U petak, 22. srpnja 2011. Norvešku su pogodila dva teroristička napada. U 15.17 u vladinoj četvrti eksplodirala je auto-bomba, a dva sata kasnije izvršen je masakr u omladinskom kampu Laburističke stranke na otoku Utoya. Izvršitelj je bio 32-godišnji Norvežanin. Ubio je 77 osoba, mahom tinejdžera, 99 je ranio, a preko 300 osoba imalo je ozbiljne i dugotrajne psihičke traume. Napad je izvršen kao upozorenje da će doći sudnji dan, ako Laburistička stranka ne promijeni svoju politiku. Napadač je na sudu rekao da bi sve opet ponovio.
Sedam godina kasnije snimljena su dva filma o tom događaju. Utøya – 22. srpnja režirao je norveški redatelj Erik Poppe. Odlučio se za nesvakidašnji i težak postupak – cijeli film snimljen je u jednom kadru od 80-ak minuta u kojem pratimo djevojku Kaju neposredno prije i tijekom napada koji je trajao točno 72 minute. Kaja pokušava ostati živa na otoku na kojem vlada teror i istovremeno naći mlađu sestru s kojom je izgubila kontakt na početku masakra.
Na početku vidimo snimke nadzornih kamera u trenutku kad eksplodira auto-bomba, a onda se radnja seli na Utøyu, otprilike dva sata kasnije, par minuta prije napada. Na početku dugog kadra u fokus ulazi Kaja, okreće se direktno prema kameri i kaže: „Nećeš nikad razumjeti.“ Premda izgleda kao da govori gledateljima i njene riječi imaju drugačiji smisao znajući što će se dogoditi, shvaćamo da mobitelom razgovara s mamom. Auto-bomba eksplodirala je dva sata ranije, vijest o napadu stigla je i do otoka, te ju mama moli da pripazi na mlađu sestru. Emilie se upravo vratila s kupanja i gledamo ne baš ugodan razgovor sestara. Kaja je ozbiljna djevojka, kasnije ćemo saznati da se želi baviti politikom, a Emilie je lakomislena cura kojoj je prvenstveno do zabave. Emilie ne želi slušati ozbiljne sestrine savjete te Kaja odlazi čuti ima li novih vijesti o napadu i s prijateljima povede raspravu o norveškim mirovnim snagama u Afganistanu. Upravo kad rasprava postane žustra, začuju se prvi pucnji. Čini se kao da je vatromet, ali ubrzo u kamp dotrče mladi s druge strane otoka vičući svima da se sklone. Djeca se skrivaju u dvoranu, ali Kaja zna da mora pronaći sestru, obećala je mami.
U ostatku filma kamera je neprestano uz Kaju dok trči otokom tražeći Emilie. Nju ne pronalazi, ali susreće dječaka koji se od šoka ne može micati, djevojku koja ranjena leži u šumi i mnoge druge ljude koji samo žele preživjeti po svaku cijenu, pa će tako Kaja u jednom trenu naletjeti na grupu koja se skriva u stijeni. Kad se Kaja pokuša sakriti s njima, jedan od njih grubo joj kaže da više nema mjesta. Tijekom cijelog filma čuju se pucnji i vriskovi, ljudi panično protrčavaju kroz kadar, ali napadač ostaje nevidljiv. Vidimo tek njegovu sjenu iz šatora u kojem se skriva Kaja, a u drugom trenutku Kaja ga opazi kao daleku spodobu s puškom. Nitko ne zna što se zapravo događa, je li napadač jedan ili ih je više, pokušavaju se utješiti da je možda vojna vježba u pitanju, ali brzo shvaćaju da je situacija ozbiljna i opasnija od bilo čega što su ikada doživjeli. Kroz film stalno ljudi trče pored Kaje, neki umiru pred njenim očima, a umjesto bilo kakve glazbene pozadine, čuju se samo pucnjevi i vriska.
Snimka u jednom kadru, premda teška za gledanje, još teža za snimanje, savršeno odgovara situaciji prikazanoj u filmu. Dok kamera trči, puže ili se skriva s Kajom, lako je osjetiti gotovo opipljiv strah. Sve izgleda beznadno, a norveško vlažno, hladno i sivo ljeto samo pojačava dojam nemoći. Dok pratimo Kaju kako tumara otokom i postaje sve prljavija, blatnija i mokra, gubi odjeću, nemoguće je ne vezati se uz nju. Baš kao i ona sama, i svi gledatelji žele da ostane živa i nađe sestru. Premda je ovo „samo film“, snimka u jednom kadru vjerojatno je – na sreću – najbliže iskustvo nerazumnog terorističkog nasilja što će većina ikad doživjeti. Kaja nije stvarni lik, ona je samo bazirana na iscrpnim razgovorima koje je redatelj vodio s preživjelima kako bi radnja bila što uvjerljivija. Utøya – 22. srpnja nije film za svakoga, težak je i mjestimično mučan za gledanje i nije film kojeg ćete poželjeti gledati više puta, ali ga baš zato treba vidjeti.
Drugi film koji se pojavio par mjeseci prije Poppeovog zove se 22. srpnja, snimio ga je britanski filmaš Paul Greengrass, traje dva i pol sata, snimljen je s klasičnim montažnim kadrovima i najviše filmskog vremena provodi uz napadača prije, za vrijeme i poslije napada. To je sasvim suprotno od onog što je Poppe htio napraviti. Njegova poruka je jasna – važne su žrtve, svaka pojedinačna žrtva. Zbog toga jedan jedini kadar, zbog toga je kamera neprekidno prilijepljena uz Kaju, zato terorista vidimo tek kao sjenu ili iz velike daljine. Jer terorist nije važan, njegovi motivi nisu bitni, on nije filmski lik. Poppe je jednom prilikom izjavio kako je smatrao moralno dvojbenim posvetiti imalo filmskog vremena ubojici. S tim u vezi, možda najvažnija zamjerka filmu je što na odjavnoj špici – vrlo dugoj – nisu popisana imena svih žrtava, kad je već cijeli film snimljen iz žrtvine perspektive. Ako je to neka kompenzacija, u filmu ni jednom nije spomenuto niti napisano ime terorista – na uvodnoj špici tek čitamo da je zločin počinio Norvežanin star 32 godine – pa njegovog imena nema ni u ovom tekstu.
