Šef protokola poglavara franjevačke provincije Karlovačke županije Damira Jelića, predsjednika Županijskog odbora Hrvatske demokratske zajednice (u daljnjem tekstu SKHDZ-a), Damir Mandić, mali od županije na mjestu karlovačkog gradonačelnika-padobranca, opet nam je priredio, ovoga puta povodom Dana neovisnosti, kič manifestaciju pornografskog domoljublja s džinovskom hrvatskom zastavom, lakim notama i neumjerenošću u jelu i piću, kao da svi živimo u Knez Gorici poput novog direktora gradske tvrtke Zelenilo Tomislava Vukelića.
Mandiću se već omaklo da opći s državnim simbolima, primjerice ljubi državnu zastavu povodom Dana grada, koja je možda prašnjava stajala u nekom podrumu, pa postoji vjerojatnost da je ugrozio higijenske standarde i vlastito zdravlje. No, već smo navikli na domojeblje od Domovinskog rata eskivatorskog dvojca Jelić-Mandić. U takvom društvu živimo – oni koji su pripadali indeks bojni sada ispadaju veći patriote od njihovog sisačkog vršnjaka Hrvoja Klasića, primjerice, povjesničara kojega smo nedavno ugostili na Polkaviewu i koji je stalno na meti uvreda i prijetnji spodoba iz ideološkog miljea gospode-drugova Mandića i Jelića, iako je Klasić 1991. menzu dragovoljno zamijenio bojišnicom.
S Danom neovisnosti, načinom na koji se obilježava, mogu se poistovjetiti u pravilu samo oni koji žive od proračuna svih razina vlasti, odnosno gradskih i državnih tvrtki i ustanova. Njima takve manifestacije trebaju kako bi opravdali svoje rukovodeće pozicije i privilegije, odnosno sustav i režim koji omogućuje jednom Mandiću da padne s vedra neba na najvažnije položaje u Karlovcu, Matiji Perkoviću, bacc. oec., da postane direktor Hrvatskog radio Karlovca, gradske tvrtke koja izdaje Karlovački tjednik i emitira program takozvanog Prvog karlovačkog, Branku Obradoviću Kini da bude glavni unerednik tih medija i tako dalje i tako bliže, sve znate. Što je sljedeće, Ivan Uđbinac, struč. spec. oec., kao direktor gradske tvrtke Mladost?
Jasno, bio je Mandić protežiran od političkog sina i nasljednika nekadašnjeg karlovačkog velmože Branka Vukelića u svom spustu s visina, ali zapanjuje u biti sama Mandićeva spremnost da se prihvati mjesta ravnatelja Gimnazije Karlovac, gradskog vijećnika, predsjednika Gradskog vijeća i sada gradonačelnika-padobranca. Isti soj je u prošlom režimu na takav način obilježavao Dan Armije, primjerice, i laćao se kojekakvih funkcija bez pardona.
Niti pola Mandićevog mandata nije proteklo i već se definitivno pokazalo ono što je bilo jasno od početka – Jelić ostaje na vlasti i u gradu, upravlja svim resursima, a gradonačelnik je samo njegov „korisni idiot“ bez ikakvog suštinskog utjecaja, sveden samo na funkciju otvaranja izložbi i nizanja fraza i floskula.
I dok tako Mandić jebivjetri, Jelić vedri i oblači, prvenstveno kadrovski, što je, znamo to, riječ je o općem mjestu, sama definicija politike, po velikom učitelju SKHDZ-ovaca Josifu Visarionoviču Staljinu.
Sjeća li se itko još onog predstavljanja novih gradskih pročelnika u kafiću Ziggy pred vascelom „javnošću“ kada je propušteno pitati zašto na mjestu pročelnice odjela koji skrbi za privlačenje sredstava iz fondova Europske unije nije više Marina Grčić, najzaslužnija za ostvarenje projekta izgradnje Slatkovodnog akvarija i muzeja rijeka „Aquatika“? Naravno da je vladajućima dopušteno raditi što ih volja kad ne postoje medijska, politička i ina javnost koja će postaviti takva pitanja i samim time ući u srž urbicida koji se već godinama odvija pod režiserskom palicom komunista/nacionalista. Uistinu je utoliko znakovita fotografija koja kruži medijskim prostorom, a koja prikazuje kako je u jednoj školskoj učionici hrvatski grb skliznuo iz okvira i otkrio da se ispod nalazi slika Josipa Broza Tita. Tehnologija vladanja jedva da se promijenila.
Jelić je unizio svog proksija na mjestu gradonačelnika ne obazirući se pretjerano na ono što ovaj poručuje javnosti. Zabrane zapošljavanja? Transparentnost? „Neka Mandić lamaće što želi, ništa od toga ne obvezuje, obvezuje samo odražavanje i učvršćivanje moći Jelića i SKHDZ-a“, glasi prevladavajuća logika, odnosno politika.
Gradonačelnik govori da bira svoj tim, a s Marsa, odakle je možda i pao, je vidljivo da mu tim bira župan. I ne samo to, nego je Mandić čak i ispao iz tima s obzirom da više nije niti šef Gradskog odbora SKHDZ-a.
Mandić uporno zbori o transparentnosti kao da i do sada komunisti/nacionalisti nisu transparentno uništavali ljudski i svaki drugi kapital u Karlovcu, a da to nastavljaju najbolje prikazuje svojim aktivizmom, pa i performansom Nikola Badovinac, nekoć suđeni, a potom nesuđeni gradski vijećnik. Izborni poraz ga nije pokolebao, štoviše, kao da ga je dodatno motivirao, pa je tako njegova praksa javljanja na namještene natječaje u gradskom i županijskom sustavu za direktorske pozicije postala poznata i izvan Karlovačke županije te se afirmirala kao jedna od rijetkih valjanih ili uopće postojećih oporbenih aktivnosti u Karlovcu. Tragično je da nekolicina marginalaca predstavlja jedinu oporbu u ovome gradu. Nije niti čudno stoga što Karlovac nije niti u 15 (petnaest!) najpoželjnijih/najugodnijih mjesta za život u Hrvatskoj, po nedavnom istraživanju objavljenom u Jutarnjem listu, a može biti najbolji grad u Europi. Zašto ne biti i tako ambiciozan? Zatvoreno društvo ne može biti prosperitetno i preduvjet razvoja Karlovca, da ne govorimo o zaustavljanju stagnacije, odnosno nazadovanja, je rastakanje kastinske strukture u korist izgradnje istinskog građanskog društva. Dok je kaste – razvoja nema jer vladajuća zna da joj ostvarenje zatomljenih gradskih potencijala podriva dominaciju.
Danas Mandić, dok su u toku kadrovske rokade poznate u ciničnim i zlonamjernim krugovima kao „Staljinistička vježba ‘Oktobar 2018.’“, na sjednici Gradskog vijeća kaže da je transparentnost namijenio izboru radnika, zaposlenika gradskih ustanova i tvrtki po hijerarhiji ispod direktora, a ne prilikom izbora samih rukovodioca. Dakle, pojašnjava, kakti, svoj ranije stav. Može li niže, gradonačelniče? Zasigurno može – vidjeli smo to na slučaju Karlovačkih dana piva i, posebno, nastupa Momčila Bajagića Bajage sa svojim bendom Instruktori, što je također proslavilo Karlovac daleko izvan hrvatskih granica. Uostalom, da se stranački ne kadrovira na nižim razinama može pričati u Knjiguljici na nekom programu posvećenom bajkama. Je li taj nepotizam transparentan? Jest, eto, uspjeha gradske vlasti za pamćenje.
Karlovac ne da je transparentan grad, on je zamračen, unatoč svim priznanjima koje je za transparentnost primila gradska uprava i unatoč tome što je destruktivna politika djelomično vidljiva. Možda se uprava i vodi razvidno, ali je to samo ljuska – što ona skriva u čitavom gradskom sustavu ne znamo jer je sva politika koncentrirana u netransparentnom SKHDZ-u, medije se sustavno i uspješno umrtvljuje, a građanstvo obeshrabruje da sudjeluje u javnom životu. Zamislimo samo što bi sve izašlo na vidjelo glede poslovanja gradskog sustava kada bismo odjednom omogućili čarobnim štapićem apsolutnu transparentnost, politički zainteresirano građanstvo i oslobođene medije. Slutimo da bismo naišli na mnogo – kažimo blago – zanimljivih podataka.
Ovako, kao da smo usisani u crnu rupu u kojoj se ništa ne mijenja osim vođa s ili bez brkova.
