Devedeset i prvom dodjelom nagrada Oscar ulazi u svoju novu fazu nakon koje više ništa neće biti kao prije. Prvi put se dogodilo da film napravljen za televiziju dobije ne jednu, nego deset nominacija. Prije 25 godina to je bilo nezamislivo – kruta pravila filmu „Posljednje zavođenje“ 1994. uskratila su mogućnost natjecanja za Oscare samo zato jer je prije kina prikazan jednom na televiziji. Vremena su se promijenila i premda je Filmski festival u Cannesu odbio uvrstiti Romu u službeni program, oskarovci su se pokazali fleksibilniji. Prvi put se dogodilo i da se isti film natječe za najbolji film i za najbolji film izvan engleskog govornog područja. Premda pravila omogućavaju baš svakom filmu natjecanje za najbolji film, tu nominaciju u pravilu dobivaju filmovi u kojima se govori engleski. Dva talijanska filma, „Život je lijep“ i „Poštar“ svojedobno su dobili tu najvažniju nominaciju za najbolji film, ali nisu istovremeno dobili i nominaciju za najbolji strani film.
Filmu „Roma“ to je ove godina uspjelo po prvi puta otkad je Oscara. Netflixov televizijski crno-bijeli film tako ulazi u povijest već i prije dodjele nagrada. Romu je režirao Alfonso Cuarón koji već ima Oscara za Gravitaciju. Prije pet godina postao je prvi Hispanoamerikanac koji je osvojio Oscara za najbolju režiju, a sad bi mogao postati i prvi čovjek čiji je film dobio Oscar za najbolji i najbolji ne-engleski film – Oscar za film ide producentu, a Cuarón je i producirao Romu. Ali, kao što bi rekli na reklami, ni to nije sve – Cuarón je sam snimio film i napisao scenarij, nominiran je u tim kategorijama, ima i nominaciju za režiju, što znači da bi mogao postati prvi redatelj koji je na istoj dodjeli osvojio pet Oscara.
„Roma“ prati život jedne bogate meksičke obitelji u prestižnoj četvrti po kojoj je film dobio ime. Glavna junakinja filma je ona kojoj se inače u filmovima posvećuje tek poneka minuta – služavka Cleo. U prvom dijelu filma uglavnom gledamo njene zamorne dnevne dužnosti, a o njenoj obitelji doznajemo tek ono što i Cleo saznaje obavljajući posao. Obitelj čine Sofia i Antonio, njihovo četvero djece te Sofijina mama koja živi s njima u prostranoj kući. Vrlo brzo saznajemo da u naizgled idiličnoj obitelji puno toga ne štima. Antonio je liječnik kojeg nikad nema doma. Kad djeca pitaju gdje je tata, Sofia kaže da je otac u Quebecu na konferenciji. Otac se zapravo sprema napustiti obitelj zbog druge žene, Cleo i mi ćemo to shvatiti vrlo brzo, a djeci će ta činjenica biti saopćena nakon dugih priprema.
Osim svakodnevnog mukotrpnog posla, Cleo nema većih problema s poslodavcima. Ne maltretiraju je na isti način kao što normalni ljudi ne maltretiraju ormar ili perilicu, ali nije član obitelji kao što ni komadi posuđa to nisu. Primjerice, Cleo smije s obitelji gledati televiziju, ali ne na sofi, ona mora klečati pokraj. Kleči na jastuku, jer se poslodavci ne iživljavaju na njoj. Ima slobodno vrijeme koje uglavnom provodi s Ferminom, mladićem koji opsesivno trenira borilačke vještine. Kao i u obitelji koju služi, i u vezi s Ferminom sve se čini idealno, ono što si je ikad željela, ali kad Cleo ostaje trudna Fermin nestaje iz njenog života bez pozdrava.
Godina je 1970., Olimpijske igre su prošlost, zemlja se priprema za Svjetsko nogometno prvenstvo, a policija suzbija sve češće nemire na ulicama. Sve to vidimo kao pozadinu na vijestima, ali vrlo malo utječe na obitelj koja se u znatno većoj mjeri bori s intimnim problemima. Ipak, u ključnoj sceni ulične demonstracije zauvijek će promijeniti Clein život.
Steven Spielberg je jednom prilikom rekao da je film život iz kojeg su izbačeni dosadni dijelovi. Cuarón je tu sentencu okrenuo naglavačke. Prvi dio filma uglavnom prati Cleo prilikom obavljanja svakodnevne rutine. Čišćenje poda, pranje veša, pripremanje doručka i slični dosadni poslovi. Ali film unatoč tome nije dosadan. Zbivanja na ekranu pratimo s istim zanimanjem s kojim volimo promatrati naše susjede ili par za susjednim stolom u kafiću. Cuarón s pravom računa na tu blagu voajersku crtu u gledatelja, jer kad doznamo za ljubavne i bračne jade Cleo i obitelji koju služi, najednom ti dosadni poslovi postaju zanimljiviji čak i od pozadinske nestabilne političke situacije u Meksiku. Uvjerljiva gluma i prekrasna kamera dodatno održavaju zanimanje za priču. Cuarón kao snimatelj ima puno elaboriranih dugih kadrova bez zumiranja, što i kameri daje voajersku notu. Cuarón režiser lagano i prirodno vodi likove i gradi odnose među njima, a Cuarón scenarist satkao je priču koja počinje vrlo obično a onda se zakomplicira, podjednako zbog vanjskih i osobnih razloga. Roma nije prvi film koji u središte radnje stavlja poslugu, nešto slično je napravio Robert Altman u Gosford Parku. No tu sličnosti dva filma prestaju. Cuarón ide dalje, Cleo postaje punokrvna junakinja filma, a kad se u njen život umiješaju ulične demonstracije, Cleina sudbina dobiva dodatnu dozu atraktivnosti. Paradoksalno, a opet tako životno, Cleo postaje član obitelji za koju radi tek kad njen potencijalni obiteljski život pretrpi strašnu tragediju.
Može li Cuarón potvrditi svojih pet nominacija? Je li „Roma“ toliko dobar film da u Oscare pretvori i još koju od pet preostalih nominacija? Na prvi pogled stvari su kristalno jasne. „Roma“ je osvajač praktički svih strukovnih nagrada za koje se natjecala, a film je miljenik kritičara širom svijeta. „Roma“ je tip filma koji nedvojbeno više cijeni struka i kritika nego prosječan konzument holivudskih slikovnica. Ne treba zanemariti ni političku dimenziju priče – u jeku ozbiljnih i svakodnevnih prepucavanja oko zida na granici s Meksikom, glavne nagrade meksičkom filmu i redatelju poslale bi američkom predsjedniku Donaldu Trumpu nedvosmislenu poruku liberalne Amerike. Sve ćemo znati u ponedjeljak rano ujutro po našem vremenu.
