“Svi koji su ovdje, Izraelci i Palestinci, Arapi i Židovi, kako god hoćeš, svi mi dijelimo isto ludilo, upravo nas ono, poput zemlje, dijeli i ujedinjuje. Svi dijelimo istu opsesiju, u nama žive čete mrtvaca.”
Istinita priča objavljena u novinama o dvjema djevojkama, fizički vrlo sličnima, jednoj bombašici samoubojici, a drugoj žrtvi, bila je povod za fantastičan, a istovremeno vrlo težak i mučan roman Gwenaëlle Aubry „Podjele“ o pra-sukobu ili sukobu svih sukoba na komadu Zemlje koji je, valjda kao nijedan drugi, natapan krvlju tisućama godina.
Fabula prati dvije djevojke, sedamnaestogodišnjakinje koje žive svaka na svojoj strani podijeljenog grada. Židovku Saru koja je s mamom doselila u Izrael iz New Yorka nakon rušenja blizanaca i Palestinku Leilu rođenu u getu Zapadne obale. Osim fizičke sličnosti obje djevojke su dobile ime po svojim bakama – Sara po Poljakinji ubijenoj u koncentracijskom logoru, a Leila po Palestinki ubijenoj tijekom prve infitade. Ma koliko se činilo da će se njih dvije kao predstavnice novog, mladog naraštaja djevojaka othrvati vrtlogu prošlosti koji vuče u nove spirale nasilja, događaji koji slijede neminovno vode ka tragičnom kraju.
Roman je pisan u ich formi gdje su naizmjence naratorice jedna pa druga djevojka, sve do kraja kad se radnja drastično ubrzava i, stilski zanimljivo, na jednoj stranici pratimo kretanje Sare na prvi susret s dečkom, a na drugoj kretanje Leile na mjesto gdje više nema boli, sve do njihovog prvog i zadnjeg susreta.
Zanimljiva su svakako različita poimanja istih stvari, kako sadašnjih događaja, tako i različitih tumačenja povijesti na satovima u školama koje, naravno odvojeno, pohađaju židovska i arapska djeca. Nažalost, taj dio će i naši čitaoci jako dobro razumjeti. Autorica ne zauzima stranu, nastoji pisati nepristrano i objektivno koliko je to uopće moguće pokušavajući razumjeti oba, vrlo kontradiktorna, gledišta i pokušavajući objasniti – razumno neobjašnjivo – genezu nasilja. Postoji u toj priči i treća strana povijesno bitna za taj teritorij – kršćani, ali njih spisateljica dotiče tek na dva mjesta…. Prvo je misao Palestinke : “Kršćani su išli stazom svog mučenika pribijenog na križ. Oni svetom zovu zemlju koju drugi nazivaju obećanom, a koja je jednostavno naša. Oni kroče nekim drugim prostorom, drugom poviješću, drugim bolima i drugim slavama, istom strašću, istom nadom….” Zanimljiva je to misao koja bi mogla čak implicirati kako je Isusova dobrovoljna smrt za druge bila svojevoljan putokaz i uzor današnje borbe fundamentalističkih militanata i još jedan dokaz kako svaka plemenita ideja može biti izokrenuta u svoj užasni antipod.
Druga rečenica u knjizi gdje se spominju sve tri religije je istovremeno bolno satirična ako uzmemo u obzir činjeničnu situaciju, a i tračak nade: “Pogled mi je lutao od zida na koji drugi dolaze plakati, a nas podupire i uzdiže, do mjesta gdje su imami, rabini i svećenici skupa molili za kišu…”
Autorica je inače doktorirala filozofiju i to se neminovno osjeti. Čitajući roman teško se oteti dojmu o beskonačnoj ljudskoj gluposti i besmislenoj borbi za prava nad komadom prilično neplodne zemlje, kada stvar ogolimo do kraja. I jasna je poruka da tragedije koje smo doživjeli, ma koliko one bile teške, uzrokovat će nove i nove boli sve do onog trenutka kad prestanemo plakati, zakopamo mrtvace u sebi i počnemo misliti o životu, a ne o smrti.
