Craig Schwartz je lutkar koji godinama ne može pronaći zaposlenje u struci, a naposljetku se zaposli kao službenik u jednoj tvrtki gdje, iza ormara, otkriva vratašca, ulazi u tunel i dolazi u – glavu holivudskog glumca Johna Malkovicha.
To je početak jednog od najbizarnijih filmova ikada snimljenih „Biti John Malkovich“. U tom uratku Spikea Jonzea iz 1999. godine, snimljenom po scenariju Charliea Kaufmana, kasnije (2008) redatelja i scenarista još jednog bizarnog postmodernog filmskog eksperimenta „Synecdoche, New York“, oni koji uđu u um čuvenog glumca – budimo ponositi Hrvati pa napomenimo „našeg (ozaljskog/žumberačkog) gore lista“ – prate što ovaj radi, a onda saznaju i da mogu upravljati njegovim postupcima, što, uz primjesu ljubavi i ljubomore, dovodi do svakakvih zapleta.
Prisjećamo se ovog filma samo zbog naslova jer, prateći rad karlovačkog političkog aktivista Nikole Badovinca, kojeg ćemo zbog dodatnog razlikovanja s istoimenim i brkatim ocem, sindikalnim povjerenikom Saveza samostalnih sindikata Hrvatske za Karlovačku županiju, i iz zafrkancije na njegov bradati imidž i ovoga puta primjereno prekrstiti, nameće nam se pitanje kako je to biti Bradovinac, odnosno zašto biti Bradovinac. Dakle, parafraziramo naslov čudnovatog filma jer ne želimo samo postaviti pitanje kako je to biti Bradovinac iliti Brada, nego zašto bismo bili. No, i to je nedovoljno, valja u biti pitati zašto nismo on ili kao on?
Prateći njegovu borbu s lokalnim vlastodršcima u jeku nemira u Francuskoj koji iz nekog razloga jako vesele i hajpaju hrvatsku javnost/fejsbuk općinstvo, koje se mahom žali što toga nema kod nas, to jest što nismo poput Francuza da izađemo na ulice i porazbijamo sve što nam dođe na put, dakle u tom sudaru dvaju događaja/kampanja oko pristranog promatrača sa strane niču upitnici. Kako je moguće da toliko pojedinaca u našem društvu/međumrežju zagovara nasilne/nenasilne ulične prosvjede protiv vlasti po uzoru na Francusku, a da u isto vrijeme Bradovinac sam vodi bitke, da naše društvo bude bolje ili da je izlaznost na izbore – dakle institucionalni oblik sudjelovanja u političkom životu – toliko mizeran.
Već smo pisali na tu temu, ali ona opstaje. Bradovinac u svojim akcijama nastoji biti prisutan na više platformi, pa i na fejsbuku – na toj društvenoj mreži prije no što ode na uzaludan razgovor za posao ili izvodi neku drugu akciju radi slefije, video klipove ili prijenose uživo. No, jednom se ispričao zbog izostanka lajv strima/prijenosa uživo jer nije našao nikoga tko bi držao mobitel u tu svrhu dok se obraća novinarima.
To je slika i prilika karlovačkog političkog života, ako se životom to može nazivati. Oporbeno djelovanje se svelo manje-više na jednog čovjeka, pojedinca, gubitnika na prošlim izborima, koji je tek nakon gubitka mandata gradskog vijećnika i stranačkih infrastruktura počeo zrelije djelovati, ubadati vlast precizno u meka mjesta (ranije je, u tandemu sa stranačkom kolegicom Marinom Novaković Matanić predstavljao histerično lice karlovačke oporbe i politike generalno). U gradu od pedesetak tisuća duša ne može se pronaći desetak aktivnih pojedinaca koji će redovito djelovati kao kritički glas u javnosti.
O kakvoj javnosti je riječ dovoljno kazuje činjenica da je jedva zabilježeno – i samo to – kako je došlo promjene na čelu predstavničke vlasti, da donedavna predsjednica Marijana Tomičić napusti to tijelo (nije čak niti vijećnica), a na njezino mjesto dođe Matija Furač. Niti su nas mediji kvalitetno izvijestili zašto je došlo do te promjene i do odlaska donedavne predsjednice iz Gradskog vijeća, niti nam približili novog predsjednika, nego se sve svelo na podatke dane iz agitpropa vladajuće Hrvatske demokratske zajednice kojom, pa tako i čitavim gradom i regijom, vedri i oblači župan Damir Jelić. Više Karlovčana prati snimke hokeja na travi za žene na Eurosportu nego rad Gradskog vijeća. Kada bi se radila anketa, vjerojatno bi svaki tisućiti stanovnik Karlovca mogao nabrojati tri gradska vijećnika.
Bradovinac dokazuje takvo stanje stvari jer je vidljiviji izvan Gradskog vijeća, nego kad je bio njegov član, izvan mejnstrima, nego u mejnstrimu. Bez obzira kakve su mu političke ambicije, cilja li ponovno na mjesto gradonačelnika Karlovca ili je odustao od lova na dužnosti, odnosno bez obzira koji se sve motivi kriju iza njegovog angažmana, on je gotovo jedina svjetla točka u karlovačkom političkom mraku. Od ostalih ga ne izdvaja samo aktivnost, nego i usredotočenost na važne teme. Aktivan je bio i kao vijećnik, ali, ponavljamo, na pogrešan način.
Borac za ravnopravnost građana naklonost autora ove kolumne dobio je definitivno upozoravanjem na besmislenost gradske tvrtke Inkasator, udruženog klijentelističkog poduhvata, čija je jedina svrha zapošljavanje s obzirom da preplaćuje drugim tvrtkama posredovanje u naplati računa i na takav način ubire najveći dio prihoda. Utoliko je Inkasator paradigma kastinskog sustava koji je zavladao Karlovcem i Bradovinčev plan da ukine tu tvrtku, ako ga se izabere za njezinog direktora, je direkt, makar blagi, u lice umreženim partijcima i ostalim pokornicima koji tu kastu čine.
Novinar Željko Ivanković, koji je ovog tjedna, u sklopu programa Polkaview Udruge za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka, gostovao u Karlovcu, u posljednjoj svojoj knjizi, izdanoj proteklog mjeseca u izdanju nakladničke kuće „Jesenski i Turk“, „Slučaj Agrokor. Privatizacija i crony kapitalizam“ argumentira, pozivajući se na politološke studije, kako je za razvoj nekog društva važnije od ekonomskih mjera razvijati institucije, ravnotežu između grana vlasti, demokratsku kulturu i javnost, što je okvir za drugu vrst razvoja. Ortački kapitalizam koji se u Hrvatskoj inaugurirao i koji predstavlja najveći uteg ovom društvu razvio se u partnerstvu s autoritarnom i stabilnom vlašću – gdje je vlast slabija, iskustvo pokazuje, slabije su šanse za razvoj takozvanog ortačkog kapitalizma. Takav sustav politički sustav ekonomije, kako naglašava Ivanković, ne prosperira u pravilu ondje gdje je vlast nestabilna. Crony kapitalizam pretpostavlja neformalne, tajne, dogovore i veze između biznisa i politike, a onda se takva metoda metastazira u obliku korupcije i političkog nepotizma kapilarno dalje sustavom, sve do lokalne razine, pa i na karlovačkoj imamo očigledne neformalne odnose između vlasti i ono malo preostalog većeg biznisa.
Bradovinčevo korištenje rokada unutar SKHDZ-a uslijed krize unutar te partije zbog sukoba između institucionalne (gradonačelnik-padobranac Damir Mandić) i vaninstitucionalne (župan Jelić, najmenadžer vascelog vasiona) moći te javljanja na natječaje za čelne funkcije u gradskim tvrtkama s ciljem da te raspise prokaže farsičnima zadobilo je i nacionalnu vidljivost, što je najučinkovitija kritika jer lokalni vlastodršci jedino cijene nacionalnu javnost. Jedino što glavnog meštra svih karlovačkih partijaca Jelića može doći glave – u političkom smislu, dakako – jest ono što dolazi s nacionalne razine, odnosno promjene i stavovi u vrhu SKHDZ-a.
Bradovinac – koji je svoju kampanju s namještanjem poslova, nakon obavljenog ciklusa raspisivanja namještenih natječaja prepustio Državnom odvjetništvu, sam utjelovljuje opoziciju u Karlovcu i njegove motive je deplasirano propitkivati jer je njegovo djelovanje utoliko korisno. U njegovu glavu ne treba ući. Malkovich čiji um valja skenirati su svi ostali građani, posebno šminkeri koji pate za žutim prslucima, koji u biti Bradovinca koriste kao – ružno zvuči, ali to je termin u uporabi – korisnog idiota kojeg će ostaviti na cjedilu dok sam bije njihove bitke. Eto, tako je biti Nikola Badovinac/Bradovinac.
