Ringišpil usporava, zabava se primiče kraju, a želiš tako jako da se nastavi, primjerice. Ili uživaš u masaži, ne paziš na vrijeme, sline ti cure od zadovoljstva, umalo da zaspiš od ugode, a onda odjednom rez – maserka hladno odreže da bi to bilo to, ugasi opuštajuću glazbu i upali sva svjetla. Takva su pravila – plati pa se klati, ako želiš novu vožnju ringišpilom, plati novu vožnju, ako želiš još sat masaže, naruči novi termin i ponesi novčanik. Ne znamo sve pojedinosti veze između dvojice Damira koje vode Karlovačku županiju i Karlovac – župana Jelića i gradonačelnika Mandića – no jasno je da je i ovdje riječ o specifičnom odnosu – koliko će Mandić biti uslužan prema Jeliću, toliko će Jelić njemu dozvoliti da uživa u svom gradonačelničkom vrtuljku. Jer, naravno, nitko nije valjda vjerovao da je Mandić gradonačelnik s autoritetom. Njegov autoritet u jednopartijskom društvu osigurava prije svega Partija, Hrvatska demokratska zajednica kojom u Karlovcu suvereno gospodari Jelić, a tek potom zakon koji Mandiću propisuje ovlasti, i to zato što se izravno izabrani gradonačelnici, unatoč svojim ovlastima, ne žele odmetnuti od stranke kako ne bi ugrozili svoju udobnost i budućnost. Drugim riječima, želiš li biti nečija pudlica, hodaj uz nogu, sjedni i daj šapu kada ti se kaže.
U društvu jedne stranke, kakvo je de facto karlovačko, u kojemu svime upravlja SKHDZ, politički je mnogo važnije što se događa u toj stranci nego u Gradskom vijeću, predstavničkom tijelu, ili što radi nositelj izvršne vlasti – gradonačelnik sa svojim suradnicima. Prava, hardball, teškaška, politika vodi se iza zatvorenih vrata, daleko od javnosti, po partijskim forumima, sobama, kafićima, podrumima, u formalnoj i neformalnoj komunikaciji unutar komunikacijskog kruga kojeg čine partijci, a političke stranke su u pravilu netransparentne, skrivaju ono što se kod njih zbiva k’o zmija noge, osim kada ih zakon prisili da, primjerice, objave liste donatora. Nekoliko puta je na ovom mjestu napisano da ostaje nejasno – pravimo se mutavi – zašto političke stranke ne objavljuju popise svojih članova, kao što država, primjerice, objavljuje registar branitelja ili dužnika jer nitko nije ušao u politiku, valjda, da u njoj djeluje potajno. Politika je javna djelatnost, pa bi stoga bilo sasvim u redu da se obznane svi članovi političkih stranaka, što vjerojatno nije problem jer svaka organizacija civilnog društva, pa i najminornija, primjerice, mora voditi popis članstva. Tada bismo lakše – a tu se krije pravi razlog skrivanja popisa članstva – mogli spojiti političke kvalifikacije s uživanjima u javnim resursima kao što su poslovi u javnom sektoru, poslovi s javnim sektorom i slično.
Uglavnom, obznanjeno je ovih dana kako je gradonačelnik dao ostavku na mjesto predsjednika Gradskog odbora SKHDZ-a, a da će na njegovo mjesto u stranci zasjesti Marija Jelkovac, nekadašnja gradska pročelnica, a sada, po milosti Jelićevoj, koji je protežira, saborska zastupnica, pripadnica konzervativnijeg sloja u vladajućoj stranci koji se protivio, na primjer, usvajanju Istambulske konvencije. Vjerojatno više igrom namjere nego slučaja, s dotičnom je u aktualnom broju Karlovačkog tjednika iliti Karlovačkog smećnika, kako više priliči naziv ovome partijskom propagandnom šrotu publiciranom novcem svih građana Karlovca i Karlovačke županije, osvanuo intervju na duplerici kojeg nam se nije dalo čitati jer niti je zanimljiv postavljač vazelinskih pitanja, niti je zanimljiva ona kao ženska kopija našeg treš župana.
Upravo je taj župan kao predsjednik Županijskog odbora SKHDZ-a i kontrolor svih kadrova u Karlovcu i Karlovačkoj županiji već umalo 15 godina najvažnija osoba našeg grada. Što činjenica da našim gradom vedri i oblači već umalo 15 godina osoba koja obuva crne cipele na bijele sportske čarape i gura navijački dres u traper hlače govori o njemu i našem gradu, neka odgovori svatko za sebe. Kao političara je stvorio Mandića kao što je njega stvorio pokojni Branko Vukelić, kojeg je nazivao svojim političkim ocem i s kojim se makijavelistički obračunao pred smrt. Da bi preuzeo stvarnu vlast nad gradom, prvi izravno izabrani gradonačelnik s ogromnim zakonskim ovlastima je morao od gazde iz Cerovca Vukmanićkog preuzeti vlast u SKHDZ-u. Kada je izabrao da ga na mjestu gradonačelnika naslijedi Mandić jer se Jelić zaželio županijske vlasti, postao je predsjednik ŽO SKHDZ-a, a Mandića je autoritetom u stranci postavio za predsjednika GO SKHDZ-a. Tadašnji predsjednik Gradskog vijeća Karlovca i ravnatelj Gimnazije Karlovac, vjeroučitelj koji možda ne bi niti spojio punu satnicu bez partijske pomoći, da bi odjednom, kao osoba Jelićeva povjerenja, strelovito napredovao u partijskoj hijerarhiji i lokalnoj političkoj zajednici, odjednom se našao u prilici da, ni kriv ni dužan, bez da je luk jeo i mirisao, postane gradonačelnik-padobranac. Jelić je, ustupajući stranačko mjesto Mandiću, kazao tada kako ne treba gomilati funkcije, da mu je dovoljna funkcija gradonačelnika. Ista priča se i ovoga puta ponavlja – Mandić je, kao, dao ostavku na mjesto prvog karlovačkog partijca jer „ne želi gomilati funkcije“. No, nitko da u ovome što je preostalo od karlovačke javnosti postavi pitanje kako Jeliću sada ne smeta gomilanje funkcija kada je i šef stranke i župan u isto vrijeme.
U Mandić-Jelkovac slučaju radi se, naravno, o tome da je gradonačelnik – iz nekog razloga, javnosti nepoznatog, izgubio Jelićevo povjerenje i da je dobio, izrazimo se tako, iako nitko od naših vlastodržaca, unatoč tome što je pogodnost za vožnju biciklom nedovoljno razvijena i naglašena prednost Karlovca, nije biciklist – „pedalu laganini“; odradit će mandat do kraja najvjerojatnije, a onda će biti samo jedan od otpisanih kadrova s margine. Nije nam do istraživanja te teme, do razgovora s „dubokim grlima“, anonimnim izvorima koji bi nam razotkrili procese unutar SKHDZ-a i, posebno, detalje ovog slučaja, više nas interesiraju načela kao što je sustavom nametnuta transparentnost. Jasno, tikva bez korijena kao što je Mandić nema neke šanse da se suprotstavi dobro ukorijenjenom i umreženom Jeliću, pa je za pretpostaviti da će upravo M. Jelkovac biti kandidatkinja za gradonačelnicu na sljedećim izborima.
Zašto je Mandić izgubio Jelićevo povjerenje, što je izvjesno, neka ostane među njima, mada se vjerojatno radi upravo o napetosti između institucionalne nemoći i vaninstitucionalne moći. Kako će to utjecati na ionako mršavi Mandićev gradonačelnički autoritet, prije svega u gradskoj upravi, gradskim tvrtkama i ustanovama također nije od naročite važnosti. Sve je odavno otišlo – kako bi kazao pjesnik – u Honduras, definitivno tada kada je uzde grada preuzeo čovjek u crnim cipelama s bijelim sportskim čarapama i dresom u traper hlačama.
