„Di ste za maškare“, zanimao se uoči Noći vještica najpopularniji karlovački popularizator fašnika. Pitanje je postavio mnogo sočnije, ulično, artikulirao, prikladno privatnom kontekstu u kojem se razgovor odvijao. Nisu nam strane vulgarnosti, dapače, no ne bi možda bilo primjereno na današnji ga dan precizno citirati iz poštovanja prema tisućama koji obilježavaju blagdan Svih svetih i Dušni dan.
Ovaj karlovački obrtnik koji se proslavio maskiranjem, godinama zagovara organizaciju karlovačkog fašnika i utvrđenje te tradicije žaleći se što u Karlovcu taj običaj nikako da zaživi u narodu, odnosno što gradska vlast ne uspijeva napraviti tim povodom veliku feštu kakvu imaju Samobor ili mjesta u Hrvatskom primorju. Stoga tih dana u godini „bježi“ u Krk gdje su fašnički običaji uistinu masovni i od vlasti organizirani. Suprotstavlja se amerikanizaciji hrvatskog društva očitovanoj u proslavi Noći vještica te se otvoreno, u dvojbi između suvremene i tradicionalne kulture, određuje za drugu.
Nije jedini koji se protivi ovom poganskom običaju populariziranom diljem svijeta prvenstveno kroz filmove strave i užasa redatelja Johna Carpentera, pa „teškaški“ katolički zagovornici „tradicionalnih“ vrijednosti američku svetkovinu (je li to ispravan izraz?) Noći vještica ističu kao poganski/neopoganski običaj s obzirom da je, primjerice, oblikovanje bundeve za taj dan preuzeto iz keltske pretkršćanske tradicije. No, kršćanstvo je – poznato je – šireći se prigrlilo mnoge poganske običaje.
Noć vještica na engleskom se jeziku naziva Halloween, što je etimološka izvedenica iz naziva za blagdan Svih svetih. Stoga je već i na ovoj razini jasno kako je taj američki običaj također utemeljen u kršćanskoj tradiciji, odnosno tim povodom. Noć vještica obilježava se uoči Svih svetih, dakle 31. listopada. Dan kasnije kršćani se prisjećaju svih svojih svetaca, još otkako je papa Bonifacije IV. oko 610. godine rimski panteon posvetio Bogorodici i mučenicima. Prvo se taj blagdan slavio 13. svibnja, međutim, papa Grgur III. ga je stotinu godina kasnije – posvetivši kapelu u vatikanskoj bazilici „svim svetima“ – „prebacio“ na 1. studeni. Dušni dan se, pak, slavi 2. studenog, odnosno 3., ako 2. pada na nedjelju. Tada se ne moli samo za svece, nego za sve „vjerne mrtve“, odnosno za naše najbliže, kako se to frazerski kaže, i to mahom pogrešno, povodom blagdana Svih svetih. Dušni dan je Crkva ozakonila tek 1915. godine, mada tradicija tog blagdana potječe iz 11. stoljeća, a predtradicija još iz sedmog.
Zajednički nazivnik Noći vještica, Svih svetih i Dušnog dana je, dakle, smrt, sva mitologija, tabui i poigravanja što ide uz nju/to. Utoliko se Halloween razlikuje od fašnika čiji je prvenstveni cilj u razdoblju između božićnih i uskršnjih blagdana – maskirati/demaskirati se, zaboraviti na sebe, prikazati se u lažnom/pravom/skrivenom svjetlu. Karneval nije tek puko dekadentno prepuštanje nagonima, oslobađanje od društvenih sankcija – dakako bez kršenja zakona – nego i ispušni ventil. To je razdoblje kada se ključevi grada predaju lakrdijašu, kada „vlast preuzima“ pokladna gomila, kada se društveni poredak može nekažnjivo kritizirati, što se kod nas nerijetko očituje i kao obračun s tolerancijom prema drugačijima, prvenstveno Srbima i homoseksualcima. Čak kad kritika nije šovinistička, ona je isprazna, opća, populistička, usmjerena protiv „korumpiranih“ i „nesposobnih“ elita.
U suprotstavljanju Noći vještica – koji je odavno sekulariziran blagdan, kao što je to, uostalom, dobrim dijelom, i Božić – Djed Božićnjak nema nikakve veze s kršćanstvom – i fašnika – čiji je zajednički nazivnik tek maskiranje, a, uostalom, zašto se ne maskirati za oba blagdana, ako to nekoga veseli, kao što Kićbu ne veseli – očituje se sukob progresivnih i konzervativnih, čak i reakcionarnih, pobornika moderne masovne i tradicionalne kulture, globalizma i antiglobalizma/nacionalizma… Mnogo bolje svjetlo na etnološke aspekte ovih običaja od ovog lupetanja općeg/sveopćeg (u čemu je razlika?) piskarčeta može osigurati etnolog Tomislav Augustinčić, naš stalni suradnik, a ovo je ipak prostor za analizu lokalne politike, onoga što je od nje i javnosti u Karlovcu ostalo, odnosno preostalo. Utoliko se postavlja pitanje – ako je fašnik – Noć vještica kao apolitični popkulturni fenomen zabave u stranu – ispušni antipolitički ventil masama, kao što jest u svim zapadnjačkim kulturama, a u Karlovcu ga nema – što je Karlovčanima ispušni ventil i imaju li ga uopće.
Ako Karlovčani ne sudjeluju u javnom i političkom životu svoje lokalne zajednice – a ne sudjeluju – za to se uspješno pobrinula komunističko-nacionalistička kasta koja već desetljećima vedri i oblači – na koji način – osim negodovanjem po kafićima i društvenim mrežama – Karlovčani servisiraju svoje frustracije povezane sa zajednicom koju čine? Čak i nedostatak, ovom autoru prilično nesimpatične, fašničke tradicije ukazuje na duhovnu i materijalnu pokornost – idu ruku pod ruku – koja ovdje vlada jer Karlovac je ipak – u davna i prosperitetnija vremena – imao svoje poklade.
Koliko je politička situacija u gradu očajna ponajbolje dokazuje činjenica da su vaninstitucionalni akteri jedini prodorni kritičari gradske vlasti. Dakako, radi se o pojedincima kao što su Nikola Badovinac, Dimitrije Birač, predvodnik Građanske inicijative „Za radnički Karlovac“ – obojica nesuđeni gradski vijećnici – ili sociolog-istraživač Vladimir Lay na kojega se obrušila nedavno nova predsjednica Gradskog odbora Hrvatske demokratske zajednice i predestinirana gradonačelnica Marija Jelkovac, kojoj ćemo dodati i prezime Jelić jer djeluje kao vjerni sljedbenik i proteže velikog, najvećeg, meštra sviju karlovačkih partijaca, našeg župana Damira, dok su oporbeni gradski vijećnici u pravilu mrtva puhala, a izuzetak od tog pravila su nezavisni vijećnik Davor Petračić, Čedomir Tatalović iz Živog zida i – tko još?
Dakle, u strahu da se ovaj ogled ne pretvori u galimatijas, postavlja se pitanje, ako je fašnik oblik antipolitičkog ispušnog ventila, a Noć vještica apolitične zabave, što može biti oblik političkog ispušnog ventila. To mogu, naravno, biti politički i građanski angažman. No, Karlovac nema niti antipolitički niti politični ispušni ventil jer inače bi bilo i fašnika, a Badovinac bi za svoju tiskovnu konferenciju pronašao suradnika koji bi mu pridržao mobitel i tako na društvene mreže uživo prenio tiskovnu konferenciju čovjeka koji je serijom prijava na natječaje za rukovodeća mjesta u gradskom sustavu odlučio prokazati takvu praksu kao farsičnu, odnosno tehnologiju vladanja kao izraz političkog nepotizma.
Kolumnist Kaportala Tihomir Ivka je nedavno – pišući, u biti, afirmativno o Badovinčevim aktivnostima – ustvrdio kako niti on nije najobrazovanija osoba za mjesto direktora neke od gradskih tvrtki ili ustanova, međutim to je nebitno zato što te funkcije suštinski nisu stručne, nego političke. Badovinčev glavni problem je artikulacija i retorika, a poziv da se ukine udruženi klijentelistički poduhvat Inkasator – iako je mogao biti bolje sročen/argumentiran – predstavlja u dugom razdoblju prvi pravi udarac u samu srž karlovačkog kastinskog uređenja.
Pravo je pitanje zašto Badovinac nema nikoga da mu pridrži mobitel dok održava tiskovnu konferenciju s takvim porukama, odnosno zašto je sam ili – da se ipak poslužimo rječnikom obrtnika s početka teksta jer su najprikladnije – di ste/smo, pičke.
