uređivački rad u domaćim i stranim časopisima, te posebice biblioteke Književna smotra i Na tragu klasika, od kojih je ova druga uvelike priznata i najčešće označena kao najbolje uređena biblioteka u hrvatskom nakladništvu.
Kao književnica ostat će zapamćena po broju naslova koji je teško nadmašiv, a neke od njih već u ovome trenutku možemo smatrati antologijskima. I, premda bi u svome odmjerenome stilu znala reći da piše za manjinu, aludirajući pritom na masovnost i trivijalnost koja nerijetko prati suvremeno književno stvaralaštvo, Irena je doista nesvjesno ipak umjela balansirati i udovoljavati svekolikim zahtjevima svih slojeva recipijenata. I posljednji njen roman objavljen prošle godine pod naslovom “Sve o sestri Robina Hooda” djelo je koje u posve prikladnome omjeru spaja intimno i lokalno, galerije autentičnih dugoreških likova s imenima i događajima koji su obilježili kraj dvadesetog stoljeća.
U pozadini takvoga ostvaraja iščitava se Irenina stalna težnja da opisuje svijet oko sebe, da raskošno bilježi ono što vidi, čuje, misli, osjeća… Intertekstualnost pak drugih njenih naslova, od kojih posebno izdvajam roman “Berlin – Pariz”, uvodi nas s druge strane u zamršenu mrežu kolektivnoga sjećanja prethodnika – književnih velikana dvadesetoga stoljeća. A I. Lukšić je uistinu bila veliki erudit, trajno zaokupirana stvarnošću naših prostora, vrsni poznavatelj i tekuće i minule književne produkcije.
Njena povezanost s Karlovcem najvidljivija je kroz predan rad na izučavanju i popularizaciji Dragojle Jarnević te radu u karlovačkom ogranku Matice hrvatske. Ne želeći biti frivolna, ipak moram istaknuti da joj kao dugogodišnjoj članici Matice hrvatske, a posebice urednici Svjetla dugujem veliku zahvalnost.
U ne baš sjajnom trenutku našeg Svjetla, preuzela ga je bez puno riječi, znalački okupivši suradnike, artikulirajući teme. Pomno pazivši na sve elemente – tekst, tisak, uvez, dizajn korica. No Svjetlo je zapravo njen pratitelj već dugi niz godina – ako pogledamo pomnije njenu bibliografiju vidjet ćemo da je unazad dvadesetak godina bila njegov stalni suradnik, ne štedeći prostora u ispisivanju stranica ovog prepoznatljivog karlovačkog spomenara. Karlovčane je prvenstveno osvojila objavljivanjem Dnevnika. Ovo kapitalno djelo znanstvenice I. Lukšić koje obasiže 1194 stranice omogućilo je tek 2000. godine cjelovito vrednovanje Dragojlinog djela koje je eto u 21. stoljeću našlo svoje mjesto u korpusu nacionalne književnosti, a time i značajniji broj čitatelja. Spona Dragojle i Irene kroz Dnevnik mnogo je čvršća i kompleksnija od pukoga uredničkoga posla i, kako to u životnim pričama obično biva, očito nije ni slučajna. Upravo na dan kad su lokalni mediji objavili vijest o smrti I. Lukšić, 12. ožujka, Matica hrvatska na svojim je mrežnim stranicama objavila spomen na smrt D. Jarnević. Kako je tada, povodom objavljivanja Dragojlin Dnevnik, okarakteriziran kao knjiga obilja i očaja, tako i danas Irenin opus možemo opisati enciklopedijskim obiljem i bolnom iskrenošću. Posvećene humanističkome radu, prvakinje ženskoga pisma, možda ponekad i neshvaćene u svojoj okolini, obje su autorice ostavile dubok trag u karlovačkoj povijesti.
Imala sam osjećaj da Irena uvijek radi, nadnesena nad riječi. Razgovori s njom bili su pravo obogaćivanje, bilo da je govorila o svojim mačkama, prirodi, rock glazbi ili knjiženosti ili pak faceu preko kojeg je vrlo spretno, često na neuobičajen način prikazivala djeliće svog književnog i znanstvenog rada. Bila je zanimljiva žena. Pregnantno oblikujući silno znanje, nesebično ga prenoseći, šireći ga poput vrtloga i uvlačeći vas u taj svijet znanja i rada. U tim ne predugim razgovorima u Gradskoj knjižnici “Ivan Goran Kovačić” puno se moglo naučiti i o književnosti i o uređivačkoj politici, ali i o naizgled običnim životnim pitanjima.
I. Lukšić, iako je dobivala nagrade, malo se o njoj i njenom radu javno govorilo. Posebno bih istaknula “Kiklop” – nagradu za urednicu godine 2011. i 2012. i “Kiklop” – nagradu za knjigu eseja “Gradovi sela dvorci”, 2013. Nije tražila publicitet, pompu, izbjegavala je javne pohvale, buku koja se oko njih stvarala.
Nenametljivo, ali zbiljski kvalitetno i učinkovito Irenin rad obuhvaćao je brojna polja književne djelatnosti. A njena ostavština ostaje trajno bogatstvo i inspiracija…
Družiti se s njom uistinu je bilo na tragu klasika.
