Karlovačko-dugoreški bend Left to Starve zapeo je još u zagrebačkoj gužvi raskopane Savske ceste tako da je dolazak na početak festivala Monteparadiso, koji se u Puli održavao 3. i 4. kolovoza, bio neizvjestan. Ako se obnovi Savske pribroje i najavljene turističke gužve, bojazan od zastoja na autocesti bio je opravdan. Srećom, promet se već oko Bosiljeva razrijedio, pa, izuzev zastoja na skretanju s riječke obilaznice prema Puli, nije bilo većih problema. Dakako, od Rijeke smo do Pule išli starom cestom uz obalu kako ne bismo ostali prikraćeni osjećaja kad odmah iza zavoja prema Plominu Kvarner zamjenjuje krasan pogled na magičnu Istru. Ususret padajućem suncu grabili smo preko Labina i Raše prema odredištu, gradu koji uvijek rado posjećujemo, osobito početkom kolovoza kad se tamo odvija jedan od najznačajnijih glazbenih festivala na našoj obali. U dobrom raspoloženju parkirali smo u dvorište nekadašnje vojarne, a današnjeg Društvenog centra „Karlo Rojc“ gdje je na pozornicu već svoju opremu postavljao novi bend koji čine dobro poznati prijatelji iz Slovenije, HakAttak.
HakAttak ima iza sebe solidno produciran album Motorhitr koji u živo zvuči glasnije i brže nego na kaseti. Iako su dobili neugodnu ulogu da otvore festival, gledao ih je zanimljivo velik broj posjetitelja, pogotovo kad se uzme u obzir da su započinjali svirku već u 20.30 sati. Ono što na studijskom materijalu zvuči kao metalizirani hardcore koji na trenutke liči čak i na Agnostic Front s albuma Cause for Alarm uživo je ipak puno bliže prljavom krastu. Kako god, odsvirali su svoj set i povukli se da pozornicu prepuste idućem izvođaču.
Nakon njih na binu se penje Saša 21, bend nastao nakon tužnog kraja nikad prežaljenih KUD Idijota. Sašu 21 predvodi upravo jedan od “Idijota”, legenda domaće underground scene, Sale Veruda. I dalje je nejasna, premda potpuno legitimna, odluka frontmena da ne živi “na staroj slavi” i da su Idijoti odlaskom Branka Črneca Tuste zatvorena priča, a Saša 21 je budućnost. Sale i dalje svira svoju gitaru marke Gibson Les Paul, vokalno je vrlo blizu zvuku prošlog benda no usprkos svom iskustvu, znanju i trudu još nije pogodio onu žicu kod publike koju je toliko puta pronašao s Idijotima. Saša nije privukao veću pažnju okupljene publike u kojoj je ove godine, kao što i nenaklonjeni komentatori pišu po društvenim mrežama, bilo više ljubitelja bržih glazbenih formi.
Za mnogo je jedan od boljih bendova festivala upravo bila talijanska crust d-beat mašina Kompost, a ostavili su bolji dojam tim više što su na pozornicu izašli iza Saše 21 kontrast. Kod Komposta je prilično shizoidna situacija gdje jedan vokal istovremeno izmjenjuje duboke i vrišteće – ovaj način pjevanja kod sličnih bendova redovito upražnjavaju dva vokala. Izuzev toga zanimljivo je vidjeti da iz Italije dolazi i glazba kakvu smo navikli slušati od britanskih ili skandinavskih bendova.
Karlovačko-dugoreški bend sa zagrebačkom adresom, Left to Starve posljednjih su se godina usporili, zaronili u mračnije i mističnije glazbene vode se tek ponekim izletom u brže dionice, pa je njihov izbor i stavljanje u udarni termin od strane organizatora za mnoge bilo još jedno iznenađenje. S druge strane, ovaj mladi četverac iza sebe ima više europskih turneja, koncerte po značajnim europskim klubovima i festivalima od kojih se može izdvojiti i nastup u špici ovogodišnjeg Fluff festivala u Slovačkoj. Fluff je za one slabije upućene jedan od najznačajnijih alternativnih festivala u Europi koji predstavlja trenutno najaktuelnije bendove, i, da se tako izrazimo, zvijezde u usponu svjetskog punk podzemlja. Očekivano, Left to Starve nisu rasplesali publiku ispred pozornice, ali kako je njih hipnotički nastup tekao tako su privukli one koji istražuju kompleksnije forme suvremenog rokenrola. Svakako je to bio jedan od boljih nastupa uigranih mladića koje treba redovito pratiti na nastupima u susjedstvu..
Jesu li ono legendarne ljubljanske Tožibabe uskrsnule na Monteparadisu 26? Ne, to su na pozornici krenule djevojke Apsurd iz Srbije. Pravovjernim pankerima ovo je malo opustilo uši nakon žestoke svirke nekoliko prethodnih bendova. Simpatične i scenski sređene cure iz Apsurda šibaju pitki postpank s natruhama alternative i bile su dobra uvertira u finale prve večeri.
Acidez na Facebooku imaju veliku sljedbu, u svoj scenski nastup, a nadasve u izgled, polažu puno tako da se samo čekao njihov početak. U Pulu su došli u okviru europske turneje na kojoj su večer prije neuspješno trebali svirati u Srbiji – bend nisu pustili preko granice pa su nakon višesatne vožnje stigli u Pulu. Svaka im čas na upornosti i energiji da nakon te putešestvije po balkanskim cestama, kroz kolone turista i usprkos visokim temperaturama odrade odličnu svirku u usijanom dvorištu Rojca.
Na pozornicu izlaze uz zvuke O Fortune Carmine burana skladatelja Carla Orffa, što je bilo neobično za ovaj festival, no već smo navikli na razne pankerske fantazmagorije, ovisno o području iz kojeg bend stiže. Iako je za naše uvjete meksička Guadalajara teška egzotika, Acidez na bini nisu nimalo egzotični i očito se radi o sastavu koji iza sebe ima velik broj koncerata, sve najbolje poteze poznatijih bendova i stilova i, makar ih je dobar dio publike otpisao kao još jednu kopiju Casualties, oni su svoj ulični pank začinili zvukom kalifornijskih skate-core bendova i blago metaliziranim zvukom gitare. U konačnici sve skupa izgleda puno bolje nego što se moglo očekivati od dečki sa savršeno montiranim irokez-frizurama i ukrašenih zakovicama i maramama. Brze gitare dotjeranije su nego kod, sudeći po majicama, jednih od favorita, kanadskog benda Inepsy, a nastup je zabavan i nabrijan. Brzih metalskih dionica ima taman toliko da bend ne prevagne u metalski proizvod već samo podeblja i napuni punk žestinu. Vokalno se puno bolje snalaze na španjolskom dok rijetki izleti u engleski zvuče smiješno. Acidez očito dosta drže do svog rada pa plivaju po granici polukomercijalnih bendova što im omogućuje da sviraju i kao glavni izvođači na DIY (“uradi-sam”) festivalima tipa Monteparadiso dok bi na nekom većem događanju bili tek materijal za zagrijavanje u ranim večernjim satima. Kako god, nastup Acidez jedan je od onih koji će se pamtiti s ovog festivalskog izdanja.
U sličnom zvuku nastavljaju talijanski motorhed pankeri Zëne. Studijski zvuče uvjerljivije i ozbiljnije od Acideza iako globalno sigurno nemaju toliko fanova. Već smo prošlih godina pisali o talijanskoj ljubavi prema motorčarđed punku (punk glazba pod utjecajem britanskog teškometalnog benda Motorhead). Zëne su bend koji možete slušati u automobilu kad idete na ljetovanje no nakon Acideza i nisu imali puno šanse da „preuzmu šou“.
U svakom slučaju prva večer ispala je puno bolja nego što se očekivalo.
Subota je prošla uz druženje s poznatim ljudima koji su stigli sa svih strana Europe, pa i šire, kupanje i pregledavanje bogato opremljenih distributivnih štandova u dvorištu Rojca da bi se na vrijeme stiglo doći pred pozornicu gdje je upravo kretala nova nada pulskog punka, grupa Scorn. Scorn svira brzi krast-pank, a vrijeme će pokazati koliko su ozbiljni u tome što rade. Ritam sekcija je unatoč mladosti već prilično poznata i uključena u lokalna zbivanja pa im se može dati dosta kredita. Čeka se izlazak nekog snimljenog materijala.
Na Monteparadisu se ne tako često pojavljuju grind-core bendovi, a još manje grinderi iz Rusije. Forest Hum su jako brzi i vrlo dobro kombiniraju grind i stoner rock kakvi se čuju kod poznatijih prvaka raznih bendova koji kombiniraju različite glazbene žanrove. Na prvu loptu ovdje padaju na pamet norveški prvaci Kvelertak, pa onda talijanski The Secret ili danski Hexis s tim da Forest Hum imaju više superbrzih blast beatova ispod kojih guraju moderne rock melodije. Reklo bi se – hipsterana na DIY način. Provjerite ih svakako na https://foresthum.bandcamp.com
U žestokom tempu nastavljaju i minhenski krast pankeri Per Capita. Za razliku od prethodnog benda, Per Capita se više kreću unutar poznatih okvira žanra, dakle brzo, glasno i žestoko. Zanimljivo je kako iz njemačke dolazi puno bendova, svi su korektno usvirani i producirani, ali i dalje nedostaje neko super ime. Tako su i Per Capita zadnje dvije stvari dali mogućnost za vraćanje istraživanju po distribucijama s vinilnim izdanjima poznatih i manje poznatih bendova. https://percapitacrust.bandcamp.com
I onda se na pozornicu penje pritajena ekipa koja se cijelo vrijeme motala po Rojcu i bekstejđu. Na bubnjeve vješaju zastavu Braincell i kreću od samog početka bez greške. Očiti je tu utjecaj Dooma, pa čak i Wolfbrigade te Extinction of Mankind. Svirka i nastup po svim propisima žanra, nema greške, nema pauze između stvari, samo stopostotno beskompromisno tutnjanje. Sve kritike da je festival postao zabava za europske krastere ovdje padaju u vodu jer je ispred pozornice nastao metež i ljuti ples, a distro štandovi su zjapili prazni. Rijetko se na festivalu ovog tipa može vidjeti da se sva publika nagura u prostor između pozornice i ton pulta. Braincell dolaze iz daleke Malezije, redovito izbacuju nove materijale koji se mogu nabaviti preko bandcampa, a i brzo odgovaraju na poruke preko Facebooka pa ih svakako treba provjeriti.
https://braincell-crust.bandcamp.com
U finalu druge večeri na pozornicu se penje talijanski bend Methedrine kojeg čine iskusni članovi poznatih talijanskih punk bendova, Upset Noise, Eu’s Arse, te nešto manje znanih Tytus, Daltonic Outcry i Antabuser. Bend svira jako metalizirani hardcore, a, za razliku od drugih bendova večeri, dominantna je upotreba duple bas pedale koja bendu daje zvuk mrvljuće rokenrol lokomotive. Methedrine dobro plivaju između treš metala tipa Slayer, Motorhead i punka starih kalifornijskih prvaka D. R. I. s dodatkom teatralnog, pa čak i performing nastupa frontmena. Tu je i sličnost s Eus Arse najznačajnija. Za kraj su izveli superuspješnicu sastava Upset Noise, svojevrsnu himnu harkoraša s talijanskog govornog područja.
U završetak večeri uvode nas kanadski The Golers koji su tonsku probu odmah produžili u nastup. Golers dolaze iz Vancouvera i sviraju brzi thrash-core s vokalima nalik na još jedan poznati američki punk bend iz 1980-ih, The Accused. Na pozornici zvuče, unatoč svoj ozbiljnosti prethodnih bendova, uigranije i zvučno/dinamički posloženije, kako smo već navikli od iskusnih sastava preko Atlantika. Može se reći da su po snazi bili moćniji i od zvijezda večeri Dayglo Abortions, kojima ipak nisu uspjeli preuzeti show.
Frontmen The Golersa, na basu pojačava glavno ime festivala, kanadski Dayglo Abortions, koji kreću od samog početka iskušanim hitovima kao što su Stupid Songs, Argh Fuck Kill, Cockroaches, Bedtime Story, Stupid World. Frontmen “The Cretin” Murray Acton odlično se snalazi na bini i u stilu pravog voditelja zabave dirigira dobro raspoloženom publikom. Dayglo koncert završavaju stvari koja je izazvala zborno pjevanje svih prisutnih, Proud to be Canadian. Pokazali su da unatoč svim promjenama na svjetskoj političkoj i glazbenoj sceni kad su u 80-ima bili rado slušani i dalje imaju što za reći. Definitivno je to ime dostojno zatvaranja festivala.
Zabava se nakon koncertnog dijela nastavila do ranih jutarnjih sati, kako to i dolikuje, uz nezaobilazan KDBŠ disko program.
Bilo kako bilo, nakon pomnog post-festum preslušavanja materijala bendova koji su se zajedno s publikom znojili unutar zidina Rojca može se zaključiti da 26. izdanje nikako nije bilo najgore do sad kao što su posljednjih tjedana tvrdili poneki blogovi, portali i facebook grupe. Štoviše, bendovi su bili i ozbiljni i zanimljivi, pa čak i moderniji nego što su nečije želje. Paradiso će uvijek imati te dvojbe, jednima će nedostajati domaćih i kaos bendova, drugi će čekati svoje d-beat/crust prvake, treći će željeti da se festival krene tragom kužerskih događanja tipa već spomenutog Fluffa, a naposljetku, bit će onih koji pitaju zašto se ne kapitalizira dosadašnje iskustvo, ime i prepoznatljivost i napravi nešto “ozbiljnije”. Pod tim “ozbiljnije” smatra se veliko, višednevno, komercijalno događanje tipa Punk Rock Holidays (veliki komercijalni festival u Sloveniji) s prestižnim lajnapom i svim pratećim sadržajima. Kako smo već pisali prethodnih godina, o ovom nema smisla niti raspravljati jer sami su se organizatori još davno usmjerili i odlučili raditi DIY priču, od scene za scenu, i tako je bilo i ove godine. Na koncu je publike bilo dovoljno, istina da je izostao ozbiljniji “kaos” na koji smo navikli na nekim punk festivalima, došlo je više ljudi iz Europe dok su domaći pankeri preskočili ovo izdanje, otišli na neka nova događanja pokrenuta na više obalnih lokacija ili po kontinentu. Uz ove uobičajene rasprave uoči i nakon festivala došle su informacije i o mogućem odbijanju dozvole za održavanje festivala u Rojcu što se srećom nije dogodilo. Vjerojatno će se o tim kuloarskim pričama, ako imaju stvarnu osnovu, oglasiti i sami organizatori, Grad Pula, pa onda i oni koji (više) ne žele Monteparadiso u Rojcu.
Paradiso definitivno ide dalje, najavljeni su već datumi za 2019. godinu, pa očekujemo i potvrdu prvih imena. Nema druge, nastavite i dalje odlaziti na koncerte, a ako ne prije, vidimo se iduće ljeto u Puli…
