Prolazi vrijeme brže nego što shvatiš i morao bi danas čovjek imati barem 35 ili više godina da zna kako je to bilo u prvom svijetu, u kasno proljeće, kad pod velikim odmorom nagrnu dječaci i djevojke iz karlovačke gimnazije. Žuti se fasada pod blještavim suncem, zelenilo puca na sve strane, a ti pucaš od puberteta, pucaš od mladosti i svega dobrog što će ti svijet donijeti, a ti nikako da dočekaš sve to. Nakon velikog odmora nema kemije i sjediš jedno vrijeme s dragim ljudima u Galeriji, a onda ustaneš i kreneš prema Korani. Kada zamakneš u Ulicu Aleksandra Majdera pritišćeš gumbić na vokmenu, prvi puta slušaš novi album svog omiljenog benda, prva pjesma je dobra, a onda… onda krene mandolina Petera Bucka, prvi puta u životu čuješ „Losing My Religion“ i onda je slušaš, slušaš, slušaš, slušaš… Dogodila ti se ta pjesma, dogodili ste se jedno drugom, tako da i danas kada zažmiriš i pustiš je, budeš onaj klinac, pred kojim je svijet, a taj svijet je lijep i uzbudljiv.
Tek nešto više od godinu dana proći će do rane jeseni 1992. godine, kada ćeš prvi puta čuti najbolji rif na svijetu, onaj Jamesa Deana Bradfielda u “Motorcycle Emptiness”. Žute se listovi na krošnjama i odjednom postaneš svjestan da već godinu dana živiš u ratu, da hodaš svijetom kojeg više nema, gradom kojeg više nema, životom kojeg više nema. I dalje si klinac, i dalje je pred tobom cijeli svijet, ali taj svijet je odvratan i bojiš ga se, ali ne dok imaš slušalice na ušima, sjediš na skakaonici, ispod tebe teče rijeka, nebo je plavo i na njemu je oblak koji nalikuje na jedrenjak i dok opet slušaš, slušaš, slušaš, slušaš… i puno kasnije, kad zažmiriš i čuješ Bradfieldov rif, zaboljet će te trbuh, vidjet ćeš selotejp na prozorima i vreće cementa na ulazima, ali drogirat ćeš se time i dalje, jer sve to si ti, takav kakav jesi.
Tisuću godina kasnije listat ćeš tako izvođače na InMusic festivalu, u drugom tabu otvoren ti je Youtube i puštaš od svakog jednu pjesmu i onda dođe red na Koala Voice za koji si prvi puta čuo. Prvi puta čuo si i za Kisovec, upišeš to ime u pretraživač i bez nekog posebno razloga odabereš “Sierru”. Pogađa te od prvog stiha, pitaš se znaju li ti ljudi da su napisali najveću pjesmu koja nikada neće biti svjetski hit, pomlađuje te na loš način, pun si snage, želiš pred sobom vidjeti svijet, želiš da je lijep i uzbudljiv, a umjesto toga vidiš samo ljude koji odlaze, vidiš vlakove kako nestaju u daljini, dok nad tračnicama leluja treperavi zrak. I slušaš, slušaš, slušaš, lušaš… A onda kreneš dalje.
Neobično ti je što imaju pjesmu “Slovenske železnice”, nakon što si uz “Sierru” zamišljao vlakove pa je puštaš i učini ti se da si otkrio velik bend. Ne onaj koji voli svoje pjesme, već koji osjeća svoje pjesme. Možeš zamisliti da netko od njih stoji u nekom sivom danu pored prozora, gleda u pustu ulicu i s radija se čuju “Slovenske železnice” i zaboli ga (ili nju) trbuh. Kao da to i nije njihova pjesma. Onda jednostavno pustiš “Wolkenfabrik”, iako se osjećaš pomalo tupavo kada ustanoviš da im je to već drugi album. Ali pustiš ga svejedno i sve što si mislio samo se učvršćuje.
Koala Voice odličan je bend. Ali, puno je dobrih pa i odličnih bendova. No, Koala Voice bend je koji, ne mogu se otresti tog dojma, stoji iza svake svoje pjesme i osjeća svaku svoju pjesmu. I sve djeluje tako jednostavno. Većina albuma je na engleskom, ali odjednom se pojavi francuski i čini se da tako mora biti. Potom i slovenski u izvrsnoj “Vede premikanja” i ne pitaš se zašto i ta pjesma nije na engleskom, jer ti je jasno da mora biti na slovenskom. Ljudi jednostavno pišu svoj život, ukrase sve to ponekim jednostavnim glazbenim draguljem („Go, Disco, Go!“) a sve to postaje još čudesnije kada se uzme u obzir da svo četvero dolaze iz malenog Kisovca. Za usporedbu i bez ikakve uvrede ikome, u Karlovačkoj županiji najsličnija Kisovcu veličinom je Lasinja. Možete li zamisliti bend iz Lasinje koji svira u Liverpoolu, Tallinu, Moskvi, na Exitu i InMusicu…? Možete li, uopće, samo zamisliti bend iz Lasinje?
Nije to pogled s visine na Lasinju, naprotiv. To je osvrt na ničim opravdan pogled s visine koji mnogi Hrvati imaju prema Sloveniji. Tralala mali su, raširiš ruke i u Austriji si, haha pervanizmi. Nemaju more, Trdinov vrh je Sveta Gera, Joško Joras je lud i tako to. U glazbi da i ne spominjemo – ajde, Zoran Predin je onaj jedan “prijatelj crnac” kojeg ima svaki prosječni rasist, i tu priča obično staje. A, to je šteta. Šteta je, ne samo zato jer je ozbiljan poremećaj misliti da mi možemo gledati nekoga s visine, nego još više zato jer time propuštate Koala Voice i “Wolkenfabrik”. Umjesto da pustite album, poslušate ga do kraja i onda, jer jednostavno nema druge, pustite opet od početka.
