Dragi su vam vaši mobilni telefoni? Smatrate da vam je život bolji i sadržajniji s mobitelima nego bez njih? Ne možete više zamisliti život bez mobitela? Znate da nemaju loših strana ili barem da imaju više dobrih nego loših osobina?
Ako ste na gornja pitanja odgovorili potvrdno, onda je možda bolje da ne gledate talijanski film “Potpuni stranci”, jer bi mogao poljuljati vaše (preveliko?) povjerenje u pametne telefone. Potpune strance režirao je Paolo Genovese, redatelj u domovini poznat po lepršavim komedijama koje su nas uglavnom zaobišle. Ovaj film predstavlja zaokret prema ozbiljnijim temama.
U uvodnim minutama vidimo Evu i Rocca, par koji živi dobrostojećim životom, a najveći problem im je buntovna kćer, tinejdžerica Sofia. Upoznajemo još dva para, Lele i Carlottu, te Cosima i Biancu dok se spremaju za večernji izlazak. Večer je pomrčine Mjeseca, te su Eva i Rocco priredili večeru za dugogodišnje prijatelje uz promatranje tog prirodnog fenomena. Iz uvodne sekvence gledateljima je jasno da su svim parovima zajedničke neke sitne ili malo veće tajne i laži koje sakrivaju od ostalih. Primjerice, Evu užasno ljuti što ju kćer otvoreno laže. Istine i laži, tajne među osobama koje bi se trebale dobro poznavati, upravo je to glavna tema ovog pametnog filma.
Na večeru dolazi i Peppe, sedmi član njihove družine. Nedavno razvedeni Peppe dolazi sam premda su svi očekivali da će ih napokon upoznati sa svojom novom partnericom, no ona ima temperaturu. Večera počinje u prilično ugodnim tonovima, čavrlja se o uobičajenim temama – red pošalica, red tračeva. U jednom trenu netko spomene njihovog poznanika kojem je žena pročitala SMS koji nije trebala, što je dovelo do raspada braka. „Trebao je biti oprezniji,“ tvrdi Cosimo ne specificirajući je li trebao biti oprezniji s porukom ili s varanjem žene.
„Sve nam je ovdje,“ govori Eva pokazujući mobitel. „To je crna kutija naših života. Koliko parova bi se razišlo kad bi gledali jedno drugom u mobitel?“ Na te riječi oko stola zavlada muk, no neki muškarci to smatraju izazovom. Predobro se poznajemo, tvrde svi, da bi to moglo nešto promijeniti. Riječ po riječ, svi pristanu staviti mobitele na stol da budu vidljivi svima svo vrijeme. Svi se slažu da je to blesava ideja, ali nitko ne želi biti prvi koji će se pobuniti. Sve poruke koje stignu tijekom večeri bit će pročitane na glas, a svi razgovori bit će vođeni preko zvučnika tako da svi mogu sve čuti.
I opet, isprva je sve u najboljem redu. Stižu neke benigne poruke, ništa posebno zanimljivo. No vrlo brzo stvari postaju ozbiljnije. Lele ima prijateljicu koja mu svake večeri šalje obnaženu sliku prije spavanja te predlaže Peppeu da zamijene telefone jer imaju isti model. Od tog trenutka stvari se ubrzano počinju razvijati, najčešće u neželjenom smjeru. Slike koje dobiva Lele, ubrzo će se pokazati, prava su dječja igra prema tajnama koje ostali brižno skrivaju. Kao što naslov sugerira, ubrzo će svi shvatiti da svi njihovi prijatelji, koje poznaju još od djetinjstva, imaju tajne koje nikad nisu podijelili ni s kim. Površinski, svi znaju sve o svima ostalima, no to je brižno građena slika koju će moderna tehnologija vrlo brzo prebrisati. Svaki sljedeći poziv ili poruka unose dodatnu dozu razdora među likovima a gledatelj se pita dokle to još može ići. Ne, ovdje nećete vidjeti nasilja niti krvi, nema čak ni jednog udarca, likovi samo jako puno pričaju pokušavajući se opravdati, ali gledateljima nije dosadno ni u jednom trenutku. Likovi koje pratimo na ekranu manje ili više nalikuju ljudima koje susrećemo u stvarnom životu. Možda mislite da o nekima od njih znate sve, ali ovaj film sugerira da svi mi imamo tajne koje želimo zadržati samo za sebe.
Potpuni stranci sasvim nezasluženo prošli su kod nas potpuno nezapaženo, a radi se o jednom od boljih filmova 2016. godine. U Italiji je proglašen filmom godine, a dobio je i još desetak nagrada na raznim svjetskim festivalima. Teško je snimiti film u samo jednom prostoru, a da ipak bude dovoljno zanimljiv tijekom cijelog svog trajanja. Ovom filmu je to uspjelo prvenstveno zahvaljujući provokativnoj ideji ali sama ideja nije dovoljna. Da likovi nisu životni ljudi od krvi i mesa sve bi ostalo tek na bizarnoj dosjetci. Sve se ovdje vrti oko likova i situacija među njima. Nećete u filmu vidjeti režijskih bravura niti kadrova koji su sami sebi svrha. Cijeli film podređen je likovima, a gledatelj je stavljen u gotovo voajersku poziciju. Kao u nekoj filmskoj varijanti Twin Peaksa, ono što izgleda kao pristojan i u svakom pogledu uzoran dio društva, razotkrit će se u drugačijem svjetlu.
Nepristojno bi bilo prepričati kraj filma, no valja reći tek toliko da je završni dio izveden prilično neočekivano i originalno te nudi dodatne motive za promišljanje o ulozi tehnologije u našim životima. Je li bolje živjeti uz male ili malo veće tajne i laži, ili inzistirati na istini ma kako ona neugodna bila? Koliko laži i tajni veza može podnijeti? Važnu, točnije presudnu, ulogu u priči ima tehnologija. Koliki dio svojih života je pametno prepustiti tehnologiji? Možemo li biti sigurni da se sredstva koja nam pomažu u svakodnevnom životu u jednom trenu neće okrenuti protiv nas? Ovaj film ne nudi precizne odgovore ni konačne istine, to je nešto što gledatelj sam mora zaključiti. Ono što sigurno možemo iz filma zaključiti je da zrno gluposti podržano modernom pametnom tehnologijom vrlo lako dovodi do potpune katastrofe. I to ne vrijedi samo za mobilne telefone.
