U formalno-izvedbenom smislu slikarstvo Nikole Vukmanića izrasta iz svojevrsne likovne sinergije, ponajprije sačinjene od dinamične gestualnosti s jedne te kolažnih postupaka s druge strane. Površine Nikolinih slika, dakle, amalgami su različitih slikarskih izričaja što podjednako iskazuju odjeke neoekspresionizma, tašizma, različitih inačica nesputane figuracije, također i ulične umjetnosti, a sve to zajedno tvori vizualne ansamble izrazito bliske poetici bad paintinga.
Ovoga slikara, dakle, karakterizira sirova spontanost i nesputanost poteza, isprepletenost odnosno slojevitost linijsko-plošnih sekvenci, kao i naglašena kompozicijska titravost. Usredotočimo li se, međutim, na sadržajne aspekte Nikolina slikarstva, razvidno je kako njegove teme nastoje izravno korespondirati s okolnom stvarnošću. Drugim riječima, kolopleti mrlja, linija i apliciranih kolaža iz kojih se pomaljaju ljudske figure i siluete – katkada posve jasno vidljive a katkada tek naznačene odnosno posve uronjene u dinamično tretirane pozadine – čine slikarski reinterpretiranu pozornicu za odvijanje svakodnevice. A unutar te svakodnevice egzistiraju, dakako, konkretne ljudske individue. Među njima nalaze se Nikolini prijatelji, ali također i fizionomije njemu nepoznatih osoba što ih je preuzeo iz različitih medija, poglavito onih tiskanih.
Kao svojevrsni kontrapunkt stvarnim ljudima, na velikoj većini slika javlja se, međutim, i ekstremno stilizirano, posve depersonalizirano te linijski izvedeno ljudsko obličje u funkciji egzistencijalistički usmjerena simbola humaniteta. Druga konstanta što se javlja jest znak “X”, izveden u različitim dimenzijama. Simbolika znaka “X” u Nikolinoj je interpretaciji višeznačna; on može označavati nepoznanicu, dakle zagonetku iza koje se krije misterij smisla ljudskoga postojanja, ali također i oznaku križanja, a to znači otpisivanja, poništavanja ili negiranja. Sveprisutnost ovoga znaka kao da sugerira brutalnu dijalektiku svakodnevnih dilema i pragmi kojih je Nikola itekako svjestan.
Senzitivnost njegova slikarstva izvire, zapravo, iz transponiranja vanjskih odjeka u dvodimenzionalne prostorno-vremenske motive, pomalo kaotične ali istodobno autentične, a samim time i uvjerljive. U drugome dijelu galerijskoga prostora Nikola uspostavlja ambijentalnu situaciju sačinjenu od mnoštva papirnatih vrećica s istaknutim logotipom poznata brenda u proizvodnji odjeće i obuće. Logotipu brenda, kojega zahvaljujući prepoznatljivoj boji i karakterističnom fontu percipiramo kao cjelovit vizualni sklop, dakle znak, a ne više kao dva zasebna slova, slikar će pridodati i, zapravo, suprotstaviti ljudski lik. Na taj način izvorno dominantni logotip postaje tek dijelom kompozicije te je sveden na jedan od elemenata forme.
Umnažanje ovih vrećica naglašava repetitivnost, ukazujući i na svakodnevnu aporiju između osviještena egzistencijalizma i potrošačke inertnosti. Nikola Vukmanić ne posjeduje formalnu naobrazbu, ali ga zato krase energija i – ovo je osobito bitno – znatiželja. Jer, iz znatiželje proizlaze pitanja, a znati postaviti pravo pitanje jedan je od osnovnih zadataka osviještene umjetničke prakse.
